Kad si rukom, energično,
Razmaknuo sadašnjost,
Posložio u njoj razbacane
Trenutke sreće i tuge,
Odvojio sve ispremiješano
I načinio red i savršeni rez...
Ostala je nasukana želja
Na sprud zgusnutih snova.
Jača, od bilo čega, do sada,
Što me je ikada dotaknulo.
* * *
Rekao si mi kako u tebi
Razum vječno gospodari,
A srce, sve gleda iz sjene,
I čeka svoj trenutak iskoraka.
Uzeo si me za ruku i poveo
U neko neodređeno stanje,
Zbunjenu i spremnu da
Nadoknadim sve propušteno.
Ljubila sam ti, srčano, stope
Kojima svakodnevno hodaš.
I vlasi prošarane bjelinom,
Što si ih iza uha skrivao.
I onu boru ispod oka
Usnama sam dodirivala,
Da zacijeli, da nestane.
U tvom sigurnom i toplom naručju,
Sve je izgledalo potpuno drugačije.
Osjećala sam, ovo je naše vrijeme.
Tvoj razum, možda, izgledom vlada,
Ali je srce onaj pravi vladar iz sjene.