Žali se Haso Muji:
Žena mi stalno prigovara da među muškarcima više nema nijednog džentlmena...
Mujo odmahuje glavom i kaže:
Ma kakvi, bolan, nije istina... Evo ja neki dan držao Fati kišobran nad glavom, da ne pokisne!
Haso zadivljen pita:
Ma daj! Pa kad to?
Pa kad mi je mijenjala gumu na autu!


Idu Mujo i Haso čamcem i nađu na Aladinovu svjetiljku. Haso je uzme i protrlja, izađe duh i pita ih koju će im želju ispuniti. Kaže Haso:
- Daj da more postane pivo.
I ispuni im duh želju. Idu oni dalje, a Mujo će:
- A daj Haso, jesi ti glup, što ćemo sad, pišat u čamac?!


Državni službenik na sistematskom...
- Koliko sati dnevno spavaš?...upita doktor
- Pa jedno 2 do 3, doktore!
- Aaaa, pa to je malo?!
- Ama ne mogu vise zbog posla... ali noću spavam i do deset sati!!!



Došla žena nakon trećeg braka nevina ginekologu na pregled. Ovaj u čudu: "Pa dobro, kako to?"
- Jednostavno: prvi muž mi je bio Francuz, taj je samo lizao!
Drugi je bio Bosanac, taj je obrađivao posvud, samo ne kod kuće...
- A treći?
- SDP-ovac. Već se tri godine čudi sto ova dvojica ništa nisu napravili svo ovo vrijeme!!!


Dolazi Ivan s posla, zavali se na kauč i skine cipele pa ispusti uzdah olakšanja: - Uffff ... Marija, noge su mi mrtve umorne ...
-Prolazi Marija s rubljem u rukama, zastane i namršti se: - Kako mirišu, čini mi se da su umrle barem prije tri dana ...


Srela se 2 studenta na fakultetu i razgovaraju:
- Jesi se zaposlio?
-Jesam!
- Gdje?
- U jednom mješovitom poduzeću.
- Stvarno, a šta radiš tamo?
- Miješam beton.


U cik zore, oko 4 sata ujutro, ustane Mujo, probudi Fatu i kaže joj:
"'Ajde, bona, spremi mi ruksak, idem na pecanje!"
Ona mu spremi i isprati ga do vrata pa se vrati u krevet. Mujo sjedne u auto, pokuša ga upaliti, ali ne ide. Mučio se pola sata, ali ništa. Odustane on od pecanja i vrati se u kuću, raspremi se i polako uvuče u krevet. Na to će Fata:
"Jel' hladno vani?"
"Jest, vala."
"A onaj moj blento otišo na pecanje!"


Ona mu šalje SMS poruku:
- Najdraži moj, ako spavaš pošalji mi tvoje snove, ake se smiješ, pošalji mi tvoj osmjeh, ako plačeš, pošalji mi tvoje suze. Volim te!
On joj odgovara:
- Sjedim na zahodu. Što želiš da ti pošaljem?


- Ako imaš siromašnog oca znači da nemaš sreće u životu. Ako imaš siromašnog punca, znači da nemaš pameti.


- Siguran sam da u alkoholu ima ženskih hormona: kada popijem, previše pričam i ne znam voziti auto.


- Došla baba sa nožem zabodenim u koljeno kod doktora. Pita je doktor:
- Zašto ste to uradili?
- Htjela sam se ubiti.
- Pa kud baš u koljeno?
- Pa meni su rekli, dva prsta ispod sisa.


- Što je predizborna šutnja?
- Onaj dan kada političari ne lažu!


Premetaljka
Kaže Jura Štefu. Danas je bolje biti pošteno jeben nego jebeno pošten!


Što je sex za zagorce?
On ore, a susjed ga ševi zbog međe!


Kolegice, pita profesor anatomije studenticu, znate li koji se čovjeći organ može uvećati šest puta?
Studentica se zacrveni i neugodno kaže – znam, ali.....
Profesor odgovori: Zjenica oka – kolegice, a ne ono na što ste vi pomislili. Ako zaista očekujete da se ono iz vaših misli može toliko uvećati – gorko ćete se razočarati!


Dođe Štef kući i nađe prijatelja Juru kako mu ševi ženu. Uhvati Štef pištolj i ubije Juru. Kaže mu žena:
- E moj Štef, ako tako nastaviš izgubit ćeš sve prijatelje!


Za one koji nisu zadovoljni veličinom penisa neka se drže uzrečice:
Nema premalog penisa! Postoji samo prevelika vagina!


Uhvatio sin Zdenko oca kako gura susjedi penis u usta i tuži ga mami. Da bi posramila muža pred svima, kaže sinu neka to večeras ispriča svim gostima. Stigli gosti a Zdenko poviće:
Danas sam vidio tatu kako susjedi stavlja u usta ono što i naš poštar gura mami svaki dan!

Oznake: Vicoslav

Za sve žene udate ili slobodne, mlade ili malo manje mlade. Ovo su muška pravila i razmišljanja. Ako ih prihvatite Vaša veza s muškarcima bit će stabilna, osim ako neće!
Pročitajte ih. Neće štetiti a možda će ipak barem malo koristiti:
Ako ništa drugo, barem ćete se malo zabavljati - čitajući!

- Vaše dojke su za gledanje i zato to činimo. Ne pokušavajte to promijeniti.

- Naučite se koristiti zahodskom daskom. Vi ste već odrasle curice. Ako je podignuta, spustite je. Mi je trebamo podignutu. Još nas nikad niste čule da prigovaramo zato što je bila spuštena.

- Nedjelja = sport. To je sigurno kao mjesečeve mijene ili plima i oseka. Neka tako i ostane.

- Šoping NIJE sport. Oh, da, i nikad nećemo pomisliti da je. .

- Cmizdrenje = ucjenjivanje.
- Glumljenje plakanja = ucjenjivanje

Pitajte ako Vam što treba. Da odmah pojasnimo:
• Diskretni nagovještaji ne vrijede!
• Grubi nagovještaji ne vrijede!
• Očiti nagovještaji ne vrijede!
• JEDNOSTAVNO RECITE!
• ‘Da’ i ‘Ne’ su potpuno prihvatljivi odgovori na gotovo svako pitanje .
• Dođite nam s problemom kojeg treba riješiti. To mi činimo. Za sućut su zadužene prijateljice.

• Glavobolja koja traje 17 mjeseci je ozbiljan problem. Posjetite liječnika.
• Sve što smo rekli prije 6 mjeseci je neprihvatljivo kao argument u svađi. Zapravo, svi komentari zastarijevaju nakon 7 dana.

• Ako mislite da ste debele, vjerovatno i jeste. Ne pitajte nas
. .
• Ako nešto što smo rekli može biti protumačeno na dva načina, a jedan od njih vas ražalosti ili razljuti – mi smo mislili onaj drugi!

- Ili zatražite da nešto učinimo ili recite kako želite da se to učini – nikada i jedno i drugo.

• Ako već znate kako to treba učiniti – učinite to same
.
• Što god da imate za reći, recite to tijekom reklama, ako je ikako moguće.

• Kolumbo nije trebao upute za put. Ni mi ga ne trebamo!

• Svi muškarci prepoznaju samo 16 temeljnih boja.
• Breskva je, primjerice, voće, a ne boja. Bundeva je isto tako voće.

• Nemamo pojma što je to “krem-roza”.

• Ako nas nešto svrbi, počešemo se. Mi to tako činimo.

• Ako pitamo što nije u redu, a vi kažete "ništa“, ponašat ćemo se kao da je sve u redu. Znamo da lažete, ali nije vrijedno svađe.

• Ako postavite pitanje na koje ne želite čuti odgovor, očekujte odgovor kojeg niste željele čuti.

• Kad idemo nekud, sve što obučete vam odlično stoji. Zbilja.

• Ne pitajte o čemu razmišljamo osim ako ne želite raspravljati o:
o Seksu,
o Sportu ili
o Automobilima

• DA, imate dovoljno odjeće…
• DA, imate previše cipela…

Ja sam u dobroj formi. Okruglo je forma.

Drage naše dame, žene, djevojke hvala Vam što ste ovo pročitale.
Ako sam barem malo pomogao - drago mi je. Ako nisam, barem ste se slatko nasmijale!
A smijeh je zdrav - zar ne?

Oznake: Vicoslav

Dva prijatelja sjede zavaljeni u foteljama i gledaju pornić. Jedan pita:
- Jel' ti se diže?
- Pa, ovaj, da,
- Onda se digni i donesi dvije pive.

80 godišnji muškarac veli doktoru:
- Nakon svakog seksa oči su mi crvene! Što to znači?
- To znači da ste već na REZERVI!

Razgovaraju tri ljudoždera.
Prvi priča kako je - brrrr - pojeo Engleza, mršavoga, žgoljavoga, tvrdog kao džon. Strava jedna! Sve mu se smučilo!
Drugi priča kako je - brrrr - pojeo Nijemca, debeloga, masnoga, debeloguzoga. Strava jedna! Sve mu se smučilo!
A treći se pohvali da je pojeo baš finoga! Posebna vrsta: Hrvat-šef! Divota jedna! Počneš od glave, a ono hrpa putra! Dođeš do kičme, a nema kostiju, sve sama hrskavica! A tek kada dođeš do guzice - unutra nađeš još tri takva!

