petak, 30.06.2017.
suzama l'epim tapete 956
"...It's not unusual to be loved by anyone
It's not unusual to have fun with anyone..."
Da, da, nije neobično, no nekako je...ne znam tamo negdje u magli za mene?
Tamo negdje dalekoooooooo....
Ne znam sam pomenula, no izdizajnirala sam si tatoo...
To je stilizirana kornjača sastavljena od srdaca, sa horoskopskim znakom ovna na oklopu.
Ovan sam ja...a kornjača?
Ja sam i kornjača...ne dam se...idem unatoč svim preprekama i sve kod mene traje duuugggoooo...no kornjača je u ovom slučaju za mene i simbol ljubavi koja ide prema meni...ma znam da je tu negdje samo nikako da stigne 
Eto...
Još da odlučim gdje da ju stavim...mislim da će to potrajati jedno godinicu baš kao i biranje pasmine psa 
No da, ja sam i kornjača...definitivno ima nešto u tome
Kad sam u utorak napisala kako se nigdje ne mičem, odlučila sam poduzeti nešto u tom smjeru i poslala poruku jednoj frendici "Tomislavac, četvrtak, Simfonijski orkestar, Bregović i njegov orkestar za svadbe i sprovode?"
Odgovor je bio potvrdan pa smo tako sinoć nas dvije malo uživale na svježem zraku, na dekici na travici.
Kasnije smo malo prošetale do centra grada i oko 11 svaka u smjeru svoje kuće.
Još sam malo prošetala s Einyem i već je bila ponoć...
Sretna sam jer je danas petak....
Petaaaaakkkkkk....
Sva sam izmoždena.
Ponosna sam na sebe zbog boksa definitivno no ti, za moje tijelo još uvijek iscrpljujući treninzi i nova vrsta prehrane djeluju tako da sam jednostavno...ispuhana kao balon..
To naravno samo što se snage i neke životne energije tiče...što se tijela tiče, balonček je još uvijek full
No da...danas je petek...
Čeka me radni vikend, neke stvarce za svoju firmicu...
E da, ispostavila sam NAPOKON nakon "samo" 4 mjeseca rada za tog investitora račun za dio već unaprijed obavljenog posla.
Naravno da račun nije prošao i da su tražili da ga razbijem na dva dijela jer tek su osnovali firmu i baš nemaju para na računu
Za razliku od mene čiji saldo poslovnog računa iznosi..ček sek da provjerim...
Pripremite se za iznenađenje...
Stanje računa moje firme je...PUNIH 358,21KUNA!!!!!
Viva la firma i jaaaaaaaaaaaa
No da....
Sve je u redu i sve je ok jer je petek...
Fala ti, fala ti Bogek kaj je petek!
- 07:27 -
utorak, 27.06.2017.
suzama l'epim tapete vol.955
...nekako rijetko pišem...
Jednostavno izostavljam sve stvari koje me izbacuju iz cipela...tako reći...
A ima ih....
Vezane su naravno uz moju obitelj...dakako...
Tata je trenutno na ortopediji u Zagrebu..na pripasavanju proteze...
Dodjem tamo svaki drugi dan..
Prvi me dan počastio izjavom "Ma ne bih ja tebe htio inkomodirati (WTF???) Ja sam se pomirio sa tim da ja nemam ama baš nikakve koristi od svoje djece."
Ček sek...
To mi kaže čovjek kojeg redovito sufinanciram, kojeg sam doslovce IŠČUPALA iz zagrljaja smrti prije nepunih godinu dana....
Mhm...da...
Za takvo što fakat morate biti jebeno uravnoteženi da ne reagirate.
Ja to više nego evidentno NISAM:
No da...zato tu na scenu stupa boks.
Boks koji me toliko iscrpi fizički da mi otupi ama baš SVAKU pomisao na bilo išta...
A tu bi se moglo...
Obitelj...
Posao kojeg radim već jako dugo a ne donosi mi plodove...stanje računa firme cca 360 kn a sljedeći mjesec već kuca na vrata..
Trebalo bi imati dovoljno za knjigovođu i plaćicu...
Posao na kojem sam zaposlena za koji ne dobivam plaću...danas je 27-mi i skoro sam u sljedećem mjesecu a plaće još ni..
Nisam uplatila životno jer...mhm...
I tako...
Ima se...
Ljubav da ne pominjem...
Ni sexa nema..pardon vođenja ljubavi...toga pogotovo ali sexa brate mili sad bih se mislim zadovoljila čak i sa tim...NEMA
I tako dok sam se slomljena vratila sa treninga sinoć, prošetala Einya na tren malo na "normalnoj" temperaturi i zavalila se u moju foteljicu mozak mi je bio ravna crta..
Nikakvih roštanja, pokretanja kotačića...jedno veliko NIŠTA i bila sam jako zahvalna na tome.
Imam jedan maleni problemčić vezan uz boks...ne, nema više divljačkih upala ali izgleda da mi se deformira stopalo s donje strane...
Jednostavno mi lijeva noga ne podnosi stajanje na prstima a trening je cijeli na prstima...
