Marketing
Da se ne zaboravi
Imam jednu prijateljicu u Subotici. Nedavno je bila u Bosni. Posjetila neke prijatelje, obišla Srebrenicu, Sarajevo...obišla mjesta srpskih zločina u Bosni. Iz Srebrenice mi je poslala sms: "Evo, hodam među grobovima u Srebrenici, i plačem".
Očito su emocije užasa bile toliko jake da je morala to s nekim podijeliti. Hodala je među tim grobovima srameći se vlastite zemlje i nacije.
Po povratku kući, objavila je dosta fotografija sa putovanja na Facebooku. Među ostalima, i ovu koju vidite. Spomen ploča žrtvama u Sarajevu.
Nakon što je objavila te fotografije, jedan ...kako da ga nazovem...čovjek ne mogu..jedan stvor, našao se uvrijeđenim. Pa je ispod sporne slike napisao gomilu nevjerojatnih stvari, kao npr. da bi dotičnoj dami bilo bolje da ne stavlja na Facebook fotografije "koje provociraju". On sam ponašao se...uvrijeđeno. Niti u jednoj rečenici koju je napisao nije se moglo osjetiti niti trunka žaljenja zbog nevinih žrtvi srpskog zločina. Samo ono, što je već klasika, dakle relativiziranje zločina, pa pitanje o tome "tko je započeo rat", pa "nije sve bilo baš onako kako se na prvi pogled čini".
Što li je s time htio reći, pitam se. Možda da su se ti ljudi sami poubijali, tko zna...? Njega je zasvrbilo ono "srpski zločinci", a ne ono "26 ubijenih ljudi".
Takvi ljudi žive i normalno rade, druže se, imaju djecu. Čemu će učiti tu svoju djecu, prepuštam vašoj mašti.
Moja prijateljica postavila je tu sliku na Facebook jer ne želi da se taj zločin zaboravi. Bez obzira što su zločin počinili njeni zemljaci. Kad bi svi bili tako spremni prihvatiti svoje prljavo rublje, možda bi s vremenom uspjeli oprostiti jedni drugima, a žrtve bi možda mogle počivati u miru. I one srebreničke, i one vukovarske, i one iz Škabrnje, i one...dug je taj tužni niz, jako dug.....
Jedan od sudionika rasprave, a koji se iz iste jako brzo povukao, zgađen, reagirao je ovim tekstom...
Post je objavljen 31.07.2009. u 17:45 sati.