Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/maithreya

Marketing

Džepna čudovišta - odgojna metoda ili ludilo?

Misli od jutros su se malo razvodnile, a za to uglavnom nije zaslužna ova kiša koja polagano pere ulice Varaždina. Malo je hladno kao u hladnjači, onda je opet toplo toliko da Snow neće na zrak jer nema razlike u toplini/hladnoći između dnevne sobe i šetnice uz Dravu. Dok se sjetim da je ovaj dan počeo u potocima suza jer sam vidio onaj video na kojem polarni medvjed nema što jesti i umire... Do kraja ovog posta ćete vjerojatno i vi kleti sve živo i mrtvo ljudskom rodu ili ako ne to, onda ćete se zasigurno, barem na trenutak, zapitati kud je ovaj svijet krenuo i o čemu pobogu ovaj zapravo piše?! Prva i glavna injekcija inspiracije ubrizgana je tokom razgovora s prijateljem iz Škarnika (pisao sam već o njemu i zahvaljivao mu što mi je uvijek dobar sugovornik i prijatelj!). Poslao sam mu poveznicu na jedan youtube video (stavit ću ga u sam post malo kasnije) i onda me ošinulo i počeo sam vidjeti elemente stare Indije u njemu. Ja sam nastavio samo skakati po sobi, a moj Škarničanin, veliki ljubitelj šume i prirode općenito, rekao mi je da mu jednom moram objasniti taj Pokemon fenomen koji je prvo poharao svijet u obliku animea, karata, igračaka, a onda i u svojoj, zasad, najingenioznijoj ideji - aplikaciji Pokemon Go koja je zaludila priličan broj ljudi, a od prošlog ljeta kad je izašla nije izgubila broj poklonika. Ukoliko i jest, došli su neki novi ljudi. Pomaže u stvari i to što od početka igranja do konkurentnog levela igrača treba mjesec i pol ili dva. Ipak (glava će mi eksplodirati!), krenimo dalje po redu.

Pokeball by Marzarret

Mnogi ponosni Varaždinci znaju da se rodna kuća Vatroslava Jagića nalazi u Filićevoj ulici u Varaždinu. No, znaju to i mnogi mlađi, ali i stariji, igrači Pokemon Go-a! Zašto? Jer se baš tamo nalazi Poke-stop (mjesto na kojem se opskrbljujete s pokeloptama i ostalim potrepštinama)! Sasvim slučajno iz stana mojih djeda i bake mogu do tog poke-stopa sjedeći zavaljen u njihovu fotelju. Dobivam poruku od nepoznatog mladića da će se održati raid (bitka s jednim od legendarnih pokemona za koju treba više igrača - čitaj: nužna je socijalizacija!) i dolazim li? Jedna od pokemon trenerica mi objašnjava da je to kod željezničkog kolodvora jer ne prepoznajem mjesto samo po slici (pravi Varaždinac, šta ćeš?). Odlično, stignem! Još malo sjedim i pričam s bakom, a onda izlazim iz njihovog stana. Da moja baka samo zna kud ja točno sad idem... Kako bih joj uopće objasnio? Stari ljudi propuštaju dimenzije, ali tko zna kakvi ćemo mi biti?

Nije mi ovo prvi raid, a Zagreb me pripremio na igrače svih dobnih skupina - za one strastvenije i one manje strastvene. Susreo sam jednog starijeg gospodina koji hoda uokolo (bježi i s posla navodno) s dva mobitela od kojih je jedan njegov, a drugi od kćerkice koja isto želi imati sve Pokemone u Pokedexu (spravica u koju se unose podaci o svim Pokemonima, viđenim i ulovljenim). Je li taj čovjek izmislio tu kćerkicu pa samo skriva to da je jedan od onih kojima jedan mobitel nije dosta da bi zadovoljili svoju potrebu za fiktivnim životinjama koje skupljamo i tjeramo ih da se bore jedne s drugima, hraneći ih s njihovom slabijom braćom (duga priča...)? Nitko ne zna. Tako smo i na varaždinskom željezničkom kolodvoru čekali da se pojavi jedna gospođa s mlađim sinom (u školu, po mobitel starijeg sina nisu stigli) koji može imati jedno 5-6 godina. Mama lovi, dječaćić lovi. Konačno su stigli pa smo mogli početi. Ho-oh - legendarni fazan koji je trenutno na tapeti i glavna meta raidera (jer je u biti jedini legendarni Pokemon trenutno ponuđen) je pao umjerenom brzinom, ali svim trenerima je jasno da ga je lako skinuti ako ima dovoljno ljudi. Glavni dio posla slijedi tek poslije kad tu velebnu pticu morate natjerati da uđe u malu pokelopticu! Nije bitno što je meni pobjegao, bio sam uzrujan samo kad se to dogodilo 4x zaredom u Zagrebu. Mama ga je ulovila, ali sinčić nije. Mali je počeo plakati i urlati, a ja sam se u tom trenutku zapitao: okej, da ja imam dijete, bih li mu dao da igra Pokemone ili ga tako vodio sa sobom da skupa lovimo?
Ho-oh by Ruth-Tay

