Budući da nisam novinar, iako inklinacije i želje postoje, prepustit ću riječ onima koji su za to plaćeni. Ja ću se baviti, kao i uvijek, onim za što nisam plaćen i što mi, navodno, ide dobro: pričanje priča, izlaganje dojmova i gomilanje informacija o, kažu, nebitnim stvarima. Osnovne, ali šture, informacije o High Grounds Festivalu možete naći na sljedećim poveznicama:

High Grounds 1
High Grounds 2
High Grounds 3

Model: Dena Pavlović, Bodypainting artist: Ljiljana Belavić Kliček, Photo by: Damir Mrvcic

Ovo je druga godina održavanja High Grounds Festivala u organizaciji udruge Put Prirode. Prošle godine nismo bili u mogućnosti prisustvovati jer smo bili na obalama Jadrije. Ove godine sve malo kasni pa tako i odlazak na jug. No, jednu stvar izgubite, drugu dobite! Zapravo sam ideju za ovaj zapis dobio nakon što sam shvatio da bi review šatora kojeg smo nedavno nabavili mogao biti predugi za Facebook čitateljstvo. Koncentracija je slaba i situacija se na toj fronti samo pogoršava. Možda ima nešto istine u tome kad moja mama kaže da je jedan od problema (jedan od glavnih, dodao bih) svijeta u tome da ljudi imaju iskustva za koja njihov um nije spreman. Tako bi moglo biti točno da ukoliko djecu prerano izložite svim prednostima današnje tehnologije, ona bi mogla zanemariti neke druge bitne aspekte poput boravka u prirodi. Razumijem što gospodin Elon Musk misli kada kaže:

"The thing that people, I think, don’t appreciate right now is that they are already a cyborg. You’re already a different creature than you would have been twenty years ago, or even ten years ago. You’re already a different creature. You can see this when they do surveys of like, “how long do you want to be away from your phone?” and—particularly if you’re a teenager or in your 20s—even a day hurts. If you leave your phone behind, it’s like missing limb syndrome. I think people—they’re already kind of merged with their phone and their laptop and their applications and everything."

(cijeli članak koji Vam toplo preporučam s jednog od najboljih blogova koje sam ikad čitao: Neuralink and the Brain’s Magical Future)

No, koliko god to bilo točno, mislim da nije dobro ukoliko cvileće dijete počne to koristiti protiv svojih roditelja koji ga pokušavaju odvojiti od pametnog telefona, tableta, laptopa i/ili kompjutora. Prvo "prirodne" stvari, a onda kad shvatiš što zapravo jedan smart phone danas znači u tom budućnosnom smislu - koristi ga koliko želiš. Slična stvar je i s drogama koje možda djeluju pozitivno na percepciju i/ili shvaćanje nekog ispodležećeg koncepta. Meditacija je tu puno bolja jer priprema i tijelo i um na nove spoznaje dok je uzeti drogu kao pomiješati prah CDvite s vodom... ne, čekajte, pa to je jedno te isto. Zanemarite, shvaćate? Instant gratifikacija.
Alternative stage - Higher ground

Vratimo se mi na High Grounds festival. Već duže vrijeme poznajem i u dobrim prijateljskim odnosima sam s jednim od organizatora pa mogu reći da sam, uz neke početne poteškoće, imao inside informacije o samom festivalu. Pisao sam i o njemu jednom prilikom jer podržavam način života kojim on živi i o kojem propovijeda - Posljednji Škarničanin. Uz to, Nikola Sokol, čovjek iza prvog kneginečkog domaćeg piva, sa svojom je udrugom pivara (UPS - Udruga pivara Sjever) izlagao proizvode na drugom danu festivala. Bilo je to puno starih i dobrih prijatelja na jednom mjestu.
Situacija kod lovačkog doma

Lokacija samog festivala je u Pišćanovcu kod lovačkog doma gdje je bio glavni stage. Malo iznad je livada na kojoj se nalazio drugi stage (Higher Ground - Alternative stage) i livada na kojoj ste mogli kampirati ukoliko ste za to bili raspoloženi. Mi, naravno, jesmo. Treba isprobati i pripremiti šator za noćenje na Ivanščici.


