Naša posla – treći dio

Danas bez interneta ne možeš niti na WC. Ne treba to shvatiti doslovno jer kad te stisne, ne pitaš se ima li na WC-u interneta. No, da nam je Internet postao svakodnevnica, to je istina.
Meni pogotovo. Od kada živim u Njemačkoj, mnoge domaće filmove i serije nisam gledao, pa kad dođem u Hrvatsku, preko digitalne platforme HRTi, pokušavam ih pogledati što više. A digitalna platforma ne radi bez interneta jer je to internetska platforma.
I tako došlo vrijeme da se uputimo na zasluženi godišnji odmor.
Mnogo puta sam slušao svoje prijatelje koji su mi govorili kako na godišnjem odmoru ne žele niti čuti za televiziju, telefon i Internet. Neki od njih se odriću i struje, pa noći prije spavanja provode uz petrolejke. I to je za njih pravi odmor.
Nekada sam i ja bio takav. Ustvari, više zato jer interneta u vrijeme moje mladosti nije bilo, televizija je bila crno-bijela, a televizori mali, teški i vrlo rijetko sa stabilnom slikom.
Tako je moje ljetovanje pod šatorom bilo pravo robinzonsko, no meni je to bilo super. Vjerojatno zato što su se moji roditelji brinuli za sve što nam je bilo potrebno, pa sam ja uglavnom odmarao i uživao. Kada smo sedamdesetih godina prošlog stoljeća sagradili malu vikendicu usred makije, u Istri, ljetovanje tamo je bila prava pustolovina. Niti struje, niti vode. Svjetlili smo si petrolejkama i baterijskim lampama, a vodu smo dovozili u karnistrima iz sela. To je bilo samo za kuhanje i piće. Za pranje nije bilo vode. Prali smo se u moru.
Tko je tada razmišljao o TV-u? Tek kada su na tržište izašli mali tzv. Portabl TV-i, koji su se mogli gledati i uz pomoć baterija ili akumulatira, počeli smo, na odmoru gledati TV.
A interneta, da je i bilo, mi ga ne bi imali jer su, u to vrijeme, antenski stupovi služili samo za prijenos TV signala, a telekomunikacijski sateliti su služili samo vojsci. Mi mali, obićni ljudi smo o satelitskom prijenosu mogli samo sanjati ili to gledati u SF filmovima.
A Kompjutori su bili veliki poput dnevnih soba u kućama.
No, par desetaka godina poslije, Internet nas je u potpunosti "zarobio" i drži nas u svojim raljama.
I tako, eto nas u Vrbovcu, u stanu kojeg je unajmio naš mlađi sin. Stan je ustvari garsonjera, no za nas dovoljno velika. Ali, u garsonjeri nema kućnog interneta.
A bez kućnog interneta, gledanje internetske TV ili filmova znači potrošiti svoje gigabajte na mobilnoj tarifi, za nekoliko dana. Da bih to izbjegao, ugovorio sam si tjedni Flat Internet za 9,95 eura. Sedam dana neogranićenog interneta, a onda odlazim u stan na moru u kojem ima kućnog interneta.
Ali figa. Prošle godine je bilo interneta a ove godine ga nema. Moja supruga je počela šiziti. Njena predavanja u sklopu dodatne izobrazbe nisu išla bez interneta, a i serije koje je pratila ne može pratiti bez interneta. Svoje mobilne gige je utrošila u prvih nekoliko dana.
Nema drugog rješenja nego kupiti internetsku simicu pa koliko košta neka košta. I evo mene prvog jutra na moru, u Selinama, na jedinom kiosku koji postoji u tom selu. I pitam za simicu i gle čuda. IMA!
HT je pustio u prodaju "prepaid sim" – 10 dana interneta bez ograničenja za samo 10,62 eura.
Naravno, kupio sam tu simicu i ponosan i pun sebe vratio se u stan, uzeo ženin mobitel i otvorio paketić!
Kako ne bi nešto zeznuo, odlučio sam prvo pročitati upute glede aktivacije. Skinem košuljicu s "paketića" i ostajem zaleđen. Na omotu oko simice piše: Uživajte u najboljem flat internetu. A malo dalje piše: Flat Internet 7 dana!
Samo malo. Tko tu koga, s oproštenjem, ševi?
Kupio sam internetsku sim karticu koja garantira 10 dana neograničenog interneta, a dobio sim karticu na kojoj je 7 dana neograničenog interneta.
A onda počinjem čitati upute i pronađem slijedeći tekst:
" 7 dana neograničenog interneta uz brzinu do 350Mbit/s.
Znate što znači u Hrvatskoj brzina do....... To znači da Vam brzina može biti i 1 Mbit/s ali sigurno neće biti veća od 350Mbit/s.
OK. Brzina veća od 50Mbit/s je ionako dovoljna za sve Vaše potrebe osim ako ne skidate neke ogromne datoteke, a sve što je brže od 50 Mbit/s teško je uočiti kao veća brzina!
No, ako je brzina do 350Mbit/s zašto ne piše da Vam HT garantira minimalno 100 a maksimalno 350 Mbit/s. Tada bi okus prevare ipak bio malo blaži. Ovako je jako gorak jer nije isto da li imam 10 ili 7 dana neograničenog interneta. Barem cijena ne bi smjela biti ista!
A ima i jedna mala caka. Nakon 7 dana opcija se automatski obnavlja, naravno ako imate dovoljan iznos na Vašoj sim kartici, no 24 sata prije HT Vam šalje poruku s pitanjem da li želite nastaviti s korištenjem ili ne.
Lukavo, zar ne?
Lukavo jer HT računa da ćete svoju SIMicu napuniti s dovoljno eura ali i da niste osoba koja stalno provjerava dolazeće poruke, tim više što ih HT šalje kao SMS poruke. Pa ako nakon 6 dana korištenja interneta niste provjerili SMS poruke, a imate dovoljno novaca na Sim kartici, HT će Vam automatski obnoviti račun i naplatiti Vam ga. I to tako sve dok ne potroši Vaš novac na simici. A Vi nećete imati blage veze da ste obnovili račun i da imate flat Internet ( naravno samo ako ste još uvijek u Hrvatskoj )!
Draga gospodo iz HT-a – ovo je čista prevara, a ja imam čvrste dokaze o tome!

