marchelina
31.07.2009., petak
Da se ne zaboravi
 Imam jednu prijateljicu u Subotici. Nedavno je bila u Bosni. Posjetila neke prijatelje, obišla Srebrenicu, Sarajevo...obišla mjesta srpskih zločina u Bosni. Iz Srebrenice mi je poslala sms: "Evo, hodam među grobovima u Srebrenici, i plačem". Očito su emocije užasa bile toliko jake da je morala to s nekim podijeliti. Hodala je među tim grobovima srameći se vlastite zemlje i nacije. Po povratku kući, objavila je dosta fotografija sa putovanja na Facebooku. Među ostalima, i ovu koju vidite. Spomen ploča žrtvama u Sarajevu. Nakon što je objavila te fotografije, jedan ...kako da ga nazovem...čovjek ne mogu..jedan stvor, našao se uvrijeđenim. Pa je ispod sporne slike napisao gomilu nevjerojatnih stvari, kao npr. da bi dotičnoj dami bilo bolje da ne stavlja na Facebook fotografije "koje provociraju". On sam ponašao se...uvrijeđeno. Niti u jednoj rečenici koju je napisao nije se moglo osjetiti niti trunka žaljenja zbog nevinih žrtvi srpskog zločina. Samo ono, što je već klasika, dakle relativiziranje zločina, pa pitanje o tome "tko je započeo rat", pa "nije sve bilo baš onako kako se na prvi pogled čini". Što li je s time htio reći, pitam se. Možda da su se ti ljudi sami poubijali, tko zna...? Njega je zasvrbilo ono "srpski zločinci", a ne ono "26 ubijenih ljudi". Takvi ljudi žive i normalno rade, druže se, imaju djecu. Čemu će učiti tu svoju djecu, prepuštam vašoj mašti. Moja prijateljica postavila je tu sliku na Facebook jer ne želi da se taj zločin zaboravi. Bez obzira što su zločin počinili njeni zemljaci. Kad bi svi bili tako spremni prihvatiti svoje prljavo rublje, možda bi s vremenom uspjeli oprostiti jedni drugima, a žrtve bi možda mogle počivati u miru. I one srebreničke, i one vukovarske, i one iz Škabrnje, i one...dug je taj tužni niz, jako dug..... Jedan od sudionika rasprave, a koji se iz iste jako brzo povukao, zgađen, reagirao je ovim tekstom... |
Ženska problematika: Šta obuć?
|
Najgore mi je kad iman izać vanka a ne znan šta ću obuć. To nije problem samo nas žena, nego ciloga judskog roda, jer se zna da odijelo čini čovika, i nemoš izać iz kuće svakakav. Po tomen muški najvolu nečovike jer smo in mi žene najdraže kad smo bez ikakvoga odijela na sebi, jel'te. Najvažnije ti je znat odredit pravi tajming za ono šta misliš obuć. Naprimjerice akoš kod svekrve, tribaš se obuć nako malo ka enbete, jerbo ako se previše ulickaš reč će da si kurbetina, i da jadantije oni njen sin kogajeoženija. Akoš u keruma po kruv i mliko, najboje ti je ić ono ka kežjual, u donji dio tute, a gori neka isto kežjual majica, i ako je lito, na nogama japanke. Japanke naravski dolaze u obzir samo ako si friško sredila nokte, a ako nisi, onda natikače, da se vidu samo pete. Ako nisi ostrugala pete, onda patike. Ali da se slažu sa tuton. Ako ideš u grad, na peškariju, najboje se obuć ka ribara starog kći, jerbo ondak ovi mislu da se razumiš u ribu pa će možda promislit dva puta prije nego šta ti pokušaju prodat vijetnamskog cipla za dalmatinskog zubaca. Akoš kod prve suside na kavu, e, tu ti je najvažnije sredit se, da jon moreš malo vadit mast kako si ti i u običnon životu žena koja drži do sebe, jer ako joj neš vadit mast bar s nečim, onda kojuš gospu i pit kavu šnjon. Tako san se ja neki dan lipo utegla kad san išla kod moje Ane na kavu, ma utegla san se tako da mi je sve šta inače teži laganom padanju iskočilo ka da mi je devetnajst a ne...šta vas briga. Tako ja sriktana njoj na vrata a ona se najeanput cila zaškrapunila. Kuva kavu i sve nešto ronja sebi u bradu. - Ane, a jesil' ti to nešto ka grintava, a? – pitan je ja i natežen onu majicu priko sebe. Još mi je veći gušt tako se isprsit u majici kad vidin kako su Anine pale, samo šta se ne zapliće priko njih po podu. Pa će: - Mogla si ti i neku pristojniju majicu obuć, znaš! - Jel'? A zašto bogati? - Zato šta nije lipo čoviku svojin majicama vadit mast! - Ma kako, lipa moja Ane, kako? Pa di bi ja tebi, najdražoj susidi vadila mast?? – pravin se ja blesava. - Eto tako! Šalješ poruke s takvon majicon! Razumiš?? PO-RU-KE! Koje mene vriđaju! - Ma nisan Ane, nisan kerumami, ovo san obukla prvo šta san našla u ormaru viruj mi! - Takoteđava odnija! Lažeš ka pas! Tila si mi vadit mast! Još ti samo fali natpis na majici, čudi me da ga nisi metnila! - Ma kaki natpis te spopa Ane jes' ti skroz makla?? - E, natpis! Već vidin! „MENI NE TRIBA REĐIPET - SAME MI STOJE“ - Ajme Ane, pa šta i da se malo pofalin sa onin šta mi je Bog da? Šta je tu loše? - Loše je to šta nije lipo čovika podsjećat na ono šta njemu fali!! - Ajme Ane, skužaj, nisan znala. A šta tebi fali, ređipet oli čiče? Na to je pobisnila i potirala me iz kuće. Ne znan šta san krivo rekla? Ma, razumin ja bidnu Anu. Em je u nekin godinaman, em joj je situacija u kući božetesačuvaj, muž joj pobiga, dica traže novaca, totalno rasulo. Nije joj lako. Kažu doturi da kad je čoviku puno teško, i kad je pod velikin pritiskon, da more izgubit kontakt sa stvarnošću. More čak i razvit svakakve da prostite frustracije i kako ono...aha, fiksacije. Na majice. |
29.07.2009., srijeda
majkuim
|
oni nas ne vide, jer oni su važni oni su pozicionirani visoko dok mi tonemo polako tonemo duboko. Oni nam ne vjeruju, jer oni su siti a mi se pitamo, čemu živjeti, čemu biti. Mi više nismo čak ni radnici mi smo jebeni djelatnici to ti njima ljepše zvuči oni se ne boje doći kući njih ne plaše poštanski sanduci oni se šetkaju i putuju oni pregovaraju, jer oni ti, znaš, sve i o svemu znaju. A mi im vjerujemo, i opet ćemo ih birati i spremno u redove stati i biti topovsko meso i poslušni građani jer oni su, moj anđele, oni su tako bogomdani. |
28.07.2009., utorak
Ukradena smokva
 Ovo san zdipila Dalmati sa bloga. Nemojte me cinkat, pliz  |
27.07.2009., ponedjeljak
...