No da...o tom ću misliti kasnije...
Poznavajući sebe, garant dok mi izraste neka žestoka koščuga s donje strane, kad mi više neće biti pomoći..
No da...
...ne odustajem od boksa..
To je slamka koja me trenutno održava na životu.
I ide..dan po dan...
No da, ne mogu si pomoći da se povremeno ne upitam vječno pitanje koje me muči od davnina...
...je li ovo što ja "živim" svakodnevno život?
Shvatila sam jednu stvar u nedjelju nakon kave s tatom i kasnije sa prijetelejm od 64 godine koji je nedavno imao na biciklu sudar s rolerom i udario glavom o rubnjak pločnika...
Previše se družim sa starim ljudima.
Je da, to je čisto ok jer stari navodno imaju mudrost..iako kad pomislim na tatu i mamu dalo bi se o tome razgovarati...ali tu je stalno prisutno to velo bolesti i zadah smrti koji ja unatoč relativno mladim godinama jako dobro prepoznajem i osjećam...
Uf..brate mili jesam depresivna rano ujutro...
Eto neću više...
A očito niti manje ako nešto uskoro ne promjenim rapidno...
No, za sada držimo se boksa...a mogla bih se i u kino odvesti, ne bi bilo zgorega...ili u grad na neko događanje..
Mhm...vidiš, vidiš...
Za početak još malo rada...
Jer u radu je spas....ahahahahahahaha
- 07:42 -
ponedjeljak, 26.06.2017.
suzama l'epim tapete vol.954
...u busu za Toscanu je bilo više no pola osoblja Montessori odgojne ustanove...
Jedna od njih je sjela do mene pa smo tu i tamo putem pričale...
Ona je odgojiteljica u vrtiću.
Prošle su godine napravili presedan i većina je odgajateljskog osoblja išla skupa na izlet...
Odlučili su to ponoviti opet...
I tako su se našli u mojoj turi za toscanu..
Bila je to grupa od njih 15-tak...mahom bučnih i veselih osoba...
Ova koja je sjedila samnom je moje godište.
Dvoje djece, nevjenčan muž i ona žive u polovici stana od 70 kvadrata.
U drugoj polovici živi njena mama.
Mhm.
Kako smo obje silazile na istom mjestu, ponudila sam da ju odvezem doma da ne plaća taxi.
Jaine mi je u blizini stanice ostavila auto pa mi to nije predstavljalo problem.
Jedini je uvjet bio da odemo prvo po Einya.
Došle smo do stana i ja sam otključala...
U ruci sam imala pingvinića kojeg sam kupila na Autogrilu u Italiji.
Einy je polusnen. malo snužden sa igračkom bio s druge strane vrata.
Kad sam mu rekla "Mila, vidi šta imam za tebe" pljunuo je igračkicu s kojom je došao u doček i zgrabio pingvinića.
Zatim je krenuo svoj već tradicionalni ples dobrodošlice uvijajući se oko naših nogu.
Taj je dan, po prvi puta dobio dozvolu da smije van sa igračkicom.
Nije ju ispuštao.
Mish moj mali.
Kad smo ušli u automobil nije stajao s pričom.
Stalno je nešto mrmljao i pričao nadugo i naširoko...
S jedne mije strane bilo drago što ga ne razumijem u potpunosti jer nekako imam feeling da se ljutio sto sam ga ostavila i nestala na tri dana...
Mišuljak...
Lubav moja najveća...
- 14:53 -
suzama l'epim tapete vol.953
...prošao je još jedan "produženi vikend"..
Da, bila su dva spajanja za redom.
Mislim da je to uvjetovano činjenicom da je 26.-ti a mi još uvijek nismo dobile plaću pa su ti spajani vikendi bili "kompenzacija" za saznanje da plaćice neće biti....
No da...
Ovaj sam vikend, malo za razliku od prošlog...odmarala...
Malo kažem jer sam bila dvaput u posjeti tati koji je na uštimavanju proteze u Zagrebu, i imala sam jedan više nego buran posjet vikendici s mamom ali o tome kasnije...
Vratimo se sad na ona tri luđačka dana jurcanja po Toscani...
Vodičica je studirala povijest umjetnosti na filozofskom fakultetu....
Pametnom dosta.
Ima jedna forma koju nisam znala i sad ne znam jesu li to uveli samo u Italiji ili je tako po cijeloj Juropi , no ako nemate licencu za pokazivanje starina u određenom gradu, morate unajmiti vodiča.
Iliti čitati između redaka, naša vođa puta nije smjela nas voditi po Firenci niti po Sieni nego su nas tamo čekali licencirani vodiči tih gradova.
E sad...
Kako bi nadoknadila "žal" ka istom...ona se rješavala frustracije da je nas DAVILA u busu CIJELIM JEBENIM PUTEM.
Nije da smo ju svi slušali, ja sam par puta i više nego nepristojno ZASPALA no žena je išla toliko dalekoooo u prošlost do samih Etrušćana koji su njoj osobno s obzirom na pominjanje istih, jebeno zanimljivi.
