Corona virus došao je i novinarima i svim živim bićima, osim ljudima, kao naručen.
Novinarima, jer su konačno, dobili materijale za pisanje, što je značilo da je sezona "kiselih krastavaca", konačno završila.
Svi internetski portali natjecali su se tko će objaviti više vijesti o pandemiji, sve dnevne novine, sve medijske kuće koje nešto znače, po cijele dane su nas "šopale" vijestima o Coroni.
Pojedine Vlade su munjevito reagirale, neke manje munjevito, a neke su ga ignorirale.
A nama, obićnim ljudima, činilo se kao da je pojavom virusa došlo neko drugo doba zemljine ere. Više nije bilo vijesti o ilegalnim migracijama, o ratovima na bliskom i dalekom istoku, o neredima u pojedinim gradovima. Tek poneka vijest u crnoj kronici o nesrećama na cestama, koje su, unatoč drastičnim kaznama, ponovno u porastu.
A onda su uslijedile mjere kakve svijet još nije vidio. Malo je bilo razlika od države do države, a sve se svodilo na krilaticu " budimo odgovorni - ostanimo doma"!
Odjednom je posao od kuće i u kući postao normalna stvar, djeca nam više nisu išla u školu, jer je škola došla k njima, preko TV i interneta, otkazane su sve športske, glazbene i kulturne priredbe i utakmice. Čak je i kretanje po ulicama bilo ograničeno, a za odlazak izvan mjesta prebivališta trebala je posebna dozvola.
Ljudi su pod obavezno morali stavljati maske na lice u svim javnim zatvorenim prostorima i prostorijama, zatvorene su sve trgovine i trgovački centri koji nisu prodavali hranu, a građevinski i ostali materijal mogli su kupovati samo registrirani obrtnici i građevinska poduzeća.
Odlazak u trgovinu obavljao se samo u krajnjoj nuždi, uz stroga pravila distance i obavezne maske na licima. Otići u trgovinu, tada, postalo je pravo zadovoljstvo. Gužve u trgovinama su nestale. Nervoza pojedinaca pretvorila se u beskrajnu strpljivost. Nije bilo naguravanja pred policama, nije bilo gužvi na blagajnama i nitko nam nije puhao za vratom dok smo ubacivali pin u uređaj za kartično plaćanje.
A onda, kada su države shvatile kako ih daljnje, ovakve mjere vode u bankrot i duboku recesiju, vladajuće garniture su počele postupno ukidati stroge mjere.
Mjere se i dalje ukidaju, no cijelo vrijeme slušamo preporuke "budite odgovorni i ostanite odgovorni"!

No, ljudi su ponovno pokazali da su nedokazivi. Mnogi su ukidanje nekih mjera shvatli kao dokaz da je opasnost od virusa nestala, a to znači, povratak u normalni život.
Pa su zaredali "Corona party", počela su masovnija okupljanja, susjedi su se počeli ili nastavili družiti kao i prije krize, a u trgovinama, unatoč svim propisanim mjerama, vratile su se gužve.
Istina, ljudi nose maske na licima, pa je barem što se toga tiče situacija malo drugačija nego ranije, no to je, na žalost jedina mjera koja se još, u potpunosti, poštuje!

Neki dan sam bio u jednom velikom trgovačkom lancu. Prije samo dva tjedna, kupovina tamo bila je prava divota. Bez gužvi, s maksimalnim izbjegavanjem bilo kakvih susreta i beskrajnim strpljenjem na blagajnama.
A sada - doslovno kaos! Iako su stroge mijere i dalje na snazi, niti ih se ljudi pridržavaju, niti ima osoba koje bi ih trebale provoditi.
Još nam treba samo inicijativa o prestanku nošenja maski i onda neka nam dragi Bog pomogne!

Kako je bio lijep dan, odlučio sam sa suprugom otići do jednog poznatog povijesnog lokaliteta, kraj kojeg smo prošli , sigurno barem stotinu puta i nikada nismo pronašli vrijeme da ga pogledamo.
Na parkiralištu uz sam lokalitet veliki pano s uputama kako se ponašati u i oko objekta.
Na svakih desetak metara - panoi s uputama, što je dozvoljeno, a što zabranjeno!

Dolazimo do cilja. Na prvi pogled, ljudi su disciplinirani. Nema okupljanja, nema druženja, nema zastajkivanja. Ulazimo u centralni objekt i dolazimo do obilježenog prostora. Na zidu je istaknut veliki plakat s upozorenjem kako se na jednom mjestu ne smijemo zadržavati duže od 10 minuta!

