fascinira me to kako čovik misli da nikad ne bi moga ovo, i nikad ne bi moga ono...
a onda, onda se najedanput nađe u tim nekim situacijama, i shvati da može svašta.
zabavila me na trenutak pomisao kako se s vremenom naviknemo na sve. Kako bol postaje jača tako mi postepeno upadamo u neku vrstu blaženog tupila.
to je valjda neka kemija koju organizam proizvodi, dakle kada postane ..previše, anesteziramo se tupilom...inače bi bilo neizdržljivo, zar ne?
Samoća nikada ne dolazi sama ...donese još i neka kajanja
doduše, posve besmislena
ali u gluhi noćni sat čak i kajanja postaju nekako utješna....
Prizivaju one dane (imam ih negdje u magli) kada nisam mislila o noći
jer sam spavala
tamni obris mojih nesigurnih stopala bio je zaštićen nevinošću
mojih nadanja.
reci mi da ćeš me čuvati dok spavam
sjedeći kraj mog uzglavlja
pratiti kako dišem
meni ti ne treba puno
Reci mi da ćeš
da ćeš me držati za ruku
kada se bojim
kada moji duhovi strašni zaplešu
svoj noćni valcer
po mom sobičku
gazeći moj lijepi tepih posut tratinčicama
lažem te
nemam takav tepih.
Post je objavljen 04.07.2009. u 02:43 sati.