I tako smo mi u busu slušali SVE što ćemo slušati na licu mjesta ponovo.
O joy.....
Ta ista nije imala nekih korisnih podataka tipa gdje se može najesti jeftino a fino, u koje dućane JEFTINE ići..ne...to su njoj nebitni podaci...bitniej je di su gucci i versace i koja vec pm po čuvenju.
oK, da ne griješim dušu, znala je nabrojati vina koja je u redu za kupiti...
Bilo kako bilo, bila su to tri jebena dana trka po Itialiji.
Prvi je dan bio najgori.
Vožnja od ponoći pa sve do nekih 10 navečer kad smo se vratili u hotel.
Moji su se zglobovi doslovce preljevali preko jako udobnih sportskih espadrila.
Spasila sam se kad sam napokon ušla u sobu, legla na krevet i digla noge na zid....
Drugi smo dan išli vlakom do Firenze....
Nakon obaveznog obilaska sa koji niti u ludilu niste smjeli izostati imali smo jedno 4 sata free timea...
UŽIVANCIJA...
Otišla sam do Santa Croce koji nisam vidjela u obilasku i vidjela nešto full zanimljivo.
Talijani su na trgu ispred velike crkve digli tribine za nogomet.
Ma uživancija!
Splet starom i novog u jednom.
Divotica.
Nakon toga sam prešla rijeku Arno u potrazi za hladom...
Mislim super je centar no kamen isijava...
Ravno u čelenku...
Prvo sam nabasala na jedan mali parkić uz samu prometnicu i sjela.
Otvorila bademe, i uzela knjigu u ruke koju sam počela čitati u vlaku.
Tamo sam sjedila nekih sat i pola dok su se na klupi pored mene izmjenjivali slučajni prolaznici...turisti...skitnice...
Ja sam sjedila i čitala dok mi se po glavi motala misao kako bi bilo jako lijepo LEĆI.
Bilo je ti neko malo brdašce iza klupe gdje sam sjedila krcato španjolcima no ja sam, u suknjici, gonjena provincijalizmom zemlje gdje se to u principu NE radi ostala zakovana za klupu.
Odlučila sam to ispraviti i krenula u smjeru firentinskog kupališta na rijeci Arno.
Iznad njega je bio lijepo uređen parkić sa kafićem.
Pronašla sam klupicu....i ovaj puta mrtva hladna LEGLA na nju, digla noge gore i čitala...
Vjetar mi je milovao lice i pokušavao podići suknju koju sam zatakla između nogu.
Smijala sam se sama sebi pomišljajući kako je ovo NAJBOLJI dio cijelog izleta u Firencu...
Ooooooo kako sam uživala!
Kasnije sam, lijeno šetajući ulicama Firenze prema mjestu sastanka nabasala na jedan predivni zeleni klaustar sa trijemom (dvorište) škole stranih jezika i zadržala se tamo pola sata uživajući u knjizi.
Nakon povratka vlakom nazad, dok su većina njih jurili žičarom na obližnje brdo..
Ja sam, ležeći sa nogama na zidu, dovršavala zadnje stranice knjige...i nakon toga se doooobroooo naspavala....
Odlučila sam još bar jednom posjetiti Firencu o svom programu bez frke, strke, jurnjave i pressinga.
Nekad.
Sutradan je opet bila tortura La Grande od strane naše drage vodičPičkice koja je odbijala ranije krenuti ka Hrvatskoj iako smo jojo pokušali objasniti kako većina nas sutra RADI i da bi nam time puuunnnoooo izašla u susret.
Nula bodova.
No da....
Bilo je naporno, full naporno...
A doma me čekao moj mali Einy...
- 07:26 -
ponedjeljak, 19.06.2017.
suzama l'epim tapete vol.952
...vratih se iz Toskane...
Jeeee, da...bila sam u Toskani.
Ne zahvaljujući tetki.
Srijeda, dan nakon alkoholiziranja...mhm...
Alkohol mi je otvorio osjetilno emotivne inhibitore i ja sam cijeli dan bila preemotivna, malo je reći cmoljava..
Malo malo su mi suze samoinicijativno kretale na oči još dok sam bila na poslu.
Sukus svega...ne, neeee piti!
Ako hoces donekle skrivati svoje emocije Mala Li...no drugs, no alcohol...no rock&roll?
Kad sam došla doma, moje "dvije ribice" su me očekale.
Einy i Jaine.
Jaine veća sad par mjeseci povremeno radi kod mene doma u mojoj firmici. Naukuje
Kako se ona i Einy dobro slažu, kao zadnja vlat travke za spas puta u Toscanu pala mi je na pamet Jaine.
Dok je ljetoi vrućine, a kako mu i godinice idu, Einy sve više i više kod kuće spava i ne traži toliko pažnje kao i ranije.
Stvarno nije zahtjevan miš moj mali.
Povremeno se hoće dodavati i igrati skrivača i to je to.
On sad već ima svoj ustaljeni ritam koji bas i ne voli mijenjati.