Napunili smo Lavića (naziv od milja za Peugeot 106) sa svim stvarima i krenuli preko autoputa za Varaždinske Toplice. Izdržali smo put bez klime i bez radija unatoč konstantnom negodovanju našeg vozača Stančića (Lavić nema servo volan, a ne smijem naprezati ruku zbog ozlijede). Parking je bio prazan dok smo došli. Odlično! Izabrali smo mjesto za parking i ušli na službeni prostor festivala. Ulaznica je donacija, a minimalna je 30 kuna. Prilikom ulaska još vam nije jasno koliko je truda potrebno da bi se ovakvo što organiziralo. Mnogi od organizatora su na ovom mjestu živjeli tjedan dana prije, a vi dolazite na konzumaciju gotovog produkta. Navodno je trebalo jedno vrijeme i upornost da se pokosi trava i šipražje na livadi koja je služila za kampiranje i alternativni stage. Čudo je kakvu jedva ukrotivu prirodu možete naći udaljivši se samo malo od asfalta i civilizacije.


Složili smo šatore i uputili se vidjeti što ima kod lovačkog doma. U početku nije bilo mnogo ljudi, ali šuškalo se da nas glavna fešta očekuje tek u subotu. To nam je bio znak da pomalo usporimo i opustimo se - ono najbolje tek dolazi. Neki ljudi provedu svoje živote na taj način razmišljajući, ali pustit ćemo sada dublje implikacije naivnosti. Bilo je to negdje oko 19:00, a kako nas nije previše fascinirala manja gužva kod samog lovačkog doma, odlučili smo se kasnije družiti s nepoznatim ljudima i zasad ostati u komfornoj zoni svojih poznanika i prijatelja. Čini se da je to bila intuitivno dobra odluka jer smo se našli bliže šatorima kad je s neba počelo lijevkati. Počela je kao mala kiša na koju svi odmahuju rukom da će ubrzo proći, ali se pretvorila u nešto veće i jače. Zapusi vjetra su najavili da to neće proći samo tako. Još smo predugo i ostali na kiši jer se nismo mogli dogovoriti u koji ćemo se šator svi sakriti. Na kraju je svatko otišao u svoj šator. Odjednom smo se našli u polu-mraku, osluškujući zavijanje vjetra i padanje kiše na pokrov šatora. Sad je vjerojatno onaj moment u kojem navodim koji je to šator i je li na kraju izdržao ili nije. Pa... krenimo:

Quechua Arpenaz 3, veličina spavaonice 190 x 200 cm, visina 120 cm (malo iznad prosjeka za ovu kategoriju šatora), pakiranje od 3 kg i na granici mogućeg stavljanja na planinarski ruksak i nošenje po planini - što npr. nije moguće s onim "samopostavljajućim", pop-up šatorima koji dolaze u čudnim i nezgrapnim pakiranjima koja opasno liče na bubnjarske futrole za činele.



Izdržali smo i kišu i vjetar bez ikakvog promakanja ili pomaka šatora. Ono što smo dodali uz osnovnu opremu šatora su dvije podloge za yogu i dvije stare vojne vreće za spavanje. One su se pokazale izuzetno kvalitetnima i korisnima.
Svašta služi kao jastuk in time of need

Program festivala je počeo predavanjem Ratka Martinovića pod nazivom Doors of perception. Ako smo iskreni, očekivali smo malo dublje* predavanje, ali ono se svelo na nabrajanje supstanci i njihove efekte. Nakon toga se prebacujemo na alternativni stage na kojem slijedi dokumentarac (Dmt – the spirit molecule), a kasnije predavanje Gorana Posavca o Green Energy Innovation Project-u. Nisam siguran gdje smo se u tom trenutku nalazili, ali mislim da smo se još uvijek pokušavali oporaviti od kiše koja je bila neka vrsta prepreke koju smo trebali prevladati. Obično je to vrlo loša vijest za festivale na otvorenom, ali nama je dobro došlo za testiranje šatora, a i nije tako dugo trajalo da bi naškodilo samoj organizaciji i zacrtanom programu. Prava fešta je krenula od 23:00 kada je na glavnom stageu počeo trance/dance/ostale podkategorije party. Neki od nas su otplesali dugo u noć i čini se da im nije ponestajalo energije dok su drugi već pomalo klonuli.
Osvanuo je i jedan pravi tipi koji je po noći bio, naprosto, nevidljiv

