Život sviježeg penzića

Danas je 15.01.
Prije točno četiri mjeseca i dva dana ispunio sam uvijet za starosnu mirovinu.
65 godina starosti i 24 godine radnog staža.

Iako bi netko pomislio da sam za nedostatak staža sam kriv, ipak nije baš tako. Naime, u vrijeme kada sam bio radno sposoban i dovoljno mlad za rad, posla nije bilo. niti je potražnja za radnom snagom bila takva, kao danas.

Pronaći posao u struci, krajem dvadesetog stoljeća, u Hrvatskoj, bila je velika privilegija. I tada, baš kao i danas, za takav posao trebalo je imati jake veze i poznanstva, a ja ih nisam imao. Mislio sam da jesam, jer su neki poznanici ili veliki prijatelji moga tetka radili u poduzeću u kojem sam se i ja želio zaposliti, no dotični mi nije ništa pomogao. Baš kao niti bračni par profesora, koji su me cijenili i poštovali, a ja njih još više, no to poštovanje je bilo daleko slabije od potrebnog za takvo zaposlenje. Ipak, uspio sam se sam zaposliti i to u struci. OK, ne baš 100% u mojoj struci, no vrlo blizu.

Vratimo se temi.

Nakon dva mjeseca, u kojem su mi isplaćivali akontacije, u studenom, prošle godine, prvi puta sam dobio punu mirovinu.
A onda sam shvatio što znači biti umirovljenik u Hrvatskoj. I sada još više podržavam svoje sinove i suprugu i sve koji se odlučili, otići raditi izvan Hrvatske, u neku državu gdje se radi ali i zaradi. U državu gdje cijene radinost i stručnost. U državu gdje biti član neke političke stranke nije nikakva prednost, baš kao niti biti dijete palog borca ili dragovoljca domovinskog rata ili stradalnika domovinskog rata.
Da bi i nakon odlaska u mirovinu, osoba mogla normalno živjeti od svoje mirovine, definitivno ta osoba nema što raditi u Hrvatskoj, osim ako ne radi kao saborski zastupnik, ministar u Vladi, župan ili dožupan ili možda gradonačelnik nekog većeg i bogatijeg grada.
Dakle, ako nisi političar, na nekoj, dohodovno, vrlo isplatljivoj funkciji, tada bjež iz Hrvatske.
Za svog radnog vijeka radio sam mnoge poslove. Manji dio staža sam obavio u svojoj struci, a veći, na poslovima koji s mojom strukom nisu imali nikakve veze. Jedno vrijeme bio sam zaposlen u svojem vlastitom poduzeću i kao takav sam radio u inozemstvu, u Njemačkoj, no bio sam zaposlen u hrvatskom poduzeću i u Njemačkoj nisam stekao nikakve uvjete za mirovinski staž.
Tko je, u to vrijeme i s toliko godina, razmišljao o mirovini?
Možda bi bilo bolje da jesam. Možda tada ovo ne bih pisao. Možda bi mi hrvatska i njemačka mirovina bile dovoljne za normalan život u mirovini. Možda!
I sad je tako kako je.
A kako je? Financijski gledano – nikako.
Unatoč tome što sam dio radnog vijeka radio u poduzećima s visokim primanjima i visokim uplatama doprinosa za mirovinsko osiguranje, moja današnja mirovina je tek malo viša od 301 eura.
Što danas može, osoba u Hrvatskoj, s mirovinom od 301 eura?

Malo matematike.
Ako 301 euro podjelimo s 30 dana , dobivamo 10,03 eura dnevno.
10,03 eura podjelimo s 3 ( 3 obroka na dan ) i dobivamo 3,43 eura po obroku.
Pokušajte s tim novcem pojesti pošteni obrok, pa makar hranu kupovali u trgovinama za siromašnije osobe.
Dakle, imam punih 10,3 eura dnevno za potrošiti na hranu, za režije ( pod uvjetom da imam vlastiti stan ) ili za režije i stanarinu ( ako unajmljujem stan ili sobu ) i za hranu. A gdje su još participacije za lijekove, za putovanje ( u slučaju velike potrebe ) autobusom ili vlakom?
Jasno je i slijepcu da nemam dovoljno novaca za sve to.

No, naša Vlada nudi rješenje. Mogu se zaposliti na 4 sata dnevno, te dodatno zaraditi. Odlično. Neki, čije su struke tražene, to sigurno i čine. A što ću ja? Moj posao je pretežno terenski ali i laboratorijski. Tko će me zaposliti na pola radnog vremena u takvim poduzećima? Nitko. Na terenu trebaju mlade stručnjake, a ne one u starosnoj mirovini. Dakle, ostaju mi poslovi koji nemaju veze s mojom profesijom, a to znači niti s mojom stručnošću. Ili, po seljački, nekakvi pomoćni, šljakerski poslovi. A takvi su poslovi najslabije plaćeni. A takvi su poslovi, tjelesno, teški. A ja sam u starosnoj mirovini.
Dakle, slaba korist, barem za mene, od ovih mogućnosti, koje nam nudi naša Vlada.
No, izlaz postoji.
Odlazak u Njemačku. Tamo mogu raditi pomoćne poslove ili tzv. mini job.
Mini job se plaća minimalno 12 eura na sat, a smijem odraditi toliko sati da mi dohodak ne bude viši od 500 i nešto eura mjesečno, koliko se smije zaraditi, bez poreza na dohodak.
Dakle, moja mirovina u Hrvatskoj , nakon 24 godine rada i s navršenih 65 godina života, iznosi nešto više od 301 euro, a za mini job u Njemačkoj, mjesečno mogu zaraditi još nešto više od 500 eura.
Ali, za to treba otići u Njemačku i tamo imati besplatni stan i hranu, jer ako to morate plaćati, tada Vam od tih 500 i nešto eura neće ostati ništa i još ćete biti u debelom minusu.