Ukrali Mujo i Haso helikopter (vrtolet ;-) ) i zabavljaju se oni, kad reče Mujo:
- Bolan, Haso, jel' i tebi tako hladno kao meni?
- Jest - reče Haso.
- Pa daj onda, bolan, isključi taj ventilator!

Dvije vijesti šalje sin mami u Dalmaciju, dobru i lošu.
Prvo dobra: 'Ostavija san drogu.'
Loša: 'Ne znan di san je ostavija.'

Našli Pericu mrtvog u rijeci Savi. U jednoj ruci vrećica s kruhom, jogurtom i mlijekom, a u drugoj ceduljica:
- Dragi Perice, otiđi u dućan po kruh, mlijeko i jogurt i skoči usput u Savu, vidi jesu li došle moje nove zimske gume, voli te tata.

Pričaju dvojica:
- Razgovaraš li ti sa ženom dok vodite ljubav?
- Ponekad, kad mi je telefon pri ruci!

Na zabavi sjede dvoje mrtvi-napušeni...
Djevojka: Sorry, imaš pljugu?
Mladić: Ne, ali imam sat.
Djevojka: Ali što će mi sat? Ne mogu pušiti sat.
Mladić: Nema veze, može i pola sata.

Pošli bakica i djedica proslaviti 50 godišnjicu braka u nudističkom kampu u kojem su bili na medenom mjesecu. Za vrijeme ručka baka reče:
- Ah, dragi, tako mi je toplo oko srca...
- Znam, draga, izvadi tu sisu iz juhe.

Za vrijeme školskog sata Ivica se zagledao u učiteljicu i ne skida pogled s nje. Nakon nekog vremena učiteljica mu priđe i upita ga zašto ju tako gleda. Ivica kaže:
- Učiteljice, ja vas volim!
- Ali, Ivice, ja ne volim malu djecu.
- Pazit ćemo, učiteljice, pazit ćemo!

U cirkusku arenu ulazi krotitelj vodeći krokodila na uzici:
- Danas ćete, dame i gospodo, prisustvovati neviđenoj atrakciji. Stavit ću
penis u usta ovoga krokodila.
Ukrotitelj otkopča hlače, izvadi penis i stavi ga u otvorena usta
krokodila. Cirkusom se razliježe pljesak.
- Trenutak gospodo, još nije gotovo.
I počne udarati bocom krokodila po glavi. Krokodil ostane nepomičan s
otvorenim ustima i proliježe se strahovit pljesak iz publike.
- Kako ste vidjeli, točka je savršeno uspijela. A sada... da li ima neko
iz publike tko bi htio probati.
Digne se plavuša iz prvog reda
- Ja, ali ako obećate da me nećete udarati po glavi.

Došle časne sestre kod velečasnog na ispovjed, jer se pročulo da su se igrale s penisom!
Kaže prva: - “Velečasni, ja sam ga pipnula prstom.”
Velečasni veli: - “ODMAH operi prst u svetoj vodi.”
Kaže druga: - “Ja sam ga držala u ruci.”
Velečasni njoj: - “ODMAH peri ruku u svetoj vodi.”
Kaže treća: - “Mogu li ja isprat usta dok ova prije mene nije umočila dupe?

Kaže prijatelj prijatelju:
• Imam za tebe jednu lošu vest i jednu još goru...
• Auu.. - kaže ovaj - 'ajde prvo onu još goru.
• Pa, izgleda da nam neko ševi tvoju ženu!

Orgazam ima šest faza:
Astmatičnu: Ah! Ah!
Geografsku: Tu! Tu!
Matematičku: Više! Više!
Religioznu: Oh, Bože!
Samoubilačku: Umirem!
Ubilačku: Ako staneš, ubiću te

Idu Mujo i Fata šumom; pita Fata:
- Mujo, hoćes li ti mene ovde silovati?
- Ma neću, gdje bi' ja...
Posle nekog vremena:
- Mujo, ma čini mi se da ćes ti mene ipak silovati...
- Ma neću Fato, taman posla, pa žena si mog prijatelja Sulje...
Poslije još nekog vremena:
- Ma Mujo, ja se ipak bojim da ćes ti mene silovati!
- Ma neću Fato, Alaha mi, pa ti si sestra mog prijatelja Hase...
No, Fata se neda pa na kraju kaže:
- Ajd' ti Mujo mene sada siluj, pa da se ja više ne bojim!

Dva prijatelja razgovaraju o najdražim pozama.
Prvi: Meni je najdraži rodeo seks!
Drugi: Nikad čuo, kako to izgleda?
Prvi: Žena se namjesti četveronoške. Ti navališ odostraga. Kad joj bude najslađe uhvati je za kosu i šapni: "Ovo je tvojoj sestri najdraža poza".
A onda počinje rodeo!

Oznake: Vicoslav

I dalje su migranti i imigranti glavna tema ali i glavni kamen spoticanja država članica EU. S jedne strane udruge za zaštitu ljudskih prava pozivaju sve članice da budu humeni i prihvate te jadne ljude koji su pobjegli iz svojih država zbog rata, gladi i neimaštine, no s druge strane politička desnica a sve više i politička sredina progovara kako se radi o smišljenom ratu određenih ljudi i država, kako bi muslimanizirali pretežno katoličku Europu. A istina je vjerojatno negdje u sredini.
No, ono zašto sam krenuo pisati ovaj post je nerazumjevanje udruga koje se bore za prava migranata za situaciju u Hrvatskoj. Naša je država pod direktnim pritiskom migranata, koji uopće ne žele ostati u hrvatskoj, ali im Hrvatska stoji na putu prema drugim državama EU.
Pa se postavlja pitanje, zašto ih ne pustimo u našu Hrvatsku, kad oni ionako ne žele ostati kod nas?

Razloga svakako ima više.
Prvo, kako će nas ostale članice EU ikada primiti u tzv. Shengen ako ćemo se ponašati kao država u koju se može ući kako tko želi bez obzira imao dokumente ili ne?
Drugo, onaj famozni dogovor da svi migranti koji su registrirani u nekoj državi EU, ako ne dobiju azil u članici gdje su odlučili ostati, budu vraćeni u državu koja ih je registrirala. I tako bi Hrvatska postala skupljalište emigranata koji bi pokušali otići iz Hrvatske, no svejedno bi uvijek bili vraćeni u Hrvatsku. To si naravno nitko ne želi.
Osobno, nisam protiv nikoga tko je odlučio napustiti svoj dom i preseliti u neku drugu državu. No, jako sm protiv da to čini nelegalno. Imaš papire, imaš potrebnu dokumentaciju, dođi na granični prelaz i ako je sve OK uđi. Budi naš gost. Ako želiš ostati kod nas zatraži azil ili državljanstvo ili boravišnu dozvolu, radi i živi poput nas i budi stanovnik Lijepe naše!
Ako želiš dalje, nitko te ne spriječava.
No, imao si papire, bacio si ih ili uništio, praviš se da bježiš od rata i umjesto preko legalnog prijelaza, pokušavaš ući kroz livadu, šumu, preko planine....e to ne odobravam! I protiv takvih ću uvijek biti protiv!

Nisam za protumigrantsku histeriju. Nisu svi, koji su različiti od nas, ilegalni emigranti. Niti je većina onih koji žele ilegalno ući sklono terorizmu, krađama, silovanjima...., no da među njima ima takvih to je činjenica.
Neki sam dan pročitao u jednim njemačkim novinama da od kada su njemci primili sve te emigrante u svoju državu, broj krađa, silovanja, razbojstava i sličnih neugoda se uvećao nekoliko puta. A tih nekoliko puta broji se u stotinama tisuća, jer u Njemačku je ušlo preko milijun emigranata! Zaredali su napadi ekstremista. Sjetite se Berlina ali i drugih gradova u Njemačkoj. Toga svega ne bi bilo da Njemačka nije prihvatila sve te osobe! I to je činjenica, baš kao i to da se zbog njih nijemci više ne osječaju sigurno i ugodno u svojoj zemlji!
I osobno sam se osjećao strašno nelagodno kada sam se našao oko ponoći u Berlinu. Za Berlin se uvijek govorilo da je grad zabave i u potpunosti siguran, čak jedan od najsigurnijih gradova u Njemačkoj, no gotovo svaka druga osoba s kojom sam se sretao te noći u gradu bila je emigrant!
Neki dan čekam na glavnom željezničkom kolodvoru u Passau. Vrijeme je oko 23 sata. Sjedim u automobilu na parkiralištu i gledam. Svako malo prolaze stanovnici i turisti. Vrlo je živo s obzirom na doba noći. A gotovo svaki treći je tamnoput. Odjednom dolazi grupa emigranata. Mladići, možda kojih 16 do 20 godina. Urlaju, bacaju boce, rade nered, a onda javno uriniraju po okolnim zidovima. Policije nigdje. Sakrio sam se u svom automobilu. Nisam želio da me vide. Ne vjerujem da bi me napali iz čista mira, no nikad se nezna. Nije mi bilo ugodno, baš kao niti spoznaja da mi uskoro dolazi sin, koji će morati proći kraj njih da bi došao do automobila. Srećom, otišli su.
Ne želim time širiti paniku i nelagodu. isto bih se osjećao i da su njemački huligani to činili. Ali nisu. Njih ovdje nije bilo. A emigranata jest i ima ih sve više i to me strašno brine!
Treba biti human ali i razuman. Želiš li doći baš u moju zemlju živjeti. U redu. Dobit ćeš smještaj, hranu, odjeću. Imaš rok od 6 mjeseci da savladaš osnove našeg jezika. Ako ne uspiješ - sretno ti bilo u nekoj drugoj sredini. Ako uspiješ - dobiješ mogućnost zaposliti se. Radi, privređuj i živi poput nas. I svakako ne stvaraj nikome neprilike! Ne želiš tako - doviđenja i zbogom!
Human sam, želim ti pomoći ali te ne želim uzdržavati i podržavati tvoj nerad.
Kad bi se tako odnosili prema emigrantima tada bi bilo manje netrpeljivosti, straha i nepovjerenja ali i mnogo manje emigranata. Jer gotovo 49% njih nikada ne završi osnovni tečaj jezika, čak ih to uopće ne zanima. Imaju besplatni stan, hranu, odjeću, džeparac i boli ih ona stvar za posao i jezik. usput nešto ukradu, prošvercaju, preprodaju i žive. Da, tako je to bilo. Ali tako više ne smije biti. Želiš se intregrirati - učini to. Ne želiš - seli odavde zauvijek!

