Postali smo česti gosti Ivanščice pa ponekad ne prođu ni dva dana, a mi joj se već vraćamo. Stvara li se to neka nepoznata i zloćudna ovisnost ili je to samo zdravo pretjerivanje? Na Badnjak smo Nikola i ja osvojili put po struji (pročitajte post ispod, a možete ga i naći pod sekcijom fotobloga na naslovnici blog.hr-a). Božić je rezerviran za obiteljsko vrijeme i ritualno prežderavanje - tko još na taj svetak prati unos kalorija? Možda bolje da ni ne pratimo jer bi većinom vidjeli kako naš dugotrajni trud svakojakih mršavljenja, dijeta i ostalih danas popularnih stvari pada u vodu (bolje reći: utapa se u masti). No, nas uglavnom ne opsjedaju kalorije nego više visine, usponi i osjećaj bivanja u prirodi. Danas je Stipanjdan, kod nas popularnije Štefanje gdje se Štefi, ali i svi ostali uglavnom napiju vina i ostalih tekućina. Razlog za slavlje može biti bilo što, zar ne? Čak i onda kad ne znamo čiji je to dan i tko je zapravo bio Sveti Stjepan Prvomučenik. Nekima nije dovoljan Božić! Kod nas su apetiti doista veliki.

Ekipa na početnoj točci

Ivana, Maja, Igor, Nikola i ja smo bili članovi današnje Medokozove postave, a već smo jučer, uz pokoju kriglu domaćeg božićnog piva, odlučili da je Pionir naš odabir za uspon. Mrzljak više nije toliko zanimljiv, a Nikola već gunđa na sve što je označeno i "prelagano". Čini se da su Jelenko i njegov prijatelj Gubec-beg bili u pravu kada su već prije kojih godinu (ili više? Vrijeme uistinu leti!) dana počeli pričati kako su označeni putevi pomalo dosadnjikavi i navodili nas na nepoznato i divlje. Sve ide k tome da te označene staze, napučene ostalim planinarima, napuštamo i tražimo što teže, što ekstremnije puteljke. Osjećam se ponekad stvarno kao Nietzscheov Zaratustra - planina djeluje smirujuće, samoća je ugodna i poziva. Ovaj blog je ekvivalent baklji, plamenu kojeg Zaratustra nosi u nizine među puk koji ne zna što skrivaju visine i samoća. Osjećate li poziv planine kad čitate ove retke?
Svladavanje prvog dijela Pionira

Medokozovi plaćenici

Vjetar je danas nad Ivanščicom htio rastrgati sve što mu je stalo na put. Na udaru smo se našli i mi koji smo se usudili prkositi planini preko Pionira. Maju je zanosilo, a meni su u jednom trenutku odletjele sunčane naočale (ne brinem se za njih, prošle su one i gore stvari poput lude vožnje na krovu automobila prilikom spuštanja prema Ivancu iz Prigorca). Igor je izgledao kao terorist i tako zamotan u krpe hrabro je nastavljao dalje. Ivana je sve bolja po Pioniru, a i dobro joj je ovaj put došlo što nije nikog (hladetinu - interna šala) trebala čekati. Nikola već jedno vrijeme silovito napreduje u planinarskom smislu (kako bi majstor Yoda rekao: "We are what they grow beyond.") te je tako zauzeo čelo naše male kolone prema vrhu. Trebalo nam je sat i petnaest do vrha i moram priznati da sam jako zadovoljan s našom malom planinarskom družinom jer nikom uopće nije bilo teško. Na GPS tragu (kojeg možete naći na kraju zapisa) sam s brojem jedan markirao vrh Sv. Rok (cca 910 mnv) koji je jedna od rijetkih označenih stvari ovog predjela na planinarskim kartama Ivanščice. U prošlom postu sam spomenuo manjkavosti GSS-ove karte, ali pogledavši jučer kartu majstora Smerkea vidio sam da ni on nema bogzna što više ucrtanog na području između Konja i Pionira. Ostaje nam tako jedan neimenovani vrh koji je svojevrsni checkpoint na putu po struji. Istraživanju ćemo se vratiti jednom drugom prilikom.
Vjetar savija grane drveća

