Domovinski rat donio je velike promjene u naše živote. Konačno smo počeli živjeti u vlastitoj državi i konačno više nije bilo opasno biti hrvat.
No hrvatski biseri bez ikakve logike zdravog razuma i dalje su se nizali i to gotovo svakodnevno!
Za razliku od mnogih koji su bili ili su još na vlasti ili u političkim vrhuncima, moje poimanje obrane domovine svodilo se na to da za vrijeme rata moram biti na raspolaganju svojoj domovini. Ja sam jedan od rijetkih osoba (budala) koja se pred sam početak rata vratila u Hrvatsku, umjesto da sam ostao u stanu roditelja svoje žene u Njemačkoj. Nitko me nije tjerao da se vratim. Čak što više punica mi je zabranila odlazak i na sve načine pokušala spriječiti da sa sobom uzmem njenu kćer i unuka. No, vratili smo se.
Prvi biser na naš način dogodio se nedugo nakon našeg povratka!
Moja supruga, iako trudna, iako s malim djetetom, javila se u Dom zdravlja i stavila na raspolaganje. Bila je završena liječnica i iako njemica, željela je pomoći. No, za nju nije bilo mjesta. ( tko normalan treba liječnicu usred rata?) . Kako je u gradu u kojem je živjela nisu trebali, javila se u Novu ( tadašnju Vojnu ) bolnicu i stavila na raspolaganje, no sva radna mjesta bila su popunjena izbjeglim liječnicima iz Hercegovine.
Ali, jedan "genijalac", inače njezin stariji kolega, ponudio joj je da ide na prvu crtu bojišnice. Tamo su trebali liječnike.
Moja ih je supruga morala odbiti! Trudna i s malim djetetom, to si ipak nije mogla priuštiti!
Kako je vrijeme odmicalo tako je bilo sve očitije da me na bojišnici ne trebaju. Sve vojarne i vojne destinacije već su bile u našim rukama, a nekad respektabilna plaća u INA Naftaplinu, u kojem sam radio i imao ratni raspored, pretvorila se u crkavicu, od koje nisam uspio plaćati niti utrošeni plin preko zime. Počeo sam se baviti svim i svačim da zaradim koji dinar više, no bilo je sve očitije da ću svoju karijeru morati nastaviti izvan Hrvatske.
Osnovao sam poduzeće, pronašao stranog partnera, dobio dozvole za rad u Njemačkoj, dao otkaz u Naftaplinu i otišao! Pet godina kasnije zaradio sam dovoljno da u Hrvatskoj izgradim kuću i odlučio se vratiti i zaposliti u Hrvatskoj. No, u INI me više nisu htjeli, posla nije bilo niti za moju suprugu jer su sva mjesta liječnika popunili izbjegli hercegovci i opet smo životarili radeći sve i svašta. A onda sam se uspio zaposliti u Allianz osiguranju u Zagrebu!
Bez problema sam položio test za zastupnika i potpisao stalni ugovor. Istina, priznali su mi samo srednju školu, no posao je posao. U to vrijeme Allianz je bio ustrojen po njemačkom sistemu. Napredovanje je bilo automatsko prema broju godina rada, a ako ste bili uspješni zastupnici, to je svakako bio veliki plus. I bilo je tako sve dok mjesto prvog čovjeka Allianz osiguranja nije preuzeo naš čovjek! Već i ranije bilo je jasno da su sva rukovodeća mjesta zauzeli izbjegli BiH radnici, a da samo mi, novopridošli, mogli biti samo šljakeri - zastupnici!
U to vrijeme bio sam najstručniji za mnoga pitanja procjena imovinskih rizika i za davanje konačnog mišljenja. No, moje iskustvo i stručnost njima nije ništa značilo. Iako je Allianz često gubio veliki novac zbog nestručnih procjena, sama činjenica da su na tim mjestima bili "odabrani" bila je dovoljna da se gubici saniraju u tišini. Moja stručna pomoć, koju sam besplatno nudio - nije bila potrebna!
Vidjevši da ću uvijek ostati šljaker, dao sam otkaz i prešao u drugo osiguranje, na mjesto voditelja. No, i tamo je situacija glede rukovodećeg kadra bila potpuno ista, a mjesto voditelja bilo je samo mamac za prijelaz. Niti pola godine kasnije već sam degradiran u obićnog zastupnika! Otišao sam. Nisam mogao prijeći preko te nepravde i prevare.
