Misli od jutros su se malo razvodnile, a za to uglavnom nije zaslužna ova kiša koja polagano pere ulice Varaždina. Malo je hladno kao u hladnjači, onda je opet toplo toliko da Snow neće na zrak jer nema razlike u toplini/hladnoći između dnevne sobe i šetnice uz Dravu. Dok se sjetim da je ovaj dan počeo u potocima suza jer sam vidio onaj video na kojem polarni medvjed nema što jesti i umire... Do kraja ovog posta ćete vjerojatno i vi kleti sve živo i mrtvo ljudskom rodu ili ako ne to, onda ćete se zasigurno, barem na trenutak, zapitati kud je ovaj svijet krenuo i o čemu pobogu ovaj zapravo piše?! Prva i glavna injekcija inspiracije ubrizgana je tokom razgovora s prijateljem iz Škarnika (pisao sam već o njemu i zahvaljivao mu što mi je uvijek dobar sugovornik i prijatelj!). Poslao sam mu poveznicu na jedan youtube video (stavit ću ga u sam post malo kasnije) i onda me ošinulo i počeo sam vidjeti elemente stare Indije u njemu. Ja sam nastavio samo skakati po sobi, a moj Škarničanin, veliki ljubitelj šume i prirode općenito, rekao mi je da mu jednom moram objasniti taj Pokemon fenomen koji je prvo poharao svijet u obliku animea, karata, igračaka, a onda i u svojoj, zasad, najingenioznijoj ideji - aplikaciji Pokemon Go koja je zaludila priličan broj ljudi, a od prošlog ljeta kad je izašla nije izgubila broj poklonika. Ukoliko i jest, došli su neki novi ljudi. Pomaže u stvari i to što od početka igranja do konkurentnog levela igrača treba mjesec i pol ili dva. Ipak (glava će mi eksplodirati!), krenimo dalje po redu.

Pokeball by Marzarret

Mnogi ponosni Varaždinci znaju da se rodna kuća Vatroslava Jagića nalazi u Filićevoj ulici u Varaždinu. No, znaju to i mnogi mlađi, ali i stariji, igrači Pokemon Go-a! Zašto? Jer se baš tamo nalazi Poke-stop (mjesto na kojem se opskrbljujete s pokeloptama i ostalim potrepštinama)! Sasvim slučajno iz stana mojih djeda i bake mogu do tog poke-stopa sjedeći zavaljen u njihovu fotelju. Dobivam poruku od nepoznatog mladića da će se održati raid (bitka s jednim od legendarnih pokemona za koju treba više igrača - čitaj: nužna je socijalizacija!) i dolazim li? Jedna od pokemon trenerica mi objašnjava da je to kod željezničkog kolodvora jer ne prepoznajem mjesto samo po slici (pravi Varaždinac, šta ćeš?). Odlično, stignem! Još malo sjedim i pričam s bakom, a onda izlazim iz njihovog stana. Da moja baka samo zna kud ja točno sad idem... Kako bih joj uopće objasnio? Stari ljudi propuštaju dimenzije, ali tko zna kakvi ćemo mi biti?

Nije mi ovo prvi raid, a Zagreb me pripremio na igrače svih dobnih skupina - za one strastvenije i one manje strastvene. Susreo sam jednog starijeg gospodina koji hoda uokolo (bježi i s posla navodno) s dva mobitela od kojih je jedan njegov, a drugi od kćerkice koja isto želi imati sve Pokemone u Pokedexu (spravica u koju se unose podaci o svim Pokemonima, viđenim i ulovljenim). Je li taj čovjek izmislio tu kćerkicu pa samo skriva to da je jedan od onih kojima jedan mobitel nije dosta da bi zadovoljili svoju potrebu za fiktivnim životinjama koje skupljamo i tjeramo ih da se bore jedne s drugima, hraneći ih s njihovom slabijom braćom (duga priča...)? Nitko ne zna. Tako smo i na varaždinskom željezničkom kolodvoru čekali da se pojavi jedna gospođa s mlađim sinom (u školu, po mobitel starijeg sina nisu stigli) koji može imati jedno 5-6 godina. Mama lovi, dječaćić lovi. Konačno su stigli pa smo mogli početi. Ho-oh - legendarni fazan koji je trenutno na tapeti i glavna meta raidera (jer je u biti jedini legendarni Pokemon trenutno ponuđen) je pao umjerenom brzinom, ali svim trenerima je jasno da ga je lako skinuti ako ima dovoljno ljudi. Glavni dio posla slijedi tek poslije kad tu velebnu pticu morate natjerati da uđe u malu pokelopticu! Nije bitno što je meni pobjegao, bio sam uzrujan samo kad se to dogodilo 4x zaredom u Zagrebu. Mama ga je ulovila, ali sinčić nije. Mali je počeo plakati i urlati, a ja sam se u tom trenutku zapitao: okej, da ja imam dijete, bih li mu dao da igra Pokemone ili ga tako vodio sa sobom da skupa lovimo?
Ho-oh by Ruth-Tay