Pogled prema našem cilju

Svake godine planinari okite jedan od borova na hrptu Ivanščice

Na vrhu je na mjestima koja nisu direktno pod udarom sunca još uvijek snježno

KLIK na fotografiju da bi vidjeli GIF

Jaki vjetar onemogućio je sjedenje za drvenim stolovima pred Pasarićem pa su se svi posjetioci pokušali nagurati unutra. Priznajem da nikad, ali stvarno nikad nisam vidio ovakvu katastrofu u Pasarićevom planinarskom domu. Čak je i mali hodnik kroz koji prolazite kad ulazite bio natrpan ljudima. Zrak u domu bio je bolesnjikav i težak te je bilo ugodnije vani na orkanskom vjetru. Kućica pokraj Pasarića je također bila puna, a neki od hrabrijih planinara su svoje napitke i hranu jeli vani. Bigl je zavijao od muke koliko je tu bilo ljudi. Ono što me posebno zapanjilo je činjenica da je vlasnik ostavio psa zavezanog u mračnom Francekovom skloništu dok se on zabavljao u dupkom punom Pasarićevom domu koji je danas više podsjećao na nekakvu tržnicu nego na mjesto na kojem planinari traže malo odmora prije nego nastave dalje. Da ne bi baš sve ostalo na riječima, prilažem video koji će vas provesti kroz prenatrpano Pasarićevo svratište:



Gazda se vrlo vjerojatno ludo zabavlja

Popili smo malo kuhanog vina i pojeli što smo donijeli sa sobom na stepenicama u predvorju Pasarića. Nikoli je bilo mučno od silne gužve (ni Kasačko nije pomoglo), a priznajem da se ni sam nisam baš najbolje osjećao. Složili smo se da je najbolje da odemo te smo se spakirali i izašli natrag na friški zrak. Želio bih samo napomenuti da se divim osoblju Pasarićevog doma koji su uvijek prijazni i strpljivi makar moraju trpjeti svakakve ne-planinarske stvari i ponašanja od kojekakvih kreatura koje automobilima, motorima, kvadovima, vlakićima i ostalim cirkusantskim sredstvima dolaze na vrh planine. Citirat ću gospodina Krunoslava Raca i reći: "Moj model je ruksak na leđima i hodanje. Nikakve žičare, vlakići i ostale perverzije modernog doba, po meni, ne bi trebale dolaziti u obzir. Njima je mjesto u lunaparku, a ne u prirodi."
Radost spuštanja po Konju

Vjetar je malo popustio. Igor i ja smo se smijali kao hijene prilikom izlaska iz Pasarića, a on se uspio zagrcnuti vodom kad sam ja htio slikati neke mlade djevojke kako fino jedu ("Gle kak ove pucike fino papaju"). Nastavili smo u veselom tonu cupkati po Konju, a samo u početku su se javile dvojbe je li to najbolji odabir budući da je pri vrhu bilo snijega i skliskog, ugaženog blata. Ubrzo staza postaje suha te se munjevito spuštamo prema početnoj točci. Negdje malo nakon Velikog Konja nailazimo na grupu Slovenaca koji nam nude špricer iliti gemišt, a jednu kupicu bi bilo nepristojno odbiti. To su članovi kolesarskog kluba, ali budući da sad ne mogu jahati na biciklima onda planinare. Nude nam još svojeg vina razrijeđenog gaziranom vodom, ali mi pristojno odbijamo i nastavljamo dalje. Serpentinasti početak Konja prekriven je lišćem pa je nužan oprez!
Veseli Slovenci i mobilna točiona

GPS trag puta

2017. godina je za nas bila definitivno bogata u planinarskom smislu. Moja ljubav prema planinama gori žarko i izuzetno mi je drago da te, za mene jedne od najljepših trenutaka, mogu podijeliti sa svojim najbližim prijateljima. Okrunit ćemo ovu godinu s noćnim usponom na Ravnu goru i proslavom Nove godine u Velikom domu (Filićev pl. dom). Uživajte u prirodi i planinama!

Oznake: planinarenje, Ivančica, Pionir, Pasarićev dom, konj

Sunce je već na zalasku u trenutku kada se vraćam u Varaždin. Prolazim nadvožnjakom i u daljini se vidi silueta Ivanščice, a mladenački vid me još toliko služi da vidim i repetitor na vrhu. Predivna je Ivanščica, a cijelom doživljaju dodaje plamteće nebo nad njom i oko nje. Zalazi još jedan dan i to samo kakav! Struja života sad struji našim tijelima više nego ikad.