A onda dolazimo do glavnog i najatraktivnijeg dijela. Prednja strana lokaliteta, na brijegu s neopisivo lijepim pogledom na rijeku , gradove, polja i šume. Sunce nas grije i uz predivan pogled, jednostavno nas sili ostati i uživati.
No, upute su jasne. Nema zadržavanja, nema sunčanja na stepenicama, nema druženja, nema partijanja!
Upute su jasne, no posjetitelje za njih uopće nije briga.
Svi koji su bili tamo činili su upravo sve suprotno. Činili su sve ono što se ne smije i što je strogo zabranjeno! Mjere, koje su na snazi upravo zato da ne bi došlo do masovne zaraze i širenja virusa, postale su mrtvo slovo na papiru.

Pogledali smo, kratko uživali i otišli do obližnjeg kafića popiti kavu. Nekoliko minuta kasnije, dvoja policijska kola jurila su prema lokalitetu. Upitali smo konobaricu, što se događa, a ona je mirno odgovorila - ništa neobično.

To se ovdje događa svaki dan i to svakih nekoliko sati. Svako malo, osoba zadužena za brigu oko lokaliteta nazove policiju, zbog kršenja zabrana od strane turista. Policija dođe, upozorava, kažnjava, no čim policija ode, turisti nastavljaju kršiti pravila i propise. I tako svaki dan, po cijele dane!

Zašto?
Zar mi, ljudi, zaista nismo ništa naučili? Zar pojedinci zaista misle da je virus pobjeđen, nestao i da smo sada potpuno sigurni? A onda, kad se opet pojavi i kada nam Vlade opet uvedu stroge zabrane, hoće li se ti, kojih boli ona stvar za pravila i propise, ipak upitati, da li su pogriješili što su sve ignorirali?
Mislim da neće. Jer, svi smo mi samo obićni ljudi.

Oni od nas koji su se pridržavali pravila i propisa, činit će to i dalje.
Oni, koji su ih se pridržavali zato što su ih prisilili na to, i dalje će ih kršiti!
I ne samo kršiti, nego pozivati i nas druge da ih kršimo.

A onda će naši novinari opet trljati ruke, jer će, opet, idućih mjeseci imati o čemu pisati! I opet ćemo zbrajati brojeve zaraženih, oboljelih i mrtvih, opet ćemo svi biti u kućnom pritvoru, opet će naša dijeca, umjesto u školskim klupama, sjediti pred TV i monitorima, a mi ćemo, umjesto na posao, odlaziti u radnu sobu i raditi od kuće i kod kuće.

Oznake: Brižni

Ovo je priča o zahvalnosti.
Ustvari, ovo je priča o jednom gradu i njegovim stanovnicima o mentalitetu građana jednog manjeg grada u središnjoj Hrvatskoj.

Početak priče vraća nas nekih desetak, možda i petnaest godina u prošlost, u vrijeme kada je u tom gradu, jedan od poznatijih stanovnika bio čovjek, koji je otišao iz mjesta, koje je tada jedva bilo općina, u inozemstvo, a vratio se u to isto mjesto, s velikim kapitalom. I kada se vratio, to je mjesto još uvijek bila općina, no za ovu priču to nije nikakav važan podatak.
Kako bi ostvario svoje snove, svu svoju ušteđevinu utrošio je na gradnju jednog velebnog objekta, koji je u tri etaže imao preko 1200 m2.
Prva zamisao je bila da to bude hotel za samce s malim apartmanima i zajedničkm prostorijama, a kada je jedna od najvećih tvornica, u blizini, počela propadati, odlučio je umjesto hotela za djelatnike tvornice, napraviti dom za umirovljenike.
Ideja je bila odlična, no ipak, nije imao dovoljno novaca da bi takav objekt dovršio. A kako su njegovi " nasljednici" od samog početka davali do znanja kako nisu zainteresirani za ulaganje u taj projekt, postalo je jasno da su snovi bili i ostali samo snovi!
I tada je, jednom prilikom, a nakon toga sve češće, počeo pričati kako će tu nedovršenu zgradu, pokloniti Crvenom križu.
No, prerana smrt spriječila ga je u tom naumu i kuća je postala vlasništvo četiriju nasljednika
Dvojica suvlasnika, odlučili su ispuniti želju njihovog pokojnog djeda i svoju polovicu kuće pokloniti Crvenom križu!
Njihova je logika razmišljanja bila vrlo jednostavna.
Da bi kuću stavili u funkciju, u nju je trebalo uložiti veliki novac, kojeg oni nisu imali. Jedan od njih je tek počeo raditi, a drugi je još tražio posao.
Druga stvar. Kuća je bila u suvlasništvu, a ostali suvlasnici uopće nisu bili zainteresirani za bilo kakve dogovore, a kamoli za ulaganja u nju, što je značilo da će kuća, prije ili kasnije, propasti!
A to sigurno nisu željeli.
Stoga je odluka o poklonu bila odlična. S jedne strane ispunili su želju svoga djeda, a s druge strane, kuća neće propasti, već će postati sjedište humanitarnih aktivnosti grada i države!