Moram priznati da se pomutnja javila u mojoj glavi i počeo sam intenzivno razmišljati o ovoj dilemi. Odjekivale su mi riječi majke: "Ma stričeki i tete love te fazane svaki dan, pomoći će nam da ga ulovimo, imat ćeš ga!" Koliko sam prokleto sretan da ova majka ne govori o čokoladici s police ili ne daj bože o psiću kojeg žele kupiti sinčiću - a svi znamo da su štenci svima slatki, ali interes opada kad oni postanu odrasli, dosadni psi - nego o biću iz augmentirane stvarnosti, toliko sam i zabrinut što će se na kraju s tom svom djecom dogoditi. Susrećem se s raznim pedagoškim metodama, raznim didaktičkim pomagalima i načinima kako djeci pomoći da uče, to jest poučiti ih stvarima koje smo mi (naravno, što ste očekivali da ću reći?) odredili kao bitne. Odnedavno na praksi u školi gledam srednjoškolce koji se bore s temama filozofije i sretan sam što mladi ljudi još uvijek nešto znaju i promišljaju. No, što će biti s novim generacijama? Znam da je to isfucana i pohabana ideja jer stalno nas je toga strah. Realno, stalno nas je strah kakve će biti sljedeće generacije pa na kraju ipak nekako dobro završe. No, hoće li to tako ići zauvijek?
Pokemon gen 1 by DarkLordMokeyMokey

Ja sam već formirana osoba, koliko toliko obrazovana i sposobna odrediti što je igra, a što je previše. Iako su se svi moji bližnji čudili što sam počeo igrati Pokemon Go, oni znaju da sam razuman i da su moje povremene eskapade u virtualnu stvarnost i ludilo samo iskustva koja skupljam kako bih bolje shvatio ljudsku prirodu i sam fenomen o kojem se radi. Istina je! Zanima me kako će budućnost gaminga, ali i samog čovječanstva izgledati! Svi misle da se o čovjeku sve saznaje kroz oblike rada, organizacije ovoga i onoga, a malo tko pomisli da bi čovjeka mogli vrlo dobro upoznati proučivši načine na koje se igra. To što ja znam da mi ova aplikacija odgovara jer potiče kretanje (a sam sam - i ovaj blog je svjedok toga - vrlo aktivna i kako se kaže outdoor vrsta osobe) ne znači da svi znaju da je to, na kraju krajeva, samo igra i zabava. Svaki moj odlazak na raid, uz to što pokušavam stvarno uloviti šest fazana za prvu postavu, je jedan mali eksperiment iz antropologije i ludologije. Proučavam njihove reakcije, pokušavam shvatiti zezaju li se, shvaćaju li da je ovo samo igra, a tko zna, možda i način da ih se kontrolira i da ih se spriječi da naprave nešto stvarno velebno u svojim životima ili je to za njih stvarno bolje od onog drugog što žive?



"Neki pune pokedexe legendarnim pokemonima, a neki životopise legendarnim crticama i pothvatima."

Radi li se ovdje stvarno samo o tome? Jesi li ti, Medokoz, zapao opet u ovu igrariju i iluziju sudara više stvarnosti? Odlučio sam već davno, a dosad si suprotno dokazao nisam, da su i životopis i pokedex jednako fiktivni i da mi se podjednako gade karijeristi u tzv. stvarnom svijetu i ovi koji u njemu kao nisu (to je jedna od teorija!) uspješni pa traže bijeg u virtualnu (augmentiranu) stvarnost. Dok nas sve prikopčaju na kompjutore, možda će onda i ovi koji su toliko sigurni što je stvarnost malo razmisliti o svojim ishitrenim zaključcima. No, mi živimo u ovom sad vremenu gdje su granice još uvijek dovoljno jasne. Problem je samo u tome što mi već sad govorimo o nekakvoj granici, kopreni koja odvaja stvarno od virtualnog, a o svojoj pravoj prirodi stvarno jako malo znamo. Što zapravo je naša prava priroda? Što ako je fluidna? Što ako su životopisi i pokedexi jednako stvarni?
Ideja kako bi Pokemoni izgledali da su stvarni - by Arvalis



Post je objavljen 12.12.2017. u 14:42 sati.