Drugi dan je počeo s yogom od 9:00, ali su očito svi zainteresirani još čvrsto spavali pa se tako malo hrabrih odlučilo razgibati. Jutro je u svakom slučaju bilo prekrasno, a kad su se neki od nas dočepali kave i smoothija, klica, domaće paste za zube, čokolade te ostalih domaćih delicija, to je bilo to. Udruga Medenjak iz Varaždina se opet potrudila i nije nas razočarala. Ako imate priliku probati nešto njihovo, nemojte oklijevati!
Drugi dan se kuhalo i varivo od graha - s mesom i bez (posebna pohvala da se čak i pokraj lovačkog doma mislilo na nas koji ne konzumiramo meso) te kotlovina. Jedini veći propust ovog festivala je prvi dan bez hrane, ali sve ostalo je samo za pohvaliti. No, drugi dan nas zato nije razočarao te smo siti i napiti mogli uživati dalje u programu i prekrasnoj prirodi u okolici Varaždinskih Toplica. U svakom trenutku ste mogli igrati badminton, disk-golf, a u jednom trenutku je bilo i body-paintinga te ostalih radionica i igraonica za djecu (Udruga žena "Naši cajti" i Igraonica za djecu - Matija Bobek "Zagonetno drvo"). Od 17:00 je počelo predstavljanje craft piva, ali mi smo se još budili iz tvrdog sna nakon graha. Tako nisam imao priliku službeno probati Nikolino pivo, ali sam u njemu uživao već toliko puta neslužbeno da ovo nije ni bilo potrebno. O kvaliteti dotičnog piva možda govori činjenica da je prvo nestalo. Ima nešto i u darežljivosti našeg dobrog pivara pa je degustacija njegovog piva za većinu bila besplatna. Čovjek želi ljudima dati kvalitetno pivo i hoće da za njega ništa ne plate. Plemenito razmišljanje!


Ne znam je li umor utjecao na percepciju subotnje večeri, ali nikoga se od nas nije toliko dojmila kao prva. Mladi rock cover bend pod nazivom Dioniz iz Varaždina je otvorio subotnji večernji program. Iako coveri nisu moj đir i odnos autorskih stvari i covera mi je kao odnos craft i industrijskog piva, dečki (i jedna djevojka) su stvarno dobro svirali. Nakon njih slijedi Steiner Ekv Tribute Band te Requiem. Mi smo u to vrijeme bili gore u šumi gdje je bila postavljena izložba slika. Stvarno lijepi prirodni setting koji je sam dojam umjetničkih djela pojačao za par dimenzija. Iako većina iz našeg High Grounds plemena sluša rock, metal, punk, itd., nije nas se baš dojmila druga večer. Možda smo bili u takvom stanju svijesti, ali trance muzika nam je mnogo bolje odgovarala. Zapravo, samom okruženju je nekako bolje odgovarala, iako prirodi najbolje pristaju njezini autohtoni zvukovi. Ljudi se čudno zabavljaju. Treba im buka i drugi da ne bi ostali sami sa svojim mislima.

Pred samo spavanje (barem za nas), glazbu je puštao DJ Mario Kovač. Mozak mi je opet bio bombardiran pitanjima poente tih današnjih DJ-eva koji praktički puštaju pjesme s youtubea. Naučite svirati instrumente! Na alternativnom stageu je glazba bila puno glasnija pa pravi doživljaj trancea i chill glazbe na alternativnom stageu nije bio moguć. Tko bi rekao da će rock pokvariti moje raspoloženje?! Unatoč buci do kasno u noć, zaspali smo kao djeca. Mnogo ranije nego prvi dan festivala.
Evo što, osim bivanja ranim pretkom četvrtog sloja ljudskog mozga, može smart phone

Nedjelja je dan za pakiranje, a uz to je išlo i malo nostalgičnosti i tuge. Dosta ljudi je, izgleda, još spavalo, ali nije ih ni ostalo previše ovu drugu večer. Tako je ispalo da smo došli prvi i otišli zadnji (ako ne računate organizatore). Iako je festival mlad i organizatori mogu još mnogo toga naučiti, mislim da svi možemo biti i više nego zadovoljni da se ovakvo što organizira u našoj bližoj okolici. Koliko bi se samo takvih festivala dalo napraviti kada bi bilo volje - istina, i više sufinanciranja od strane grada. Mogli bi mi imati svašta i uz Dravu, ali sada nije vrijeme za rasprave o tome.