Oznake: Pričalica

Kakav smo to mi narod?
Svakodnevno čitam naslove pojedinih dnevnih novina i portala i svakodnevno pročitam samo neke negativnosti o nama, o našoj Vladi, o našim ljudima, o našoj zemlji!
"U križevačkom Calypsu zavladale Barabe", "Ustanak protiv Bere: Ruše ga Bakalari, Guzonje, Neretvanci", "CIjene nekretnina silovito rastu", Nisam požalio što sam otišao u Njemačku. Ne želim natrag", Prijestolnica stranačkog kadroviranja"....
Ovo su samo neki današnji naslovi. O uspjesima naših matematičara, informatičara, robotičara, koji osvajaju svjetska prvenstva poneki redak u novinama, a skandali "vrište" s naslovnica dnevnih novina.
Veća je vijest kako dane u pritvoru provodi Ivica Todorić nego uspjeh naših kirurga koji izvode najkompliciranije zahvate. Sve znamo o Luki Modriću. Hoće li dobiti i Zlatnu loptu, hoće li otići iz Reala, hoće li ga opet optužiti za lažno svjedočenje. Gospodo novinari, hvala Vam što me svakodnevno upoznajete s Lukom, s njegovim navikama, s njegovim nogometnim pothvatima, s njegovom obitelji. To mi je zaista jako važno u životu! Bez toga ne mogu započeti dan!
"Naša predsjednica zablistala u Parizu odabirom odjeće" ! Eto, sad mogu mirno izaći na ulicu pun ponosa, jer se moja predsjednica lijepo obukla! "Predsjednica u Parizu pokazala nikad tanji struk!" Bila je debeljuškasta, baš kao i svi koje život mazi a svi paze, a onda je isklesala svoje tijelo! Bravo predsjednice! Lijepo je imati zgodnu predsjednicu! Ali gle čuda. Tako je lijepa, a popularnost joj pada jer je odlučila ne ići u Merekeš! Kaže da joj tamo ne bi bilo lijepo! Ako nitko ne želi ići - idem ja! Meni će biti lijepo putovati na račun sviju nas, predstavljati malu ali poznatu državu, družiti se sa svjetskom političkom elitom. Obečavam da neću ništa potpisati, nikakav dokument, ništa dogovoriti, ništa predložiti. Bit ću poput mnogih saborskih zastupnika - bit ću Vaš zastupnik! Obući ću kockasto odijelo, nositi kockoce na kravati, na košulji, kockaste cipele. Bit ću doslovno skockan od glave do pete!
Vratimo se na temu. Kakav smo mi to narod?
I ovdje, U Njemačkoj ne cvatu ruže. Iako je život mnogo bolji, ljudi su bogatiji, država uređenija, ima mnogo loših stvari koje se svakodnevno događaju. No, njihove novine to ne objavljuju na sva zvona. Odvoje koji redak za čitatelje, no samo kao informaciju. I nikad na naslovnicama! Jer, oni su narod koji svoje probleme rješavaju u miru i tišini, koji ne huškaju narod protiv Vlade jer je neki ministar , možda nešto zabrljao ili neki direktor, šef pogona, policije, bolnice. Ti na koje padne i tračak sumnje sami daju otkaze pa makar im se dokaže nevinost. To se zove moral i politička odgovornost. I zato se ljudi uglavnom čuvaju da ne naprave nešto loše, a tko učini - ako se sam ne pokaje - zakon i čuvari reda će ga podsjetiti na to što je trebao učiniti!
A mi. Mi jedva čekamo da netko učini bilo što što nam ne odgovara i odmah udri po njemu, pa po stranci, pa po Vladi, pa po predsjednici. No, kod nas osim svih ekonomskih i političkih kriza postoji i kriza morala. Kad na nekog od naših viđenijih ljudi padne sumnja, taj neće dati otkaz. Naše ljude treba doslovno otjerati s nekog položaja kojeg su kontaminirali svojim činjenjem i zato se po njima "puca" iz svih oružja!
Stalno razmišljam kako stranci vide nas i našu zemlju. Kako nas vide oni koji nas ne poznaju, naš život, našu politiku, našu ekonomiju?
Sjećam se jedne anegdote. Stigli japanci u Zagreb i odsjeli u hotelu Dubrovnik. Iako su imali ostatak dana slobodno i mogli ići kuda su htjeli, nitko se nije micao iz soba i restorana! Zašto, pitali su se domaćini? Zar je Zagreb japancima toliko nezanimljiv? Ne, odgovorio im je jedan od njih. Išli bi oni po gradu ali se boje, jer za vrijeme radnog vremena, Trg je prepun ljudi. Valjda štrajkaju, imaju demonstracije ili tko zna što? Nije se za igrati s životom! Tek kada su im objasnili da je kod nas normalno da su svi kafići, usred radnog vremena puni, a Trg prepun šetača, odlučili su pogledati Zagreb!
Eto, tako nas vide gosti, barem neki. No, to se ne priča. To nije zanimljivo. Zanimljivije je da li je Dario Šarić postigao 23 ili 32 koša uz pet asistencija, jer to je podatak koji život znači!
A o našim informatičarima, jezičarima, geografima, matematičarima, kirurzima i naučenjacima, koji u vrlo skromnim uvijetima ( za svjetske prilike ) uspjevaju postići svjetski priznate rezultate, o njima ćemo nekom drugom prilikom, svakako ne na naslovnicama i nikako više od osmine stranice, jer - koga zanimaju dobre vijesti?

