E, danas mu je pedesetipet godina. "Najstariji radio u regiji"
"Radio u najbojin godinama " :)
Stariji je od mene samo 10 godina. Kako je krenija, još će me i nadživit.
Čestitan svim članovima redakcije, a najviše Jadranu Marinkoviću, bez kojega ovi radijo ne bi bija ono šta je.
Namisto daljnih izljeva emocija, evo jedne moje stare priče na temu radija.
Volim slušati radio
Ja sam valjda jedini ateista na svitu koji sluša stanicu zvanu Katolički radio. Iman ja puno devijacija u svom ponašanju, ali ovu smatram jednom od najegzotičnijih.
A volim slušat radio.
Svit ide naprid, tek san uspila shvatit šta je plazma, a već je izmišljen neki _ipod_, dok svatin šta je ipod, tribaće mi vrimena, a dotle će neki
ćaknuti znanstvenik već izmislit nekakav _iznad_, i tako stalno kaskam za civiliziranim svitom. Uz sva ta čuda i izume, ja ostajem uporno zaljubljena u radio. Takva sam, kad se zajubim, to traje.
Ima neke čarolije u radiju. Pokušavajući shvatiti što čini tu čaroliju, otkrila sam da me kod radija privlači ona neizvjesnost i faktor iznenađenja.
Svi mi ponekad čitamo TV-programe, znam, ali tko još čita radio program? Ta neinformiranost o radijskom programu čini svako slušanje radija malom avanturicom, jer nikad ne znaš što je sljedeće.
Red vijesti, red muzike, red reklama, pa opet muzika. Radio je moj mali kućni ljubimac koji ravnomjerno prede u svom kantuniću dok ja obavljam kućne poslove, ili dremuckam, ili pišem… Što se tiče muzike, obožavam kad ne znam što će radijske minute iznjedriti, pa čak i po cijenu toga da se ponekad i ružno iznenadim.
Ima i jedan fenomen te muzike sa radija, naime, puno, ali zaista puno puta mi se desilo da poželim čuti neku pjesmu, i onda je 5 minuta nakon toga zaista i čujem. Na radiju. Normalni ljudi to zovu „slučajnostima“, a ja to, naravno, doživljavam samo kao još jedan dokaz vlastite mistične povezanosti sa univerzumom.
Na emisiju Katoličkog radija sam prvi put naletila sasvim slučajno, naime, imam radio aparat koji usrid Splita ne može uvatit signal Radio Splita, pa često moran vrludat radio valovima i dobro se namučit dok ne nađem šta tražim. U tom traženju znan naletit na neke stanice za koje nisan ni znala da postoje.
Ko zna, možda nekad naletim i na signale vanzemaljaca, tako naime zvuče ona nerazumljiva bespuća između dvije stanice; čak i ta neartikulirana mrmoljenja šuškanja cvrčanja i cvijukanja volim čuti, zvuče kao klupko izmiješanih glasova pobratimljenih lica u Svemiru.
Tako vrludajući radio valovima jedne sjetne večeri naletim na „Bridge over troubled water“, i tu se i zaustavim. Pjesma mi baš legla na dušu, udobno se smjestila i raskomotila i ponijela me nježno me smirujući i hraneći moju čežnju za nemam pojma čime; kad je pjesma završila, baršunasti glas spikera objavi: „Dobra vam večer na valovima Katoličkog radija”.
„Ma vidi ti njih koju lipu muziku puštaju?“, pomislim iznenađeno, istovremeno dobivši poriv da promptno promijenim stanicu jer da me ukućani
zateknu u slušanje te stanice, vjerojatno bi pozvali Hitnu pomoć vjerujući da sam u jako teškom stanju i da je moje ludilo konačno dosegnulo svoj tragični vrhunac.