|
PREPORUKA Ponedijak navečer, e. Pomorska večer iz studija radio Splita. More bit da san ja neuravnotežena, ali ja ponedijkom navečer zbog te emisije ne izlazin vanka. prvo počnu sa lipon pismon o moru, a onda se voditelj, Jadran, javi sa onin svojin morskin glason. A ja ...sritna i puna mi duša. Zamislite, prva Pomorska večer je emitirana prije 47 godina! Večeras su pustili ovu pismu: ništa, nema je na youtubu  Eto na, tako mi i triba kad slušan radijo, čula san i vijesti. Ne volin ih slušat, jer jedino novo šta se na Vijestima more čut je eventualno tenperatura zraka, sve drugo uvik isto. Ovi put san se ipak malo razeveselila, jerbo je naša Jadra za vijesti izjavila da se ponekad čuje sa Ivon, i da nan je dotur daklem živo i zdravo. Fala bogu. Samo se nadan da će pazit na sebe i da neće izgorit na onoj jahti na kojoj se ljuljuška. Neke zlobne novinare je zanimalo da čija mu je to jahta, pa su pitali Jadru, ali ona je rekla da ne zna, zna se. I još je rekla da samo o Ivi ovisi oće li i dalje primat premijersku plaću, na koju ionako po zakonu ima pravo. To mi je bilo puno drago čut, jer san se sitila da oni moji meni u Željezari već 3 miseca ne daju plaću, a to je biće zato šta ih nisan informirala da po zakonu na nju iman pravo. Možda ih uspijen nagovorit da mi isplatu plaće bar za one misece šta san radila. Oma sutra ću poć tamo da ih izvijestin da ja iman zakonsko pravo na moju plaću, iako više ne radin, ka ni Ivo. Usput ću obavijestit i onih mojih petstotinjak kolega, narafski. Viš ti kako čovik more stradat zbog neinformiranosti! |
26.07.2009., nedjelja
tu bizi
|
Imam sve manje i manje vrimena za pisanje bloga, počinjem se zabrinjavat. Rad na portalu mi uzima puno vrimena, ali dobro, ne mogu reć da ne guštan malo glumit glavnu urednicu. Volin i tražit dobre autore i tekstove, ali čak i za to nemam onoliko vrimena koliko bi tila, i koliko mi triba. S obziron da uskoro možda ČAK i stvarno dobijem posal, sve je izglednije da ću morat smanjit laprdanje na svim stranama. neka, samo da počnem radit. ne samo financijski, nerad ubija. Ne moš uživat u slobodnom vrimenu jer si slobodan non stop. E sad, da je to neka situirana sloboda, pa da čovik lipo putuje po svitu ili nešto slično..nego se ucrviš u ovoj našoj sivoj svakodnevici pretražujući oglase za posal i grizući nokte. Muči, dobro je, evo san uspila napisat ovi post. Hugs  |
Sritan ti rođendan, dragi moj radijo Splite
|
E, danas mu je pedesetipet godina. "Najstariji radio u regiji" "Radio u najbojin godinama " :) Stariji je od mene samo 10 godina. Kako je krenija, još će me i nadživit. Čestitan svim članovima redakcije, a najviše Jadranu Marinkoviću, bez kojega ovi radijo ne bi bija ono šta je. Namisto daljnih izljeva emocija, evo jedne moje stare priče na temu radija. Volim slušati radio Ja sam valjda jedini ateista na svitu koji sluša stanicu zvanu Katolički radio. Iman ja puno devijacija u svom ponašanju, ali ovu smatram jednom od najegzotičnijih. A volim slušat radio. Svit ide naprid, tek san uspila shvatit šta je plazma, a već je izmišljen neki _ipod_, dok svatin šta je ipod, tribaće mi vrimena, a dotle će neki ćaknuti znanstvenik već izmislit nekakav _iznad_, i tako stalno kaskam za civiliziranim svitom. Uz sva ta čuda i izume, ja ostajem uporno zaljubljena u radio. Takva sam, kad se zajubim, to traje. Ima neke čarolije u radiju. Pokušavajući shvatiti što čini tu čaroliju, otkrila sam da me kod radija privlači ona neizvjesnost i faktor iznenađenja. Svi mi ponekad čitamo TV-programe, znam, ali tko još čita radio program? Ta neinformiranost o radijskom programu čini svako slušanje radija malom avanturicom, jer nikad ne znaš što je sljedeće. Red vijesti, red muzike, red reklama, pa opet muzika. Radio je moj mali kućni ljubimac koji ravnomjerno prede u svom kantuniću dok ja obavljam kućne poslove, ili dremuckam, ili pišem… Što se tiče muzike, obožavam kad ne znam što će radijske minute iznjedriti, pa čak i po cijenu toga da se ponekad i ružno iznenadim. Ima i jedan fenomen te muzike sa radija, naime, puno, ali zaista puno puta mi se desilo da poželim čuti neku pjesmu, i onda je 5 minuta nakon toga zaista i čujem. Na radiju. Normalni ljudi to zovu „slučajnostima“, a ja to, naravno, doživljavam samo kao još jedan dokaz vlastite mistične povezanosti sa univerzumom. Na emisiju Katoličkog radija sam prvi put naletila sasvim slučajno, naime, imam radio aparat koji usrid Splita ne može uvatit signal Radio Splita, pa često moran vrludat radio valovima i dobro se namučit dok ne nađem šta tražim. U tom traženju znan naletit na neke stanice za koje nisan ni znala da postoje. Ko zna, možda nekad naletim i na signale vanzemaljaca, tako naime zvuče ona nerazumljiva bespuća između dvije stanice; čak i ta neartikulirana mrmoljenja šuškanja cvrčanja i cvijukanja volim čuti, zvuče kao klupko izmiješanih glasova pobratimljenih lica u Svemiru. Tako vrludajući radio valovima jedne sjetne večeri naletim na „Bridge over troubled water“, i tu se i zaustavim. Pjesma mi baš legla na dušu, udobno se smjestila i raskomotila i ponijela me nježno me smirujući i hraneći moju čežnju za nemam pojma čime; kad je pjesma završila, baršunasti glas spikera objavi: „Dobra vam večer na valovima Katoličkog radija”. „Ma vidi ti njih koju lipu muziku puštaju?“, pomislim iznenađeno, istovremeno dobivši poriv da promptno promijenim stanicu jer da me ukućani zateknu u slušanje te stanice, vjerojatno bi pozvali Hitnu pomoć vjerujući da sam u jako teškom stanju i da je moje ludilo konačno dosegnulo svoj tragični vrhunac. Nisam popustila porivu, ostala sam na toj frekvenciji skoro cijelu večer, sve dok nisam morala prebacit na Radio Split jer je bija ponediljak. A ponediljkom je Pomorska večer, koju slušam jer daju izvješće o kretanju naših brodova po stranim morima. Doduše, nemam nikoga ko mi je na brodu, ali kad čujem npr. oni morski glas Jadrana Marinkovića ili rečenicu „Brod 'Marin Držić' sutra stiže u New Orleans”, prođu me trnci od glave do pete. To vjerojatno ima svoju dijagnozu, čim je doznam, javit ću vam. „Samo jednom ljubav pokuca na vrata“, objavljiva je sa radija glas Miše Kovača neki dan, dok sam ja ka i svaka vridna domaćica švrljala internetskim bespućima sanjareći istovremeno kako će se ručak sam skuhati. U istom momentu, dakle dok je pjesma tog i takvog naslova svirala na radiju, začujem tiho kucanje na vratima mog stana. Aha, pomislim! Svemir je napokon čuja moje molitve! Na vrata mi kuca Ljubav glavom i bradom! Jer, šta može drugo biti, ovakve podudarnosti ne mogu biti slučajnost, čovjek mog života kuca na moja vrata, Mišo Kovač mi to upravo poručuje kroz eter! Veselo pocupkujući i usput sređujući na brzinu čuperke kose krenem prema vratima, ali iz predostrožnosti prvo provirim kroz ćirilicu. Ćirilica, to je ona rupica kroz koju se na vratima ćiri ko ti zvoni. Proćirim, dakle, i zaprepašteno otkrijem da mi pred vratima stoji... žena! Pogledam gori prema Svemiru, pa dobro bogamu, jes' ti gluv kraj zdravih ušiju,,ha? Jesam li lijepo naglasila da želim visokog, vitkog, crnog muškarca, a ne nisku, prosijedu, mršavu ženu?? Dobro, jesam ponekad znala dreknit put neba „Dosta mi je više muških!“, ali brate, nisi to trebao doslovno shvatiti! Sve tako svađajući se sa Svemirom, nevoljko otvorim vrata, spremna neuglednom ženskom stvoru pred vratima odbrusiti kako još nisam prešla na žene i kako je sve to stvar jedne glupe svemirske greške i neažurnosti. Prije nego što sam uspila sasuti joj sve to u facu, ona izusti molećivim glasom: – Molim Vas gospođo, skupljam za ručak, ako imate koju kunu, molim vas, Bog vas blagoslovijo.. E sad, znam da danas ima na stotine takvih kao što je ona. Znam, također, da među njima ima i varalica, ono, žicaju lovu po kućama, a do tih kuća se dovezu zadnjim modelom audija ili mercedesa ili šta ti ja znam, kojeg su parkirali iza kantuna. Sve ja to znam. Stojimo tako jedna nasuprot druge, dvije žene, ja, sanjareći o ljubavi, a ona, sanjareći o ručku. Možda. Gledam je, gleda i ona mene. Odluku sam donijela u sekundi. Zašto ne bi i meni i njoj želja bila ispunjena? Ako joj dam pare, ona će dobiti svoj ručak. A ako ga dobije, osjetit će, bar na trenutak, zahvalnost prema meni. A zahvalnost je skoro isto ko i ljubav, zar ne? Naravno, možda ona ne treba pare za ručak. Možda sam ja samo blesava i naivna. Ali u tom slučaju, ona će osjetiti zahvalnost što na svijetu još postoje blesave i naivne osobe kao ja. A to u konačnici opet meni osigurava jednu sasvim toplu emociju sa njene strane. Okrenem se, odem po kune, pružim joj ih. Osmijeh joj preleti licem. – Hvala vam, hvala vam gospođo, Bog vam dao puno sreće i zdravlja, i svima vašima, gospođo... Pozdravim je, najednom osjećajući se veselo i razgaljeno. Vratim se za kompjuter i pojačam radio. Mojom kuhinjom se prostru taktovi pjesme „Da sam ja netko“. Slučajnost, valjda... |
25.07.2009., subota
blagonamse
|
Udavljeni suncem obamrli na hridi još jednim se kitimo ljetom kao da je naše ekskluzivno pravo Slušat ćemo klape da ne čujemo želuce Blago se nama šta živimo na moru. Za potrebe opće zablude još uvijek primamo turiste i u kosu uplećemo cvrčke Malo, veselo dalmatinsko pleme plivamo da ne vidimo dno Blago se nama šta živimo na moru. |
....