Oznake: Svakodnevac

Ča je bilo tega više ni

Mnogo puta sam čuo priče pojedinih osoba koje su nekad bile imućne , a sada gotovo umiru od gladi. I ona poslovica : Tko visoko leti - nisko pada - na tragu je svih tih priča i sudbina pojedinaca. Neke su priče bolne, neke manje bolne, no sve imaju istu poantu - nekad su imali a sad više nemaju!
Ovo je moja priča
Iako se nisam rodio u tom gradu, više sam razrede osnovne škole, a onda i gimnazije završio upravo u tom gradu, u kojeg sam doselio s roditeljima, te ga zavolio kao svoj grad. Mnogi su mi se čudili zašto toliko obožavam to mjesto koje tada još nije bio grad već malo veće selo, no ja sam bio dijete sa sela i malo veće selo mi je potpuno odgovaralo, tim više što su ta manja sela bila svuda oko ovog.
Iako sam pokušao stanovati u Zagrebu i studirati, shvatio sam kako to nije dobra ideja. Stanovanje u bakinoj kući na tavanu, kojeg je moj otac uredio kao stan, po zimi, bez grijanja bilo je vrlo neugodno iskustvo, pogotovo što me ujnica koja je živjela ispod uporno nije puštala u kuću u WC pa sam se umivao na pumpi u dvorištu, a onda jurio na tadašnji ETF, koji mi je bio najbliži da bih se tamo obrijao i obavio sve što sam trebao. Nakon te ne baš vesele epizode, otišao sam stanovati kod tete u Zg. Dubravu. Dobio sam sobicu od 3m2 u kojoj mi je bio krevet i mali stol. Ništa više nije stalo. Iako se teta trudila da mi život u stanu bude ugodan, nije bio jer je njihov sin, moj bratić, činio sve kako bi mi od života tamo učinio pakao. Ne zamjeram mu, jer sam ja dobio njegovu sobu, a zauzvrat sam ga trebao čuvati, što je bilo nespojivo s mojim učenjem za ispite. Pobjegao sam iz tog stana i od tada sam putovao iz sela gdje sam stanovao s roditeljima na studij u Zagreb!
Bilo mi je teško, gubio sam jakom puno vremena na put, no prihvatio sam sve muke, jer sam živio u svojem stanu u svojoj sobi u kojoj sam imao potrebni mir i tišinu. Usput sam radio sve i svašta, kao i svaki student kojem je trebalo više novaca od onoga što smo dobivali od roditelja, no sve što sam radio radio sam u svojem velikom selu!Ali, pustimo prapovijest povjesničarima i starim djedama koji svojim unucima pričaju o vremenima kada su bili mladi!
Cijela ova priča ima za cilj pokazati kako sam od malih nogu bio vezan za mjesto u kojem živim. Tu sam stanovao, tu sam zarađivao džeparac, tu sam imao prijatelje i uopće me nije privlačio život u gradu!
Još za vrijeme studija počeo sam se baviti novinarstvom. To mi je bila druga ljubav. Iako sam studirao prirodne nauke, oduvijek sam želio pisati, istraživati, objašnjavati, pa sam tako vodio emisije o esperantu, napravio nekoliko setova emisija o prirodnim pojavama, o zemljotresu, a onda sam počeo voditi emisiju o filmu, emisiju koju sam uređivao i vodio punih 22 godine! Iako sam 20 godina emisije vodio kao volonter, nikada mi nitko nije zahvalio na tome, niti sam to tražio. Radio sam to iz gušta, zato što sam želio! Prije dvije godine pokrenuo sam još jednu emisiju na radiju - o zaštiti prirode -! Ta je emisija bila moja borba za čistu prirodu i svakim emitiranjem imala je sve više slušatelja. Moje veliko selo nakon domovinskog rata postalo je grad i malo je bilo ljudi u gradu i okolici koji me nisu poznavali - bilo preko emisija - bilo kao osobu koja se bavila svime i svačime i humanitarnim radom i organizacijama različitih kulturnih i sportskih manifestacija ili kao osobu koja je jednostavno voljela pomagati!
Moja supruga je otišla raditi u Njemačku. Dvaput sam je uspio vratiti da bi radila u našem gradu, no oba puta su je prevarili. Treći puta je bilo i konačno i zauvijek. Uvijek mi je govorila da ne shvaća što me drži u tom gradu punom licemjera i lažova, no bio je to moj grad.
Plan moje supruge bio je da svi odemo u Njemačku. Nisam bio protiv. Kad djeca završe škole - neka, no ako već moram otići iz svog grada želio bih da to bude što bliže, kako bih se svaki mjesec mogao vratiti, barem na koji dan. I tako smo se skrasili u prvom gradiću kraj austrijske granice ali u Njemačkoj!
U mom gradu sam sagradio kuću na koju sam utrošio sve što sam zaradio. No, sagradio sam je bez kredita. To je trebala biti naša baza. I kada sam odselio u Njemačku, jedva sam čekao dan kada ću se vratiti u svoj grad, svojim prijateljima i rodbini. Da bi nas grad zauvijek zapamtio, u dogovoru sa sinovima poklonili smo gradu pola ogromne kuće u susjednom selu, koje je sinovima darovao njihov djeda. Prema riječima direktora Komunalca, to je bila najveća donacija i najveći poklon kojeg su privatne osobe darovale gradu, od kada postoji općina i grad. Činilo se da će naša imena biti zlatnim slovima upisana u povijest našeg grada. Mi to nismo učinilo zbog toga. Ta kuća nam jdnostavno nije trebala i poklonili smo je onima kome treba. Zašto da propada? No, pomisao da smo učinili zaista nešto posebno dobro ispunjavala nas je srećom i ponosom. Kako bi iskoristili dio kuće u kojoj smo živjeli, a nije nam bio potreban, izjamili smo ga gradskom Crvenom križu. Sami su odredili cijenu najma, sami su napisali ugovor i sve uvijete najma. Mi smo samo potpisali i GCK je dobio lijepi prostor u gradu za svoje aktivnosti!

A onda se nešto dogodilo i moj grad više nije grad u koji se želim ikada više vratiti!

Prvo su me izbacili s radija. Iako sam im radio tri sata tjednog programa potpuno besplatno, iako sam im krajem prošle godine pokrenuo i vodio popodnevnu emisiju, koje nikada na tom radiju nije bilo, uskakao u jutarnji program, te vodio emisije petkom u 16, koja je postala jedna od slušanijih emisija, zbog objave jedne istine, koja se očito nije svidjela vladajućim strukturama, izbaćen sam s radija, a moje obije emisije su ukinute! Nakon toga i GCK je otkazao najam dijela kuće. Odjednom, gotovo preko noći, postao sam osoba s kojom se većina bivših suradnika i poznanika više ne želi družiti. Nikom ništa nisam učinio na žao, nikakvu štetu, nikog nisam uvrijedio, a ipak sam postao neželjen!

Eto, to je moja priča. Nekad sam jedva čekao dan kada ću sjesti u svoj automobil i otići u svoj grad, a danas, kada mi sin ponudi da idem s njim, idem samo da bih mu radio društvo i posjetio majku i neke prijatelje i rodbinu. Naravno, veselim se susretu s njima, no već drugi dan mi je dosta druženja i težim povratku. Niti ovdje nemam puno prijatelja, no one koje imam to su mi pravi prijatelji. To su oni koji dolaze i kada nešto slaviš i kada ti treba nešto pomoći. Malo ih je ali su pravi. Oni, za koje sam mislio da su pravi, u gradu u kojem sam nesretnim slučajem sagradio kuću, tih više nema!

Oznake: Nostalgičar

Kao što rekoh bisera na naš način možete pronaći svuda, a novi se rađaju gotovo svakodnevno. No ima i onih kojima niti jedan drugi nije ravan.
Recimo - naši sudovi -

Zemlja je opljačkana više puta. Znamo ili barem mislimo da znamo tko nas je opljačkao. Dotične hapsimo, podižemo optužnice i redovno, svaki puta osuđujuće presude budu ukinute od viših instanci i to najčešće zbog proceduralnih grešaka! I onda opet sve od početka, dok osumnjićene osobe slobodno šetaju našom zemljom, pa čak i obnašaju neke veće ili manje političke funkcije!
No, nisu sudovi poznati samo po proceduralnim greškama. Još su poznatiji po sporosti vođenja postupaka i donošenja presuda! Tu nam nema ravnih, barem ne u EU!
Kada zemljišni spor, čije rješenje je bilo poznato i prije nego je spor započeo, jer je sve čisto i po Zakonu, kojeg jedna od strana u postupku uporno pokušava osporiti, iako nema nikakvih dokaza za to, traje više od 12 godina i još mu se ne nazire kraj, tada bez ikakvih ograda mogu reči da nam je sudstvo NULA! Zbog sporosti rješavanja predmeta stranke su tužile sud, dobile spor i odštetu! Sudac je dobio ozbiljnu opomenu i donio brzu presudu, koju je drugostupanjski sud poništio i vratio na početak, a sve zbog pogreške u vođenju postupka. Onaj koji je pogriješio i dalje sudi, predmet je prebaćen u drugi grad, drugom sucu i.......???? I prije će stranke u sporu umrijeti od starosti, kao što su umrli gotovo svi svjedoci, nego će biti donjeta pravomoćna presuda, za koju svi znamo kakva će biti! I zbog takvih sudova i sudaca nam je tako kako nam je.
Ako Vas netko prevari, taj netko će Vas savjetovati da ga tužite, jer zna da iako će na kraju izgubiti spor, dok dođe pravomoćno rješenje već ćete možda umrijeti i Vi i Vaša djeca! I zato svi koji mogu varaju.
I zato je Lijepa naša opljačkana, a gotovo nitko od osoba koji su je opljačkali nije u zatvoru. Uvijek se izvuku zbog neke proceduralne pogreške ili zbog nedostatka dokaza ili..........!

O našim "bisernim" školama bilo je govora u prošlom tekstu. No, nekada su naše škole bile perjanica školstva u svijetu!
Dok sam ja studirao, nakon diplome svi s mog fakulteta mogli smo se upisati na bilo koji postdiplomski studij bilo gdje u svijetu, a da nismo morali polagati nikakve dodatne ispite ili prijemne ispite. Svoju diplomu sam bez problema potvrdio u njemačkom ministarstvu za obrazovanje i znanost, za razliku od mnogih mojih kolega koji nisu studirali u Zagrebu. Naši sveučilišni profesori bili su priznati u cijelom svijetu i njihovo se mišljenje i te kako cijenilo.

Završio sam gimnaziju općeg smjera i kao takav sam bio najučeniji srednjoškolac na međunarodnim susretima! Znao sam sve važnije američke pisce, nabrojiti sve države SAD-a, pobrojati najveća jezera i rijeke, glavne gradove. Francuzima i englezima smo pričali o njihovim poznatim osobama, piscima, naučenjacima. Mi smo o njima i njihovoj kulturi znali sve, a oni o nama ništa. I bili smo ponosni na to. No, bila su to stara dobra vremena, vremena kada su na hrvatske fakultete dolazili studirati studenti iz cijeloga svijeta, a naročito nesvrstani, kada su naši studiji bili među najboljima u svijetu.

A onda je došlo novo doba, kada su se ispiti mogli kupiti i da se nije dogodila Bolonja, pitanje je kako bi se naši stručnjaci zapošljavali diljem Europe!