Primjetila sam da i nije baš presretan subotom i nedjeljom kad ja ostanem doma nakon jutarnje šetnje umjesto da lijepo "odem u dućan" kako ja formuliram svaki svoj izlazak iz stana kao i svaki dan prije toga.
"Si ti tu za vikend?" pitala sam Jaine kad sam došla doma.
"Jesam" odgovorila je "treba ići na kakvo mjerenje?" upitala je
"Ma ne, nikakvo mjerenje, trebam uslugu" a onda sam suzdržavajući jebeni plač objasnila šta trebam.
Jaine je bez puno razmišljanja pristala a ja sam jebeno pustila suzu.
Naravski.
Trebam li uopće pisati koliko sam zahvalna?
Trebam li naglasiti uopće koliko pomoć dobiješ uvijek prije negdje sa strane a ne od svoje krvi?
Ma ne želim se rastuživati.
Njih dvoje su preživajeli ta tri dana skupa, a ja sam se zaputila u suncem okupanu Toscanu....
Bila su to žestoka tri dana...
- 09:29 -
srijeda, 14.06.2017.
suzama l'epim tapete vol.951
...sto pijes kad ti skodi?...
...pomislila sam kad sam si vidjela oči prošarane crvenim kapilarama u dizalu na poslu.
Nisam ih zamijetila u retrovizoru auta dok sam se vozila na posao jer sam bila zaokupirana teskim vrecicama ispod očiju.
Sinoć sam pustila suzu, nakon moram priznati podosta dugo vremena.
Nisam dugo vježbala i odmah mentalni "problemi"
Pa što je pobogu sad?
Ništa specijalno...
Sama sam...
Uz svu moju "obitelj" ja sam sama...
Uplatila sam tri dana Toscane.
Busom.
Trebala bih na put krenuti prekosutra.
Kažem "trebala bih" jer ne znam da li ću.
Naime, dogovorila sam Einya ostaviti kod tetke.
Sve je dogovoreno.
Da bih joj se nekako odužila, kupila sam još dvije blagovaonske stolice u Ikei u nedjelju.
Jednu sam mislila donjeti prekosutra a drugu za njen rođendan u sljedećem mjesecu.
Jučer sam ju nazvala.
Kao i obično, krenula je bujica.
Ja nisam mogla doći do riječi.
Iako omamljena zbog posjete "tetke iz Amerike" saslušala sam sva zbivanja tetkina prethodna dva dana.
Kad je završila monolog od nekih 6-7 minuta, krenula je ponavljati nešto što se desilo s tatinim automobilom prije tri tjedna.
Nešto što sam čula sigurno pet puta ranije a za šesti jednostavno nisam imala više mjesta u želucu.
"Znam za to tetka, to smo već izanalizirale i nećemo više" rekla sam ja, a ona se izderala "a ŠTA ja ne bi po tvome ništa trebala pričat?" i poklopila mi slušalicu.
Tetka se osilila jer zna da joj "ne mogu ništa" jer očekujem od nje uslugu.
I tako SVAKI PUTA kad ju zamolim da pričuva Einya što se dešava maximalno 2x godišnje.
Ono za Tajland joj stvarno skidam kapu!
Einyu je bilo s njom divno kao i svaki puta.
10 puta bolje i ljepše nego biti zatvoren u "kavezu" nekog od psećih "hotela" u hangaru sa 20tak ostalih pasa.
Mene zbog toga srce boli.
Znam da većian pasa to stojički prođe, prošao je i on prošle godine tjedan dana dok sam bila na moru, ali ako ikako mogu, izbjegavam isto.
I eto ti vraga..
Nakon razgovora sam se toliko rastužila da sam otišla leći i odvalila sat i pola bez da sam trepnula.
Kad sam ustala i krenula s Einyem u šetnju, bila sam nekako tupa. Mrtva.
Razmišljala sam da jednostavno ne idem na put.
Da ostanem doma.
I više se nikada ne javim tetki.
Jednostavno ne mogu to svaki jebeni put.
Na povratku iz šetnje sam kupila jedan burn i malu votkicu.
Sve sam pomiješala u veliku čašu za crno vino i namjestila unutra dvije slamčice.
U tom me trenu nazvao brat.
Sva očajna rekal sam mu šta me muči...
No, mhm, da...kao ni ikada ranije, od njega nikakve pomoći.
Brat je usavršio pranje ruku od svih mogućih situacija vezanih uz našu obitelj uključujući i mene samu.
Ništa.
Nula bodova.
Votka-burn je zagrijavala moje područje "između ušiju" i bilo je lakše...
Bar to neko kratko vrijeme dok je djelovala...
I još sam jednom pomislila kao i nebrojeno puta prije toga kako su alkosi ustvari jako pametni ljudi...
I onda sam se probudila ujutro...
...natečena.... krvavih očiju.... s boli u desnoj sljepoočnici...
I mozak je opet krenuo po svome....
- 12:59 -
nedjelja, 11.06.2017.
suzama l'epim tapete vol.950
...druga polovica....