Tu još traje ona "nije to ništ" faza

Kada Maja ne želi ići na planinu s nama, imam već za Nikolu i sebe spremne nekonvencionalne i ekstremne rute uspona. Najviše poznajem Ivanščicu, a ona nam je i najbliže pa se tako većinom radi o njoj. Tako smo krajem rujna ove godine pošli u istraživanje Tamnog dola koji slovi kao jedan od najtežih uspona na vrh Ivanščice sa sjeverne strane (detaljni izvještaj možete pročitati OVDJE). Iako smo malo skrenuli s puta (malo previše istočno pa izbili negdje na Pionir), uspjeli smo iskusiti kako taj notorni Tamni dol izgleda. Ostao je tu onda još put "po struji" ili samo "struja" koji prati stupove dalekovoda od podnožja u Prigorcu (pratiti stupove koji idu u početku gotovo paralelno serpentinastom usponu po Konju) pa sve do Pasarićevog doma na vrhu Ivanščice. Da, u pravu ste, danas je bio taj dan.
Paranoično traženje gustih izohipsi

Baš sam naišao na jedan, očito, zastarjeli forum o Ivanščici i njezinim stazama gdje planinar pod nadimkom Ursus Actor pita za stazu "po struji", ali poruka ostaje neodgovorena od veljače 2015. godine. Ne želim biti prekritičan, ali čini se da sa dosta informacija o planinarenju na Ivanščici tako stvar stoji. Naime, ovaj blog postoji kao neka vrsta svjetionika u mraku i ažurira podatke o stazama koje prođemo na našim pustolovinama. Gospodina Ursusa je zanimalo je li staza zarasla i može li se njome proći? Iako odgovor dolazi skoro 3 godine prekasno (nadamo se da je gospodin dosad otkrio i sam u kojem je stanju "struja"), bilo kakav odgovor bolji je od nikakvog odgovora. Na dijelovima "struje" nalazi se porušeno drveće koje morate zaobilaziti i tako raditi malo obilaznice oko onog što bi se moglo nazvati "glavnom" stazom iako takvo što ne postoji u istraživačkom planinarenju po neoznačenim stazama - cilj je doći do vrha, a po putu si otežati koliko god je to moguće (pogoditi put gdje su izohipse najgušće znači upravo to - naći najteži uspon do određenog vrha).

Možda se ovo nameće samo od sebe, ali "struja" definitivno nije za planinare koji žele imati ugodan dan u prirodi, malo prošetati te s vrha imati prekrasne poglede i daleke vidike. "Struja" u početku daje nadu (repetitor izgleda stvarno na dohvat gojzerica kad krećete), a pred kraj testira vašu planinarsku volju do krajnjih granica. Štapovi su apsolutna nužnost, a pogotovo sad u zimskoj sezoni kada ima snijega (trenutno su samo ostaci, ali očekuje se još bijelog pokrivača uskoro - na planini je to uvijek češće i žešće nego u nizinama) i sraslog lišća koje skriva tlo. Na trenutke više nismo bili bipedalni nego smo se cilju morali primicati na sve četiri. Jedan vrh* se po putu ističe, a u GSS-ovoj karti Ivanščice ovaj dio nažalost nije detaljno prikazan pa ne mogu dokučiti kako se točno zove. No, nalazi se na 820 mnv i na GPS tragu koji ću priložiti na kraju zapisa označen je brojkom jedan. Tu uspon ne završava, a odahnuti možete tek negdje na 1003 mnv kad vaš pogled pada na jedan od zadnjih stupova prije male trafostanice kod Pasarićevog doma.Spasonosni trenutak malo iznad 1000 mnv

Uspon je (s uračunatim pauzama - oko 15 minuta) trajao sat i pedeset. Izbili smo direktno pod sjeverni vidikovac i repetitor. Moram priznati da smo Nikola i ja bili dosta zbunjeni kad smo se Pasariću prišuljali sa strane suprotne od one koju smo očekivali. U prvi mah Nikola nije vidio repetitor zbog grana iznad nas, a onda dok ga je ugledao njegovo čuđenje bilo je iskonsko i iskreno - "Pa kak? Gde smo to mi?" Uistinu prekrasan moment, a umjesto da pokušavam bilo što objasniti (jer sam i sam, na kraju krajeva, bio iznenađen) uživao sam u trenutku. Ne moram ni reći da je pogled na prehodano i savladano bio fenomenalan. To je znači ta "struja"! Nikola podno sjevernog vidikovca