Hvala našim prijateljima iz Varaždinskih Toplica na ovom lijepom i novom iskustvu! Kad se male ruke slože...

Oznake: High Grounds Festival, Put Prirode, Pišćanovec, Varaždinske Toplice

Naravno, proslava rođendana na planini je nešto što je izvedeno već mnogo puta (o jednom od njih možete pročitati OVDJE - iako za to imate još malo vremena budući da se stranica vakuum.space, za koju sam često pisao o planinarenju i svemu ostalome, uskoro gasi). Za takvo što se odlučuju ljudi kojima je dosta uobičajenih (zapravo razlika između dječjih i odraslih ima jako malo) proslava u kojima prijatelji slavljenika dolaze do njegove kuće (ili gdje već slavi) i on ih ugošćuje s neprirodnim količinama hrane i pića te se to proteže najčešće dugo u noć, a često i do jutra drugog dana. Moram priznati, ja sam jedan od takvih ljudi.

Moja reakcija na uobičajene proslave rođendana

Istina, morate biti okruženi ljudima koji su voljni znojiti se i provesti par sati u prirodi, često pod teškim fizičkim naporom. Tko se, pobogu, na taj način zabavlja? Imam sreću da nisam trebao koristiti nikakve eksterne motivacije i kolačiće za svinje da bih našao četvero ljudi koji bi htjeli poći na rođendansko planinarenje sa mnom. Maja i Nikola su moji uobičajeni suputnici na fizičkom i spiritualnom putovanju po planinama. Maja i ja već dugo gazimo vrhunce zajedno i mislim da kroz to rastemo za-jedno. Nikola je poseban fenomen koji je u kratkom vremenu postao jedan od najvećih zaljubljenika u prirodu i planine koje ja poznajem. Iako učimo jedan od drugog, moglo bi se reći da je on neka vrsta mojeg naučnika za planinu - uz Maju, jedina osoba na koju se mogu 100% pouzdati da neće reći NE mojim ludim idejama za rute. No, tempom kojim napreduje uskoro bi učenik mogao postati mnogo iskusniji od učitelja, što, nadam se, znači da radim dobar posao kao motivator. Igor (publici poznatiji kao Buć) i ja dijelimo neke od prvih pohoda na planinu dok smo još pohađali srednju školu. Čevo, Ravna gora, Ivanščica - naši davni usponi na te vrhove i planine su začetak moje ljubavi prema planinarenju. Igorova bolja polovica Ivana (slavljenica na najmasivnijem rođendanu na planini - pogledaj poveznicu iznad) se, sad već više puta, pokazala kao dostojna bilo kojeg uspona i pohoda za koji ja znam. Nikola je baš danas izrekao jednu lijepu rečenicu koja ukratko opisuje tim koji sam izabrao za današnji pohod:

"Slon nas je sve spojio." - Gospodar Čeva
Za referenciju pogledaj: Slonovska surla Strahinjščice

Ivana, Maja, Igor, Borna, Nikola

Naša skupina od pet planinara ima i šestog člana. Nisam bio siguran hoćemo li se i ovaj puta promašiti na planini ili nećemo, ali dok sam, tamo negdje već u blizini Oštrcgrada, dobio poruku, znao sam da je danas baš taj dan. Pričam već dugo o svom prijatelju planinaru i mudrom poznavatelju buddhizma i Istoka. Zapravo, pričam o njemu već toliko dugo da su neki, uz nedostatak njegove fizičke prisutnosti i pojave, počeli sumnjati da on uopće postoji. Možda je Borna konačno skrenuo pa sad umišlja da ima neke savjetnike ruta i prijatelje online. Pomutio mu se um. Vrag mu šapće na uho. No, Jelenko je stvaran i sad za to imam svjedoke.
Obratite pozornost na lijevi dio slike - živ je, smije se i skriva se na Oštrcgradu