Sam čin darovanja prošao je u svečanom tonu. Dvojac, koji je vodio CKV potrudio se da braća dobiju odgovarajuću pažnju, dobili su zahvalnice CKV, odgovarali na pitanja na konferenciji za tisak, te bili odgovarajuće počašćeni na svečanom objedu.

Pala su i obečanja, kako će, kada objekt bude gotov, na kuću staviti tablu na kojoj će pisati tko su bili donatori, a predsjednik CKV je obečao kako će predložiti gradonačelniku grada da njih dvojica postanu počasni građani grada!

Ruku na srce, svi znamo kako u trenucima ushićenja ljudi svašta izgovore i obečaju, pa se dvojica donatora nisu previše nadala iskazivanju te velike časti, no da su očekivali ,barem, priznanje grada, to jesu!
Očekivali jesu, no dobili nisu

Iako , kako je sam predsjednik CKV istaknuo, njihova donacija je najveća privatna donacija koju je netko ikada darovao, to očito nije bilo dovoljno da bi im se grad, na svečanosti za Dan grada javno zahvalio! Niti javno, niti interno niti na bilo koji način!
Čak nisu zaslužili niti pozivnicu na svečanu dodjelu priznanja!
***
U istom gradu živjela je osoba, koja je od kada je krenula u srednju školu odlučila svo svoje znanje, vještine i slobodno vrijeme koristiti za unapređenje života i rada mladih.
Bila su to vremena bivše države. Iako nije bio član SKH, cijele je dane provodio sa sekretarom omladine, pomažući mu u radu, dajući mu korisne i provedive ideje i savjete, a često puta i osobno organizirao manifestacije koje su i te kako odzvanjale tadašnjom općinom a i šire.

Za sav taj rad i trud nije tražio apsolutno ništa i to je i dobio.
Sve što je učinio za mlade, ušlo je u karakteristiku sekretara omladine, koji je zbog toga postao jedan od "boljih" sekretara.
No, njega to nije obeshrabrio.
Osnovao je društvenu organizaciju esperantista, koja je prema broju članova bila jedna od najvećih u Hrvatskoj, a i među najaktivnijima u bivšoj državi.
Pokrenuo je posebnu radijsku emisiju za esperantiste, koja je nagrađena kao najbolja emisija lokalnih radijskih postaja u Hrvatskoj
Osnovao je lutkarsku družinu koja je nastupala po Hrvatskoj i osvajala nagrade na festivalima!
Organizirao je Prve sportske esperantske susrete u Hrvatskoj, te oformio Hrvatsku esperantsku ligu u nogometu, rukometu, košarci i stolnom tenisu
Pokrenuo je tečajeve esperanta u osnovnoj i srednjoj školi, koji su postali dio slobodnih aktivnosti učenika, a u srednjoj školi dio izbornih predmeta!
Za sve to, dvaput je odlikovan od Saveza esperantista Hrvatske, no grad, u kojem je sve to činio i organizirao, nije mu rekao niti hvala, a kamoli mu dao bilo kakvu zahvalnicu ili priznanje!

Ista osoba pokrenula je na lokalnom radiju, osim emisije za esperantiste, posebne, savjetodavne emisije o zemljotresima, te najdugovječniju, emisiju o filmu, koja je , bez prekida, emitirana punih 22 godine!
Osim toga, pokrenuo je emisiju o zaštiti prirode, jedinu takvu emisiju u trajanju od 45 minuta u hrvatskom radijskom eteru!
Za sve to od radijske postaje nije dobio niti kune. Sve je radio dragovoljno, kao volonter, a troškove podmirivao od pokrovitelja, koje je sam pronašao.
Iako je bio najdugogodišnji volonter, radijska postaja ga nikada nije predložila za volontera godine.
Vrhunac "zahvalnosti" za sve što je činio za tu postaju dogodio se na dan proslave 40 godina od dana prvog emitiranja, kada ga je tadašnji direktor "zaboravio" pozvati na proslavu, iako je u tih 40 godina, minimalno 20 godina bio urednik i voditelj posebnih emisija na RV-u!
Nekoliko godina kasnije, dobio je još jednu "zahvalnicu" radijske postaje, za dugogodišnje volontiranje!
Obije emisije koje je uređivao i vodio trajno su ukinute!