Dugo vec razmisljam o tome postoji li...
Mozda je Zorg moja polovica u tjelesnom smislu a Mr.Big u mentalnom...iako njega smatram dirty mindom u nekom doduse uvrnutom smislu...
No da...povremeno se upitam pije li ta prica vodu...
Bubu u uho mi je bacio Paulo Coelho u svojim romanima, no nikada do sada nisam niti vidjela svjetlo kraj kojeg ono uha druge polovice niti sa sigurnoscu ZNALA da je to to...
Cak ni Mr.Big koliko god svojevremeno tupila uokolo da je on "it" iliti "to" ili ako cemo bas picajzlirati i reci "taj" uvijek tamo negdje jako duboko crv sumje se opirao mojim izjavama...
I onda mi se pred neki dan desi nesto cudno..
Parkirala sam kod posla i kao i uvijek bila u speedu izlazeci iz auta..
Dok sam dosla do plocnika ispred mene je bio muskarac okrenut mi ledjima...
Nisam mu vidjela lice, no bila sam iz nekog razloga sigurna da me gledao dok sam se cestom priblizavala plocniku.
Znatizeljno sam ga promatrala..
Bio je to tip otprilike mojih godina, imao je na sebi hlače, majicu sa kratkim rukavima i mokasine.
Bio je uredan.
Nista specijalno, spektakularno, ništa što bi me u normalnom slučaju tjelesno privuklo.
Ali bila sam kao vezana s njim u jednu cjelinu.
On kao da je osjetio da ga gledam i lagano okrenuo glavu na lijevu stranu pogledavajući blago u smjeru svog lijevog ramena.
Ja se nisam dala, isla sam par koraka iza njega i nisam ga niti mislila prestići.
Bio je jako čudan osjećaj.
Čudan, ali na onaj fin i dobar način.
Bila sam preplavljena.
Došao je tren kad su nam se putevi razilazili, ja sam skoro ga sustižući skrenula lijevo po stepenicama.
Bila sam sigurna da me gleda.
Zašto?
Kako?
Ne znam, samo znam da jesam .
Ulazeći u zgradu sam pomislila je li to možda ona moja lutajuća polovica, ona koja luta i tumara svijetom nikako me pronaći.
Pomislila sam jesam li se trebala okrenuti, osmjehnuti...bilo išta.
Iako nije bilo ništa a opet je bilo sve iako mu nisam vidjela niti lice, bila sam nekako sretna i ispunjena.
Čudno...da..jako čudno...
Ali i čuda su moguća, zar ne?
- 11:58 -
petak, 09.06.2017.
suzama l'epim tapete vol.949
...intuicija je zajebana stvar....
Još je zajebanije ako ju ne slijedite.
Neki mi je dan zazvonio telefon...
Pozivni 021.
Split i okolica.
Prvo sam pomislila neka legalizacija od nekog od kolega/ica kojima sam potpisivala iste pa sam se javila suprotno mojoj maximi..ok, nepoznat broj nema javljanja...
No eto javila sam se i na moje "Molim?" krenula je salva...
"Dobar dan zovem iz poliklinike bla bla koju vodi doktorica bla bla pa smo slučajnim odabirom bla bla pregled arterija radi prevencije moždanog i srčanog udara kod ljudi starijih od 40 godina koja inače dođe 400,00 kn sutra radimo besplatno pa eto ako ste zainteresirani ostao nam je još jedan termin u 10 sati bla bla bla..."
"Može" ispalila sam kao iz puške na vlastito iznenađenje.
Je, da, ZNAM da ništa na ovom svijetu nije besplatno i da se SVE plaća no...u tom trenu sampomislila jaaakooo naivno "pa mogla bi možda saznati od čega mi toliko otiču zglobovi na nogama" pomislila sam, dala svoje ime i prezime i poklopila slušalicu.
Eeeeeee, SEKUNDU nakon što sam to napravila mi je krenula intuicija koja je očito malo dremnula prilikom telefonskog razgovora.
"Ako me pitala moje ime i prezime, od kuda joj moj BROJ mobitela?" bilo je prvo pitanje..
Britanski trg 10, ulaz kod taxi stajališta odzvanjalo mi je u ušima...
kako me kopkalo i kopkalo odlučila sam to malo istražiti...
Prije spavanja sam, kad sam napokon bila na jednom mjestu, uzela mob i krenula..
Prvojera broja koji me zvao...nema podataka..
Poliklinika na Britancu...samo dermatološka...
Na broju 10 NIKAKVA Poliklinika nije registrirana.
I tako su se nizali podaci koji su potkrepljivali moju jako dobru intuiciju kojoj sam davnih dana obećala da ću je slijepo slušati no sutradan sam ju ipak išla provjeriti.
U pola 10 sam bil au tramvaju za Britanac.
Nadala sam se da griješim.
Došla sam par minuta ranije do odredišta.
Već na prvu što nisam vidjela tablu s reklamom i natpisom na pročelju mi je počela rasti knedla u grlu.