Nisam popustila porivu, ostala sam na toj frekvenciji skoro cijelu večer, sve dok nisam morala prebacit na Radio Split jer je bija ponediljak. A ponediljkom je Pomorska večer, koju slušam jer daju izvješće o kretanju naših brodova po stranim morima. Doduše, nemam nikoga ko mi je na brodu, ali kad čujem npr. oni morski glas Jadrana Marinkovića ili rečenicu „Brod 'Marin Držić' sutra stiže u New Orleans”, prođu me trnci od glave do pete.
To vjerojatno ima svoju dijagnozu, čim je doznam, javit ću vam.
„Samo jednom ljubav pokuca na vrata“, objavljiva je sa radija glas Miše Kovača neki dan, dok sam ja ka i svaka vridna domaćica švrljala internetskim bespućima sanjareći istovremeno kako će se ručak sam skuhati. U istom momentu, dakle dok je pjesma tog i takvog naslova svirala na radiju, začujem tiho kucanje na vratima mog stana.
Aha, pomislim! Svemir je napokon čuja moje molitve! Na vrata mi kuca Ljubav glavom i bradom! Jer, šta može drugo biti, ovakve podudarnosti ne mogu biti slučajnost, čovjek mog života kuca na moja vrata, Mišo Kovač mi to upravo poručuje kroz eter!
Veselo pocupkujući i usput sređujući na brzinu čuperke kose krenem prema vratima, ali iz predostrožnosti prvo provirim kroz ćirilicu. Ćirilica, to je ona rupica kroz koju se na vratima ćiri ko ti zvoni. Proćirim, dakle, i zaprepašteno otkrijem da mi pred vratima stoji... žena!
Pogledam gori prema Svemiru, pa dobro bogamu, jes' ti gluv kraj zdravih ušiju,,ha? Jesam li lijepo naglasila da želim visokog, vitkog, crnog muškarca, a ne nisku, prosijedu, mršavu ženu??
Dobro, jesam ponekad znala dreknit put neba „Dosta mi je više muških!“, ali brate, nisi to trebao doslovno shvatiti!
Sve tako svađajući se sa Svemirom, nevoljko otvorim vrata, spremna neuglednom ženskom stvoru pred vratima odbrusiti kako još nisam prešla na žene i kako je sve to stvar jedne glupe svemirske greške i neažurnosti. Prije nego što sam uspila sasuti joj sve to u facu, ona izusti molećivim glasom:
– Molim Vas gospođo, skupljam za ručak, ako imate koju kunu, molim vas, Bog
vas blagoslovijo..
E sad, znam da danas ima na stotine takvih kao što je ona. Znam, također, da među njima ima i varalica, ono, žicaju lovu po kućama, a do tih kuća se dovezu zadnjim modelom audija ili mercedesa ili šta ti ja znam, kojeg su parkirali iza kantuna. Sve ja to znam.
Stojimo tako jedna nasuprot druge, dvije žene, ja, sanjareći o ljubavi, a ona, sanjareći o ručku. Možda. Gledam je, gleda i ona mene. Odluku sam donijela u sekundi. Zašto ne bi i meni i njoj želja bila ispunjena? Ako joj dam pare, ona će dobiti svoj ručak. A ako ga dobije, osjetit će, bar na trenutak, zahvalnost prema meni. A zahvalnost je skoro isto ko i ljubav, zar ne?
Naravno, možda ona ne treba pare za ručak. Možda sam ja samo blesava i naivna. Ali u tom slučaju, ona će osjetiti zahvalnost što na svijetu još postoje blesave i naivne osobe kao ja. A to u konačnici opet meni osigurava jednu sasvim toplu emociju sa njene strane.
Okrenem se, odem po kune, pružim joj ih. Osmijeh joj preleti licem.
– Hvala vam, hvala vam gospođo, Bog vam dao puno sreće i zdravlja, i svima vašima, gospođo...
Pozdravim je, najednom osjećajući se veselo i razgaljeno.
Vratim se za kompjuter i pojačam radio.
Mojom kuhinjom se prostru taktovi pjesme „Da sam ja netko“.
Slučajnost, valjda...
Post je objavljen 26.07.2009. u 13:12 sati.