Nakon kratkog razmišljanja i odbacivanja ideje da skupinu vodim od Lujčekove hiže preko Male Ivanščice na vrh Ivanščice, došla je ideja za Oštrcgrad te planinarsku kuću Majer. Nitko iz ekipe tamo nije bio pa se ta opcija odmah učinila i edukativnom. Ručak je bio planiran kod gospodina Pasarića na vrhu Ivanščice pa je tako trebalo nakon obilaska Oštrcgrada i Majera doći do vrha. Budući da dolazimo iz Varaždina i bliže okolice, automobilom smo se dovezli do Žganog Vina te krenuli po Mrzljaku gore. Kod groba neznanog junaka kratko se skreće na put Luke Baretina (tzv. magistralu Ivanščice po kojoj prevaranti idu automobilima do vrha) te se prati oznaka za Oštrcgrad i Majer. Da bi ovaj dio priče imao smisla, moram napomenuti da sam se odlučio nositi točno 47 klipića u nečemu što se naziva multi-box kako moji suputnici ne bi ostali gladni do ručka koji nas je čekao na vrhu. Bio je to neuobičajen prizor koji je potaknuo Buća da izmisli novu planinarsku titulu: piknik-vehabija. Nedavno sam bio i podvrgnut operaciji ruke (unazad povučena metakarpalna kost na četvrtom prstu lijeve ruke) te još uvijek nosim povez. Trebao mi je i štap da smanjim šanse da padnem. Kako vam ne bih dalje golicao maštu, slika će pomoći. Doktore, ako slučajno ovo gledate, nisam držao štap s lijevom rukom - ovo je bilo samo za potrebe slikanja!
Piknik-vehabija

Uglavnom, kod groba neznanog junaka smo sreli jednog čovjeka čiji je fenotip neki mix Balaševića i Bućevog susjeda Žeca. Ja sam stavio multi-box na stol i rekao dobrim ljudima neka se ponude i na taj način mi pomognu da ne teglim toliko do Oštrcgrada. Nasmijali su se, ali apsolutno nitko nije uzeo klipić. Gospodin Žec Balašević je rekao da ne može jesti po putu jer će si pokvariti tempo. Sportaši ne žele ugljikohidrate već samo proteine te je tako prvo pitao ne nosim li ja to u kutiji pohance. Ne, iako tako ne izgledam, ja sam vegetarijanac cijeli svoj život. Uskoro zatim otišao je prema Majeru, ali preko grebena. U tom trenutku nitko od nas nije znao što mu to znači i koji je to put. Svi su otišli, a na našem odlasku je do ovog mjesta došla jedna mlađa djevojka koja se čudila kako se svi na planini pozdravljaju s "bok". Rekla mi je 'bok', a ja sam se, stavivši ruksak na leđa, nasmijao i rekao 'ajde bok'. Kad smo se probili do ceste za Oštrcgrad i Majer, trebalo nam je kojih 40 minuta hodanja do Oštrcgrada (3.7 km).
Naš prijatelj Žec Balašević na odlasku i odbijanju klipića te gužva kod groba neznanog junaka

Popeli smo se na utvrdu. Buć i Nikola su bili prvi i čuo sam neke glasove te vidio da si netko suši majicu. "Gde ste vikinzi?" - mislim da je to bilo prvo što je Jelenko rekao. Znoj je curio u potocima dok sam došao do centralnog dijela utvrde te pružio svom blog prijatelju ruku kako bismo se upoznali, službeno barem kad se ovako znamo već dugo. Ne znam, ne želim sad ulaziti u filozofije online prijateljstava i odnosa, ali, uz normalnu nelagodu dok nekog upoznaješ, osjećao sam da poznajem tog čovjeka kojem pružam ruku. Je li to planinarsko prepoznavanje ili neko drugo, nije bitno. Prva tema je (a što bi drugo bilo?!?) bila kako doći do vrha. Jelenko je pričao o nekom koritu (zaboravio sam prokleto ime, bio je ovo dugi dan) i kako ga to privlači. To je to. Nisam trebao dalje tražiti znakove - ovo je definitivno planinar. Privlače ga vražje šipražje, bijesna korita i teški usponi. Ubrzo smo došli do zaključka da bi bilo bolje da idemo samo po grebenu, preko Beliga, gore prema vrhu. Jelenko je počeo pričati o planovima za pohode, a Nikola je bio oboren s nogu dok je čuo da se ide preko 2000 metara. Naime, Nikola misli da će se na tim visinama nešto posebno dogoditi. Možda i hoće, tko zna?
Utvrda Oštrcgrad