Došlo je vrijeme kada su na mjesta srednjoškolskih profesora dolazili i oni koji nisu završili profesorski smjer i pedagoške predmete i oni koji su studirali nešto drugo ali su položili i te kolegije pa čak i oni koji uopće nisu završili fakultete, no zbog pomanjkanja profesorskog kadra bili primljeni na radno mjesto profesora u srednjoj školi. Posljedice takvog zapošljavanja i danas osjećaju mnoge generacije.

Među najvećim "biserima" u Lijepoj našoj svakako su političari!
Biti političar jedno je od najboljih zanimanja u Lijepoj našoj. Jedno od najboljih i jedno od onih koje obićan narod najviše ne podnosi, da ne kažem - mrzi - i koje im se najviše gadi. Jer političari žive na račun državnog proračuna, dakle na račun sviju nas, a od njih narod uglavnom ne dobije ništa. Neki dobiju, ali to su uglavnom rođaci i bliski prijatelji koji preko njih dobivaju radna mjesta i razne rukovodeće položaje. Kakvi su stvarno vidi se prije izbora, a naročito nakon izbora. Prije izbora svaka bi ih majka poželjela za snahu ili zeta. Poslije izbora malo tko ih želi imati i kao poznanika a kamoli za snahu ili zeta!
To je tzv. politička dvoličnost.
Jednom je jedan poznati gradonačelnik rekao - ne možete Vi toliko poželjeti koliko Vam ja mogu obećati - Obećati da, no izvršiti obećanje - e to je već nešto sasvim deseto! I to je problem gotovo svih naših političara bez obzira da li su u općinskoj, gradskoj ili državnoj vlasti.
Pogledajte naše izabrane zastupnike u Saboru. Plaće su im za hrvatske pojmove vrlo stimulativne, dobivaju još i razne dodatke, kao zastupnici imaju i mnoge beneficije izvan Sabora, a najveći posao im je dolaziti na sjednice Sabora i sudjelovati u konstruktivnim raspravama. I taj posao rade najlošije. Na sjednice uglavnom ne dolaze pa je sabornica uglavnom prazna, a za riječ se javljaju samo ako treba nekoga kritizirati, uvrijediti, popljuvati. Konstruktivni razgovori o predloženim zakonima - ma koga to zanima? I zato biti saborski zastupnik je velika čast i super posao, no ujedno i zanimanje o kojem mnogi govore s prijezirom i gađenjem. No, zato nepotizma i karijerizma ne nedostaje. zapošljavanje rođaka i prijatelja, partijskih kolega i istomišljenika, uhljebljivanje onih koji su im pomogli da budu to i tu gdje jesu, te obavezno šikaniranje svih ostalih koji nisu u njihovoj partiji ili nisu glasovali za njih. Sistem je jasan. Ili si uz mene ili te nema. To je demokracija na hrvatski način!

A neke odluke bivših ali i sadašnje Vlade biseri su nad biserima i zaista mogu nositi oznaku originalnog hrvatskog proizvoda!
To su primjerice odluke koje su od poštenih učinili glupake i magarce, a od nepoštenih one koji su dobro prošli. Radi se prvenstveno o poreznim zakonima. Mnogi od nas redovito plaćaju svoje račune, poreze, doprinose. Nije nam lako, no što se mora - mora se. Neki, zbog pogoršanja poslovnih prilika, ostanka bez posla ili nekih drugih razloga ne plaćaju redovito sva potrebna davanja. Njima su računi blokirani. A ima i onih koji namjerno ne plaćaju poreze, čija su dugovanja veća od milijun kuna, a i dalje posluju i konta im nisu blokirana. Ili jesu ali su otvorili druga konta. Nisu smjeli ali jesu jer raditi se mora, a poreze se plaćati ne mora, barem ne u HR.
I dugovi rastu.
Kad mali čovjek duguje parsto kuna, odmah ide ovrha i blokada računa. Neki su obrti i restorani zatvarani zbog par kuna viška u blagajni, neki strogo kažnjavani jer nisu izdali račun, a neki namjerno ne plaćaju poreze i nikom ništa.
I onda bivši ministar financija donosi Zakon prema kojem se velikim poreznim dužnicima opraštaju porezni dugovi, a sve u cilju sačuvanja radnih mjesta. Direktori tih poduzeća bili su duboko dirnuti brigom ministra za njihove radnike i obijeručke su prihvatili oprost dugova.
Za to vrijeme, svima nama koji smo redovno plaćali svoje obaveze su rasla magareča uha.
I još jednom se pokazalo da su pošteni - budale i magarci, a nepošteni - oni koje treba spašavati i opraštati im! A opraštamo im novac koji bi upotrijebili za izgradnju vrtića, škola, športskih dvorana, dječjih igrališta, nove infrastrukture....! Oni to nisu trebali platiti, a mi nismo izgradili sve nabrojeno. No, zato su "spašena" mnoga radna mjesta!

A ovih dana opet jedan biser iz istog ministarstva ali od drugog ministra. Opraštaju se svi dugovi do 10000 kuna svim građanima Lijepe naše! I siromašnima koji nisu imali od čega platiti i bogatima koji namjerno nisu plaćali! A nama, koji imamo dovoljno i plaćamo redovno, opet rastu magareča uha! I opet dokaz kako se ne isplati biti pošten, barem ne u Lijepoj našoj! I opet oprost na uštrb dječjih vrtića, škola, dvorana.......!

I da su to jedini biseri svih dosadašnjih Vlada bilo bi to super. No to su samo dva primjera u moru nelogičnosti od kojih su neke omogućile najveće pljačke Lijepe naše a zbog kojih je vrlo malo njih osuđeno. No, novac je netragom nestao i nitko ne zna gdje je. Vjerojatno niti oni koji su ga ukrali - ako ćemo lagat!

Treba li uopće spominjati novi Zakon o hrvatskim braniteljima kojim oni postaju jednakiji od svih nas jednakih. Oni će dobiti povlaštene, braniteljske mirovine, a mi ćemo razmišljati da li ćemo uopće išta dobiti ako doživimo odlazak u mirovinu i ako išta dobijemo da li ćemo od toga moći živjeti ili ćemo sakupljati boce po kantama za smeće kako bi imali za kruh? Pa tko nam je kriv što nismo branili Lijepu našu na prvoj crti bojišnice ili po cijeloj Europi ( poput nekih političara )! Ili što nismo političari ili barem vjenčani za određene osobe za koje se kažu da su najveći hrvati ili rođaci političara ili........!!!

Biseri se u našoj zemlji rađaju svaki dan, iz dana u dan. Svaki novi dan, novi biser. Ponekad manji, ponekad velik kao neboder. kada bi se svi biseri koji su se do sada rodili u Lijepoj našoj stavili na konac i složila ogrlica, vjerojatno bi bila tako dugačka da bi njome mogli označiti cijelu našu graničnu crtu! A onda nam biseri naše politike govore kako je u HR sve manje nezaposlenih. Čudo. Privreda ne raste, nova radna mjesta se ne otvaraju a nezaposlenost pada! ČUDO? Ne, nego samo još jedan biser - naš - hrvatski! Istina je, nezaposlenih je sve manje jer je i žitelja naše zemlje sve manje. No, zato Irska, Njemačka, Kanada i druge zemlje bilježe porast stanovništva, a naročito se povećava broj hrvata - naročito onih nezaposlenih - koji u tim zemljama nisu nezaposleni!
Eto, to je dokaz da se čuda ne događaju ali naši, originalni biseri se svakodnevno rađaju!

Oznake: Dnevnikopisac

Stariji sin završio je gimnaziju. Njegovo školovanje nije bilo vesela ali zato bisera na naš način nije nedostajalo.
Iako ima gotovo fotografsko pamćenje, iako je izuzetno nadaren za strane jezike, prva dva razreda srednje škole, zahvaljujući dvijema profesoricama, pretvorilo se u borbu za opstanak.

Prva od njih dvije bila je profesorica njemačkog jezika. Moj sin je naučio njemački gledajući sateltsku televiziju. Osim toga pohađao je njemački dječji vrtić gdje je dobio osnove jezika. Njemački mu je praktički postao drugi materinji jezik. Mogao je bez problema govoriti, pisati i prevoditi s njemačkog na hrvatski i obratno. No, sve to profesorici njemačkog nije bilo dovoljno. Ona je već prvi sat vidjela koliko on zna, no bez obzira na to, odlučila mu je dokazati kako on ustvari uopće ne zna njemački. Tako su u imeniku iz njemačkog jezika postojale samo dvije ocijene: 1 i 5. 1 iz zadaće i zalaganja i 5 iz govora, jer pričao je pred cijelim razredom i morala je priznati da je u tome odličan. No, svaki puta nakon ispita iz govornog dijela izjavila je kako on ustvari ne govori književni nego tzv. ulični njemački! Nakon svakog testa hvalila se u zbornici kako je ona izvrsna profesorica jer su testovi redovito bili napisani bez greške. No, tek je kasnije saznala, kada im više nije bila profesorica, da je sve te testove rješavao moj sin, baš kao što im je rješavao i domaće zadaće!
Ta agonija trajala je dvije godine, sve dok nismo dokazali i direktoru i pedagoginji da ga profesorica namjerno šikanira!
Konačno, u trećem razredu dolazi do smjene profesora. Za profesora njemačkog dolazi strogi profesor kojem smjenjena profesorica daje posebne naputke u vezi moga sina.
I već prvi sat poziva ga pred ploču. Nakon 15 minuta razgovora na njemačkom jeziku, profesor zaključuje da je on najbolji poznavatelj govornog dijela njemačkog jezika od kada on radi kao profesor, te mu zaključuje peticu. Tu je ocijenu zadržao ne samo u trećem već i u četvrtom razredu!
No, najdirljiviji dio ove priče dogodio se nakon prvog sata njemačkog jezika trećeg razreda gimnazije. Uvjerena kako je svom zamjeniku dokazala kako dotični učenik ustvari pojma nema o njemačkom jeziku, profesorica je slavodobitno dočekala svog zamjenika. No, umjesto potvrde njenih očekivanja dočekao ju je ledeni tuš. Naime, profesor joj je pred svim učenicima rekao kako dotični učenik bolje govori njemački od nje! I umjesto slavodobitnog veselja profesorica je grcajući u suzama odjurila u zbornicu!