I na kraju, spomenimo, kako je punih pet godina, o vlastitom trošku, s vlastitim aparatima, snimao i fotografirao sve nastupe Limene glazbe i mažoretkinja, dogovarao im nastupe i pronašao im medijskog pokrovitelja.
Sve snimljene i foto materijale im je poklonio za stogodišnjicu postojanja, kao prilog proslavi velike obljetnice!
Kao "zahvalu" za donaciju preko tisuću fotografija i preko sto minuta snimljenih filmova, koju je moguće vidjeti na njihovoj facebook stranici nije dobio niti "službeno hvala"!
***
Od kada je početkom sedamdesetih godina počeo raditi u osnovnoj školi, pa sve do odlaska u mirovinu, osoba koja je ostavila i te kako vidljiv trag u tadašnjoj općini, trudila se i uspjevala osnovnoj naobrazbi učenika dati posebni značaj, a uvjetima rada nastavnika i profesora dodatnu kvalitetu. Po struci je bio profesor filozofije i pedagog, koji je uz pedagošku akademiju završio i filozofski fakultet. Zaposlivši se kao pedagog, doslovno je cijele dane provodio s učenicima i nastavnicima osnovnih škola, koje su gravitirale prema središnjoj školi, u kojoj je bio zaposlen. Zahvaljujući njegovim inicijativama, mnoge su kaldrme i prašnjave ceste asfaltirane, uvedene su autobusne linije za prijevoz školske djece ali i lokalnog stanovništva, mnoge zgrade područnih škola su obnovljene, a nastavnici dobili uređenije i modernije stanove. Stalnim razgovorima s nastavnim osobljem podizao je razinu pedagoškog odgoja djece, a svojim stručnim savjetima i nevjerojatnom mirnoćom, rješavao je sve probleme i nastavnika i učenika.
Jedno vrijeme bio je i v.d. direktor osnovne škole, te predavač u gimnaziji, gdje je predavao filozofiju, psihologiju i logiku, a u osnovnoj školi i njemački jezik!
I profesori i nastavnici su ga cijenili, poštovali čak toliko da su zbog njega bili spremni žrtvovati svoja radna mjesta i karijere. Njegova riječ i njegovi stavovi bili su svima zakon, a to je Partija, koja je u to vrijeme vladala državom smatrala kao veliku opasnost za njih. Zato su ga , na sve moguće načine, pokušavali maknuti, omalovažavali, pokušavali ga izgurati na margine. Čak su mu srušili malu kućicu na moru, koju je sam sklepao od cigle i dvreta, usred divljine, u šumi, kućicu koja nikome nije smetala, niti ju je itko mogao vidjeti niti s kopna niti iz zraka. I kada je nakon toga, iz protesta izašao iz Partije, u koju je bio prisiljen ući, jer bez članstva, obavljati poslove koji podrazumijevaju odgoj učenika, bilo je nezamislivo, Partija ga je progonila i prijetila mu. No, njega to nije smetalo. I dalje je radio i dalje je svima pomagao, a još i danas, mnoge se generacije bivših gimnazijalaca prisećaju profesora, koji je i najdosadnije gradivo pretvorio u zanimljive priče i čije su ispite svi željno i nestrpljivo čekali. Profesora koji nikada nije podigao glas, koji nikada na nikoga nije vikao, profesora koji je svakog u razredu umirio lijepim riječima!
I kada je otišao u mirovinu, nastavljao je pomagati ljudima. Često puta je vozio ljude iz sela u grad i obratno, podučavao djecu kojima škola nije bila jaka strana, a pamćenje nikakvo, davao savjete i sa svima bio veliki prijatelj.
No, za sve to što je činio i učinio za školu, za nastavnike i za učenike nije dobio nikakve nagrade, priznanja ili odlikovanja. Tek je ponekad bio spomenut u ponekim monografijama ali ne kao neka zaslužna osoba, već kao netko tko je u to vrijeme bio zaposlenik te ustanove.
Iako je bio daleko najkompetentnija osoba glede povijesti osnovne škole, ali i tadašnjeg Narodnog sveučilišta, prilikom pisanja monografija, nitko ga nikada nije konzultirao niti pitao za savijet. Jednostavno su razdoblje njegovog djelovanja prekočili!
Kada je obolio i postao stanovnikom Caritas doma, nitko od svih kojima je pomagao, nije mu došao u posjete, a kada je umro, predstavnici osnovne škole, u kojoj je ostavio neizbrisiv pečat, nisu bili u stanju održati niti prigodni govor.