U Pasarićevom domu nema gužve. Naručujemo sir s vrhnjem i lukom te litru crnog kuhanog vina. Pokraj nas sjedi grupa muškaraca koja radi topli bambus - miješa coca colu zero sa crnim kuhanim vinom. Bolje da to sve skupa iz hedonističkog kuta ne komentiramo. Nećemo ni iz razloga što smo se na kraju s gospodom iz Međimurja sprijateljili na piramidi te smo ih čak i poučili gdje se nalazi Čevo, gdje je Strahinjščica, gdje je Ravna gora i slično. Nikola postaje majstor u snalaženju, a ja dalekozorom gledam kamene divove prekrivene ledom i snijegom. Srce kuca sve jače. Prostiru se u smjeru Slovenije, točnije u smjeru sjeverozapada u dalekoj daljini. Jesu li to Julijske Alpe? Bistri pogled pruža se u svim smjerovima. Naprosto je savršen dan za nadgledanje i daljnje planiranje pohoda.
Što finog Pasarić nudi?
Dio južne Ivanščice i pogled prema Strahinjščici (ako netko zna zašto se rotiraju ovako fotografije, neka mi pomogne)

Panorama (za iskriviti vrat, da)

GPS trag puta "po struji"

Usporedba "struje" i Tamnog dola od kraja rujna

Nadam se da i vi ovih dana uživate u prirodi i planinama! Sretni vam blagdani i imajte na umu da spalite sve te silne kilokalorije koje će ovih dana neminovno postati dio vas!

Oznake: Ivančica, planinarenje, put "po struji", struja, predivni vidici

Misli od jutros su se malo razvodnile, a za to uglavnom nije zaslužna ova kiša koja polagano pere ulice Varaždina. Malo je hladno kao u hladnjači, onda je opet toplo toliko da Snow neće na zrak jer nema razlike u toplini/hladnoći između dnevne sobe i šetnice uz Dravu. Dok se sjetim da je ovaj dan počeo u potocima suza jer sam vidio onaj video na kojem polarni medvjed nema što jesti i umire... Do kraja ovog posta ćete vjerojatno i vi kleti sve živo i mrtvo ljudskom rodu ili ako ne to, onda ćete se zasigurno, barem na trenutak, zapitati kud je ovaj svijet krenuo i o čemu pobogu ovaj zapravo piše?! Prva i glavna injekcija inspiracije ubrizgana je tokom razgovora s prijateljem iz Škarnika (pisao sam već o njemu i zahvaljivao mu što mi je uvijek dobar sugovornik i prijatelj!). Poslao sam mu poveznicu na jedan youtube video (stavit ću ga u sam post malo kasnije) i onda me ošinulo i počeo sam vidjeti elemente stare Indije u njemu. Ja sam nastavio samo skakati po sobi, a moj Škarničanin, veliki ljubitelj šume i prirode općenito, rekao mi je da mu jednom moram objasniti taj Pokemon fenomen koji je prvo poharao svijet u obliku animea, karata, igračaka, a onda i u svojoj, zasad, najingenioznijoj ideji - aplikaciji Pokemon Go koja je zaludila priličan broj ljudi, a od prošlog ljeta kad je izašla nije izgubila broj poklonika. Ukoliko i jest, došli su neki novi ljudi. Pomaže u stvari i to što od početka igranja do konkurentnog levela igrača treba mjesec i pol ili dva. Ipak (glava će mi eksplodirati!), krenimo dalje po redu.