|
|
22.07.2009., srijeda
Blogerski susret
|
Evo san niki dan imala priliku upoznat šjor profešura i njegovu šjor profešurku i mogu van reć da je to bilo jedno skroz lipo druženje. Priznajen da san imala malu tremu, jerbo iz škole iman traume, naime, nisan volila školu i dandanas je ne volin, pa mi ono "Gospon profesor" odma stvori laganu nelagodu. Mislin, meni je škola toliko mrska da san svoga maloga kad je krenija u prvi osnovne pitala: "Dušo, jel' baš moraš? A da razmisliš još jeanput? " Ali znate kakva su dica kad nešto zaprde, oće u školu i gotovo. Već nakon prvog miseca nastave skrušeno mi je prizna da san bila u pravu i tija se ispisat, ali onda je već bilo kasno. Tako je to sa tin institucijaman, kad te jeanput upišu, gotovo ti je, njihov si do kraja života. E, moj sinko, uvik se materinih riči prekasno sitimo... U svakon slučaju, ispalo je da je šjor profešur jedan skroz mirojubivi čovik i simpatičan i niko mu ne bi reka da je profešur, hehe. I gospoja mu je lipa i smišna i dobra, tako da mi je bilo žaj šta in nisan priredila bolji doček, i šta in nisan naprimjer spremila ručak, ali vajda će bit prilike. Oni su inače bili samo u prolazu kroz Split prema jednomen otoku di ćedu provest godišnji, pa san ja bila s njima dok su čekali katamaran. U Split su došli u 1 uru a katamaran je bija u 3 ure, međutin za taj nisu uvatili karte pa su morali čekat trajekt u 5 uri. Tako smo krenili tražit po gradu neko lipo misto u ladu za pit kavu. Pokušat nać misto sa pravin ladom u Splitu usrid sedmog miseca u 1 uru, to mogu samo neupućeni turisti iz metropole i zamantane Splićanke ka šta san ja. Tako su oni vukljali svoje torbe a ja san ih važno vodila od jednog do drugog kafića di bi sili, zakjučili da misto nema dovojno lada, pa produžili dalje. Trajalo je to traženje lada bogme dosta vrimena, i na kraju smo odabrali jedan kafić koji nije bija ništa ladniji od drugih ali oni na svu sriću više nisu imali force hodat. Asti, koja je ura, iden u spizu pa ću nastavit. Evo me. daklem, nakon šta smo se napokon usidrili, počeli smo pričat tj. JA sam počela pričat i iskoristila priliku da profešuru i njegovoj gospoji ispričan cili svoj život. Tako ja pričan i pričan i pričan i onda svatin da su nekako ublidili, to je siguro od vrućine i sriće šta me vide, pomislila san. Taman san in tila još ispričat i svoj prednatalni život ali su oni naglo skočili i rekli da ćedu zakasnit na trajekt u pet uri. Učinilo mi se da su se nekako naglo sitili trajekta, i žaj mi je šta in nisan uspila ispričat još i sve od mojin nesretnin jubavima, o skupljanju salveta, o prijatejicama iz osnovne škole, i od tomen šta san tila bit kad porasten i zašto to nisan postala. Nema veze, sačekat ću ja njih opet, osim ako se sa otoka ne odluču vratit priko Italije da bi me izbjegli  Pitala san ih prije nego šta su uskočili u trajekt mogu li ih posjetit kad dođen u Zagreb a oni su rekli da in je baš žaj šta me moraju obavijestit da se nakon otoka sele na Novi Zeland, ali da bi me inače rado ugostili i poslušali do kraja moju životnu priču  Šalu na stranu, šjor profešur uživo uopće ne djeluje onako ozbijno ka u svojin postovima, dapače, baš je jedan jednostavan i drag čovik, a takva mu je i gospoja, a bogami san i ja super  iđen u spizu  |
19.07.2009., nedjelja
Jadre, svaki ti da!
|
Cili život mi svi govoru da san ka „priosjetljiva“, ili, književnin jezikon rečeno, osjetjiva za popizdit. To su mi govorili nekin tonom od kojega bi se ja osjećala uvriđeno, a to vajda zato šta san priosjetjiva. Doduše neki su mi muški znali reć „O..bogami si osjetjiva“, nekin skroz drugačijin tonom ali neću sad o tomen jer je sveta Nedija. U svakon slučaju, ja san zbog te moje priosjetjivosti uvik pinku patila i da nisan danas na radiju čula šta san čula, stoposto bi ciloga života mislila da mi je ta priosjetjivost mana. Na radiju san naime čula našu lipu Jadru premijerku di govori kako ćedu u ovomen najzadnjome rebalansu pazit na „Osobito osjetljive skupine u hrvatckom društvu“. Ja san se odma osjetila prozvanon. Fala ti Bože da napokon neko misli i na nas, osjetjive hrvacke građane! Vi'š ti to, čin žena dođe na vlast, odma i rebalansi postanu duševniji! Jedino šta ne znan kako ćedu sad judi dokazivat jesu li osjetjivi i koliko? Znan da san naprimjerice za dobit dječji doplatak morala donit rodni list, domovnicu, rodni list i domovnicu od diteta, rodni list i domovnicu od bivšega muža, (ja donila i od bivše svekrve, za svaki slučaj), vjenčani list, list od rastave, izvadak iz katastra da ne posjedujen nikakove nekretnine, izvadak iz izvadka o izvadku, potvrdu od zaposlenosti, potvrdu od osobnomen dohotku, a bili bi mi siguro tražili i smrtovnicu da je potrajalo. Na kraju, kad san uspila skupit sve te kartušine, rekli su mi da neman pravo na dječji doplatak jerbo po momen osobnomen dohotku ja i mali imamo po ijadu ipo kuna po glavi, šta oće reć da očevidno još nismo u debuleci od gladi i samin timen nemamo pravo na pomoć od države. S obziron koliki je iznos dječjega, nisan puno ni žalila, više bi novaca dobila da san sve one kartušine skupila na 'rpu i prodala u stari papir za reciklažu. S obziron da je sada na čelu vlade jedna žena, očekujen da će procedura za dokazivanje osjetjivosti bit bar pinku jednostavnija. Tila bi samo na vrime upozorit one šta prikopavaju po kontejneriman da se ne nadaju ovin beneficijama na osjetjivost jerbo da su oni osjetjivi ne bi imali force kopat golin rukama po smeću, ka šta san danas vidila jednu da kopa, dok san čekala osmanajsticu kraj Prime. Goli zvizdan, četrdeset stupnjova u ladu, podne ipo, u gradu ni pasa, a ona kopa. Pričala san o tomen svome bratu, a on meni: „To šta je u sedmi misec četrdeset u ladu, to je normalno. To šta neko kopa po kontejnerima, to je još normalnije, ima neko vrime. To šta u podne ipo na zvizdan nema pasa u gradu, i to je normalno. Ali to šta ti ideš u spizu u podne ipo, e, to nije normalno!“ Da nisan vako osjetjiva ka šta jesan, bila bi ga poslala u vladu. Pardon, kvragu. |
17.07.2009., petak
Rebalans rebalansovog rebalansa by Mare zvana Kemija
|
Ovi naši političari su skroz fini i, božemiprosti, pošteni judi i ja in uglavnon neman šta zamirit, jedino možda to šta su zaboravili učit od „malog“ čovika. Naš mali čovik, živeći na ovomen brdovitom Balkanu, naučija je preživit sve i svašta, i na sve moguće načine. Gledan bidnu našu premijerku kako se muči sa rebalanson državnoga proračuna, a da je bila pametna i malo osluškivala kako to narod radi, mogla je već sve sredit i lipo prst u uvo barenko do Nove Godine. Kako znan da Jadre ima puno posla i prikoviše obaveza, nije mi bilo lino namisto nje malo oslušnit iskustva i glas naroda . U svakon poštenon ‘rvackom domaćinstvu, a pogotovo splickom, uvik je zapovida muški, a ostali su slušali. Glava kuće bi dobila plaću, i rekla: - Ženo, evo ti ijadu kuna za režije, ijadu za poplaćat kredite, ijadu za dici kupit štagod robe i patika, pesto tebi za frizuru i za lijekove onoj rospiji od tvoje matere, a ostatak meni za moje gušte. Kako on to podili, a žena razdili, svi mirni i zadovojni. Međutin vrimena su se prominila, i naše muške glave kuće uglavnon više ne primaju plaće nego naknade sa zavoda za zapošljavanje jerbo su skoro svi na nekome ka Čekanju. Šta čekaju, to samo Bog dragi zna, i ja sad ne bi tila u detaje okolo toga, da ne opteretin premijerku sa stvarima o kojima ona ionako ništa ne zna. Lako je bilo dilit kune i plaćat račune dok si ima s čim, ali sad više nemaš s čim, pa su muški digli ruke a žene su priuzele financijski dil kućanskih aktivnosti. Slušala san svoje suside na zidiću isprid kuće dok su izlagale svoje metode rabalansa, pa ću van ka rezime citirat jednu šta je zovu „Mare Kemija“. -Lipe moje, kad moj čovik dobije