Odgurnula sam otškrinuta vrata i ugledala isprint na a4 sa natpisom "family choice d.o.o. pregledi" i strelica za smjer prema gore.
Krenula sam stubama.
Stube su bile stare kao i sama zgrada, no za razliku od zgrade, stube su bile drvene i samim time klimavije i u lošijem stanju.
"Nije dobro" govorio mi je unutarnji glas dok sam se uspinjala.
Pratila sam strelice za smjer kretanja...i došla do otvorenih vrata.
U pretprostoru je stajala nekolicina ljudi dok je u glavnoj sobi koja se nastavljala na isti sjdila masa ljudi na stolicama šutke se pogledavajući.
Ispred njih je bio dugi stol sa stvarima koje su bile pokrivene svilenom plahtom.
Ostvarila su se moja najcrnja ocekivanja...intuicija je opet bila u pravu.
okrenula sam se na peti i izašla iz zgrade brže nego sam ušla.
Sjetila sam se jednog priloga o prevari bolesnih ljudi u blizini Zagreba.
Svi su dobili poziv za besplatan pregled koji im je pokazao kako su u turbo lošem stanju, a da bi iz tog stanja izašli trebali su kupiti neki super skupi i beskorisni stojček od kojeg nikakve koristi nikada nije bilo.
Sjetila sam se lica svih tih ljudi koji su bili bolesni s nadom da su naišli na nešto od čega će ozdraviti...
Sve mi se to odvrtilo u glavi dok sam silazila niz stepenice.
Bilo mi je žao tih ljudi gore.
No bila ih je masa pa...možda će bar jedan od njih shvatiti o čemu se radi i potaknuti ostale da pobjegnu od tamo...
Nadala sam se da sam si ja to SVE umislila...
Ali opet...moj "zadnji slobodni termin u 10 sati" koji je trebao biti samo moj je bio termin je bio bukiran ljudima koji su sjedili i očito čekali "prezentaciju" čudotvornih proizvoda.
Evo opet poziv.
Opet 021...
Ovaj puta je broj sa kojeg je zvano registriran...na firmu Family care d.o.o. iz Solina.
Firmu koja je registrirana od "pripremanje i usluživanje jela, pića i napitaka i pružanje usluge smještaja" preko "energetsko certificiranje, energetski pregled zgrade i redoviti pregled sustava grijanja i sustava hlađenja ili klimatizacije u zgradi" sve do "popravak, obnavljanje opreme i strojeva, bojanje, čišćenje brodova", firmu koja je nedavno tražila djelatnika za:
Opis posla "- prezentacija i prodaja asortimana tvrtke na području Hrvatske za vrijeme organiziranih grupnih prezentacija"
I rest my case....
Mislim da o tome ne trebam više ništa reći.
Još jednom dokazano..vjeruj svojoj intuiciji.
Na prvu.
I kreni...
...no sikiriki...samo meditacija rikiiiii....
- 08:04 -
srijeda, 07.06.2017.
suzama l'epim tapete vol.948
....torta je krenula svom cilju...
Kako li sam samo pažljivo vozila doma taj dan!
Došla sam kući najkraćim putem i stavila kutiju na stol.
Einy nema šta tražiti za stolom i to jako dobro zna, no kad sam rekla da imam nešto za njega i stavila kutiju na stol, opako se približio stolu.
Očito ga je privukao miris junetine...
Mmmmmmm...a baš je mirisala...prava torta-hladetina se junetinom
Na moje pitanje "Jel to za malog Einya?" pogledao me, vratio pogled na stol i krenuo njuškicom gurkati kutiju na stolu.
Nisam se mogla suspregnuti od tolike sreće i topline što mu se i na miris sviđa torta da su mi čak i malo oči zasuzile.
Brzo sam dohvatila mob i krenula...
Škljoc...škljoc...
Prve dvije fotke Einyevog gurkanja kutije po stolu...
Smijala sam se i uzela party kit.
Krenula sam slagati slavljenički šeširić od kartona koji ej bio unutra.
Einy je čekao kod stola stojički.
Složila sam ga!
Bio je to maleni šeširić u vidu stožca od tamno plavog kartona sa bijelim točkicama.
Pričvrstila sam gumicu i pozvala Einya.
Nevoljko se odvojio od torte i stola, ali nekako mislim da je pristao bar kratko na "sve" samo da što prije dođe do torte u izvornom obliku
Prišao je i stavila sam mu kapicu.
Spustio je ušeka, niej mu se baš svidjelo...
Škljoc...fotka s visine, Einyeva glava sa šeširićem i malo tijelo gledano iz te perspektive
Ta mi je fotka na zaslonu mobitela i svaki mi puta izmami osmjeh na lice.
U tom trenu sam pokušala Mission impossible...naš selfie...
Od 5-6 pokušaja uspjela je jedna di me Einy zahvalno licnuo po licu a ja imam osmjeh od uha do uha...jako mi je draga, kao da mi se zahvaljuje za sve i ubrzava me do odpakiravanja torte
Shvatila sam "mig" i bacila se na posao.