No, druga mu je profesorica zagorčala život i doslovno uništila i snove i volju za daljnjim školovanjem! Bila je to profesorica iz matematike. On je znao matematiku, no profesorica je uložila i posljednji atom snage i znanja da mu dokaže suprotno. I već u prvom razredu ga poslala na popravak uz namjeru rušenja razreda. No, na opće iznenađenje svih prisutnih na popravnom ispitu rješava test za pet, pred komisijom brani svoj test bez greške i svi pokušaji profesorice da komisiju uvjeri kako on pojma nema o matematici padaju u vodu. Ipak, u svjedodžbu mu upisuju dvojku, uz obrazloženje da ne bi bilo u redu da učenik koji ide na popravni ima iz predmeta peticu! Što bi to govorilo o profesoru? Tu je dvojku s mukom održavao do kraja gimnazije. Jedinice i dvojke su pljuštale svaki sat. Kako si nije mogao priuštiti još jedan popravni ispit, zapustio je sve ostale predmete i posvetio se samo matematici, koja mu se ogadila, baš kao i cijelo školovanje.
Ta je profesorica uspjela upropastiti cijelu njegovu generaciju. Malo tko od njih je uspio upisati željeni fakultet, a još manje i završiti ga. I svi su to u školi znali, no kako je profesor matematike bilo deficitarno zanimanje, nitko nije htio barem opomenuti profesoricu. Radije su žrtvovali cijele generacije učenika!

Epilog srednjoškolskog školovanja moga sina bio je slijedeći: Nije želio upisati niti jedan fakultet koji je imao matematiku, a nije se mogao zamisliti kao profesor, pa niti filozofski fakultet nije dolazio u obzir. Jednom riječju mogao je birati između šljakanja na nekvalificiranim poslovima, jer kao gimnazijalac nije bio nitko i ništa ili otići u Njemačku, izučiti neko zvanje koje mu se nudilo i raditi ono što je želio!
Učinio je ovo drugo i nije požalio! Otišao je i nikada se više nije poželio vratiti u zemlju u kojoj je odrastao, u kojoj se zaljubio, u kojoj je istinski uživao u svemu osim u školovanju.

I drugi sin završio je istu gimnaziju. Imao je sreću da mu profesor matematike ne bude ona ista osoba, koja je uništila snove njegovog brata. Čak što više, profesor kojeg je imao potaknuo je u njemu volju za studiranjem tehničkog fakulteta, pa je upisao strojarski fakultet!

Eto, to je dokaz kako loš profesor i nula pedagog može uništiti snove i živote učenika ali i kako dobar profesor i pedagog mogu stimulirati učenike da upišu fakultete o kojima možda nikada nisu razmišljali!

No i u njegovom obrazovanju bilo je bisera.
Već u prvom razredu, jedan njihov zaigrani kolega, koji očito nije dovoljno mentalno sazrio za srednju školu, odlučio se našaliti s profesorom. Za vrijeme predavanja ubacio je kroz prozor tzv. žabicu, koja je više dimila nego stvarala zvukove. No, bilo je to dovoljno da izbije ogromni skandal, jer nitko iz razreda nije htio odati ime tog nestaška, pa je direktorica odlučila cijelom razredu podjeliti ukore! Uzalud smo je uvjeravali kako je vrijeme kolektivne odgovornosti iza nas i da postoji samo individualna odgovornost, no ukori su ostali, čak i nakon što se učenik sam javio, ispričao se i obećao da više neće činiti nešto slično. On je dobio ukor pred isključenjem, a cijeli razred na kraju godine sniženu ocijenu iz vladanja! Zaista pedagoška mjera. Ili budite špijuni i tužibabe ili ukor!

No, ono što se dogodilo u četvrtom razredu biser je nad biserima. Ne zbog samog događaja, već zbog reakcije profesora!
Bivši učenik srednje škole odlučio je posjetiti svoje prijatelje za vrijeme nastave. Nije u tome vidio neki problem jer on je prije koju godinu bio polaznik te škole pa ga više manje svi profesori poznaju. Ušao je u učionicu i sjeo u zadnju klupu. Šutio je i slušao, a profesorica ga je primjetila, no nije obračala pažnju. A onda je počeo drugi sat. U razred ulazi profesor, primjećuje osobu koja sjedi otraga i pita ga što on tu radi? Ovaj odgovara kako je došao obnoviti gradivo pred ispit, no profesor ne puši tu foru. Traži od redara da odmah dovede ravnateljicu, a nakon što je redar otišao, zaključao je ulazna vrata. Dotični je uvidio kako je stvorio bezvezni problem, ustao je i pokušao otići, no profesor ga hvata za ruku i ne dopušta mu. Dolazi do naguravanja. Osoba uspjeva izaći i odlazi iz srednje škole! Nastava se prekida. Uletava ravnateljica, razrednica, pedagoginja. Očekuje se još samo proglašenje opće uzbune i dolazak policije! Ustvari, nikome nije jasno zbog čega su profesori napravili uzbunu, no nitko ne smije pisnuti!
Dolazi do istrage, no nitko iz razreda ne govori tko je bila ta osoba. Profesori su bijesni i spremni na drastične mjere. Ipak, situacija se smiruje nakon što je direktorica sazvala izvanredno nastavničko vijeće.

Drugo jutro, dotična osoba, shvativši da je učinio glupost, odlazi do direktorice i pedagoginje, te profesora i iskreno se ispričava. Pokušava objasniti zašto je to učinio, te pokazati da je to bila isključivo njegova ideja. Svi prihvaćaju ispriku, no ne odustaju od kažnjavanja ili nekih učenika ili cijelog razreda!

Sastaje se nastavničko vijeće i nakon burne rasprave dolazi red na sankcije. Koga sankcionirati i kako. Tu riječ preuzima profesorica hrvatskog jezika i daje prijedlog. Cijeli razred dobiva ukor, a jedan učenik ( i to baš moj sin ) ukor pred isključenje i sniženu ocijenu iz vladanja. Srećom, razum je nadvladao emocije pa je usvojeno samo to da 10 učenika koji su se smijali na satu dobije ukor i to iz razloga jer redari nisu prijavili stranu osobu u razredu, a nitko nije želio reći tko je on!
Uzalud je bilo priznanje osobe, iskrena isprika i preuzimanje odgovornosti. A znate zašto? Jer dotični nije učinio ništa loše a kako više nije bio učenik te škole nisu mu mogli ništa. Za policijsku prijavu nisu imali materijala, a nekoga je trebalo kazniti! I umjesto da kazne dežurne učenike, koji su ga pustili u školu, a nisu smjeli, kaznili su razred u koji je dotični ušao.
Još jedna pedagoška mjera vrijedna "divljenja"!

A onda je sazvan prošireni roditeljski sastanak na kojem su bili prisutni i učenici i roditelji i razrednica i direktorica škole. Cilj je bilo opravdati dodjeljene ukore, iako su znali da je ta mjera potpuno i pogrešna i promašena. No, roditelji, barem neki, nisu "popušili" providna objašnjenja i u povišenom tonu objasnili svoja stajališta glede te situacije. Nakon vrlo burnog sastanka, razrednica je svečano obećala kako više nikada neće prihvatiti razredništvo u srednjoj školi jer je shvatila kako ona nije sposobna za to. Svečano obećanje trajalo je do iduće školske godine kada je preuzela razredništvo prvog razreda gimnazije!
BRAVO profesorice. To je pravi primjer kako se odgajaju srednjoškolci!

Ukori su ostali, a na završnoj priredbi, na opće zgražanje nekih profesora, nastupio je i mladić koji je izazvao cijeli skandal. Ovaj puta su ga pozvali učenici kažnjenog razreda i zajedno s njim napravili duhoviti skeč! Mogli su, jer im više nitko ništa nije mogao!

