U propupalim granama
Nevinog čekanja tebe,
U raskriljenom srcu,
Rastresito, java se osipala,
Kroz lijevak od prstiju.
Prošaranom kosom sudbine
Zaborav me mislio sustići.
I posustao, na pola puta.
Ljepljiva sjenka sumraka,
Naslutila je naše trajanje.
I prikrala nam se sa leđa.
Moji su koraci, usporeno,
Tvoje čvrste stope pratili.
Korak do ljubavi.
Korak do istine,
Korak do vječnosti.
A samo su dva koraka
Ostala izmedju razdvojenih,
A nepotrošenih, mene i tebe.
Čekali smo, bespomoćni,
Da i ovaj put, u ime isprike,
Vrijeme uradi nešto za nas.
Kroz prozorsko staklo
Svjetlost se čudno lomila,
Kao kroz razbijenu čašu.
Nemojmo dozvoliti, dušo,
Da nas i ovaj put život,
Nemilosrdnošću vremena
I čekanjem, pregazi.