Izvadila sam tortu i stavila ju na tanjur a tanjur na pod.
Uzela sam svjećicu iz party kita, zapalila ju i piknula u tortu...
...još dva-tri škljoca...
E, onda je Einyu bilo dosta i pokušavao je skinuti šeširić.
Pozvala sam ga i ja mu ga skinula.
Izvadila sam svjećicu i gurnula tortu pred njega.
"Sretan ti rođendan ljubavi mamina!" rekla sam sa osmjehom koji mi nije silazio sa lica.
Einy se približio torti i liznuo ju.
Zatim me pogledao upitno.
Jadničak moj, nije znao od kuda da krene!
Nasmijala sam se i otišla u kuhinju.
Nisam mu niti mislila dati cijelu tortu da pojede u jednom cugu, ipak je to torta od cca 1,7 kila, ali me zanimalo kako će se ponašati kad mu dopustim da joj priđe.
Vratila sam se s nožem i manjim tanjurom na koji sam mu izrezala trećinu torte na oveće komade.
Pogledao me zahvalno i počeo jesti.
Bila ga je milina gledati.
Tanjur je tako temeljito i s ljubavlju oblizao da jednostavno nemam riječi za to opisati.
Spremila sam ostatak torte za poslije...veći dio za večeru i maleni za sutradan ujutro.
Einy mi je prišao oblizujući se kako to radi svaki puta poslije jela kao da mi zahvaljuje tza dobru hranu.
Dala sam mu štapić kako ga mi zovemo "za zube čistiti".
Nakon što je očistio zube, Einy se samo stropoštao na tepih i zaspao.
Bio je to...jako lijep dan i bila sam jako happy i ponosna...
Znam, znam, luda sam...ali eto....moj Einy, moj pas, moje dijete...moja ljubav...
- 08:59 -
ponedjeljak, 05.06.2017.
suzama l'epim tapete vol.947
...krepana sam...
Je denes je ponedelek...početak tedna kaj neeeee?
Vikend je prešel kad smo se odmarali..
Kad imaš disfunkcionalnu obitelj onda i ne ide sve samo tako lako...
Einy i ja smo roštiljali ovaj vikend.
Dvaput.
Znate šta se kaže...Dvaput je dvaput!
Da, da...u subotu smo išli kod mame u vikendicu, mama je roštiljala a ja sam pljevila, obrezivala i kosila kosom po prvi puta u zivotu.
Začudo do dana današnjeg NISAM dobila upalu mišića ruku od boksa, no od kose jesam!
Kad smo u poslijepodnevnim satima Einy i ja došli doma oboje smo se jednostavno...ONESVIJESTILI.
Nije bilo mrdanja ni s moje ni s njegove strane..
Kad sam nadošla, odjurila sam u zadnjim minutama do trgovine kupiti meso za sljedeću turu....
NAkon kupovine i stavljanja mesa u pac...na red je došao rad za moju firmu tamo negdje do 1 u noći..
Ujutro je krenula nova tura....
Put u Bjelovar..još jedan krug...
Sve u svemu..pa bogohulila bih kad bih rekla da nije bilo lijepo a pretjerivala bih kad bih rekla da sam u oba navrata stalno uzivala..
Ma TKO je vidio stalno uzivati?
Pa to nije normalno stanje!
Je za neke...Einya recimo...
Torta....
Torta je stigla pod kraj radnog vremena.
Kad je stigla u ured, ja nisamo mogla sakriti sreću a ni znatiželju
"Nermoj sad otvarati" rekla je kolegica "to kad dođeš doma pred njim"
"Ma ne brini, vratit ću naljepnicu nazad neće on ni skuziti" odgovorila sam uzbuđeno ali pažljivo odljepljujući naljepnicu.
Kad sam otvorila kutiju obje smo ispustile uzdah sreće...."....aaaawwwwwww....."
U nas je obje gledala torta sa ljubičastom glazurom u obliku poveće kosti sa bijelim slovima Einyeva dva imena, brojem godina i malim crvenim i bijelim koščicama porazbacanim okolo istog.
Torta je mirisala po netom skuhanoj junećoj juhici.
Zaljubljeno sam ju gledala, zatvarajući ju i vratila naljepnicu na svoje mjesto.
Uz tortu stogao je i "party kit"...svjećica, šeširić i svjećica...
Bila sam baš nekako sretno ganuta..Preplavio me osjećaj sreće od glave do pete...
- 08:16 -
petak, 02.06.2017.
suzama l'epim tapete vol.946
...Einy kao da je shvatio da dugo nisam pisala o njemu....
To je veče dan prije rođendana imao "feštu"
Ovaj puta sa totalno krivim predznakom.
Ponedjeljak je navečer, kao i par tjedana unazad prije boksa, šetnja s Einyem.
Šetali smo po poljima oko Sveučilišne bolnice tražeći "zeke"...fazane, zečeve, srndaće i ostalo..
U jednom trenu, usred polja u bespuću trave došao je Einy do mene i sjeo potišteno.