Moram priznati da se pomutnja javila u mojoj glavi i počeo sam intenzivno razmišljati o ovoj dilemi. Odjekivale su mi riječi majke: "Ma stričeki i tete love te fazane svaki dan, pomoći će nam da ga ulovimo, imat ćeš ga!" Koliko sam prokleto sretan da ova majka ne govori o čokoladici s police ili ne daj bože o psiću kojeg žele kupiti sinčiću - a svi znamo da su štenci svima slatki, ali interes opada kad oni postanu odrasli, dosadni psi - nego o biću iz augmentirane stvarnosti, toliko sam i zabrinut što će se na kraju s tom svom djecom dogoditi. Susrećem se s raznim pedagoškim metodama, raznim didaktičkim pomagalima i načinima kako djeci pomoći da uče, to jest poučiti ih stvarima koje smo mi (naravno, što ste očekivali da ću reći?) odredili kao bitne. Odnedavno na praksi u školi gledam srednjoškolce koji se bore s temama filozofije i sretan sam što mladi ljudi još uvijek nešto znaju i promišljaju. No, što će biti s novim generacijama? Znam da je to isfucana i pohabana ideja jer stalno nas je toga strah. Realno, stalno nas je strah kakve će biti sljedeće generacije pa na kraju ipak nekako dobro završe. No, hoće li to tako ići zauvijek?
Pokemon gen 1 by DarkLordMokeyMokey

Ja sam već formirana osoba, koliko toliko obrazovana i sposobna odrediti što je igra, a što je previše. Iako su se svi moji bližnji čudili što sam počeo igrati Pokemon Go, oni znaju da sam razuman i da su moje povremene eskapade u virtualnu stvarnost i ludilo samo iskustva koja skupljam kako bih bolje shvatio ljudsku prirodu i sam fenomen o kojem se radi. Istina je! Zanima me kako će budućnost gaminga, ali i samog čovječanstva izgledati! Svi misle da se o čovjeku sve saznaje kroz oblike rada, organizacije ovoga i onoga, a malo tko pomisli da bi čovjeka mogli vrlo dobro upoznati proučivši načine na koje se igra. To što ja znam da mi ova aplikacija odgovara jer potiče kretanje (a sam sam - i ovaj blog je svjedok toga - vrlo aktivna i kako se kaže outdoor vrsta osobe) ne znači da svi znaju da je to, na kraju krajeva, samo igra i zabava. Svaki moj odlazak na raid, uz to što pokušavam stvarno uloviti šest fazana za prvu postavu, je jedan mali eksperiment iz antropologije i ludologije. Proučavam njihove reakcije, pokušavam shvatiti zezaju li se, shvaćaju li da je ovo samo igra, a tko zna, možda i način da ih se kontrolira i da ih se spriječi da naprave nešto stvarno velebno u svojim životima ili je to za njih stvarno bolje od onog drugog što žive?



"Neki pune pokedexe legendarnim pokemonima, a neki životopise legendarnim crticama i pothvatima."

Radi li se ovdje stvarno samo o tome? Jesi li ti, Medokoz, zapao opet u ovu igrariju i iluziju sudara više stvarnosti? Odlučio sam već davno, a dosad si suprotno dokazao nisam, da su i životopis i pokedex jednako fiktivni i da mi se podjednako gade karijeristi u tzv. stvarnom svijetu i ovi koji u njemu kao nisu (to je jedna od teorija!) uspješni pa traže bijeg u virtualnu (augmentiranu) stvarnost. Dok nas sve prikopčaju na kompjutore, možda će onda i ovi koji su toliko sigurni što je stvarnost malo razmisliti o svojim ishitrenim zaključcima. No, mi živimo u ovom sad vremenu gdje su granice još uvijek dovoljno jasne. Problem je samo u tome što mi već sad govorimo o nekakvoj granici, kopreni koja odvaja stvarno od virtualnog, a o svojoj pravoj prirodi stvarno jako malo znamo. Što zapravo je naša prava priroda? Što ako je fluidna? Što ako su životopisi i pokedexi jednako stvarni?
Ideja kako bi Pokemoni izgledali da su stvarni - by Arvalis