I nikako mi nije bilo jasno zašto, baš nitko ne treba moje stručno mišljenje, koje se tražilo u gotovo svakom imovinskom osiguranju?
Ubrzo sam dobio novi posao - u velikom osiguravajućem društvu. Tamo sam se preporodio. Uvijeti rada su bili odlični, a plaća primjerena. Pa, iako su me tretirali kao početnika ( a imao sam već osam godina iskustva u osiguranju ), ubrzo sam napredovao barem glede primanja. No, kako sam prilikom odlaska iz Allianza stao na žulj jednom hercegovcu, koji je "igrom slučaja" od konobara u lokalnom motelu dospio na mjesto voditelja u Allianzu ( jer je bio iz istog sela kao jedan od članova uprave ), ovaj je potegnuo svoje veze i uspio isposlovati da me izbace i s ovog posla.
Tada mi je postalo jasno da si diplomu mogu pohraniti u kantu za smeće. Moje dugogodišnje iskustvo i stručnost nije bila nikom potrebna, a veliki novac koji je država uložila u moje školovanje, očito je bio uzalud utrošen!
A niti tada, baš kao niti sada, Lijepa naša se nije mogla pohvaliti da je imala novaca za bacanje! A bacala ga je i to na sve i svašta!
U međuvremenu su i moja djeca ali i supruga shvatili kako u Lijepoj našoj ponovno funkcionira sistem povlaštenih i onih obićnih. Primjerice, djeca stradalnika domovinskog rata mogla su se upisati u bilo koju školu ili fakultet, bez obzira na uspjeh u školi, dok su moja djeca morala biti najbolja ako su željela upisati ono što su htjela. To je u idućim godinama toliko kulminiralo da su moji sinovi u silnoj nemoći izjavili da bi bilo najbolje za njih da sam poginuo u ratu! Na žalost, koliko je to bilo nešto najstrašnije što sam čuo od njih, toliko je bilo i istina. I zato im nisam zamjerio!
Novi biser dogodio se mojoj supruzi!
Supruga je nakon završenog probnog rada odbila radno mjesto jer je zatrudnjela i nije željela biti nepoštena prema zdrastvenoj ustanovi. Direktor ustanove zahvalio joj je na poštenju i obećao joj, čim se poželi zaposliti, prvo slobodno radno mjesto. No, obećanje - ludom radovanje. Želju za poslom je izrazila ali posao nije dobila! I onda se vratila u svoj rodni grad u Njemačkoj i tamo se zaposlila. Tamo je trebalo liječnika. U Hrvatskoj, ratom razorenoj - nije!
Moja se supruga ipak vratila iz Njemačke, kako bi preuzela novootvorenu ambulantu u obližnjem selu. Mala ali dobro opremljena ambulanta u kojoj bi ona bila jedini liječnik djelovalo je kao super ponuda. No, bila je to samo još jedna prevara u nizu koje je provodio tadašnji ravnatelj Doma zdravlja. Umjesto u obećanu ambulantu, poslao ju je u treću ambulantu u selo udaljeno 12 kilometara od mjesta stanovanja, u ambulantu u kojoj su bili upisivani samo oni pacijenti koje nitko nije htio.
Prihvatila je posao, no zbog neljudskih uvijeta, naročito noću, počela je gubiti vid, a njezin šef uopće nije imao razumjevanja za njene probleme. Kako bi se ipak vratila u Dom zdravlja u mjesto u kojem je živjela i time spasila svoje zdravlje, javila se za stručno usavršavanje za voditelja hitne službe, koja se uskoro trebala otvoriti. Uspješno je završila školovanje, no, iako je hitna služba zaista otvorena i iako se javila na natječaj za kojeg su je školovali, nije dobila taj posao! Dobili su ga liječnici iz Zagreba. To je bio još jedan tipični hrvatski biser!
Uložiš novac u školovanje domaćeg kadra. Osoba živi nedaleko od Doma zdravlja i faktički u roku od 5 minuta može doći na radno mjesto. No, svoju školovanu osobu ne zaposliš, već liječnike koji žive više od 40 kilometara dalje!
To je bila posljednja kap koja je prelila čašu strpljenja moje supruge. Dala je otkaz, spakirala kofere i zauvijek otišla iz Lijepe naše!
Post je objavljen 06.11.2018. u 21:53 sati.