Oznake: Naša posla 3. dio

NAŠA POSLA drugi dio

Osim što u Njemačkoj ne možete, u hrvatskim restoranima jesti originalna hrvatska jela, postoji još jedna činjenica u vezi balkanskih restorana, koja mi se uopće ne sviđa, no na žalost stalno se događa.
Činjenica se zove nepostojana kvaliteta!

Hrvatski restoran u okolici Passau

Prvi puta smo bili za vrijeme Corone. Bili smo sami u restoranu. A vlasnik nam je osigurao pravu domaćinsku atmosferu. Hrana je bila izvrsno pripremljena, a cijene umjerene.
Drugi puta smo tamo slavili rođendan našeg mlađeg sina. I opet je bilo odlično. Čak su napravili i posebnu atmosferu kod dolaska rođendanske torte, koju smo sami složili, a oni servirali. Vlasnik se pobrinuo i za naše najmlađe goste da im niti jednog trenutka nije bilo dosadno.
A onda, treći puta, za drugi rođendan, sve dobro što smo imali i zapamtili se rasplinulo kao mjehurić od spunice.
Prvo smo dobili "separe" koji je bio neprimjeren našim potrebama. Zatim smo se načekali da bi naručili piće i hranu, te dobili tzv. "duhovite" komentare od strane vlasnika, koji si je dopustio čak i prelazak na "ti", no bez pitanja da li se slažemo s time ili ne. Hrana je bila, blago rečeno, loša. Pomfri je bio suh, tanak i prepečen, pa smo ga mogli koristiti više za čačkanje zubiju nego za prilog, a niti glavna jela nisu bila onakva kakva smo očekivali.
Nakon beskonačnog čekanja računa, otišli smo u uvjerenju da više nikada nećemo doći.
Šteta!
Ne moram napomenuti da na jelovniku nije bilo niti jedno originalno hrvatsko jelo ili piće!

Navodni balkanski restoran kraj Simbach am Inn. Gazdarica je vjerojatno srpkinja. Ona je ujedno i glavna kuharica, a u jelovniku i jedan specijalitet kuće, srpsko nešto!