ono jada sa zavoda, (a da radi i plaća mu ne bi bila veća), ja najprvo sidnen i napišen listu prioriteta. Lista prioriteta, oliti lista “Iz šupjega u prazno”, ka šta joj i samo ime kaže, navodi po važnosti sve obaveze koje triba platit a dile se na sljedeće: - Samo hitne - Malo više hitne - Masu hitne - Hitne za popizdit - Više nije hitno, isključilo nam. Među stvari koje triba odmanama platit spadaju daklem računi “Hitni za popizdit”. To su računi kojiman plaćaš sve ono šta ti moredu isključit, naprimjer struju i vodu. Telefone i mobitele držin u grupi „Samo hitno“, njih ti more isključit ali bez njih i moreš. Kad platiš struju i vodu, ondak prilaziš na grupu „Masu hitno“. To su ti računi od banaka, tojest krediti. Sa bankama se, to svi znamo, nije zajebavat. Ako imaš kredite na dvi ili više banaka ka i svaki normalni Hrvat, onda plaćaš ratu najprije onoj banci šta te već počela ganjat. Dobra stvar cile situacije je šta ti banka više ne more leć na plaću, jer plaće ionako više nemaš. Loša stvar je to šta banku ne moreš tako lako zbunit, pa ti ona onda šalje razne tužbe. Tu ti je jedino rješenje- tužbon na tužbu. Nema veze šta je banci jasno da je ti zajebavaš, ali kako ona tebi klepi tužbu, tako ti klepiš tužbu njoj, a pošto naša pravna država funkcijonira, banka ti ne more ništa doklem ti nju tužiš. Tojest, more, ali vako malo dobiješ na vrimenu. Dok se ti naganjaš sa bankon koja te je tužila, na drugoj banci si već u nedozvoljenome minusu. E, zato imaš treću banku. Na njoj otvoriš tekući račun i na njega uplaćuješ plaću svome sinu koji je nezaposlen, a fiktivno će ga zaposlit neki rođak šta ima neki svoj dučanćić. On ga zaposli, ti mu uplatiš plaću, čim ta plaća legne na njegov tekući on je diže i opet vraća tebi. Sad se vi pitate šta mu uplaćuješ plaću kad je on nosi opet tebi? Pa zato, budale, da bi van sin bija kreditno sposoban! I ne samo da je posta kreditno sposoban, nego sad i on ima pravo na dozvoljeni minus. Čin mu ga odobre, podigneš cili taj iznos i trčiš u onu banku na kojoj si u crveno. Tamo uplatiš taman koliko ti triba da ne budeš u nedozvoljenome minusu, i još ti i ostane! Poslin grupe „Masu hitno“ ideš na grupu „Malo više hitno“. Tu spada prehrana i dičje knjige za školu. Ova stavka je isto puno...fleksibilna i s vrimenom naučite kako napravit rebalans rebalansa i obaveze iz te grupe pribacit u grupu „Samo hitno“. U grupi „Samo hitno“ se nalaze higijenske potrepštine, pokloni za rođendane, te odjeća i obuća. Nakon malo vrimena, svaka iti malo spretnija domaćica, svati da čovik bez većine stvari u toj grupi može lipo živit i preživit, pa se njena lista prioriteta, još jednin rebalanson, more značajno smanjit i na kraju, ka i ja, prava profesionalka u rebalansu kućnoga budžeta more svoju listu svest na jednu jedinu stavku, a to je ona „Hitno za popizdit“. Time život postaje puno lakši i jeftiniji, a obaveze iz te stavke ionako plaćaš pribacivanjen dozvoljenih minusa sa jedne na drugu i sa druge na treću banku, dok moreš. Kad više ne moreš, e, tu imaš asa iz rukava! Sićate se onoga kreditno sposobnoga nezaposlenoga sina? Kad voda dođe do grla, on diže kredit, i to na način da sa tin krediton zatvori sve ostale kredite, i onda morete opeta sve isponova! Dokle? E, to pitajte Jadranku! p.s. danas je sv. Marčelina :) |
15.07.2009., srijeda
Stand by me-3.
|
...kad bi se "ekipa" skupila oko šanka krenule bi morske "lovačke priče", ili ih je barem tako ona doživljavala. Bili su joj pomalo smiješni ti morski ljudi sa njihovim anegdotama, nikada u njih nije do kraja povjerovala. Ali, kad je on pričao kako je sa brodom pristao u luku New Orleansa, izašao sa broda, otišao u grad, i odlučio da će tu i ostati, ona je znala da je priča istinita. Brod je otplovio iz luke bez njega, digla se opća panika, u domovini su ga smatrali nestalim. Ta priča joj je trebala biti upozorenje, trebala je znati da je to muškarac kojega je mudrije ne voljeti. Pogotovo njoj, koja je uzimala sve, i davala sve. Najviše što se od njega moglo dobiti, bio je slučajni savršeni trenutak. On nije bio muškarac za voljenje, nego ikona za obožavanje. Sa takvima se ništa ne započinje. On je bio tu, samo dok je fizički bio tu. Onoga trenutka kada bi mu nešto drugo odvuklo pažnju, a to su najčešće bile nove destinacije, novi strani brodovi, on je odlazio kao da ga nigdje, nikad, i ništa nije zadržavalo.....Miran, tih i blag u nastupu, iznutra je bio samo svoj, stvoren da ..ne pripada. Slušao je svoje nagone poput neke divlje zvijeri, svoju glad, svoju žeđ, ili svoju potrebu za ženom, zadovoljavao je momentalno, neopterećeno, instinktivno. Divila mu se zbog toga, ljubila ga je zbog toga. Njen ženski instinkt joj je ipak govorio da ga nikada neće imati. Kao što joj je govorio i to da ni nju nikada nitko neće imati. Onoga trenutka kada su se nanjušili, započela je tragika savršenog spoja..... Prvi put joj je uistinu prišao na nekom tulumu, u nečijem stanu, među nekim zgradurinama onoga Splita koji se nalazi daleko od rive i od palače...U opskurnoj polutami, u izmaglici tjelesa izmiješanih u plesu, u omamljujućem vonju whiskeya, votke i "mare"... Nalazili su se na suprotnim krajevima prostorije, netko je na gramofon stavio Roxy Music, i, prateći ritam "Avalona", on joj se približio, laganim koracima, gledala ga je zadržavajući dah, kao da joj se približava crna puma.... - Dođi. Tek tako, nakon mjeseci i mjeseci iščekivanja, dvojbi i sumnji..tek tako dođe, i kaže "Dođi". Pošla je za njim, hipnotizirana. Ušli su u neku, nečiju sobu, sjeo je na neki, nečiji krevet, i pokazao joj da sjedne pored njega. - Znaš, nisam htio započinjati ništa...uskoro se ukrcajem na brod, neće me biti šest mjeseci...nije pošteno...kužiš? Htejla je vrisnuti od sreće i bijesa istovremeno. Ovo joj je on napokon priznao...? Pa što ako odlazi? Mislim, kao da je važno i da ga nikada više u životu ne vidi? Kao da je važno išta na ovom jebenom svijetu osim trenutka savršenstva?? Željela je da napokon prestane buljiti u svoje ruke ili u pod ili gdje je već buljio, željela je da je sad zagrli i počne ljubiti uz zvukove violina ili kako to već ide u ljubavnim dramama... - Slušaj..nema veze što... - Ima veze. Njegov ton je bio tako konačan da je osjetila poriv da mu zvizne tvrdoglavom glavetinom o zid. Čekaj, pa neće joj ON određivati hoće li ga voljeti?!? I koliko, i kada?!? Već je bio na vratima. Kao da se ništa nije dogodilo, kao da nije umirao od želje za njom kao i ona za njim. Poletjela je, uhvatila ga za ruku... - A kad se ukrcaješ na brod? Kada odlaziš? Pogledao ju je. Neka tamna sjena mu prođe očima, i promrmlja: - Za 4 sata. Brod kreće u 05.00 iz splitske luke.... Ostala je na vratima paralizirana, a on se vratio u gužvu. Proklet bio, vikala je u sebi, proklet bio dan kada sam te upoznala, samo ti otplovi, nestani, nemoj se ni vraćati, imbecilu sa zastarjelim osjećajem časti!!!! Ne trebaš mi, glupi, patetični, dalmatinski Clint Eastwoodu!!! Do kraja večeri su se izbjegavali po tom stanu, ona je upotrijebila sve svoje zavodničke sposobnosti da šarmira svakog muškarca koji bi joj se makar i slučajno približio...koketirala je glupo i napadno, osjećajući njegov pogled na potiljku, iživljavala je svoju razočaranost i bijes manirom ulične dame, plesala, pila, pušila, plesala.... U 4h ujutro krenuo je prema vratima, uhvatio kvaku....Stajala je na hodniku čekajući. Ako se okrene, ako se okrene... Pritisnuo je kvaku, zakoračio iz stana vani, stao na trenutak...i okrenuo se. Netko je opet, baš tad, stavio ploču na gramofon, i opet se zrakom, baš tad, razlio zvuk Roxy Music i "Avalon". Gledali su se nijemo jedan dugi, jako dugi trenutak. Onda je otišao. Tu noć, te zore, prvi put je plakala zbog muškarca. |
13.07.2009., ponedjeljak
Stand by me-2.