To su ljudi. To je mentalitet. Tako su odgojeni i tu nema pomoći.
Možeš biti heroj koji je hvaljen u cijeloj državi, a da u svome gradu nisi nitko i ništa.
S druge strane, možeš biti totalni propalitet, osoba koja je proganjala ljude i zatvarala ih i upropaštavala im živote u prošloj državi, pa nakon Domovinskog rata promijenila stranu i postala najveći domoljub i odmah si cijenjen i poštovan, tvoja djeca dobivaju visoke položaje, a na sprovodu ti pjeva poseban zbor i drže hvalospjeve kao da si narodni heroj!
Takav smo narod i zato, sve što je opisano nije ništa nenormalno!
Barem ne za građane malog grada središnje Hrvatske!

Oznake: Zahvalni

Nisam vjernik, no ipak vjerujem da postoji nešto što kontrolira sve životne procese na našem planetu. Čak što više, ne samo da vjerujem u to, nego sam uvjeren, kako upravo ona ( iako nije osoba pa bi bilo bolje nazivati je ONO ), je ta bez koje ne bi bilo ničega.
To što upravlja našom planetom zovemo Priroda!
Vjernici cijeloga svijeta imaju za nju različite nazive. No, nisam vjernik, barem ne onaj koji se moli Svevišnjem, u zgradama koje su sagrađene kao "njegova" utočišta i u kojima Njegovi izaslanici ili opunomoćenici dijele Njegove savjete i uče vjernike o Njegovim mudrostima!

Istina je kako osobe koje ne vjeruju u ništa, ustvari životare od danas do sutra, bez plana i cilja. Ima takvih mnogo i upravo zbog tih i takvih, netko je nekada odlučio darovati svekolikom puku jednu osobu ili bolje rečeno jedno NEŠTO, što će biti riješenje za sve i koje svima može pomoći!
I tako je nastao ON, iako, kako sam već napisao, neki smatraju da ON nije on nego ONA, a neki, poput mene da je ONO.
Glede naše, katoličke vjere ( koju jedino, iako vrlo površno, jedino poznajem ), postoji ON koji nas je stvorio. ON je stvorio i Svemir i Zemlju i sve što je na Zemlji.
Shvaćam osobu koja je prva spomenula Njega i proglasila ga Svemogućim.
Naime, jako mnogo je toga što se događa, a nauka nema objašnjenja za to. Mnogo toga je naučno dokazano, no uvijek se postavlja pitanje, gdje je ishodište svega toga?
Što je bilo prvo?
I tada , kada pitanja ostaju otvorena, stiže odgovor. ON ( ona ili ono ) je taj koji je sve stvorio i koji će sve učiniti što treba da bi sve bilo kako treba! i Time smo završili filozofijska razmišljanja, i više nema otvorenih pitanja.
Dakle, ako Vas bilo što zanima, a na to nemate odgovor struke ili nauke, tada je odgovor - to je tako zato jer ON je to tako htio!


Moja filozofija se svodi na to da sve što postoji i sve što vidimo oko sebe je ustvari samo jedno, a to jedno smo nazvali Priroda!
I svi smo dio toga. Sve živo i neživo je dio Prirode!
.
Priroda je ta koja je zaslužna za sve ovo što nam se događa. Ne samo ljudima, već svim živim bićima i neživim stvarima.
Priroda ima svoje zakonitosti koje se zasnivaju na samo jednoj činjenici. Sve što priroda stvori ima svoju svrhu.
Čak i ako apsolutno ničim ne doprinosi poboljšavanju naših života, nije uzalud stvoreno. Ako ništa drugo, služi kao dio prehrambenog lanca živih bića, koja u konačnici utjeću i na naše živote.
Primjer: Komarac
U Slavoniji, pogotovo uz rijeke i močvare, ljudi ali i sva ostala živa bića, osim nekih, sigurno bi najviše željeli da ih Priroda nikada nije stvorila.
Osim što svim živim bićima, kojima mogu, sišu krv, oni su i prenosnici raznih bolesti, od kojih su mnoge smrtonosne za živa bića, posebno za nas - ljude!
No,i kao takvi, oni imaju svoju funkciju i svoje mjesto na našoj planeti. Mnoge ptice i vodozemci hrane se komarcima i oni su i te kako sretni kada ih ima mnogo!
Pa onda, ako idemo po hranidbenom lancu, mnoga živa bića jedu i ptice i vodozemce. Čak i neke ptice jedu vodozemce, kao što i neki vodozemci jedu ptice.
A kao što znamo i mi ljudi volimo pojesti poneku pticu ili vodozemca, kao što bi neke ptice i vodozemci rado pojeli nas, kada bi mogli.
I krug je zatvoren!
Dakle i taj dosadni, a često puta i opasni komarac nije stvoren samo zato da bi dosađivao ili ubijao ljude!
I upravo taj komarac je odličan primjer kako funkcionira priroda!