Prvi posjet i sve je bilo odlično. Restoran je na litici. Do njega se dolazi šumskom cestom, uglavnom pješice, a s terase se pruža lijep pogled na Simbach, Braunau i ostala mjesta uz rijeku Inn.
Rezervirali smo stol jedan dan ranije. Stol je bio za nekoliko osoba, malo sa strane, na najgornjem nivou tako da naš pas nije nikome smetao, a niti njega nitko nije ometao.
Naručili smo dnevni meni za dvije osobe i otišli vrlo zadovoljni i kvalitetom i količinom i cijenom.
Drugi put je, na našu žalost, bio dijametralno suprotno.. Iako smo stol rezervirali, kao i prošli put, jedan dan ranije, dobili smo stol kojeg smo dijelili s još dva para. Iako smo napomenuli da imamo psa sa sobom, očito su vlasnici zanemarili tu činjenicu, pa smo cijelo vrijeme bili mobingirani primjedbama ostalih za stolom, kojima je prisustvo našeg psa očito smetalo. Da bi nas otjerali, jedna gospođa počela je pušiti, iako je pušenje u restoranima gdje se poslužuje jelo, zabranjeno!
Ovaj puta smo naručili dva zasebna jela. Porciju ćevapa s pomfrijem i porciju specijaliteta restorana – Srpsku platu ( ili nešto slično )!
Niti su ćevapi bili na nivou kvalitete kao prošli put, niti je srpsko nešto bilo jestivo. Nekoliko komada pečenih šnicli napiknutih na metalni ražnjić bili su suhi i bez okusa, pa je jedino pomfri bio jestiv. Ljuti ajvar samo je pogoršao opći dojam. Salata, koju smo sami uzeli mogla se uzeti u malim zdjelicama, poput kineskih zdjelica za juhu.
Jadan je restoran koji štedi na salati.
Na kraju smo platili nekoliko eura više nego prošli put, a hrana , po kvaliteti, nije bila niti slična onoj.
I opet pitanje. Kako je moguće da u dva posjeta doživimo dijametralno suprotan doživljaj posjeta istom restoranu? Isti ambijent, isti način rezervacije, ista kuharica, a kvaliteta hrane niti slična. Da o smještaju za stolom i ne pišem!

Oznake: Naša posla 2

NAŠA POSLA

Već više od pet godina živim u Njemačkoj. Od završetka fakulteta na mnoge sam načine bio vezan za tu državu, da bih se, prije više od 35 godina, vjenčao s osobom koja je pola njemica a pola hrvatica. I od tada mi je Njemačka druga domovina.
Ono što me je u Njemačkoj naročito veselilo bili su restorani. Nisam neki gladuš ali volim istraživati i isprobavati razna jela. A u Njemačkoj se zaista može uživati u jelima kuhara iz gotovo cijelog svijeta.
No, vjerovali ili ne, jedina "originalna" jela koja u Njemačkoj ne možete jesti su Hrvatska jela.
Hrvata u Njemačkoj je svaki mjesec sve više. Od ulaska u EU, broj hrvata u Njemačkoj je znatno u porastu. No, unatoč tome što nas u Njemačkoj ima više nego kineza ili grka ili talijana, u hrvatskim restoranima ne možete pojesti originalno hrvatsko jelo.
Zašto?
Pitao sam jednog vlasnika restorana, hrvata, koji je otvorio restoran u okolici grada Passau, zašto u njegovom restoranu nema originalnih hrvatskih jela poput purice s mlincima, zagorskih štruklji, pere ili primjerice, zašto ne možemo popiti neko hrvatsko pivo poput Karlovačkog, Žuje, Pana, Osiječkog, Velebitskog.....?
Odgovor je bio vrlo kratak. Zato jer njemci ne vole jesti naša jela niti piti naša pića.
Glupost.
To je izgovor koji nema veze sa stvarnošću. Naime, pitajte bilo kojeg njemca koji ljetuje ili je ljetovao u Hrvatskoj, zašto baš u Hrvatskoj?
Odgovori su uvijek isti: Prelijepa zemlja, druželjubiv narod, lijepa obala, čisto more i odlična hrana.
Pa kako je moguće da njemci idu u Hrvatsku, između ostalog i zbog fine hrane, a kada se vrate u Njemačku, istu tu hranu više ne žele jesti?
Naravno, nije moguće i nije istina. Istina je da u Njemačkoj ne mogu jesti ona jela koja jedu u Hrvatskoj.
I sad razmislimo.
Odete u grčki restoran, a na jelovniku isključivo grčki specijaliteti.
Odete u kineski restoran, a na jelovniku samo kineski specijaliteti
Odete u talijanski restoran, a na jelovniku samo talijanski specijaliteti.
Odete u indijski restoran, a na jelovniku samo indijski specijaliteti
Odete u hrvatski restoran, a na jelovniku sve vrste jela osim originalnih hrvatskih!
Ja to jednostavno ne razumijem ali sam 100% siguran da bi hrvatski restorani bili puni njemaca kada bi u hrvatskom restoranu mogli pojesti originalna hrvatska jela. Treba samo napraviti jednu degustaciju i bojazan da neće biti gostiju odlazi u povijest.
No, na našu žalost, od toga ništa, barem ne u ovom dijelu južne Bavarske.