|
- Šta se radi? - pitala je, svjesna neoriginalnosti svog uleta. Promatrao je njenu torbicu, jedna od onih sa dugim remenom, koje se mogu prebaciti dijagonalno preko suprotnog ramena, pa ruke ostaju slobodne. Uvijek je imala takve torbice. Ruke su joj morale biti slobodne jer je stalno plesala. Nikada u životu nije vidio ženu koja je tako dobro, tako prirodno, i tako nesvjesno pratila ritam muzike oko sebe. Čak i kada je naizgled potpuno mirovala, pažljivijem promatraču bi upalo u oko njeno nijemo gibanje, posvećenost ritmu svakim mišićem i svakom porom. To ga je fasciniralo. Bilo je nečeg nevjerojatno uzbuđujućeg u tome. To gibanje ju je odavalo, ili je on, kao neki obični...mužjak, samo instiktivno kroz to diskretno vibriranje dozivao slike njenih predavanja...Živi li ona za išta drugo osim za muziku? (Bi li mogla na primjer živjeti za mene, pomisli rugajući se sam sebi). Nosila je tu svoju torbicu onako kako to rade poštari. - A evo, ništa - pokaže glavom prema njenoj torbici - Nego...imaš li šta pošte za mene?- Na licu mu je titrao smiješak. Pošte? O kakvoj pobogu pošti sad priča? Istog trenutka kad joj je pitanje proletjelo glavom, shvatila je da aludira na njenu torbicu i način na koji je nosi. Bože, kako ga je mrzila ponekad! Mrzila ga je kao..kao da ga već voli. Zašto svaku šansu za zbližavanjem mora pokvariti svojim infantilnim doskočicama? - Ne, nema nikakve pošte! - odbrusi mu iziritirano. Već je naumila okrenuti se na peti i poslati ga dovraga, kad on promrmlja: - Evo ti pošte. Nije razumjela. Na što li sad misli? Njegove tamne oči su je gledale ozbiljno, toliko ozbiljno da su je prošli srsi nelagode. A onda shvati. Klubom su se razlijevali taktovi "Stand by me" i glas Ben E. Kinga. Smiješak joj se pojavio na licu prije nego što je uspjela odlučiti da li je baš pametno da se tako očito oduševi načinom na koji joj je rekao sve što je od njega ikada i htjela čuti. To je na neki način bio trenutak koji je simbolički dao naslutiti ono što je u godinama koje su dolazile, određivalo njihovu vezu. Od tada, pa do kraja, komunicirali su muzikom....dvije šutljive zvijeri koje su riječi zamijenile ...ritmom. Odplesali su svoju ljubav snagom neizrečenog...Kao što bi se reklo u knjigama za psihološku samopomoć, "Kada nešto želiš, sva muzika ovoga svijeta se udruži da to i dobiješ...." |
11.07.2009., subota
Direktni nasljednik
|
E, lipo je bome bilo u goste kod rodice M. u mojoj šibenskoj krajini. Kupila je baš lipu kućicu u prirodi, bogu iza nogu, okolo nje samo dalmatinska makija, gušterice i cvrčki. Na stranu nedirnuta priroda, na stranu veliko stablo u dvoru i kamena klupa, najzanimljiviji dil je bija kad su moja mater i njen brat, tj. moj ujac počeli razglabat o didovini, tj. o raspodjeli očevine. Moj pokojni dida je prije nego šta je partija na oni svit, naime, odredija kome ide koji dil zemlje. Kako je rič moga dida vridila za života, tako vridi i poslin njegove smrti. Dida je ima šestero dice, i svi su živi i zdravi falabogu, osim moga drugog ujca koji je umra od boleštine. Svih dakle živih petero dice su odlučili poštivat didovu rič, pa se činilo da će naslijeđena zemlja bit brzo i bezbolno podiljena. Je da se kroz didovu zadnju želju pripoznaje koji su mu od dice i unuka bili ka amo reć favoriti oliti bukmarks, ali toliko je dobra i jubavi taj čovik pružija svima kroz svoj dugi i časni život, da niko na nikoga nije reža niti bija jubomoran. E, ali onda je sin od onoga mog drugog ujca reka da ne more to tako, i da on oće da se zemlja podili po slovu zakona, đavlu i on i abeceda mu. I sad tu, naravno, nastaje klasični ostavinski zaplet. Koji obično, na ovin našin prostorima, završi tako da se svi međusobno isposvađaju, a dotična svađa se onda obredno prinosi sa kolina na kolino svim sljedećim generacijama, koje naravno više neće ni znat zašto moraju mrzit najbliže rođake i rodice, ali će ipak poslušno nastavit obitejsku tradiciju. Slušan ja tako mater i njenoga brata kako im se tonovi lagano povisuju, i gledan sa strepnjon u moju najdražu rodicu M.. Ona je isto pogledavala u mene, šta je značilo da obadvi mislimo isto:“Ako nan se ćaće i matere posvađaju, oćelimo se onda i nas dvi morat posvađat?“ Gledajući je kako se kliberi, znala san da nas teško more posvađat par kvadrata zemje obrasle dračon. Moja rodica M. je kao i ja, neposvadljiva. Kad joj neko baš nije drag, ona samo ode. Ne zato šta je plemenita i cool, nego joj je dosadno svađat se. Ne da joj se. Doduše, može joj se uvatit oni mali tračak čuđenja u očima. To se ona malo začudi šta neko ima potribu bilo šta ružno bilo kome reć u životu. Moja rodica M. je meni, i Hrvatskoj, najboje šta se dogodilo. Ikad i uopće. U međuvrimenu, moja mater i ćaća od rodice M. su okončali raspravu zakjučkom da oni neće dozvolit da ih posvadu tim nekim agrarnim nebulozama. Ja san se razočarala, taman je počelo bit zanimjivo. Ja volin nekad slušat jude dok se svađaju. Iz dva razloga. Prvi je taj šta me takvo ponašanje nas judi iskreno zapanjuje. Pa ostanem pred svađom blesirana ka npr. isprid erupcije Etne ili Vezuva. Zastrašujuće i privlačno, istovrimeno. Drugi razlog je taj šta, gledajući druge u svađi, imam priliku vidit kako ja izgledam drugima kad se svađam. Naime, ponekad zaboravin da se ne volin svađat. Pa odlučin ponovo potpalit. - A kako ovi naš rođak J. more kvarit cili dogovor, a? Pa on nije direktni nasljednik? - E, nije, ali pošto je njegov ćaća umra, onda on sad ima pravo zajebavat, jerbo je on sad direktni nasljednik direktnog nasljednika. - I sad se on more petjat i u dil kuće šta ju je dida ostavija unuku D.? - Je. Ako oće, more zaustavit svaku kupnju i prodaju kuće. Malo san se zamislila. - A rodice M., ova tvoja kućica šta si je ti kupila? - E? - Jel' sad recimo i ja iman prava na tu tvoju kućicu, a? Dobro, ti si još živa, ali recimo da nisi, mogu li ja onda tražit na sudu da se lipo po zakonu podili tvoja imovina? - Tuko, pa nisi ti moj nasljednik?? - Znan da nisan, zato šta još nisan od tebe ništa naslidila, ali recimo da uspijen dobit dil kuće, evo recimo ovi kantun di sad sidin, baš mi je lipo ovdi, e, dakle da dobijen ovi kantun, onda postajen tvoj nasljednik jer san nešto od tebe naslidila? - Ma, slušaj... - Nemoj me prikidat! I ako sad dakle ja postanen tvoj nasljednik jerbo se izborin za svoj kantun tvoje kuće, ima li na taj moj kantun u tvojoj kući pravo i moj bivši muž? Naime, dok smo ja i on bili u braku, ti si meni i tad bila rodica, po čemu ispada da nan je ova tvoja kućica na neki način dil bračne stečevine, iako ti još nisi imala kućicu dok smo mi bili u braku, ali ako ja na sudu dokažen da si ti imala namjeru kupit je kad-tad, a to ti se po zakonu tretira ka predumišljaj, onda bi ja ovi moj teškon mukon nasliđeni kantun u tvojoj kućici morala dilit sa svojin bivšin mužon, a mogu se kladit da bi se i rođak J. umiša! U tom slučaju te molin da kupiš malo širi bančić, jerbo kako ćemo se na ovomen stisnit svi troje?? Osim toga, ja san tvoj indirektni nasljednik, to je istina, ali ako te ja ovako otvoreno pitan mogu li ti štagod uzest, onda postajen jedan pošteni i direktni nasljednik? Šta me gledaš tako, jesan li mogla bit direktnija? Izbacili me iz kućice. Tipično. Čim čovik pokuša ostvarit svoja nasljedna prava, odnija vrag i tavu i jaja. |