Oznake: pokemon GO, stvarnost, odgoj

Na višem hindskom seminaru smo prije jedno mjesec dana počeli prevoditi priču pod nazivom "Igrači Šaha" od indijskog autora Munshi Premchanda. Njegova popularnost je velika i svi koje zanima (ali i ne zanima) indijska književnost će znati za njegovo ime.
Na našem zadnjem susretu ovog semestra, profesor je donio film (IMDb link) koji je napravljen prema spomenutoj priči. Dobro, napravljene su neke preinake u filmu i on ne završava tako tragično kao sama priča. Mislio sam se uopće ne obazirati na priču, ali sam shvatio da je to gotovo nemoguće, a da bi ovaj zapis imao nekog smisla. U jednom trenutku sam mislio naći priču na internetu pa ju staviti ovdje da ju zainteresirani pročitaju i onda, u idealnom slučaju, pročitaju ovaj moj zapis. No, nisam naivan i znam da to nitko manje više ne bi učinio pa onda krećem s kratkim sadržajem priče/filma:

Priča se događa 1856. godine. Prikazuje život u Awadhiju (može i Oudh) prije samog pripojenja od strane Kompanije (opsežan link o spomenutoj (najpoznatijoj u tom smislu) Kompaniji) koja je smatrala da je kralj Wajid Ali Shah nesposoban za izvršavanje svoje dužnosti. Glavni grad u kojem se radnja događa, Lucknow, je uronjen u svakojake užitke. Pije se, puši se, spava se s raznim ženama (svojim i tuđim), kocka se i slične stvari. Ipak, cvate i umjetnost. Ne želim ništa implicirati, ali čini se da umjetnost razne vrste dobiva svoj zamah baš u takvim područjima u kojima se daje oduška osjetilima. Ili je to možda samo zato jer je spomenuti Wajid Ali Shah zapravo u duši bio umjetnik, a ne kralj? Moguće! Poticao je pjesništvo (književnost) i ples.
Pitanje u koje ne želim ulaziti jest: "jesu li englezi stvarno mislili da je on toliko nesposoban (koliko se da isčitati; sve im je plaćao, čitaj: financirao njihovu vojsku kad je trebalo) kao vladar ili su samo htjeli sve imati direktno preko svojih ruku?" Kažem, nije sad to ovdje bitno, ali je svakako dubiozno s lošim inklinacijama.
To je jedan dio priče. Zapravo to je samo neka podloga za glavnu radnju i glavne likove. Kralj na kraju abdicira (film), odnosno odvedu ga nekud pred njegovim ljudima, navodno u lancima (priča). Nije sve tako pesimistično za njega jer on i dalje dobiva veliku svotu rupija mjesečno/godišnje. Podloga je zapravo politička. U filmu se daje veći naglasak na političku situaciju, a u samom originalu (priči) se daje naglasak na situaciju u kojoj su se našli pravi glavni junaci ove priče.
Radi se o dvojici plemića (ako to mogu tako nazvati) čiji su pradjedovi bili u vojsci nekog poznatog vladara i time su zaradili da čak ni njihovi praunuci ništa ne moraju raditi. Njihova imena su Mirza i Mir. Oni su strastveni igrači šaha. Ništa po cijele dane ne rade nego igraju šah jedan protiv drugog. Vježbaju taktike, bruse um, sami sebe tiješe da im to čini dobro i da to spada pod kategoriju "radim nešto sa svojim životom". Napisao sam ovo sarkastično, ali neću ulaziti u presuđivanje da li je to tako ili nije. Barem ne još u ovom trenutku.