Oznake: naša posla

Već nekoliko godina uzastopno dio svog godišnjeg odmora moja supruga, pas i ja provodimo u mjestu Seline kraj Starigrad Paklenice. Razloga za to je mnogo, a najveći je vrlo lijep i moderan stan kojeg koristimo za vrlo prihvatljivu cijenu. Drugi razlog je što se taj stan nalazi na rubu Parka prirode pa u roku cca 10 minuta hoda možemo ili šetati stazama Velebita ili se kupati na nekoj od mnogobrojnih plaža.
I sve to djeluje vrlo idilično sve dok ne dođete do mora, jer na ulazu u svaku šetnicu, te na sve plaže stoje znakovi zabrane ulaza s psima. Ne samo da se na plaže ne smije doći s psima i kupanje pasa na tim plažama, već se ne smijete niti šetati s psima uz more, barem ne na dijelovima koji su posebno uređeni.
Nije mi to baš jasno, zašto? Naime, svi psi koji su sa svojim vlasnicima ovdje na odmoru moraju biti na povodcu i imati brnjice na njuškama. Prema tome psi ne predstavljaju nikakvu opasnost za druge osobe.
Psi, kućni ljubimci, su čisti. Pas nikada ne obavlja nuždu u moru i vrlo je malo pasmina koje se zaista vole kupati ili plivati. Većina se uroni do trbuha, malo se ohlade i vrate se na obalu. I zašto onda imaju zabranu ulaska u more i šetanja uz more? To je pitanje na koje nikada nisam dobio odgovor.

Još nekoliko napomena vezanih uz ovu temu. U današnje vrijeme većina turista, osim s djecom, dolaze na odmor sa svojim kućnim ljubimcima. To se naročito odnosi na starije turiste koji dolaze u pokretnim kućama za odmor ili u mini busevima. Većina njih odsjeda u kampovima i sigurno su vrlo neugodno iznenađeni kada na ulazu na plažu vide znak zabrane za pse. Istina, mnogi se na to ne obaziru, pa se njihovi ljubimci kupaju zajedno s njima, no ima i onih gostiju ili domaćina koji su spremni i na fizički obračun kako bi dokazali da znakove treba poštivati.
I sve to u vrijeme kada plaćemo za gostima kojih je manje nego prošlih godina, a koje dočekujemo i s ovakvim bizarnim zabranama ali i s nerealno visokim cijenama.

Prije "mnogo" godina donjeta je odluka da se krene u izgradnju drugog kolosjeka na relaciji Dugo Selo - Križevci. Dobiveni su novci od EU fondova, odabran je izvođač radova i uz veliku svečanost, krenula je izgradnja.
Godine su prolazile, rokovi dovršetka su se stalno odgađali, izvođači su se mijenjali, neki su propali, a neke to očekuje, no pruga nikako da bude izgrađena. I danas slušamo kako se radovi na drugom kolosjeku odvijaju usporeno jer su izvođači u financijskim neprilikama.
Kako je to moguće?
Ok. Znamo da je u Lijepoj našoj sve moguće, pa čak i da se u vrlo kratkom roku učini ono što se nije učinilo mnogo godina ranije. No, za to mora postojati dobra volja, prvenstveno naše Vlade, a te volje očito nema. Jer kako inače objasniti da nam prijeti povlačenje EU novca, ako pruga ne bude gotova u roku i da ćemo, na kraju, svi mi građani Lijepe naše platiti izgradnju drugog kolosjeka.
A da se još uvijek sve može učiniti u roku dokaz je obnova Zagreba i Banovine. Treba samo odabrati pravu osobu koja će predložiti novi zakon, izglasati taj zakon u Saboru i s novim izvođačima krenuti u završetak radova.
No, očito nekome odgovara ovakvo stanje i ovaj nerad. Očito je netko dobio "šušu" da ništa ne poduzme i da to bude jedan veliki debakl ove Vlade. I bit će, osim ako se netko iz Vlade ipak ne zainteresira za ovu sramotu i poduzme nešto.
Osobno nisam optimist jer živim u gradu kroz koji prolazi drugi kolosjek i već niz godina pratim golgotu izgradnje i patnje svih nas putnika HŽ-a!