"Šta je bilo ribica?" pitala sam misleći da je ili našao nešto(kad nađe lopticu tuđu ili ostatak, ako ja prošišam pored nje on ju pokupi i donese i pita smije li ju uzeti) ili da se došao maziti (kako "odrasta" ta je scena sve rjeđa i rjeđa) a on je samo šutke sjedio spuštenih ušica kao da je nešto skrivio.
Podragala sam ga i rekla mu "Sve je ok, ajde idemo"
Napravio je tri koraka i opet sjeo gledajući me snuždeno.
Vratila sam se do njega i opet ga pitala "Što je bilo?"
On se u tom trenu pokušao njuškicom ugristi za leđa.
malo sam bolje promotrila i vidjela nekakvu izbočinicu promjera centimetar.
Malo sam pokušala razmaknuti dlakicu što je Sizifov posao i vidjeti šta je to no nisam našla nikakvu životinju niti išta žešće osim tog malog brdašca ružičaste boje.
Podragala sam ga.
Dlaka mu se, valjda od shoka počela osipati svakim mojim doticajem.
Bilo je grozno.
Pokušala sam ga nagovoriti da se pokrene.
Nula bodova.
Umjesto da se makne s mjesta on je legao.
E, sad me već bila uhvatila panika.
Einy ima 32 kile da mu se nešto desi ja stvarno ne znam bih li ga mogla nositi.
Ta mi je činjenica u tom trenu proletila kroz glavu i užasnula me.
Podragala sam ga po glavi i što sam mirnijim glasom mogla rekla mu "Čekaj me tu, brzo se vratim. Čekaj!"
Da je normalna situacija Einy me NIKADA ne bi pustio da mu odem iu vidokruga i da me nema ni blizu 7-8 minuta i da čeka.
Ja sam krenula trčati preko polja kukuruza prema autu.
Dok sam preskakala kukuruze i izokretala zglobove nogu na koje sam full osjetljiva grabila sam sva u strahu prema autu.
Slučajnom promatraču bi ta scena ziher izmamila osmjeh na lice.
Pa i ja se sad sama sebi smijem kako sam ovako krakata preko polja grabila skakučući preko kukuruza da ih slučajno ne pogazim
No...u tom trenu mi je samo bilo da dođem nekako do Einya i strpam ga u auto i odvezem vetu.
Dočepala sam se auta i krenula poljskim putem kroz polja..
Put naravno NIJE pripremljen za vožnju autom...između dva stidljiva traka za kotače koje su utrli traktori rasla je travetina visine skoro metar.
Nije me to sprečavalo da dodam gas!
Razmišljala sam hoći li Einya ipak naći negdje na pola puta.
Nije ga bilo.
Došla sam do polja gdje sam ga ostavila, parkirala auto i krenula trčeći prema njemu.
Kad sam došla do njega, podragala ga Einy se u sekundi uspravio i krenuo sprint u skroviše auta.
Bila sam u čudu.
Umalo mi je ušao na mjesto vozača jer nisam otvorila stražnja vrata.
nisam bila spremna na njegov trk.
Došla sam do auta i pustila ga unutra.
Uskočio je u auto hiperventilirajući da se cijeli auto tresao.
Krenula sam opet kroz polja i usput nazvala susjeda koji je diplomirao veterinu.
"Ili ga je ubola pčela ili osa." rekao je "nemaš šta raditi kod veterinara, polij to mjesto s hladnom vodom ako ju imaš i smiri se.
Budi uz njega i prati mu to brdašce, ako poraste, odmah na hitni prijem"
"Ok, znači ne moram brinuti" pitala sam panično
"Ne trebaš, smiri se i polako, bude on za kratko vrijeme ok. Znaju životinje same, vjeruj mi" smirivao me.
Bilo mi je zericu lakše a tada sam ugledala jednog dečka sa njegovom pit bullicom Adicom, Einyevom frendicom i zaustavila auto.
"To će biti najbolji test da vidim je li ok ili je fakat nešto ozbiljno. Pustit ću ga Adici" pomislila sam i iskočila iz auta.
Otvorila sam vrata a Einy je kao metak pojurio Adi.
Ada je dojurila do mene i počela me ljubiti.
Laknulo mi je.
Šetnja s Adicom i njenim vlasnikom me totalno opustila.
Einy je bio manje vižlast nego inače, ali nije stajao.
Kretao se.
Odvezli smo se kući. I dalje je hiperventilirao ali bio je vidno bolje.
Brdašce je zericu poraslo.
Čim sam došla doma uzela sam Bivacin u spreju i nasprejala Einya po brdascu da ga ohladi i dezinficira.
Kao oparen je pobjegao na krevetić.
Pogledala sam na sat. Vrijeme početka treninga je prošlo.
"Jebeš boks, Einy je bitniji" rekla sam samoj sebi i sjela napokon duboko odahnuvši.
Einy se na prstima došuljao do hrane i počeo ju halapljivo jesti.
Pao mi je kamen sa srca....bit će sve ok...sutra je rođendan...
- 08:44 -