Bube su nas htjele pojesti te smo krenuli prema Majeru do kojeg od Oštrcgrada ima najviše petnaest minuta (sa istočne strane utvrde Oštrcgrad pažljivi promatrač može vidjeti krov pl. kuće Majer). U Majeru radi Ivanina frendica iz osnovne škole, a tamo je bio i gospodin Žec Balašević kojemu sam rekao da ovaj put stvarno mora uzeti barem jedan klipić jer ga pratim okolo po planini kako bi se to konačno i dogodilo. Nasmijao se i uzeo par klipića. Naručili smo pivo, ali neke su bile tople, a neke ohlađene. Srećom, uzeo sam ohlađenu. Jelenko je proučavao kartu Ivanščice te mi pokazao kud moramo ići do vrha. Nakon što smo popili pivo, Jelenko je rekao da danas neće ići do vrha te smo se pozdravili i dogovorili da ćemo se čuti u svezi budućih pohoda.
Ekipa kod pl. kuće Majer, Jelenko se sprema za tumačenje karte

"Da, ali nakon te rampe gdje ti je oznaka za vrh, moraš paziti da ne bi samo nastavio misleći da ideš po dobrom putu. Postoji skretanje na greben i to je vaš put."

Uzalud, prijatelju moj! Na našem putu do vrha, promašili smo naglo skretanje za greben i nastavili po nečemu što stvarno izgleda kao dobar put. No, nema planinarskih oznaka. Mislim da smo baš u tom trenutku Nikola i ja raspravljali kako se najbolje uči kada zalutaš... da, to je bila neka vrsta self-fulfilling prophecy-a. Došli smo do dijela na kojem nije bilo moguće nastaviti, drva razbacana na sve strane, staza naglo prestaje. Uskoro smo uočili da već jedno vrijeme oznaka boga planine nema. Vratili smo se istim putem i ovaj put uočili naglo skretanje na greben. Zapravo je vrlo lako zalutati jer se na tu stazu praktički morate popesti (pomoći si rukama). Predlažem markacistima da se to bolje označi. Nikola i ja smo baš onda i pričali o tome kako se na internetu ne može naći fotografija jedne lovačke kuće koja se nalazi na trasi Lujčekova hiža-Milengrad. Treba poslikati tu kuću i staviti je na internet! Korisnici su ti koji potpomažu stvaranju sadržaja. Tražilice su samo mašine, kontejneri za hrpu podataka, ali mi smo ti koji podatke unose. Na tom tragu razmišljanja, prilažem ovdje kartu koja sadrži GPS trag cijelog današnjeg pohoda i close-up skretanja na greben tako da budući pohoditelji ne zalutaju :)


Greben je uvjerljivo najteži dio našeg današnjeg pohoda. Cijelo vrijeme praktički hodate gore dolje te to dovodi do priličnog umaranja. Dijelovi su strmi pa se preporuča i korištenje štapova. Od početka grebena do vrha Belige (974 mnv) ima 1.6 km te smo mi to prevalili za 40 minuta. Od Beliga do vrha ima... hm, oko 1.6 km i trebalo nam je 30 minuta. Jelenko mi uvijek govori kako mi zapravo dosta brzo hodamo, a ja sam uvijek skeptičan. No, možda ima nešto u tome. Danas mi se činilo da je cijela skupina držala brzi i postojani tempo hodanja. Mislim da smo negdje oko 13:00 bili kod Pasarića, a količina posjetitelja je bila relativno prihvatljiva. Naručili smo hranu i piće te se najeli. Klipiće smo konačno pojeli pa sam do podnožja mogao bezbrižno nositi prazan multi-box bez straha da će se nešto prosipati.
Momenti s grebena: Buć - piknik vehabija/Maja si počiva/pinklec s klipićima/otkrivenje i prosvjetljenje na Beligama/Umor kod Pasarića i ekipa za stolom 18

Želio bih zahvaliti svojim prijateljima koji su išli sa mnom i hrabro prošli rutu koja se na kraju i nije ispostavila tako laganom. Želio bih također zahvaliti Jelenku na navigaciji i stalnoj podršci - nije ovo prvi put da ga u nevolji zovem mobitelom na planini gdje imaš sreće ako uloviš signal. Sveukupno smo prošli oko 16 kilometara i obišli jednu staru utvrdu Ivanščice, pl. kuću i pl. dom. Nije loše, zar ne?

Uživajte u prirodi i planinama!

Oznake: planinarenje, Ivančica, Žgano Vino, Mrzljak, grob neznanog junaka, Oštrcgrad. pl. kuća Majer, greben, Belige, vrh Ivanščice, Pasarićev dom