još jedan izvrstan post si napisao..igrice su po meni neka prokleta stvar..ali ne bih htjela da se krivo interpretira kod ljubitelja istih...najljepša komunikacija je po meni u iskrenosti, a ne znam koliko toga ima u igricama...važna je pobjeda..lp..:D
02.02.2013. (12:40)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Pušenje bongova i jedenje uz igranje šaha zvuči primamljivo.
Samo zato što kompjutor i internet možete ugasiti, a život kao ne možete, to je dokaz da je jedno stvarnije od drugog? - postoji prilično očit dokaz da je život (kako ti to zoveš) stvarniji od kompjutora i svih drugih stvari koje su produkt čovjeka. Život je primarni produkt jer se događa sasvim prirodno - produkt osnovnih životnih funkcija. A auti, cipele, kompjutori, šalice, avioni i flomasteri su sekundarni produkt - stvorili su ih ljudi. Znači jasan put ide:
Kažu da nakon što izgasimo igru da je mozgu potrebno od nekih 20-ak minuta do koji sat (ovisno o mozgu i čovjeku,naravno) da shvati da nije više u igrici. Vidiš mislim da nema studije o tome koliko je potrebno mozgu da shvati kada upali igricu da više nije u reali
03.02.2013. (11:56)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Simpatični neki likovi Mirza i Mir, osim naravno što se na kraju poubijaju, u originalu. Istina, nisam šahist pa ih ne mogu po tom pitanju do kraja razumjeti. No mogu uvidjeti neku logiku u odbacivanju širokog spektra svjetovnih angažmana, a u korist jedne istinske zanimacije koja čovjeka ispunjava. Da se kao kupus olupi sve nebitno ali onda ostane jezgra, za koju shvatiš da će ipak morati ostati do kraja trenutnoga života… da je to ta jedina privrženost koja će uzeti prevlast. A možda to onda niti nije neka puka privrženost možda je to stvarno ono što jest? Buddha bi možda rekao da su Mirza i Mir bili dva šahista i ništa više niti manje od toga, a mi bi rekli da su to ljudi dokoličari koji su zaluđeni šahom potratili život? Pitanje je koji život je tu potraćen, onoga tko vrši ono što sam po sebi pronalazi kao razumljiv smisao ili je potraćen život onoga tko prosuđuje (i osuđuje) nešto što ne razumije.
Veliš da možda tvoja bolest i konačno odvajanje od ovog „zdravog i normalnog dijela svijeta“ tek dolazi? Ne znam… pitam se, ako takav svijet postoji ima li uopće kojega stanovnika u tom zdravom i normalnom svijetu? Što ako je baš u tom referentnom „zdravom“ svijetu slično kao u kršćanskom Raju gdje se Sveti Petar, Isus i Marija dosađuju i ne znaju više usamljeni što bi sa sobom?
ovo što kaže @Električna Žarulja o prirodnom životu, životnim funkcijama čovjeka koji su „primarni“ te kompjuterima, avionima i flomasterima koji su „sekundarni“ produkt, koji je u „100% većoj ovisnosti“…, pa su time „manje stvarni“ to je primamljivo razmišljanje, dapače u našoj nauč(e)noj misaonoj shemi prikazuje se kao jedino smisleno no ipak je to samo još jedno krivo gledište. Pratityasamutpada tj. interdependant origination- kako bi to lijepo rekli na prosvijetljenom Zapadu :-), (a kažu i “whoever sees interdependent origination sees the dharma, whoever sees the dharma sees the Buddha.”), a mi bi mogli prevesti sa „međuzavisno nastajanje“ fenomena, nema dakle više ili manje % stvarnosti pridodano ovome ili onome. I otac je „napravio“ sina pa nije sin manje stvaran od oca, to što flomaster ili „virtualna stvarnost“ nije živo biće nego predmet, koncept koji je netko/nešto sastavio i dao mu ime, etiketu „flomaster“, „kompjuter“, „auto“, "brat", "otac", "virtuelna stvarnost"... to je sasvim sporedna stavka u cijeloj priči. Možemo nadalje mirne duše tvrditi da je „čovjeka s flomasterom“ napravio „flomaster“, isto kao što je „oca“ upravo „sin“ načinio „ocem“. Da li bi to bilo manje legitimno od obrnutog slijeda kojega smo naučili bespogovorno prihvaćati u svakodnevnom životu?