I drugi sin se nakon srednje škole više puta uvjerio kako stupanj obrazovanja i stručnost u ovoj zemlji ništa ne znače. Ako imaš prijatelje i rođake na pravim mjestima, a uz to si član vladajuće partije, nikakva ti škola nije potrebna i nikakva stručnost i iskustvo da bi postao netko i nešto! A moji sinovi nisu imali takve prijatelje, rođaci ih nisu šljivili ni pola posto i nikada nisu bili članovi niti jedne partije. I zato su sada obojica žitelji jedne druge države, gdje se cijeni struka i iskustvo, marljivost i želja za znanjem. I ne misle se više vraćati u Lijepu našu!

Oznake: Dnevnikopisac

Ustroj i funkcioniranje države sve nas je više uvjeravalo da su naši dani života i boravka u Hrvatskoj odbrojani! Jer biseri koji su se i dalje nizali više jednostavno nisu imali smisla. A živjeti u državi gdje su ovakvi i slični biseri normalna pojava više nam se jednostavno nije htjelo!

PRIMJER PRVI:
Djevojka nije baš briljirala u školi. Ustvari, škola je za nju bila nešto neosvojivo, pa se i nije previše trudila završiti je.
Prije domovinskog rata, kako je u školi potpuno propala, odlučila se udati. Da li zbog činjenice da je ostala trudna ili zbog ljubavi - nije bitno. Vjenčali su se, no roditelji su činili sve da ta veza što prije završi. I završila bi da nije došlo do rata. Njezin suprug otišao je na ratište i tamo nestao. Ona je već imala sve papire za rastavu, no savjetovali su je da neka ne nagli s rastavom, barem dok se ne sazna za njegovu sudbinu. Proglašen je nestalim, a ona je postala udovicom dragovoljca domovinskog rata.
Prvo je dobila novčanu pomoć za djecu koju su djeca dobivala sve do završetka škole. Zatim su dobili stan, a onda su i nju, niti krivu niti dužnu, zaposlili u državnoj službi. Odlična plaća, djeca sa svim povlasticama stradalnika domovinskog rata, stan od države u gradu i što ćeš više?

Dakle, osoba koja je jedva završila osnovnu školu udaje se za osobu koja ju je učinila trudnom. Vjenčaju se, no ta je veza sve samo ne normalan brak. Čak i ne žive zajedno. On odlazi u rat i tamo nestaje, a nju i njezinu djecu država tako zbrine da im je ugodan život zagarantiran do smrti! To se zove socijalna država!

Primjer DRUGI:
On je završio srednju školu. Upisao je fakultet, no zaljubio se i umjesto fakulteta nekoliko godina je studirao anatomiju svoje tadašnje djevojke! Razišli su se, a onda je došao rat. On se javio kao dragovoljac. Ubrzo se vratio s ratišta. Poslije rata otvorio je obrt, no obrt je propao, a ostali su veliki minusi kako kod njega tako i u poreznoj blagajni. Učlanjuje se u vladajuću partiju i tada stvarno započinje njegov život! Prvo ga imenuju vječnikom, a onda i na mjesto koje mu je donjelo i visoku plaću i mnoge povlastice, o kojima je mogao samo sanjati. I tako je jedan propali student, koji je uspio upropastiti jednu trgovinu i jedan obrt, poput ptice feniks, uz "malu" pomoć partije, uspio praktički iz pepela doći do stanja u kojem mu je dobar život osiguran do smrti!

S druge strane jedan doktor znanosti doslovno šljaka po cijele dane, i zimi i ljeti, po terenu i nije siguran da će idući mjesec dobiti barem minimalac!
Ili vrhunski elektroinžinjer koji cijeli svoj radni vijek pokušava održati svoje poduzeće u kojem zbog nestašice novca radi sve sam i nije siguran da će doživjeti mirovinu.

To su primjeri originalnih hrvatskih bisera. Fučkaš školu, fučkaš fakultet, fučkaš stručnost, iskustvo, znanje. Bitno je da si član vladajuće stranke i da imaš dobre prijatelje na pravom mjestu!

I onda se čudimo da nam ljudi svakodnevno odlaze iz Lijepe naše!

Oznake: Dnevnikopisac

Domovinski rat donio je velike promjene u naše živote. Konačno smo počeli živjeti u vlastitoj državi i konačno više nije bilo opasno biti hrvat.

No hrvatski biseri bez ikakve logike zdravog razuma i dalje su se nizali i to gotovo svakodnevno!

Za razliku od mnogih koji su bili ili su još na vlasti ili u političkim vrhuncima, moje poimanje obrane domovine svodilo se na to da za vrijeme rata moram biti na raspolaganju svojoj domovini. Ja sam jedan od rijetkih osoba (budala) koja se pred sam početak rata vratila u Hrvatsku, umjesto da sam ostao u stanu roditelja svoje žene u Njemačkoj. Nitko me nije tjerao da se vratim. Čak što više punica mi je zabranila odlazak i na sve načine pokušala spriječiti da sa sobom uzmem njenu kćer i unuka. No, vratili smo se.

Prvi biser na naš način dogodio se nedugo nakon našeg povratka!
Moja supruga, iako trudna, iako s malim djetetom, javila se u Dom zdravlja i stavila na raspolaganje. Bila je završena liječnica i iako njemica, željela je pomoći. No, za nju nije bilo mjesta. ( tko normalan treba liječnicu usred rata?) . Kako je u gradu u kojem je živjela nisu trebali, javila se u Novu ( tadašnju Vojnu ) bolnicu i stavila na raspolaganje, no sva radna mjesta bila su popunjena izbjeglim liječnicima iz Hercegovine.

Ali, jedan "genijalac", inače njezin stariji kolega, ponudio joj je da ide na prvu crtu bojišnice. Tamo su trebali liječnike.
Moja ih je supruga morala odbiti! Trudna i s malim djetetom, to si ipak nije mogla priuštiti!

Kako je vrijeme odmicalo tako je bilo sve očitije da me na bojišnici ne trebaju. Sve vojarne i vojne destinacije već su bile u našim rukama, a nekad respektabilna plaća u INA Naftaplinu, u kojem sam radio i imao ratni raspored, pretvorila se u crkavicu, od koje nisam uspio plaćati niti utrošeni plin preko zime. Počeo sam se baviti svim i svačim da zaradim koji dinar više, no bilo je sve očitije da ću svoju karijeru morati nastaviti izvan Hrvatske.

Osnovao sam poduzeće, pronašao stranog partnera, dobio dozvole za rad u Njemačkoj, dao otkaz u Naftaplinu i otišao! Pet godina kasnije zaradio sam dovoljno da u Hrvatskoj izgradim kuću i odlučio se vratiti i zaposliti u Hrvatskoj. No, u INI me više nisu htjeli, posla nije bilo niti za moju suprugu jer su sva mjesta liječnika popunili izbjegli hercegovci i opet smo životarili radeći sve i svašta. A onda sam se uspio zaposliti u Allianz osiguranju u Zagrebu!

Bez problema sam položio test za zastupnika i potpisao stalni ugovor. Istina, priznali su mi samo srednju školu, no posao je posao. U to vrijeme Allianz je bio ustrojen po njemačkom sistemu. Napredovanje je bilo automatsko prema broju godina rada, a ako ste bili uspješni zastupnici, to je svakako bio veliki plus. I bilo je tako sve dok mjesto prvog čovjeka Allianz osiguranja nije preuzeo naš čovjek! Već i ranije bilo je jasno da su sva rukovodeća mjesta zauzeli izbjegli BiH radnici, a da samo mi, novopridošli, mogli biti samo šljakeri - zastupnici!

U to vrijeme bio sam najstručniji za mnoga pitanja procjena imovinskih rizika i za davanje konačnog mišljenja. No, moje iskustvo i stručnost njima nije ništa značilo. Iako je Allianz često gubio veliki novac zbog nestručnih procjena, sama činjenica da su na tim mjestima bili "odabrani" bila je dovoljna da se gubici saniraju u tišini. Moja stručna pomoć, koju sam besplatno nudio - nije bila potrebna!

Vidjevši da ću uvijek ostati šljaker, dao sam otkaz i prešao u drugo osiguranje, na mjesto voditelja. No, i tamo je situacija glede rukovodećeg kadra bila potpuno ista, a mjesto voditelja bilo je samo mamac za prijelaz. Niti pola godine kasnije već sam degradiran u obićnog zastupnika! Otišao sam. Nisam mogao prijeći preko te nepravde i prevare.
I nikako mi nije bilo jasno zašto, baš nitko ne treba moje stručno mišljenje, koje se tražilo u gotovo svakom imovinskom osiguranju?
Ubrzo sam dobio novi posao - u velikom osiguravajućem društvu. Tamo sam se preporodio. Uvijeti rada su bili odlični, a plaća primjerena. Pa, iako su me tretirali kao početnika ( a imao sam već osam godina iskustva u osiguranju ), ubrzo sam napredovao barem glede primanja. No, kako sam prilikom odlaska iz Allianza stao na žulj jednom hercegovcu, koji je "igrom slučaja" od konobara u lokalnom motelu dospio na mjesto voditelja u Allianzu ( jer je bio iz istog sela kao jedan od članova uprave ), ovaj je potegnuo svoje veze i uspio isposlovati da me izbace i s ovog posla.