Opće je poznato kako je čovjek čovjeku najveći neprijatelj! I to je činjenica koja postoji od kada postoji čovjek. Ali ta izreka ili činjenica vrijedi i za sva ostala živa bića. Niti jedno živo biće nije potpuno jednako onom drugom.
Primjer: Svaki čovjek je priča za sebe. Baza je uvijek ista, no u što će se razviti osobnost čovjeka ovisi o mnogim vanjskim utjecajima!
No, dok o tome kakav će čovjek biti kad odraste skrbi okolina ili kako mi to kažemo - odgoj, bića koja nemaju tako razvijene moždane funkcije, uvelike ovise o onima koje imaju.
Tako će se gotovo sve životinje ponašati onako kako ih dresiramo ili naučimo!
I najdivljija među njima, ako se od ranih dana nađe u društvu ljudi, postat će pitoma, iako će u svojim temeljima, uvijek ostati divlja i nepredvidljiva.
Lavove i tigrove, koji spadaju u porodice mačaka, ( a mnoge mačke su ustvari vrlo umiljate životinje ), moguće je dresirati da budu umiljate.
No, kad odrastu, veliko je pitanje neće li ih prirodni nagon natjerati, da nas u nekom trenutku, napadnu i pojedu? Jer one su prirodno zvijeri, dakle nisu domaće životinje i njima su ljudi hrana. Pa kad ogladne, a ne dobiju jesti, bez obzira koliko su izdresirani, da bi spasili goli život, napast će čovjeka!
To nije samo stvar loše dresure. To je prirodni zakon ili prirodni nagon, koji u divljim životinjama nastaje njihovim rođenjem.
Priroda se pobrinula da svako živo biće ima nekog ili nešto što će ga u određenom trenutku pretvoriti u neživo biće. Od onog najsićušnijeg do onog najvećeg.
Opće je poznato kako su nekada, kada je ljudski rod tek nastajao ili bio u početnoj fazi razvoja, planetom "harala" bića, koja nisu imala živućeg neprijatelja! Ustvari, možda su i imala, no bila su toliko velika da ih nitko, osim njih samih, nije mogao ubiti
A kako su prirodno bili miroljubivi i biljojedi, imali su sve preduvijete živjeti vječno!
Pa su ipak izumrli!
A za to je kriva Priroda. Ne čovjek, koji je inače za sve kriv.
Priroda je očito "odlučila" da je njihovo vrijeme postojanja na zemaljskoj kugli završilo. I tada je, prema mnogim naučinm radovima, u zemljinu atmosferu doletio jedan veliki meteor, zabio se u dio Sibirske prašume i napravio dar - mar.
Od udara u planetu, podigla se tolika prašina u nebeske visine da je sakrila sunčeve zrake i onemogućila im da se probijaju do zemljine površine.
A znamo, kako bez Sunca nema života.
Na zemlji je , uslijed nedostatka sunčeve topline, zavladalo ledeno doba, biljke su se smrznule, a dinosaurusi, koji su bili isključivo biljojedi, ostali su bez hrane.
I izumrli!

A upravo se čovjek, kao najinteligentniji oblik života na Zemlji, stavio u poziciju koja uništava ono što ga je stvorilo.
To se zove piliti granu na kojoj sjediš!
Ipak, Prirodu je nemoguće uništiti. I ako jednog dana ljudi unište planetu, recimo atomskim oružjem, time neće uništiti Prirodu. Priroda će i dalje postojati, samo što će postati nezdrava za većinu živih bića.
Zato bi bilo super da svi shvatimo kako je Priroda ta koja nam omogućuje život i kako bi bilo najbolje da živimo u skladu s Prirodom!