10.07.2009., petak
Zašto Maljčiki? - Tribute to Željezara Split
|
Neki od mojih dragih komentatora su uočili da se video KUD „Idola“ sa pjesmom „Maljčiki" često pojavljuje na mom blogu. Zašto? Radi se tu više o cinizmu, nego o eventualnoj nostalgiji za muzikom uz koju sam odplesala osamdesete. Naime, ja sam radila, donedavno, u jednoj tvornici. Baš ono...u fabrici. Maljčiki spominju „visoke peći“, a u toj mojoj „fabrici“ su zaista postojale visoke peći. Te goleme gutače vatre hranili su pravi pravcati radnici, u plavim radnim kombinezonima. Ujutro smo ulazili u našu „fabriku“ kroz željeznu kapiju, a inače je cijelo područje bilo ograđeno željeznom žicom. Čula sam da je to bilo zbog toga što su, navodno, radnici imali običaj jednostavno šmugnuti sa posla ponekad, a i zato što se navodno kralo željezo iz tvornice. Ljudi koji su radili u takvim fabrikama, za vrijeme ondašnje države imali su običaj reći da rade „iza žice“. Na posao smo kretali u 06,00h ujutro, autobusom koji je kupio sve radnike po Splitu. Još jedan takav autobus kupio je radnike na području od Trogira do Kaštela. Tvornica se nalazi, naime, u Kaštel Sućurcu. Nalazila se. Prolaskom kroz željeznu kapiju, kolone radnika su produžavale do golemog, vatrenog tvorničkog ždrijela, a mi „iz administracije“ smo išli u drugom pravcu, prema našim udobnim kancelarijama. Mene je na tom račvanju puteva uvijek hvatala mala nelagoda, jer sam smatrala da bi radnici, s obzirom na uvjete rada, trebali imati barem tri puta veću plaću od nas „iz administracije“. A nisu imali.  Jedan od najstarijih radnika Željezare Split bio je jedan inženjer, šjor Vito. Ja sam ga zvala "hodajuća enciklopedija" i osjećala sam se počašćenom kad bi se samnom upustio u razgovor. Šjor Vito je počeo raditi u tvornici takoreći onoga dana kad je ona otvorena. Jedan od najintrigantnijih mozgova koje sam ikad upoznala u životu. Ponekad, tj. često mi je pomagao u prevođenju. Mislim, ajd ti prevedi nešto tipa " elektrolučna peć, pred-pruga, rashladni stol, lončasta peć, među-pruga ,ađustaža, dvožilna konti lijevalica", ako nisi iz struke, i ako nisi svojim rukama ugrađivao te strojeve u pogon. Šjor Vito je kao metalurški džubox: Ubaciš riječ, on ti izbaci prijevod na kojem god hoćeš jeziku. Radio je on 8h dnevno u tvornici, često i više sati od toga, a kući je, po noći, čitao knjige iz struke do ranih jutarnjih sati. Spavao je u prosjeku valjda 2-3 sata. Ponekad su nam u posjet dolazili strani kooperanti, pa bi ja, kao prevoditeljica, morala s njima ići u pogon. Na glavu bi stavila šljem, bez kojeg se nije smjelo u užarenu halu pogona. Onda bi s njima šetala uz visoke peći, a prevođenje bi se na kraju svelo na gestikulaciju jer se u pogonu od strašne buke nije ni moglo komunicirati. Iz pogona sam izlazila oprljena i uzbuđena kao malo dijete. Doživljaj je kad staneš uz visoku peć u kojoj se topi željezo. To je neki osjećaj između ushita, jeze i strahopoštovanja. Radnici su goleme peći hranili starim željezom koje se na visokim, paklenim temeparaturama topilo, izlazilo iz peći i oblikovalo u željezne gredice i mreže. To je željezo bilo namijenjeno najčešće gradnji naših autoputeva. Najčešće u njih ipak nije bilo ugrađivano, jer je netko od „gore“ UVOZIO željeznu armaturu iz nekih stranih država. Zato je naša „fabrika“ malo pomalo umirala. Željezna kapija je danas zatvorena. Peći su danas ugašene, i gladne. Kao i Maljčiki. Konec. |
08.07.2009., srijeda
Jednakost stolova
|
Ja ne znan šta se ovi gori u Zagrebu falu kako su izabrali prvu ženu premijerku, ka oće reć da su moderni i civilizirati i da poštivaju ženska prava i jednakost spolova i svašta nešto. Kad budu imali vakvoga gradonačelnika ka i mi, onda neka se javu. Naš lipi i dobri kapo od grada je pokaza svoju imovinsku karticu, da nan je na uvid ono nešto pokretnina i nekretnina šta je mukotrpnin radon i odricanjen steka, i to je pošteno. Doduše, to me sitilo da san sto puti svojoj materi rekla da ona u svomen žrtvovanju i teškome radu negdi očito griši, kad nije uspila ništa više od penzije od ijadu ipo kuna steć. Jer ne vridi ti moj čovik puno crnčit i zalagat se, ako nisi tu svoju kreativnu energiju pravilno usmjerija. Na stranu to šta je gradonačelnik vridan i pravilno usmjeren, njegova briga za ravnopravnost i jednakost spolova prešišala je i neke lidere na Zapadu, ako se mene pita. Naime, eno u medijiman piše da mu je žena imala veću plaću od njega! Majkemi ako mi nije došlo da mu dođen u kancelariju i oduševjeno viknen:“Gradonačelniče, svaka ti dala!“. Međutin iman osjećaj da mu se to ženi baš ne bi svidilo pa san se na vrime zaustavila. Ali mu zato namjeravan napisat jedno lipo pismo i pitat za savjet. Naime, zbunjiva me to šta su i on i moja mater ciloga svoga vika vridno radili i mučili se, a razlika naprimjer između situacije na njegovome stolu i stolu moje matere je drastična Njegov stol je pun dobre spize i skupih bokuna, a moja mater je morala kupit stolnjak sa nacrtanin voćen i povrćen, da bi se parilo da joj stol nije baš skroz prazan. Dobro, možda neću baš pitat to za mater, da ne bi ja ka svojin pismon dolazila jel’te u sukob interesa. Eno čula san da oni trudbenici iz Željezare Split koji ne radu već par miseci i nisu primili plaću, masovno kupuju šarene stolnjake sa motivima spize, najčešće sa nacrtanin bokunon kruva. Pa bi ka tila zamolit gradonačelnika more li učinit nešto po tom pitanju. Drugin ričima, bi li mogli stolovi nas običnih judi barenko malo sličit na njegov stol. E, kad bi to uspija napravit, ma rekla bi mu ono šta ne smin, pa makar mu i žena bila tu! |
07.07.2009., utorak
Skandal u neboderu
|