Pokeball by Marzarret

Mnogi ponosni Varaždinci znaju da se rodna kuća Vatroslava Jagića nalazi u Filićevoj ulici u Varaždinu. No, znaju to i mnogi mlađi, ali i stariji, igrači Pokemon Go-a! Zašto? Jer se baš tamo nalazi Poke-stop (mjesto na kojem se opskrbljujete s pokeloptama i ostalim potrepštinama)! Sasvim slučajno iz stana mojih djeda i bake mogu do tog poke-stopa sjedeći zavaljen u njihovu fotelju. Dobivam poruku od nepoznatog mladića da će se održati raid (bitka s jednim od legendarnih pokemona za koju treba više igrača - čitaj: nužna je socijalizacija!) i dolazim li? Jedna od pokemon trenerica mi objašnjava da je to kod željezničkog kolodvora jer ne prepoznajem mjesto samo po slici (pravi Varaždinac, šta ćeš?). Odlično, stignem! Još malo sjedim i pričam s bakom, a onda izlazim iz njihovog stana. Da moja baka samo zna kud ja točno sad idem... Kako bih joj uopće objasnio? Stari ljudi propuštaju dimenzije, ali tko zna kakvi ćemo mi biti?

Nije mi ovo prvi raid, a Zagreb me pripremio na igrače svih dobnih skupina - za one strastvenije i one manje strastvene. Susreo sam jednog starijeg gospodina koji hoda uokolo (bježi i s posla navodno) s dva mobitela od kojih je jedan njegov, a drugi od kćerkice koja isto želi imati sve Pokemone u Pokedexu (spravica u koju se unose podaci o svim Pokemonima, viđenim i ulovljenim). Je li taj čovjek izmislio tu kćerkicu pa samo skriva to da je jedan od onih kojima jedan mobitel nije dosta da bi zadovoljili svoju potrebu za fiktivnim životinjama koje skupljamo i tjeramo ih da se bore jedne s drugima, hraneći ih s njihovom slabijom braćom (duga priča...)? Nitko ne zna. Tako smo i na varaždinskom željezničkom kolodvoru čekali da se pojavi jedna gospođa s mlađim sinom (u školu, po mobitel starijeg sina nisu stigli) koji može imati jedno 5-6 godina. Mama lovi, dječaćić lovi. Konačno su stigli pa smo mogli početi. Ho-oh - legendarni fazan koji je trenutno na tapeti i glavna meta raidera (jer je u biti jedini legendarni Pokemon trenutno ponuđen) je pao umjerenom brzinom, ali svim trenerima je jasno da ga je lako skinuti ako ima dovoljno ljudi. Glavni dio posla slijedi tek poslije kad tu velebnu pticu morate natjerati da uđe u malu pokelopticu! Nije bitno što je meni pobjegao, bio sam uzrujan samo kad se to dogodilo 4x zaredom u Zagrebu. Mama ga je ulovila, ali sinčić nije. Mali je počeo plakati i urlati, a ja sam se u tom trenutku zapitao: okej, da ja imam dijete, bih li mu dao da igra Pokemone ili ga tako vodio sa sobom da skupa lovimo?
Ho-oh by Ruth-Tay

Moram priznati da se pomutnja javila u mojoj glavi i počeo sam intenzivno razmišljati o ovoj dilemi. Odjekivale su mi riječi majke: "Ma stričeki i tete love te fazane svaki dan, pomoći će nam da ga ulovimo, imat ćeš ga!" Koliko sam prokleto sretan da ova majka ne govori o čokoladici s police ili ne daj bože o psiću kojeg žele kupiti sinčiću - a svi znamo da su štenci svima slatki, ali interes opada kad oni postanu odrasli, dosadni psi - nego o biću iz augmentirane stvarnosti, toliko sam i zabrinut što će se na kraju s tom svom djecom dogoditi. Susrećem se s raznim pedagoškim metodama, raznim didaktičkim pomagalima i načinima kako djeci pomoći da uče, to jest poučiti ih stvarima koje smo mi (naravno, što ste očekivali da ću reći?) odredili kao bitne. Odnedavno na praksi u školi gledam srednjoškolce koji se bore s temama filozofije i sretan sam što mladi ljudi još uvijek nešto znaju i promišljaju. No, što će biti s novim generacijama? Znam da je to isfucana i pohabana ideja jer stalno nas je toga strah. Realno, stalno nas je strah kakve će biti sljedeće generacije pa na kraju ipak nekako dobro završe. No, hoće li to tako ići zauvijek?
Pokemon gen 1 by DarkLordMokeyMokey

