marchelina
15.07.2009., srijeda
Stand by me-3.
|
...kad bi se "ekipa" skupila oko šanka krenule bi morske "lovačke priče", ili ih je barem tako ona doživljavala. Bili su joj pomalo smiješni ti morski ljudi sa njihovim anegdotama, nikada u njih nije do kraja povjerovala. Ali, kad je on pričao kako je sa brodom pristao u luku New Orleansa, izašao sa broda, otišao u grad, i odlučio da će tu i ostati, ona je znala da je priča istinita. Brod je otplovio iz luke bez njega, digla se opća panika, u domovini su ga smatrali nestalim. Ta priča joj je trebala biti upozorenje, trebala je znati da je to muškarac kojega je mudrije ne voljeti. Pogotovo njoj, koja je uzimala sve, i davala sve. Najviše što se od njega moglo dobiti, bio je slučajni savršeni trenutak. On nije bio muškarac za voljenje, nego ikona za obožavanje. Sa takvima se ništa ne započinje. On je bio tu, samo dok je fizički bio tu. Onoga trenutka kada bi mu nešto drugo odvuklo pažnju, a to su najčešće bile nove destinacije, novi strani brodovi, on je odlazio kao da ga nigdje, nikad, i ništa nije zadržavalo.....Miran, tih i blag u nastupu, iznutra je bio samo svoj, stvoren da ..ne pripada. Slušao je svoje nagone poput neke divlje zvijeri, svoju glad, svoju žeđ, ili svoju potrebu za ženom, zadovoljavao je momentalno, neopterećeno, instinktivno. Divila mu se zbog toga, ljubila ga je zbog toga. Njen ženski instinkt joj je ipak govorio da ga nikada neće imati. Kao što joj je govorio i to da ni nju nikada nitko neće imati. Onoga trenutka kada su se nanjušili, započela je tragika savršenog spoja..... Prvi put joj je uistinu prišao na nekom tulumu, u nečijem stanu, među nekim zgradurinama onoga Splita koji se nalazi daleko od rive i od palače...U opskurnoj polutami, u izmaglici tjelesa izmiješanih u plesu, u omamljujućem vonju whiskeya, votke i "mare"... Nalazili su se na suprotnim krajevima prostorije, netko je na gramofon stavio Roxy Music, i, prateći ritam "Avalona", on joj se približio, laganim koracima, gledala ga je zadržavajući dah, kao da joj se približava crna puma.... - Dođi. Tek tako, nakon mjeseci i mjeseci iščekivanja, dvojbi i sumnji..tek tako dođe, i kaže "Dođi". Pošla je za njim, hipnotizirana. Ušli su u neku, nečiju sobu, sjeo je na neki, nečiji krevet, i pokazao joj da sjedne pored njega. - Znaš, nisam htio započinjati ništa...uskoro se ukrcajem na brod, neće me biti šest mjeseci...nije pošteno...kužiš? Htejla je vrisnuti od sreće i bijesa istovremeno. Ovo joj je on napokon priznao...? Pa što ako odlazi? Mislim, kao da je važno i da ga nikada više u životu ne vidi? Kao da je važno išta na ovom jebenom svijetu osim trenutka savršenstva?? Željela je da napokon prestane buljiti u svoje ruke ili u pod ili gdje je već buljio, željela je da je sad zagrli i počne ljubiti uz zvukove violina ili kako to već ide u ljubavnim dramama... - Slušaj..nema veze što... - Ima veze. Njegov ton je bio tako konačan da je osjetila poriv da mu zvizne tvrdoglavom glavetinom o zid. Čekaj, pa neće joj ON određivati hoće li ga voljeti?!? I koliko, i kada?!? Već je bio na vratima. Kao da se ništa nije dogodilo, kao da nije umirao od želje za njom kao i ona za njim. Poletjela je, uhvatila ga za ruku... - A kad se ukrcaješ na brod? Kada odlaziš? Pogledao ju je. Neka tamna sjena mu prođe očima, i promrmlja: - Za 4 sata. Brod kreće u 05.00 iz splitske luke.... Ostala je na vratima paralizirana, a on se vratio u gužvu. Proklet bio, vikala je u sebi, proklet bio dan kada sam te upoznala, samo ti otplovi, nestani, nemoj se ni vraćati, imbecilu sa zastarjelim osjećajem časti!!!! Ne trebaš mi, glupi, patetični, dalmatinski Clint Eastwoodu!!! Do kraja večeri su se izbjegavali po tom stanu, ona je upotrijebila sve svoje zavodničke sposobnosti da šarmira svakog muškarca koji bi joj se makar i slučajno približio...koketirala je glupo i napadno, osjećajući njegov pogled na potiljku, iživljavala je svoju razočaranost i bijes manirom ulične dame, plesala, pila, pušila, plesala.... U 4h ujutro krenuo je prema vratima, uhvatio kvaku....Stajala je na hodniku čekajući. Ako se okrene, ako se okrene... Pritisnuo je kvaku, zakoračio iz stana vani, stao na trenutak...i okrenuo se. Netko je opet, baš tad, stavio ploču na gramofon, i opet se zrakom, baš tad, razlio zvuk Roxy Music i "Avalon". Gledali su se nijemo jedan dugi, jako dugi trenutak. Onda je otišao. Tu noć, te zore, prvi put je plakala zbog muškarca. |