U mome neboderu na Sućidru je nasta veliki skandal. Naime, oni dan kad san odlučila ostavit onoga moga naivčinu od muža, obratila san se pridsidnici kućnoga savjeta sa molbon da moj oproštajni brakorazvodni govor zapiše i izvisi doli u portunu. Skuvala san kavu, a ona je sila, pribacila nogu priko noge i vridno zapisivala: „Dragi moji! Evo san nakon dugogodišnjega zalaganja i ulaganja sebe u ovi moj brak, odlučila lipo skupit prnje i otić ća. Bez obzira na sve okolnosti moga odlaska, ja znan da će moj, uskoro bivši muž i dica nastavit mojin stopama i slidit zacrtane vridnosti ove naše lipe zajednice. Mnogi su zlobni susidi znali govorit da je naša obitelj u banani, i, najpakosnije od svega, tvrdili da san za to ja kriva, ali di bi ja završila kad bi svakoga slušala!? Dobro, jesan trošila priko svake mire, a bogami i lagala i varala svoga zakonitog, ali i vi bi, dragi moji , da ste bili na mom mistu. Možda ja i ne bi toliko krala i lagala, da je oni papučar zna dignit glas i lupnit šakon o stol. E, ali nije! Muča je on, mučala su dica, mučala je i moja i njegova rodbina. A to samo dokazuje da su svi imali veliko povjerenje u mene i moje liderske sposobnosti! Imala san, štono se reče, potpuno slobodne ruke da ovu obitelj doveden do potpunoga sloma, a ja kad se uvatin zadatka, odradin to temeljito i uspješno! Prigovori tipa da san zanemarivala dicu, kupovala sebi zlatni nakit i najskupju šminku dok su oni okolo po susidstvu žicali ručak, samo potvrđuju moju sumnju da u ovomen neboderu ima judi koji ne viruju u temeljne vridnosti familije. A koje su to vridnosti, zna se! Važno je da imamo obitelj, i da nan na vratima od stana piše prezime, a ne koliko spize ima u frižideru! Ideali, judi moji, ideali, to je ono šta vama fali! Na odlasku, ostavjan brigu o obitelji mojoj najstarijoj ćeri, onoj šta je uvik bila uz mene, pametnica materina! Za razliku od onih tupana od sinova mi i muža, ona je znala kako smenom triba! Zato san joj koji put dala novaca za sendvič ili za nove bičve, iako je njoj od toga bilo puno važnije da je s vrimena na vrime potapšen po pametnoj glavici i pofalin! TO se, dragi moji, zove obitejska lojalnost! Da rezimiran, sad kad san ih sve uspila dovest do stanja da ispunjavaju stroge kriterije za dobivanje socijalne pomoći, ponosne glave odlazin, znajući da će in pod skrbi centra za socijalni rad bit dobro, isto ka i dok san ih ja hranila! Šta bi naši stari rekli, iden dalje! Bog i stanari!“ Pridcidnica, sa kojon san uvik bila u dobro, jer je podržavala moje stavove, iako potajno, da ne bi raspizdila ostale u neboderu, oduševjeno zaplješće, skoči na noge, i zaklikće: - Bravo! Ma bravo! E jesi žena ipo, svaki ti da! - Hohoho - nasmijala san se, polaskana, iako skromna u svojoj veličini – fala ti lipa moja, nego, oš ti to izvisit u portunu, a? - Daštaću, nego izvisit! Šta pitaš! - Ma, eto, je da me nije briga šta ovi inbecili od stanara misle, ali opet, da ne konpromitiraš sebe, a? - Hahaha, ma jesi ti makla, a? Pa, ka da ne znaš da san ja uvik u portun višala šta je mene bilo voja? Jesan li ja pridcidnica kućnog savjeta? Jesan! I ko mi šta more! Ne more niko ništa, jer znaju da smo nas dvi prijatejice! Nemaju oni muda, moja ti! Kako rekla, tako i napravila. Sutradan ujutro moj oproštajni govor je osvanija na zidu od portuna, odma do poštanskih sandučića, i to u najfrekventniju uru, baš kad svi susidi idu u Keruma po kruv i mliko. Nije prošlo puno, oni među njima šta mislu da su puno pametni i šta uvik grintaju i prate moje kretanje, oblačenje i švalerisanje, digli paniku! Napali moju virnu pridcidnicu savjeta da ne more to tako, da odakle joj pravo višat moj govor u portun, da time očito pokazuje da drži moju stranu, i da ćedu je tužit! Pokušala in je reć da nije to napravila zato šta smo prijatejice i šta drži moju stranu, nego zato šta ja nisan prije objasnila zašto tražin razvod, a da je postoja veliki interes javnosti po tomen pitanju. Pogotovo su to tile znat ona Mare sa trinajstog kata, i Ane iz visokoga prizemja. To me nije doduše ni čudilo, Mare, obična lajona i peškaruša, moja najljuća protivnica u neboderu, a i kurbetina, jer znan da je odavno tila zauzet moje misto i udat se za moga čovika. Ane, velika vjernica šta se uvik klela u Boga i obitelj i lizala oltare svake nedije a do jučera smo zajedno kuvale kavu visokin partijskin dužnosnicima bivše KPJ, puj, puj, puj! Neki su čak išli tako daleko da su tražili smjenjivanje pridcidnice kućnog savjeta, jer da kako more objavljivat taj sramni govor žene ka šta san ja! I još su jon rekli da bi razumili da san se lipo brinila i žrtvovala za familiju ka svaka prava dalmatinska domaćica, žena i majka, pa da odlazin uzdignute glave, i da šta se kurčin kad san ih ostavila na skrb centru za socijalni rad! I da bi oni tili, a to ih je sigurno podgovorija oni iscidak od mog muža, prigledat moje kufere i borše prije nego šta oden! Jerbo da sumnjaju da ću odnit sa sobon i ono šta nisan stekla u braku! Pridcidnica me kradon nazvala na telefon i tihin, priplašenin glason me pitala da šta će sad? - Ma, pusti ti njih nek pivaju borbene! A šta se tiče mojih kufera i borši, ne brigaj! Odavno san ih ja pribacila kod strica na selo! Na sigurno! A stanari nek puvaju, malo ih zabavi, baci dimnu bombu, znaš ono, ko je prvi doselija u neboder, ko je bolji i veći stanar, čiji je ćaća bija na prvom a čiji na drugome katu, na to se uvik uvatu, budale! Drži se i samo nastavi ka i dosad, znaš da ćemo se još čut! Još ćeš ti mene pitat šta ćeš izvisit u portunu lipa moja! Naravno, poruke šalji priko one moje male šta će me zaminit! Adijo! |
06.07.2009., ponedjeljak
Izlet u pripi..ovaj, u prirodu
|
A judi moji da vidite di san bila jučer! Znate di je Šibenik? E . A Skradin? E, pa ne tamo, nego još iza Skradina. Moja rodica M. koja živi i radi u Zagrebu, kupila je malu kućicu i komadić zemlje u jednome malom selu nadomak Skradina. Kućica je izolirana od sela, od svijeta, od interneta, od bloga, fejzbuka, vijesti, dnevnika, crne kronike, žutog tiska, od svega. Sidili smo ispod ogromnog stabla murve u dvoru, pili orahovac i lamentirali o bijegu od civilizacije. Onda je došla nevera, pa smo pobigli u kućicu. U kućici još nema ni struje ni vode. Ali ima orahovca i pive, što smatram sasvim solidnim početkom kućenja. Onda sam ja morala u wc. Rekli su mi da izaberem bilo koji grm u okolici, i da uživam. Krenila sam u potragu za svojim grmom, kadli osjetih da me netko prati. Okrenem se, i ugledam  - Noa, a di si ti krenija? - Iden ja ca tobon - Noa, ja idem piškiti, ne možeš samenom! - Mogu. I napravi onu svoju facu  Uspila san ga se riješit tako šta san priskočila neki zid koji je njemu bija nepremostiva zapreka. Na povratku u Split, u autu, mama ga pita : - Noa, kako nastaju male bebe? - Ovako - Noa zatvori oči i raširi rukice - zarone, i plivaju, plivaju, plivaju.... |
04.07.2009., subota
Cerco l'estate tutto l'anno e all'improvviso eccola qua
|