Tada mi je postalo jasno da si diplomu mogu pohraniti u kantu za smeće. Moje dugogodišnje iskustvo i stručnost nije bila nikom potrebna, a veliki novac koji je država uložila u moje školovanje, očito je bio uzalud utrošen!
A niti tada, baš kao niti sada, Lijepa naša se nije mogla pohvaliti da je imala novaca za bacanje! A bacala ga je i to na sve i svašta!

U međuvremenu su i moja djeca ali i supruga shvatili kako u Lijepoj našoj ponovno funkcionira sistem povlaštenih i onih obićnih. Primjerice, djeca stradalnika domovinskog rata mogla su se upisati u bilo koju školu ili fakultet, bez obzira na uspjeh u školi, dok su moja djeca morala biti najbolja ako su željela upisati ono što su htjela. To je u idućim godinama toliko kulminiralo da su moji sinovi u silnoj nemoći izjavili da bi bilo najbolje za njih da sam poginuo u ratu! Na žalost, koliko je to bilo nešto najstrašnije što sam čuo od njih, toliko je bilo i istina. I zato im nisam zamjerio!

Novi biser dogodio se mojoj supruzi!
Supruga je nakon završenog probnog rada odbila radno mjesto jer je zatrudnjela i nije željela biti nepoštena prema zdrastvenoj ustanovi. Direktor ustanove zahvalio joj je na poštenju i obećao joj, čim se poželi zaposliti, prvo slobodno radno mjesto. No, obećanje - ludom radovanje. Želju za poslom je izrazila ali posao nije dobila! I onda se vratila u svoj rodni grad u Njemačkoj i tamo se zaposlila. Tamo je trebalo liječnika. U Hrvatskoj, ratom razorenoj - nije!

Moja se supruga ipak vratila iz Njemačke, kako bi preuzela novootvorenu ambulantu u obližnjem selu. Mala ali dobro opremljena ambulanta u kojoj bi ona bila jedini liječnik djelovalo je kao super ponuda. No, bila je to samo još jedna prevara u nizu koje je provodio tadašnji ravnatelj Doma zdravlja. Umjesto u obećanu ambulantu, poslao ju je u treću ambulantu u selo udaljeno 12 kilometara od mjesta stanovanja, u ambulantu u kojoj su bili upisivani samo oni pacijenti koje nitko nije htio.
Prihvatila je posao, no zbog neljudskih uvijeta, naročito noću, počela je gubiti vid, a njezin šef uopće nije imao razumjevanja za njene probleme. Kako bi se ipak vratila u Dom zdravlja u mjesto u kojem je živjela i time spasila svoje zdravlje, javila se za stručno usavršavanje za voditelja hitne službe, koja se uskoro trebala otvoriti. Uspješno je završila školovanje, no, iako je hitna služba zaista otvorena i iako se javila na natječaj za kojeg su je školovali, nije dobila taj posao! Dobili su ga liječnici iz Zagreba. To je bio još jedan tipični hrvatski biser!

Uložiš novac u školovanje domaćeg kadra. Osoba živi nedaleko od Doma zdravlja i faktički u roku od 5 minuta može doći na radno mjesto. No, svoju školovanu osobu ne zaposliš, već liječnike koji žive više od 40 kilometara dalje!

To je bila posljednja kap koja je prelila čašu strpljenja moje supruge. Dala je otkaz, spakirala kofere i zauvijek otišla iz Lijepe naše!

Oznake: Dnevnikopisac

U svakom razdoblju mog života doživljavao sam svakojake bisere, događanja koja nisu imala veze s logikom zdravog razuma, no ipak su se događale. U osamdesetim godinama prošlog stoljeća biseri su se događali svaki dan, no ako uzmemo u obzir da smo tada živjeli u tvrdom komunizmu, koji se zvao socijalizam, tada postaje sve mnogo jasnije. Jer u to vrijeme nije bilo bitno što je logično, što je ispravno, što je normalno. Sve je to bilo tako ako su drugovi na vlasti tako željeli. Ako nisu tada je sve to bilo nevažno i provodile su se odluke koje su njima bile logične, normalne i ispravne! Tko se s time nije slagao, a uz to je to i javno iznosio, uglavnom je "odmarao" na Golom otoku, a oni koji su uz to smatrali sebe političarima, dobili su besplatan smještaj u Lepoglavi!

I upravo tamo je završila dotična osoba koja je pravi primjer kako se to tada činilo!

Dotični je još kao tek završeni školarac pobjegao u Njemačku, oženio njemicu, dobio troje djece, osnovao vlastito poduzeće i bio relativno uspješan poduzetnik. No, kao istinski hrvat nikada se nije slagao s komunistima. Ipak, on kao osoba bio je potpuno nevažan tadašnjoj vlasti SFRJ. Bio je zrnce prašine na koje oni nisu htjeli gubiti vrijeme, te na njegove sitne provokacije uopće nisu reagirali!

Jednog dana, zbog nekih okolnosti koje su se dogodile, dotični je odlučio otići iz Njemačke i vratiti se u svoj rodni kraj, te tamo sagraditi kuću i nastaviti raditi u svojem poduzeću. Donio je sa sobom pun kamion raznih aparata, strojeva, elektro materijala, pravo bogatstvo u ono vrijeme. Došao na SFRJ granicu i unatoč što je kao povratnik imao pravo sve to uvesti, sve su mu na carini zapljenili. Novac je srećom uspio prebaciti u Hrvatsku.

I od tada započinje velika borba dotične osobe protiv socijalističke države, koju je čak sudski i dobio, no svoje stvari, nikada nije dobio. Neke su propale na suncu, kiši, prašini i blatu, a neke su jednostavno nestale iz carinskog skladišta. Svoju "Golgotu" opisao je na nekoliko stotina stranica koje ću objaviti ovih dana na svom Blogu! No, sve je to bio samo povod za priču koju sam želio ispričati:

Jednog dana dotični je odlučio kupiti manji kamion kako bi mogao prevoziti robu. Bio je to Fiatov kamion, nov, lijep, štedljiv. No, već nakon mjesec dana dotični je uočio da je taj kamion čisti šrot, pa je kamion više vremena boravio na servisima nego na cesti. A onda je dotični odlučio obratiti se generalnom zastupstvu Fiata u Beogradu. Opširno im je napisao što sve nije dobro, priložio dokumente i očekivao odgovor. Odgovor je stigao u obićnoj koverti, na A5 arku papira, rukom ispisanom na ćirilici, bez štambilja, bez službenog uzglavlja. Nečitki rukopis dotični nije mogao odgonetnuti pa je otišao do svoje dobre poznanice s kojom se često družio i surađivao, da mu pomogne u odgonetavanju sadržaja pisma. Gospođa je bila srpkinja, pa je dotični zaključio da će ona sigurno moći pomoći. Zatekao ju je u njenom uredu. Bila je sama. Stavio joj je pismo na stol uz komentar - ajde mi prevedi što su to tvoji naškrabali! No, nečitka, rukom pisana ćirilica bila je problem i za nju, a kako se nije htjela osramotiti, dugo je pokušavala je pogoditi bit pisma, što ju je uzrujalo.

Idući dan ispričala je tu dogodovštinu jednom lokalnom slikaru, koji se također često družio s dotičnom osobom ali koji je imao sasvim druga stajališta o politici, pa su gotovo svakodnevno, on i dotični vodili žućne rasprave po lokalnim birtijama, uz konjakčiće i gemište! Kako je slikaru dotični već počeo ići na živce jer ga nije mogao uvjeriti da je u krivu, a on, slikar u pravu, ova dogodovština mu se učinila idealnom prilikom da se riješi dotičnog, pa ga je prijavio miliciji s optužbom nacionalne netrpeljivosti!

U to vrijeme isticati svoje hrvatstvo, a omalovažavati ili uvrijediti srbe bilo je vrlo opasno, pa se tako dotični ubrzo našao na optuženičkoj klupi!

No, dotični, koji je veći dio života proživio u jednoj pravno uređenoj zemlji bio je uvjeren da je ta optužba bez ikakvog osnova, te da će biti oslobođen. Tim više što jedina osoba koja je bila prisutna u uredu, kada je donio ono nečitko pismo, nije željela svjedočiti protiv dotičnog, jer to što je rekao, za nju nije bila uvreda.

I zato dotični nije angažirao odvjetnika. Da jest, bio bi bez problema oslobođen. No, nije. Odvjetnik tužitelja iskoristio je tu činjenicu, doveo na suđenje nekoliko svjedoka koji uopće nisu bili pravi svjedoci, jer nisu bili prisutni kada se navodni događaj odvijao, a koji su posvjedočili da je dotični grubo uvrijedio pripadnicu druge nacionalnosti.
I dotični, umjesto slobode dobiva 7 mjeseci zatvora u Lepoglavi!

Epilog!
I sam direktor Lepoglave u prvom je razgovoru izjavio kako je upoznat s predmetom i da mu nije jasno zašto su dotičnog uopće osudili, a još manje zašto je završio u njegovoj kaznionici!

Nakon nekoliko mjeseci služenja, odvjetnik kojeg smo angažirali uspio je isposlovati ponovno suđenje i dotični je oslobođen!

No, slučaj je ostao kao primjer kako se to radilo za vrijeme kumunizma kojeg su zvali socijalizam!




A onda se dogodio Domovinski rat

Oznake: Dnevnikopisac