U to vrijeme, vrijeme kada je Priroda bila nezagađena, mnoge vrste bakterija i virusa, ako su i postojali, nisu mutirali u one opasne i smrtonosne. I oni su živjeli u Prirodi i bili dio Prirode.
A onda je na scenu došao čovjek. U početku je čovjek bio dio prehrambenog lanca u prirodi. Imao je svoju svrhu i svoje postojanje. No, čovjek je razvio dio tijela koji mu je dao najveću prednost pred ostalim bićima. Mozak
Na žalost, kada ljudi nešto razviju, umjesto da se time koriste kako bi bolje živjeli, oni to često pretvore u nešto što nema veze s dobrim i zdravim životom!
I tako su ljudi, od prehrambenog lanca, pokušali postati vladari nad Prirodom. I do dana današnjega nisu shvatili kako protiv Prirode nemaju apsolutno nikakve šanse. Problem je što neki i dalje to pokušavaju, ne birajući sredstva, te svojim radom ugrožavaju opstanak ostalih ljudi i živih bića, stanovnika ove planete!
A kako su ti ljudi uglavnom šefovi moćnih država, mi ostali se možemo samo pokušavati suprotstaviti i to više iz razloga kako bi očistili savijest, a ne da bi zaista nešto postigli.
Tako se, na žalost, ponašamo i prema prirodi.
Ljudski je rod izmislio gomilu tzv. "zelenih" datuma, dakle dana u godini, kada posebnim akcijama ukazuju na potrebu veće zaštite pojedinih živih bića ali i nežive prirode, bez koje nema života.
No, većina osoba koje to obilježavaju, čine to samo jer moraju ili zato da bi očistile svoju savijest ili da bi na taj način, nekom akcijom, dobili političke bodove ili svojih 5 minuta slave!
Ustvari, njihova svijest nije razvijena u smjeru istinske želje i volje glede očuvanja i zaštite prirode. I to je naveći problem u obilježavanju tih datuma!
U Hrvatskoj je jedno vrijeme bio veliki hit postati dio lanca tzv. eko škola ili Zelenih škola.
Osoba, koja je to instalirala, sigurno je imala dobre namjere. Možda je čak i stvarni, a ne formalni zaljubljenik u prirodu. No, postati dijelom takvog lanca, iako su pravila prilično stroga, a uvijeti zahtjevni, uopće nije bio nikakav problem. Bilo je dovoljno organizirati čiščenje otpada oko škole, posaditi nekoliko voćaka ili ukrasnog drveća, poneki rundel s cvijećem ili začinskim biljem i uvijeti su ispunjeni.
A kada ste djecu iz tih Zelenih škola upitali, na koji način, konkretno, čuvaju prirodu tada dobite uvijek isti odgovor, kojeg su naučili u školi.
"Mi sve recikliramo!"
A kada postavite pitanje, što znači reciklirati, tada postajete zločesta osoba, koja umjesto da zaplješće, kada čuje da djeca, od najranije školske dobi već recikliraju, postavlja glupa pitanja, na koja odgovor uglavnom ne zna niti jedan učenik!
Naime, neki "stručnjak" im je objasnio kako odvajanje otpada za recikliranje ustvari znači da odvajanjem otpada oni sami recikliraju, a djeca pojma nemaju što ustvari zaista znači ili označava riječ "recikliranje"?
Ali, forma je zadovoljena, djeca su "educirana" i škola je zelena!
A Priroda?
Koga briga za prirodu?
U svijetu postoji jedna organizacija koja globalno djeluje u zaštiti prirode. Zove se WWF!
Ogranak WWF-a za dio Europe je WWF - Adria
Kada sam počeo surađivati s njima, bio sam jako ponosan na sebe što su me uopće prihvatili, kao svoga, u jednoj takvoj moćnoj organizaciji.
Jednom prilikom, pozvan sam na izložbu i druženje u jednan trgovački centar u Zagrebu. Poveo sam sa sobom i svoje prijatelje i kolege, kako bih ih upoznao s djelatnicima organizacije, koja se bori za zaštitu prirode na svjetskom nivou.
Očekivao sam mnogo. Biti dio svjetske mreže znači biti dio nečeg što je poznato u cijelom svijetu. I ne samo poznato, nego i priznato. I danas po trgovinama možete pronaći proizvode koje na pakunzima imaju znak WWF i sliku njihove maskote , medvjedića Pande! To su proizvodi koji su garantirano ekološki i pakirani u ambalažu koju je 100% moguće reciklirati!
Ne mogu reći da mi na druženju nije bilo lijepo, no očekivao sam mnogo više, mnogo raskošnije, mnogo glamuroznije, mnogo bolje organizirano. Ovo je bilo druženje poput druženja povodom otvaranja izložbe rukotvorina u nekom Pučkom otvorenom učilištu.
Pozdravni govor, razgledavanje , mali, skromni domjenak i ajdemo kući!
Loša usporedba, jer otvaranje izložbi u POU je mnogo glamuroznije i raskošnije!
I što sam mogao zaključiti prema tom druženju? O kakvoj se to "svjetskoj" organizaciji ustvari radi?
Zvao sam predstavnike WWF Adria u naš mali grad, da budu posebni gosti najveće kulinarsko-turističke manifestacije, da postave svoj štand i podijele reklamne i edukativne materijale, no nisu se odazvali. Razlog? "Hvala na pozivu. Zaista bi željeli doći ali znate u to vrijeme nas je većina na godišnjem odmoru!"
Dragi moji iz WWF Adria. Kad se radi o zaštiti prirode tada se godišnji odmor može "poštimati". Radi se o jednom jedinom danu u godini. Ako Vam je to problem, onda se još više bojim za našu prirodu!
To je tako kod nas. I nema pomoći.

