Marketing
Snajperist s Pohorja (Rogla, Koča na Pesku, Lovrenška jezera)
Prognozirano je minus pet stupnjeva Celzijevih na Pohorju. Trebalo se dobro zaštititi od hladnoće koja ne čeka priliku da dohvati nespremne te smo tako svi nosili podhlače, podkape, podrukavice i sve što se pod uopće može staviti. No, u tom carstvu snijega i leda, iako se iz daljine nekima od nas činilo da je to samo "mali bijeli posip, kao kokos na kolačima", čekali su nas mnogi pogledi u daljinu, mnoge misli i prateće refleksije. Treba biti direktan pa odmah početi s poslovičnim pogotkom u glavu...
Pod teretom trinaest prehodanih kilometara od kojih je barem tri-četiri otpalo na tešku borbu sa dubokim snijegom na još neprehodanim stazama Pohorja, nije se teško dati namamiti privlačnoj ideji o fotoblog principu "ja okinem, vi interpretirate". Pridružili smo se veseloj planinarskoj ekipi iz MZM-a (Mladi za Marof) koja je krenula putem slovenskog Pohorja, poznatog i popularnog gorja na koje mnogi dolaze skijati, sanjkati se ili samo uživati u čistoj i netaknutoj prirodi. Očekivali smo veliku gužvu, donekle smo je i dobili, ali planinarski putevi su bili uglavnom pusti. Društvo nepoznatih ljudi smo nalazili tek kad bi se opasno približili skijaškoj stazi.
Prva postaja nam je piramida na vrhu Rogla (1517 mnv) koja je udaljena dvadeset minuta hoda od glavnog skijališta i hotela Natura. Snijeg i bjelina su bili naprosto bajkoviti! Na lokalnim portalima se već sad može vidjeti naša Ivanščica zamotana u bijelu haljinu, no ovoliko snijega ipak nema kod nas. Nakon duge ljetne sezone prepune planinarskih podviga, ovaj susret s bijelom zvijeri bio je nadasve iznenađujuć. Privikavanje sada konačno može početi.
Trideset pet minuta lagane šetnje, dovodi nas do Koče na Pesku - planinarske kuće treće kategorije koja se nalazi na 1386 mnv. Nikola, Marek i ja ulazimo nutra da pogledamo ponudu piva. Nismo baš očarani, ali za oko nam je pao nefiltrirani Union kojeg pijemo uz sendviče koje smo uvezli iz Hrvatske. Ostatak ekipe se sunča pred planinarskom kućom. Bio je prekrasan i idealan dan nad Pohorjem!
Krećemo dalje, a uskoro dolazi i najteži dio puta na kojem su, prigodno, oni najteži imali i najviše problema. Naš vodič Dario i moj suplaninar Nikola često su propadali u snijeg po stazi, a svi koji su to barem jednom iskusili znaju da je to kao da se penjete po stepenicama. Planine zaogrnute u snijeg su prekrasne, ali nikako ih se ne treba podcijeniti - utrošak energije gotovo je dvostruk jer vam se stalno skliže, stalo propadate, tlo nije stabilno, itd. Moram priznati da mi je i samom bilo muka, ali nekako je kozji dio medokoza prevladao ovog medvjeđeg te sam uspješno i prilično brzo napredovao po snježnom usponu. Staza se činila beskonačna, ali uskoro dolazimo do našeg cilja - Lovrenških jezera od kojih nismo baš puno vidjeli. Naime, sve je pod snijegom i uopće nismo znali gdje se točno nalaze. Jedino su nam virtualne oči GPS-a (i Pokemon GO-a kad smo već kod toga) dali otprilike naznake gdje bi se te Lovrenške "bare" mogle točno nalaziti. Jedan od članova tima lansirao je drona koji nas je snimao iz zraka i pritom bučio kao robotska muha.
Pošteno je zahladilo, a slabi povjetarac je počeo fućkati nad livadom Lovrenških jezera. Osjećao sam kako mi zima ulazi u kosti i trebalo je brzo krenuti natrag da bi se putem zagrijao. Obavili smo ritualno, čoporativno slikanje te smo krenuli natrag prema početnoj točci. Pobojao sam se da ćemo ići istim putem i gaziti opet kroz duboki snijeg, ali krenuli smo drugim, blažim putem. Tu sad dolazimo do naslova ovog kratkog putopisa - po povratku, Sunce je već počelo svoje spuštanje i zalazak za planine, maglu i oblake u daljini. Snijeg je davao svoje zadnje bljeskove svjetlosti i ruke vlasnika fotoaparata i mobitela su počele drhtati. To je bio poziv prirode na fotografiranje: "Ajde, iskušajte se sada smrtnici!" Tu negdje je nastalo i "Rađanje pakla" - vorteks kaosa koji se rađa iz nevine bjeline, vrtlog nemira koji penetrira kozmos.
Za kraj prilažem video snimljen na završnom dijelu pohoda te GPS trag koji možda nekom i pomogne u planiranju vlastitih izleta na Pohorje. Svima koji nisu doživjeli planinarenje po snijegu od srca preporučamo to iskustvo koje zasigurno neće požaliti. Ja sam Medokoz, a planinarenje je zakon!
Post je objavljen 03.12.2017. u 20:52 sati.