Kad se očajnicki krik
Izvije iz punih grudi,
I ostavi ugriz tamo,
Gdje mu nije mjesto...
Onda postoji samo
Jedno biće na svijetu,
Koje može oprostiti,
Jer razumije i jer voli,
Koje preko svega prijeđe
I kad mu se nanesu boli.
Biće, u kojem za sve tuge
Postoji razumjevanja i lijeka.
Hvala ti, dušo, u tebi kuca
Srce takvog velikodušnog čovjeka.
* * *
Steglo me u grlu,
Po tko zna koji put.
Ždere me u dubini utrobe
Osjećaj izdaje prema tebi.
Naša je ljubav jaka i zbog toga,
Griješiti nikada smjela ne bih.
A tebe povrijedim, od drugih ranjena,
Mada to niti u snu ne bih htjela.
Na trenutak zaboravljam kako ti nisi,
Nimalo kriv za nečija tuđa nedjela.
Velikodušno moje i razumno,
Koliko ti se samo u svemu divim,
Što me prihvaćaš ovakvu kakva jesam,
Sa svim vrlinama i manama, sa kojima živim.