Dakle, niti to nije rješenje. Rješenje je ono kakvo su izabrali moji sinovi.
Stariji je u Hrvatskoj završio srednju školu, kratko radio u zaštitarskim službama, a onda otišao u Njemačku i tamo se dodatno školovao i zaposlio.
Mlađi je završio fakultet u Hrvatskoj i kao mag. otišao u Njemačku, zaposlio se u njemačkom poduzeću i radi kao razvojni inženjer u struci. Ako ostanu raditi u Njemačkoj, do mirovine ili se vrate u Hrvatsku, ali kao zaposleni u njemačkim poduzećima, ne moraju brinuti za život poslije odlaska u mirovinu, bez obzira gdje živjeli.

Vratimo se na moje probleme. Dakle, primam mirovinu od koje nemam šanse preživjeti cijeli mjesec a kamo plaćati režije ili otići nekamo s autobusom ili vlakom.
Znajući da sam ja jedan od njih preko 400.000 koji imaju sličnu visinu mirovina, Vlada donosi uredbu o jednokratnoj pomoći svima nama, a za ublažavanje posljedica povećanja životnih troškova.
Meni bi to bilo, s obzirom na visinu mirovine, 119,50 eura. Isplata je krenula 29.12.2022.
No, moja sreća je kratko trajala. Naime, uz tu uredbu denesena je i uredba da će, do kraja godine, taj novac dobiti samo oni, koji su umirovljeni do 31.08.2022 godine, dok svi ostali, koji su umirovljeni do 31.12.2022 godine, to dobiti u ožujku 2023. godine.
Dakle, dobit ću novac ali u ožujku, naravno, uz uvijet da do tada nisam umro od gladi ili od hladnoće, ako me, zbog nemogućnosti plaćanja stanarine, vlasnik stana ili sobe izbaci na ulicu.

Koliko je ta odluka van svake pameti, nije teško dokazati. Naime, samo zato što sam rođen, umjesto 31.08., 13.09. novac ću dobiti tri mjeseca kasnije. Pa, zar nije bilo logičnije da je donjeta odluka da će svi oni koji su bili u mirovini do kraja godine ili su do kraja godine umirovljeni, dobiti taj dodatak do kraja godine?

Naime, uz inflaciju od 12 i više posto, taj novac će dosta manje vrijediti za tri mjeseca, nego što vrijedi sada. A mirovine su nam ionako premale, ne za normalan život nego i za preživljavanje.
No, Vlada je neosjetljiva na to i drži se poslovice "poklonjenom konju ne gledaj u zube"! Dakle, moramo biti sretni da ćemo išta dobiti.

Još jedna činjenica vezana uz umirovljenike, nema nikakve logike. Ako želimo biti u tijeku s donošenjem novih odluka, glede naših mirovina, moramo svakodnevno pratiti novosti na internetskim stranicama HZMO-a.
Vrlo napredno i moderno, zar ne?
No, u Hrvatskoj ima jako mnogo osoba, koje su u mirovini, pa čak i koje još nisu, a da se ne znaju služiti internetom ili nemaju opremu za to ili su jednostavno slabovidni pa se, da i imaju na čemu, ne mogu služiti internetom.
Što s takvim osobama?
Da li će se i za njih netko pobrinuti da budu pravodobno izvješćeni o svemu što bi ih moglo zanimati?

Primjer, moja majka ima 94 godine. Slabo vidi, slabo čuje i jako se teško snalazi i kod običnog uspostavljanja veze na pametnom telefonu, a kamo da bi se služila internetom! Kako će ona saznati na što, po novim odlukama, ima pravo i kako to pravo može ostvariti?
Nikako.
Osim, ako joj ne priskoče sinovi, pa joj pomognu oko toga. Ona ima sreću, jer ima sinove koji joj mogu pomoći. A što je s onima koji nemaju nikoga?
To ostaje zagonetka. Ili možda nije. Oni, uglavnom, neće dobiti ništa, što bi mogli, kad bi ispunili neke obrasce ili poslali neke dokaze, koji su potrebni. A kako ne znaju što treba ispuniti ili poslati, neće to dobiti. I stvar je sređena.

Moramo znati da je u Lijepoj našoj bitno donjeti odluke. To, što su neprimjenjive na sve na koje se odnose ili ih nema tko primijeniti, to nije bitno.

Neki dan slušam na radiju vijesti i čujem podatak da velika većina umirovljenika prima mirovinu oko 400 eura, a to znači da žive ispod granice siromaštva. Moram priznati da me taj podatak bacio u dodatnu depresiju. A ispod koje granice živi osoba osoba koja dobiva 301 euro ili kao moj prijatelj 296 eura?

I onda, nakon svega, kao šlag na tortu, ne mogu dobiti pomoć od države prije ožujka, jer sam stekao uvjete za mirovinu 14 dana prekasno!

Nema veze. Da živim samo od mirovine, sigurno danas ne bih mogao ovo pisati, jer me ne bi bilo. No, da je to tragična činjenica to nitko ne može osporiti.

Oznake: Umirovljenje