Prvo igraju kod jednog, onda kod drugog. Priča je zapravo humoristična. Žena od jednog je nesretna jer joj on pridaje premalo pažnje. Čak dođe do toga da ga ona odvede u krevet, a on nakon nekog vremena ode jer mora igrati sa svojim prijateljem šah. Budući da smo bili mlada publika, ne mogu misliti da je netko protumačio to drugačije nego da mu se nije mogao dići jer ga je igranje šaha više privlačilo od njegove vlastite žene (koja uopće nije ružna). Na kraju je ta ogorčena žena sakrila figure za šah, ali su se dvojica mudrijaša snašli tako da su igrali šah s različitim voćem/povrćem i soljenkama i slično. Tada je Mirzina žena poludjela i bacila košaru čilija na njihovu šahovsku ploču (koja je zapravo bila šahovska krpa - označena da pogoduje igranju šaha).
Odlučili su da će od sutra igrati šah kod Mira. U međuvremenu se pročulo da Kompanija želi da kralj Wajid Ali Shah abdicira i čak se huškalo o ratu, ali dvojica prijatelja oko toga nisu puno marila. Ili barem nisu marili tako dugo dok nije postojala šansa da i njih unovače u vojsku, ako bi se njihov kralj odlučio na taj drastičan (i vjerojatno očajan) poduhvat. Mir se hvalio kako njegova žena njega potiče na igranje šaha i na to da odlazi iz kuće. Mirza je odmah shvatio da Mira njegova žena vara (i to s Mirinim nećakom ili čime već) - humorističan dio priče. Mir to, doduše, ne shvaća.
Kad se politička situacija zahukta, oni odlaze do neke džamije koja na kraju ne postoji (film). U filmu nastavljaju igrati šah kod nekog dječaka kojeg su našli u polju kako želi vidjeti englesku vojsku koja je u prolazu. Daleko od vojske i opasnosti igraju šah.
Toliko su zauzeti šahom da ne mare oko ničeg drugog. Dapače, svađaju se oko strategija. Ljute se jedan na drugog zbog toga što je u šahu (strogom igranju šaha barem) pravilo da se mora pomaknuti figura koja se jednom dotakne - znači, nema premišljanja ili ne daj bože vraćanja jednom već izvršenog poteza! Bože, kao da imam pred očima sve one gejmere koji polude kad netko od igrača u timu dotakne neprijatelja koji je pod cc-om (definicija CC-a) pa plan skoro propadne, ali ipak ne propadne! Psuje se i dere preko mikrofona u nečije slušalice i slično. Ubrzao sam. Polako!

U filmu se Mirza i Mir posvađaju jer Mirza daje do znanja Miru da ga žena vara, a to (očito) ovog jako uvrijedi. Mir na kraju puca na Mirzu iz pištolja, ali ga u svojoj velikoj pucačkoj treniranosti i preciznosti promašuje. Značajno je da na kraju filma Mira uopće nije briga što se dogodilo s gradom i kako će natrag nego s kim će sad igrati šah kad su kao Mirza i on posvađani. Oni se na kraju pomire i priča ima tzv. happy end.

U originalu se posvade također zbog šaha, ali nema spominjanja varanja žena i slično. Vojska odvodi okovanog kralja Wajida Ali Shaha, a sukob između Mirze i Mira eskalira i oni vade svoje sablje (koje su naslijedili od svojih pradjedova, zaslužnih za njihove posjede i bogatstvo) i na kraju se međusobno ubijaju. Original nema tzv. happy end. Lucknow nastavlja sa svojim užicima.

Ovo je bio kratki (koliko je mogao biti) sadržaj priče/filma. Par redaka gore sam već počeo otkrivati razlog zbog kojeg sve ovo pišem i zašto je to uopće relevantno. Čini se da je Premchand opisao nešto što bi se moglo nazvati Opsesivnim sindromom igranja (online?) [video] igara. Ne znam da li postoji za to službeni termin, ali zvat ću to odsad skraćeno OSIVI (opsesivni sindrom igranja video igara). Neki bi to samo nazvali ovisnošću ili ludošću.
Ti ljudi su jedva jeli i jedva radili neke osnovne životne radnje, a kamoli da su zadovoljavali svoje žene. To je prekompleksno s takvom dijagnozom. Pušili su bongove (hookah) i jeli uz igranje šaha. Nisam primjetio da su se prali - referenca na gejmere iz podruma koji se ne peru tjednima.
Moj prijatelj murjak mi nije samo jednom pričao o tome kako njegova djevojka pizdi jer on predugo igra i ništa drugo ne radi (osim što ide na posao, naravno). To je još i pohvalno jer neki ne rade ni to!
Poludjele mame, poludjele cure... baš kao u priči o igračima šaha. Cijeli kvart je pričao o tome kako oni samo igraju šah i kako je to već polako bolesno. Neki su čak govorili o magičnim svojstvima šaha koji su Mirzu i Mira zarobili. Njima treba oduzeti te šahovske figure i podloge i sve!