Ja sam već formirana osoba, koliko toliko obrazovana i sposobna odrediti što je igra, a što je previše. Iako su se svi moji bližnji čudili što sam počeo igrati Pokemon Go, oni znaju da sam razuman i da su moje povremene eskapade u virtualnu stvarnost i ludilo samo iskustva koja skupljam kako bih bolje shvatio ljudsku prirodu i sam fenomen o kojem se radi. Istina je! Zanima me kako će budućnost gaminga, ali i samog čovječanstva izgledati! Svi misle da se o čovjeku sve saznaje kroz oblike rada, organizacije ovoga i onoga, a malo tko pomisli da bi čovjeka mogli vrlo dobro upoznati proučivši načine na koje se igra. To što ja znam da mi ova aplikacija odgovara jer potiče kretanje (a sam sam - i ovaj blog je svjedok toga - vrlo aktivna i kako se kaže outdoor vrsta osobe) ne znači da svi znaju da je to, na kraju krajeva, samo igra i zabava. Svaki moj odlazak na raid, uz to što pokušavam stvarno uloviti šest fazana za prvu postavu, je jedan mali eksperiment iz antropologije i ludologije. Proučavam njihove reakcije, pokušavam shvatiti zezaju li se, shvaćaju li da je ovo samo igra, a tko zna, možda i način da ih se kontrolira i da ih se spriječi da naprave nešto stvarno velebno u svojim životima ili je to za njih stvarno bolje od onog drugog što žive?



"Neki pune pokedexe legendarnim pokemonima, a neki životopise legendarnim crticama i pothvatima."

Radi li se ovdje stvarno samo o tome? Jesi li ti, Medokoz, zapao opet u ovu igrariju i iluziju sudara više stvarnosti? Odlučio sam već davno, a dosad si suprotno dokazao nisam, da su i životopis i pokedex jednako fiktivni i da mi se podjednako gade karijeristi u tzv. stvarnom svijetu i ovi koji u njemu kao nisu (to je jedna od teorija!) uspješni pa traže bijeg u virtualnu (augmentiranu) stvarnost. Dok nas sve prikopčaju na kompjutore, možda će onda i ovi koji su toliko sigurni što je stvarnost malo razmisliti o svojim ishitrenim zaključcima. No, mi živimo u ovom sad vremenu gdje su granice još uvijek dovoljno jasne. Problem je samo u tome što mi već sad govorimo o nekakvoj granici, kopreni koja odvaja stvarno od virtualnog, a o svojoj pravoj prirodi stvarno jako malo znamo. Što zapravo je naša prava priroda? Što ako je fluidna? Što ako su životopisi i pokedexi jednako stvarni?
Ideja kako bi Pokemoni izgledali da su stvarni - by Arvalis

Oznake: pokemon GO, stvarnost, odgoj

Prognozirano je minus pet stupnjeva Celzijevih na Pohorju. Trebalo se dobro zaštititi od hladnoće koja ne čeka priliku da dohvati nespremne te smo tako svi nosili podhlače, podkape, podrukavice i sve što se pod uopće može staviti. No, u tom carstvu snijega i leda, iako se iz daljine nekima od nas činilo da je to samo "mali bijeli posip, kao kokos na kolačima", čekali su nas mnogi pogledi u daljinu, mnoge misli i prateće refleksije. Treba biti direktan pa odmah početi s poslovičnim pogotkom u glavu...

Naziv fotografije: "Rađanje pakla"

Pod teretom trinaest prehodanih kilometara od kojih je barem tri-četiri otpalo na tešku borbu sa dubokim snijegom na još neprehodanim stazama Pohorja, nije se teško dati namamiti privlačnoj ideji o fotoblog principu "ja okinem, vi interpretirate". Pridružili smo se veseloj planinarskoj ekipi iz MZM-a (Mladi za Marof) koja je krenula putem slovenskog Pohorja, poznatog i popularnog gorja na koje mnogi dolaze skijati, sanjkati se ili samo uživati u čistoj i netaknutoj prirodi. Očekivali smo veliku gužvu, donekle smo je i dobili, ali planinarski putevi su bili uglavnom pusti. Društvo nepoznatih ljudi smo nalazili tek kad bi se opasno približili skijaškoj stazi.
Naoružani do zuba krećemo od hotela Natura