04.02.2013. (17:45)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Plicak
još jedan izvrstan post si napisao..igrice su po meni neka prokleta stvar..ali ne bih htjela da se krivo interpretira kod ljubitelja istih...najljepša komunikacija je po meni u iskrenosti, a ne znam koliko toga ima u igricama...važna je pobjeda..lp..:D
02.02.2013. (12:40) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Električna Žarulja
Pušenje bongova i jedenje uz igranje šaha zvuči primamljivo.
Samo zato što kompjutor i internet možete ugasiti, a život kao ne možete, to je dokaz da je jedno stvarnije od drugog? - postoji prilično očit dokaz da je život (kako ti to zoveš) stvarniji od kompjutora i svih drugih stvari koje su produkt čovjeka. Život je primarni produkt jer se događa sasvim prirodno - produkt osnovnih životnih funkcija. A auti, cipele, kompjutori, šalice, avioni i flomasteri su sekundarni produkt - stvorili su ih ljudi. Znači jasan put ide:
primarni produkt (život) ---> sekundarni produkt (sve tvorevine nastale čovjekovom rukom)
Ne moram napominjati da je ovo drugo 100% ovisno o ovom prvom ;D
02.02.2013. (13:16) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nisa
Kažu da nakon što izgasimo igru da je mozgu potrebno od nekih 20-ak minuta do koji sat (ovisno o mozgu i čovjeku,naravno) da shvati da nije više u igrici.
Vidiš mislim da nema studije o tome koliko je potrebno mozgu da shvati kada upali igricu da više nije u reali
03.02.2013. (11:56) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
jelen
Simpatični neki likovi Mirza i Mir, osim naravno što se na kraju poubijaju, u originalu. Istina, nisam šahist pa ih ne mogu po tom pitanju do kraja razumjeti. No mogu uvidjeti neku logiku u odbacivanju širokog spektra svjetovnih angažmana, a u korist jedne istinske zanimacije koja čovjeka ispunjava. Da se kao kupus olupi sve nebitno ali onda ostane jezgra, za koju shvatiš da će ipak morati ostati do kraja trenutnoga života… da je to ta jedina privrženost koja će uzeti prevlast. A možda to onda niti nije neka puka privrženost možda je to stvarno ono što jest? Buddha bi možda rekao da su Mirza i Mir bili dva šahista i ništa više niti manje od toga, a mi bi rekli da su to ljudi dokoličari koji su zaluđeni šahom potratili život? Pitanje je koji život je tu potraćen, onoga tko vrši ono što sam po sebi pronalazi kao razumljiv smisao ili je potraćen život onoga tko prosuđuje (i osuđuje) nešto što ne razumije.
Veliš da možda tvoja bolest i konačno odvajanje od ovog „zdravog i normalnog dijela svijeta“ tek dolazi? Ne znam… pitam se, ako takav svijet postoji ima li uopće kojega stanovnika u tom zdravom i normalnom svijetu? Što ako je baš u tom referentnom „zdravom“ svijetu slično kao u kršćanskom Raju gdje se Sveti Petar, Isus i Marija dosađuju i ne znaju više usamljeni što bi sa sobom?
ovo što kaže @Električna Žarulja o prirodnom životu, životnim funkcijama čovjeka koji su „primarni“ te kompjuterima, avionima i flomasterima koji su „sekundarni“ produkt, koji je u „100% većoj ovisnosti“…, pa su time „manje stvarni“ to je primamljivo razmišljanje, dapače u našoj nauč(e)noj misaonoj shemi prikazuje se kao jedino smisleno no ipak je to samo još jedno krivo gledište.
Pratityasamutpada tj. interdependant origination- kako bi to lijepo rekli na prosvijetljenom Zapadu :-), (a kažu i “whoever sees interdependent origination sees the dharma, whoever sees the dharma sees the Buddha.”), a mi bi mogli prevesti sa „međuzavisno nastajanje“ fenomena, nema dakle više ili manje % stvarnosti pridodano ovome ili onome. I otac je „napravio“ sina pa nije sin manje stvaran od oca, to što flomaster ili „virtualna stvarnost“ nije živo biće nego predmet, koncept koji je netko/nešto sastavio i dao mu ime, etiketu „flomaster“, „kompjuter“, „auto“, "brat", "otac", "virtuelna stvarnost"... to je sasvim sporedna stavka u cijeloj priči. Možemo nadalje mirne duše tvrditi da je „čovjeka s flomasterom“ napravio „flomaster“, isto kao što je „oca“ upravo „sin“ načinio „ocem“. Da li bi to bilo manje legitimno od obrnutog slijeda kojega smo naučili bespogovorno prihvaćati u svakodnevnom životu?
04.02.2013. (17:45) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...