Loših primjera ima koliko hoćete.
Za vrijeme te manifestacije, svo zelenilo i sav okoliš na mjestima gdje se manifestacija održava je stavljeno u službu manifestacije. To znači da po zelenilu možeš voziti, gaziti, sijeći ga i uništavati, jer radi se o "višim" ciljevima i razlozima. Cijele godine ga naš Komunalac mazi i pazi i onda se dogodi manifestacija! A gdje je ljepše popiti piće nego pod krošnjom drveća, usred travnjaka u perivoju?
DA su važni naši limeni ljubimci od prirode to već znaju i vrapci na grani. Tako usred ljeta, kad nas sunce podari obiljem topline, najbolje je parkirati automobil na travnjak dječjeg igrališta, ispod stabla breze! I komunalni redar niti da pomakne prst, a kamoli da kazni nesavjesnog vlasnika, jer komunalni redar ima mnogo važnijeg posla! Koga briga za travnjak na dječjem igralištu. Barem trave ima dovoljno. Bude narasla druga!
No, ako parkirate na nogostup, odmah od policije dobivate "čestitku" u obliku uplatnice, jer na asfaltirani nogostup ne smijete parkirati. Na zelenu travu isto ne smijete, no o tome ne brine policija! A onaj tko brine ima drugog, važnijeg posla. I to uvijek.

Sve ovo pišem iz samo jednog razloga. Ovo što se događa u cijelom svijetu već gotovo dva mjeseca najbolja je poruka Prirode, kako Ona ili Ono uvijek ima način za spriječavanje daljnjeg uništavanja.
Uzalud najmodernija tehnologija, uzalud ogromno bogatstvo, uzalud najbolji timovi liječnika. Jedno oku nevidljivo živo biće, kojeg su ljudi nazvali Corona virus ili Covid 17, uspio je ono što nikome nikada nije uspjelo.
U roku od dva mjeseca pokoriti cijeli svijet!
A da bi ga spriječili u širenju, gotovo svi u svijetu su odredili ili karantene ili samoizolacije ili uvele policijski sat. Time je zaustavljena gotovo cijelokupna proizvodnja. Stali su industrijski pogoni, i mali i veliki poduzetnici su počeli raditi od kuće ili prestali s radom, a ostali narod se zaključao u kuće i čeka!
Oni koji to nisu učinili, broje mrtve i to u desecima i stotinama tisuća!
Posljedice toga su strašne ali ne za Prirodu. Priroda se, uz pomoć virusa, očistila brže i bolje nego su to uspjeli svi aktivisti za zaštitu prirode, iz cijelog svijeta, od dana osnivanja do danas!
Odjednom je najzagađenije more u Veneciji postalo čisto i prozirno. Divlje životinje su izašle iz šuma i sunčaju se po perivojima gradova. Ptica ima sve više, a pojavile su se i vrste za koje se mislilo da su izumrle. Ozonske rupe su se zatvorile, zrak se pročistio, atmosfera se očistila. Stanovnici mnogih gradova, sada u noćnim satima, mogu uživati u zvijezdanom nebu. Do danas su ga mogli vidjeti samo na TV ili u kinima!


Zar to nije divno?
A ljudi?
Ljudi su shvatili da se s virusom može i živjeti i preživjeti. Ali da se treba ponašati drugačije. Čak potpuno drugačije nego smo se ikada ponašali. A da je to moguće vidimo svaki dan i to po cijelom svijetu!
Nije li to još jedna pozitivna posljedica virusa?
Pitanje je samo da li će ljudi zaista shvatiti i prihvatiti da se s prirodom ne smijemo šaliti ili ćemo, nakon što pronađemo cijepivo protiv virusa, opet po starom!
Osobno, iako sam po prirodi optimist, u ovom slučaju - nisam!

Oznake: Prirodnjak