Lipi moji, Nedavno sam vam počela vodit i uređivat jedan splitski portal, pa ću zbog vremenske stiske morat malo smanjit blogiranje ili ću se morat klonirat, a znan da bi još jedna ja bila previše za čovječanstvo , predmnijevan :)) To šta se tiče manje blogiranja, ne znan kako će ić, s obziron da ja volin blog i tu se nekako najboje osjećan. Ka doma. Koncepcija moga portala je uglavnom: mrvu sriće, puno smija. Nema crnih kronika niti politike, osim u tragovima...po sistemu "nisan vas tila al' nisan vas ni falila". Za sada sam i urednica i tekstopisac i lektorica i jedina novinarka i mali šta trči po kave :) Ali imam nekoliko već meni jako dragih suradnika, i to naših blogera, prepoznat ćete ih, ako počirite :) daklem, Danica Cvorović, Šjor profešur, Fra gavun, Lipa Mare i naša Gustirna :). Iako nema niti 15 dana da sam počela s portalom, već imamo zavidnu čitanost i cila san ponosna i pravin se važna narafski. U potrazi sam za ostalim možebitnim suradnicima, puno tehničkih problema rješavam u hodu, a kako ja to rješavam morete zamislit s obziron da me informatika zbunjuje po cilomen tilu. Eto san se isfalila, fala na pažnji, priporučan se sa štovanjen :) |
Noćne konteplancije
|
fascinira me to kako čovik misli da nikad ne bi moga ovo, i nikad ne bi moga ono... a onda, onda se najedanput nađe u tim nekim situacijama, i shvati da može svašta. zabavila me na trenutak pomisao kako se s vremenom naviknemo na sve. Kako bol postaje jača tako mi postepeno upadamo u neku vrstu blaženog tupila. to je valjda neka kemija koju organizam proizvodi, dakle kada postane ..previše, anesteziramo se tupilom...inače bi bilo neizdržljivo, zar ne? Samoća nikada ne dolazi sama ...donese još i neka kajanja doduše, posve besmislena ali u gluhi noćni sat čak i kajanja postaju nekako utješna.... Prizivaju one dane (imam ih negdje u magli) kada nisam mislila o noći jer sam spavala tamni obris mojih nesigurnih stopala bio je zaštićen nevinošću mojih nadanja. reci mi da ćeš me čuvati dok spavam sjedeći kraj mog uzglavlja pratiti kako dišem meni ti ne treba puno Reci mi da ćeš da ćeš me držati za ruku kada se bojim kada moji duhovi strašni zaplešu svoj noćni valcer po mom sobičku gazeći moj lijepi tepih posut tratinčicama lažem te nemam takav tepih. |
02.07.2009., četvrtak
maaajkooooooo oooooooj maaajčiiiceeeeeeeeee!
|
Evo slušan splicki festival, i u ovo malo šta san uz radijo, već dvi pisme su spominjale majku, od moguće dosad tri izvedene pisme. S tim da triba ipak napomenit da nisu uopće slične te dvi pisme, naime, u jednoj pismi izvođač, ničim izazvan, objašnjava pučanstvu ko ga je rodija: "Rooodiilaaaaa meeee maaaatiii daalmaaatiiinkaaaa" a u drugoj pismi naprotiv izvođač, ko zna čime izazvan, zavapija: "Oproostiiii miii maaaajkoooooo!" Šta me podsjeća na tradicijonalnu povezanost dalmatinskih muškarčina uz majku, mati, majičicu, a šta se inače u psikologiji još zove ..kakoono...zaboravila san ali ima veze sa nekin Edipon da prostite. Ne znan ko je taj ali siguro nije sa Sućidra, u mom kvartu se ni jedan muškić tako ne zove. Evo sad piva Gego, ali njega ne moren izkritizirat, jerbo ako i spominje mater, ja ga ionako ništa ne razumin. Dean Dvornik je nešto piva, ali nisan dobro pratila jer kad on piva sa onin svojin erotičnin promuklin glason iz bunara ja zapadnen u opscene maštarije pa me opće nije ni briga kako piva, samo nek se glasa, božemiprosti.. E, klapa "Trio Gušt", ovo su skoknili na vestival u pauzi između dva vinčanja pari mi se, ne znan zašto, ali kad njih čujen odma me puknu asocijacije na crni rižot, žuti rižot, pršut, francusku salatu i janjetinu, onu šta van je na vinčanjima serviraju iza ponoći, u momentu kad ZNATE da više na ništa ne morete zinit, i, nakon šta to utvrdite, potučete se sa prvin susidom za papršnjak. Mislin da dalje ne moran ni slušat. Pretpostavjan da će sad doć red ženskih izvođača koje će pivat "Naaapravijooo me ćaaćaaa daalmatinaaac" ili "ćaaaćaaaa mooooj" ili tako nešto. A ne, zeznila san se, evo neki muški piva nešto "Vooliiin biiiliii cviiit", a u sklopu sa tin bilin cviton govori nešto ka da voli i Gospu i naravski Boga, drugin ričima još jedan zgođušni i nadasve praktični koktel navijačko-religijozne wannabe dalmatinske pisme. Ne razumin baš najboje zašto uvik Hajduk, gospa i Bog moraju bit u istoj pismi, ali more bit zato šta Torcida svako malo u nekome ubije i boga i gospu. Aha, evo Matko Jelavić! hihi, sad san se sitila, kako se na engleskon kaže Matko Jelavić? "Well, who is the little lion?" blesavo, al' nisan mogla odolit Dalje ne moran više ni slušat, u Splitu je daklem sve pod kontrolom, imamo konstantu šta se tiče festivala. To je dobro, jerbo znate kakvi su ovi Splićani, prevrtljivi, zamisli sad dođe recimo Mladen Grdović i reče:"Aj bog, odo ja, neću više pivat!" Ondak bi morali do kraja lita nagađat šta mu bi, zašto je tako naglo otiša, povuka se, ovo ono. S obziron da mudri judi odlazu kad je najboje, predmnijevan da je onda sad u Hrvatskoj dobro i odlično, vraga bi Sanader otiša da nije tako. ooo, evo poslastice, Jelena Rozga piva "Rodit ću ti ćer i sina". Ne znan, ali toj ženskoj bijološki sat sve histeričnije otkucava, te "Gospe moja obuci mi bilo" te ovo te ono, svaki put kad nju puknu hormoni, publika najebe. Druge izvođače više neću slušat, ali nemojte se osjećat uskraćenima, ostatak festivala će vjerojatno zvučat nekako otprilike: "Oooo roodiilaaa mee matii daalmatinkaa na puustomee škoojuu dook jee mavaalaaa ćaaaćiii kojii je oodlaazijoo na biloomee brooduuu aaaa gaalebooviii seee kaaraajuuu i paalmeee poo riviii nagaanjajuuu ooj daalmacijoo priimi me u kriloo i naatoooči vinoo bilooo...." i tako sve će vrvit arhaičnin splickim tojest dalmatinskin ričima kojima se zadnji služija Marko Marulić vajda, letat će na sve strane galebi, plovit će barke, pivat će puste klape, točit se vino iz barila, i svi će se na bini držat ka da stvarno žive u smišnim malim bilim kamenim kućicama iako većina Splićana živi sa materama i ćaćama u tisnim socijalnim stanovima dobivenima još u onomen sistemu a to je pravo za reć tri puta veća egzotika od malih kamenih kućica ali o tomen neki drugi put |
Pantagana
|
Nije da me puno briga za to sa premijerom. Samo se uklopilo u opću atmosferu straha, neizvjesnosti i tjeskobe. Da se pogrešno ne shvati, nije da nas muči odlazak, nego razlog odlaska. To je ona priča sa brodovima koji tonu i štakorima. Brod se već prevrnuo na lijevi bok? Dajte nam javite, da umremo pjevajući. Sve više ljudi malodušno sliježe ramenima, prevrćući po džepovima zadnje kune. Pokušavam u glavi logično posložiti uzroke i posljedice, tražeći neku pravilnost u tijeku povijesti, koja bi pokazala da stvari nisu baš tako strašne i da će većina nas lako proći kroz sve. To sve su ona vražja meksička gripa, otkazi tj. recesija, i kiša koja u Splitu uporno pokušava ljeto pretvoriti u jesen. Čudno neko ljeto ove godine, sve mu se nešto ne da. „Moj je dida proživija i preživija tri rata“, kontam u sebi pokušavajući se ohrabriti dok po oglasima bezuspješno tražim zaposlenje. Ovo već predugo traje. Dođe čovjeku da kaže daj, ako trebamo pokrepati, nek' se to dogodi sada, nemojte nas više mučiti. Plivaj narode, plivaj. |