Ovo je bio samo šah. Što bi svi ti ljudi rekli danas kad se naručuju mašine od po više tisuća kuna koje će služiti kao prozor u magični svijet video igara (tako nekako i zvuči propagandni materijal na službenim stranicama Star Wars - The Old Republic-a)? Poludjeli bi vjerojatno i to i čine. Životne funkcije se svode na minimum, osim disanja. Disanje je uvijek ubrzano kod igranja igrica. Nije ni čudno kad je nekima to jedina aktivnost koju čine cijeli dan pa se onda moraju nekako zadihati i oznojiti, ne? Živciranje je isto vrlo prisutno. Postoje ljudi koji se živciraju više kad im pokupe vrijedni item pred nosom ili kad ih izbace iz guilda/klana/flote u kojoj su trenutno ili kad ne radi wireless internet jer je smeće koje cijelo vrijeme prekida signal,a to može značiti samo jedno: trenutni DC sa servera i vjerojatno izgubljeni ingame process s pričom ili čim već drugim, nego kad ih djevojka ostavi ili prevari s nekim drugim. Da ne govorim da ako je dungeon ili raid ili STF ili flashpoint ili heroic da drugi ljudi s drugog kraja svijeta moraju čekati! Pa oni nemaju ništa drugo za raditi osim mene čekati da se ponovno spojim na internet! ALI! Ja sam tenk ili,ne daj bože, healer u grupi i bez mene ti ljudi jednostavno NE MOGU!
Isto tako, da ne ispadne da sam neki teški altruist, ni za mene samog nije dobro ne biti online i nabijati offline sate jer to može značiti samo da ću biti manji level, imati lošiju opremu i na kraju zaostati za grupom i biti ostavljen. Svi na mojoj prijateljskoj listi će biti veći level od mene i biti će im glupo s menom igrati. Koliko je tu (first world) problema, vi to jednostavno ne shvaćate!

Što se po tom pitanju radi? Gase se internet veze, gase se kompjutori. Prijeti se s uzimanjem tipkovnica, miševa, monitora (low success rate) ili kućišta/kanti/beba/ljubavi/malog_mojeg/male_moje (high success rate). Gase se prijateljstva (barem RL prijateljstva), gase se obiteljski odnosi, gase se ljubavne veze. Gasi se društveni život ("Ali to imam online" - čuje se u pozadini jeka glasa nekog malog, debelog i prištavog pripadnika skupine koja se zove geekovi), gasi se bilo kakav život na kraju krajeva. Ti ljudi i dalje postoje, ali ne za onu zdravu i normalnu okolinu. Njih više nema za onaj pravi svijet u kojem postoje fizički dodiri i zdrava međuljudska komunikacija gdje se smiješ i razgovaraš s nekim iskreno,gledaš ga/ju u oči i možda ju i zagrliš.


Što ja imam za reći na to sve?

Držim ispružene prste na svojim rukama i gledam svoje ruke. Mogu reći da ne vidim nikakve znakove drhtanja ili nešto neuobičajeno. Moram si jedino malo podrezati nokte, ali to nije simptom OSIVI-a ako nije uz ranije navedene (nus)pojave.
Možda je samo još premalo vremena prošlo pa sam još uvijek normalan? Možda moja bolest i konačno odvajanje od ovog zdravog i normalnog dijela svijeta tek dolazi?

Želio bih poručiti svima zabrinutima da malo ohlade i da shvate da je većina stvari koje ljudi rade zapravo igra. Negdje postoji i napisani/izrečeni klišej da se kroz život najlakše i prolazi kad ga se shvaća kao igru (?). Ne znam koliko je to točno, ali da svaki čovjek ima potrebu za razonodom i vremenom za "igranje" (kakvo god to bilo), to je istina.

"All work and no play, makes Jack a dull boy."





Drugo, metafizičko, pitanje je što je stvarnost i kako znamo da odlazak na fakultet ili posao ili što već također nije samo igrica (matrix sindrom)?
Samo zato što kompjutor i internet možete ugasiti, a život kao ne možete, to je dokaz da je jedno stvarnije od drugog? Što ako ovaj svoj život samo ne znate ugasiti na pravi način?


Vi ste ovo i ono.


Ja sam Brion Kasian, ja sam Lostra Surok Kre'Treslee, ja sam Unusual Suspect, ja sam Maithreya, ja sam Bobba Fett, ja sam Dr. Rovar, ja sam Lateralis, ja sam Mangal, ja sam Shiva, ja sam Buddho, ja sam Svećenik Zamrzavanje, ja sam Bumbar,ja sam bucek, ja sam ovaj lik koji piše ovo ovdje...

Tko ili što je od toga svega zapravo stvarno?
Nikad to nećete znati sa sigurnošću.





Moj najbolji odgovor sebi i vama je da nitko/ništo od toga nije stvaran/no.

Oznake: Igrači Šaha, Video igre, OSIVI, identitet, stvarnost