Oznake: gunđalo

Život sviježeg penzića

Danas je 15.01.
Prije točno četiri mjeseca i dva dana ispunio sam uvijet za starosnu mirovinu.
65 godina starosti i 24 godine radnog staža.

Iako bi netko pomislio da sam za nedostatak staža sam kriv, ipak nije baš tako. Naime, u vrijeme kada sam bio radno sposoban i dovoljno mlad za rad, posla nije bilo. niti je potražnja za radnom snagom bila takva, kao danas.

Pronaći posao u struci, krajem dvadesetog stoljeća, u Hrvatskoj, bila je velika privilegija. I tada, baš kao i danas, za takav posao trebalo je imati jake veze i poznanstva, a ja ih nisam imao. Mislio sam da jesam, jer su neki poznanici ili veliki prijatelji moga tetka radili u poduzeću u kojem sam se i ja želio zaposliti, no dotični mi nije ništa pomogao. Baš kao niti bračni par profesora, koji su me cijenili i poštovali, a ja njih još više, no to poštovanje je bilo daleko slabije od potrebnog za takvo zaposlenje. Ipak, uspio sam se sam zaposliti i to u struci. OK, ne baš 100% u mojoj struci, no vrlo blizu.

Vratimo se temi.

Nakon dva mjeseca, u kojem su mi isplaćivali akontacije, u studenom, prošle godine, prvi puta sam dobio punu mirovinu.
A onda sam shvatio što znači biti umirovljenik u Hrvatskoj. I sada još više podržavam svoje sinove i suprugu i sve koji se odlučili, otići raditi izvan Hrvatske, u neku državu gdje se radi ali i zaradi. U državu gdje cijene radinost i stručnost. U državu gdje biti član neke političke stranke nije nikakva prednost, baš kao niti biti dijete palog borca ili dragovoljca domovinskog rata ili stradalnika domovinskog rata.
Da bi i nakon odlaska u mirovinu, osoba mogla normalno živjeti od svoje mirovine, definitivno ta osoba nema što raditi u Hrvatskoj, osim ako ne radi kao saborski zastupnik, ministar u Vladi, župan ili dožupan ili možda gradonačelnik nekog većeg i bogatijeg grada.
Dakle, ako nisi političar, na nekoj, dohodovno, vrlo isplatljivoj funkciji, tada bjež iz Hrvatske.
Za svog radnog vijeka radio sam mnoge poslove. Manji dio staža sam obavio u svojoj struci, a veći, na poslovima koji s mojom strukom nisu imali nikakve veze. Jedno vrijeme bio sam zaposlen u svojem vlastitom poduzeću i kao takav sam radio u inozemstvu, u Njemačkoj, no bio sam zaposlen u hrvatskom poduzeću i u Njemačkoj nisam stekao nikakve uvjete za mirovinski staž.
Tko je, u to vrijeme i s toliko godina, razmišljao o mirovini?
Možda bi bilo bolje da jesam. Možda tada ovo ne bih pisao. Možda bi mi hrvatska i njemačka mirovina bile dovoljne za normalan život u mirovini. Možda!
I sad je tako kako je.
A kako je? Financijski gledano – nikako.
Unatoč tome što sam dio radnog vijeka radio u poduzećima s visokim primanjima i visokim uplatama doprinosa za mirovinsko osiguranje, moja današnja mirovina je tek malo viša od 301 eura.
Što danas može, osoba u Hrvatskoj, s mirovinom od 301 eura?