Prva postaja nam je piramida na vrhu Rogla (1517 mnv) koja je udaljena dvadeset minuta hoda od glavnog skijališta i hotela Natura. Snijeg i bjelina su bili naprosto bajkoviti! Na lokalnim portalima se već sad može vidjeti naša Ivanščica zamotana u bijelu haljinu, no ovoliko snijega ipak nema kod nas. Nakon duge ljetne sezone prepune planinarskih podviga, ovaj susret s bijelom zvijeri bio je nadasve iznenađujuć. Privikavanje sada konačno može početi.
Piramida na Rogli i beskrajno bijelo

Trideset pet minuta lagane šetnje, dovodi nas do Koče na Pesku - planinarske kuće treće kategorije koja se nalazi na 1386 mnv. Nikola, Marek i ja ulazimo nutra da pogledamo ponudu piva. Nismo baš očarani, ali za oko nam je pao nefiltrirani Union kojeg pijemo uz sendviče koje smo uvezli iz Hrvatske. Ostatak ekipe se sunča pred planinarskom kućom. Bio je prekrasan i idealan dan nad Pohorjem!
Dolazak do koče na Pesku

Sendvič koji je proglašen najboljim dosad; sastojci: ketchup, sir, Vegefino češnjovka (vegetarijanska), tvrdo kuhano jaje, svježa rajčica i zelena salata

Planinarska družina na sunčanju pred pl. kućom

Krećemo dalje, a uskoro dolazi i najteži dio puta na kojem su, prigodno, oni najteži imali i najviše problema. Naš vodič Dario i moj suplaninar Nikola često su propadali u snijeg po stazi, a svi koji su to barem jednom iskusili znaju da je to kao da se penjete po stepenicama. Planine zaogrnute u snijeg su prekrasne, ali nikako ih se ne treba podcijeniti - utrošak energije gotovo je dvostruk jer vam se stalno skliže, stalo propadate, tlo nije stabilno, itd. Moram priznati da mi je i samom bilo muka, ali nekako je kozji dio medokoza prevladao ovog medvjeđeg te sam uspješno i prilično brzo napredovao po snježnom usponu. Staza se činila beskonačna, ali uskoro dolazimo do našeg cilja - Lovrenških jezera od kojih nismo baš puno vidjeli. Naime, sve je pod snijegom i uopće nismo znali gdje se točno nalaze. Jedino su nam virtualne oči GPS-a (i Pokemon GO-a kad smo već kod toga) dali otprilike naznake gdje bi se te Lovrenške "bare" mogle točno nalaziti. Jedan od članova tima lansirao je drona koji nas je snimao iz zraka i pritom bučio kao robotska muha.Pogled na Lovrenške bare s vidikovca

Pošteno je zahladilo, a slabi povjetarac je počeo fućkati nad livadom Lovrenških jezera. Osjećao sam kako mi zima ulazi u kosti i trebalo je brzo krenuti natrag da bi se putem zagrijao. Obavili smo ritualno, čoporativno slikanje te smo krenuli natrag prema početnoj točci. Pobojao sam se da ćemo ići istim putem i gaziti opet kroz duboki snijeg, ali krenuli smo drugim, blažim putem. Tu sad dolazimo do naslova ovog kratkog putopisa - po povratku, Sunce je već počelo svoje spuštanje i zalazak za planine, maglu i oblake u daljini. Snijeg je davao svoje zadnje bljeskove svjetlosti i ruke vlasnika fotoaparata i mobitela su počele drhtati. To je bio poziv prirode na fotografiranje: "Ajde, iskušajte se sada smrtnici!" Tu negdje je nastalo i "Rađanje pakla" - vorteks kaosa koji se rađa iz nevine bjeline, vrtlog nemira koji penetrira kozmos.
Svi se okušavaju u zabilježavanju trenutka...

...a neki paradiraju u nazočnosti savršenstva

Za kraj prilažem video snimljen na završnom dijelu pohoda te GPS trag koji možda nekom i pomogne u planiranju vlastitih izleta na Pohorje. Svima koji nisu doživjeli planinarenje po snijegu od srca preporučamo to iskustvo koje zasigurno neće požaliti. Ja sam Medokoz, a planinarenje je zakon!





Gužva na piramidi na vrhu Rogle ;)

Oznake: sLOVEnia, Pohorje, Rogla, koča na Pesku, Lovrenška jezera, medokoz, planinarenje je zakon