Malo matematike.
Ako 301 euro podjelimo s 30 dana , dobivamo 10,03 eura dnevno.
10,03 eura podjelimo s 3 ( 3 obroka na dan ) i dobivamo 3,43 eura po obroku.
Pokušajte s tim novcem pojesti pošteni obrok, pa makar hranu kupovali u trgovinama za siromašnije osobe.
Dakle, imam punih 10,3 eura dnevno za potrošiti na hranu, za režije ( pod uvjetom da imam vlastiti stan ) ili za režije i stanarinu ( ako unajmljujem stan ili sobu ) i za hranu. A gdje su još participacije za lijekove, za putovanje ( u slučaju velike potrebe ) autobusom ili vlakom?
Jasno je i slijepcu da nemam dovoljno novaca za sve to.

No, naša Vlada nudi rješenje. Mogu se zaposliti na 4 sata dnevno, te dodatno zaraditi. Odlično. Neki, čije su struke tražene, to sigurno i čine. A što ću ja? Moj posao je pretežno terenski ali i laboratorijski. Tko će me zaposliti na pola radnog vremena u takvim poduzećima? Nitko. Na terenu trebaju mlade stručnjake, a ne one u starosnoj mirovini. Dakle, ostaju mi poslovi koji nemaju veze s mojom profesijom, a to znači niti s mojom stručnošću. Ili, po seljački, nekakvi pomoćni, šljakerski poslovi. A takvi su poslovi najslabije plaćeni. A takvi su poslovi, tjelesno, teški. A ja sam u starosnoj mirovini.
Dakle, slaba korist, barem za mene, od ovih mogućnosti, koje nam nudi naša Vlada.
No, izlaz postoji.
Odlazak u Njemačku. Tamo mogu raditi pomoćne poslove ili tzv. mini job.
Mini job se plaća minimalno 12 eura na sat, a smijem odraditi toliko sati da mi dohodak ne bude viši od 500 i nešto eura mjesečno, koliko se smije zaraditi, bez poreza na dohodak.
Dakle, moja mirovina u Hrvatskoj , nakon 24 godine rada i s navršenih 65 godina života, iznosi nešto više od 301 euro, a za mini job u Njemačkoj, mjesečno mogu zaraditi još nešto više od 500 eura.
Ali, za to treba otići u Njemačku i tamo imati besplatni stan i hranu, jer ako to morate plaćati, tada Vam od tih 500 i nešto eura neće ostati ništa i još ćete biti u debelom minusu.

Dakle, niti to nije rješenje. Rješenje je ono kakvo su izabrali moji sinovi.
Stariji je u Hrvatskoj završio srednju školu, kratko radio u zaštitarskim službama, a onda otišao u Njemačku i tamo se dodatno školovao i zaposlio.
Mlađi je završio fakultet u Hrvatskoj i kao mag. otišao u Njemačku, zaposlio se u njemačkom poduzeću i radi kao razvojni inženjer u struci. Ako ostanu raditi u Njemačkoj, do mirovine ili se vrate u Hrvatsku, ali kao zaposleni u njemačkim poduzećima, ne moraju brinuti za život poslije odlaska u mirovinu, bez obzira gdje živjeli.

Vratimo se na moje probleme. Dakle, primam mirovinu od koje nemam šanse preživjeti cijeli mjesec a kamo plaćati režije ili otići nekamo s autobusom ili vlakom.
Znajući da sam ja jedan od njih preko 400.000 koji imaju sličnu visinu mirovina, Vlada donosi uredbu o jednokratnoj pomoći svima nama, a za ublažavanje posljedica povećanja životnih troškova.
Meni bi to bilo, s obzirom na visinu mirovine, 119,50 eura. Isplata je krenula 29.12.2022.
No, moja sreća je kratko trajala. Naime, uz tu uredbu denesena je i uredba da će, do kraja godine, taj novac dobiti samo oni, koji su umirovljeni do 31.08.2022 godine, dok svi ostali, koji su umirovljeni do 31.12.2022 godine, to dobiti u ožujku 2023. godine.
Dakle, dobit ću novac ali u ožujku, naravno, uz uvijet da do tada nisam umro od gladi ili od hladnoće, ako me, zbog nemogućnosti plaćanja stanarine, vlasnik stana ili sobe izbaci na ulicu.

Koliko je ta odluka van svake pameti, nije teško dokazati. Naime, samo zato što sam rođen, umjesto 31.08., 13.09. novac ću dobiti tri mjeseca kasnije. Pa, zar nije bilo logičnije da je donjeta odluka da će svi oni koji su bili u mirovini do kraja godine ili su do kraja godine umirovljeni, dobiti taj dodatak do kraja godine?

Naime, uz inflaciju od 12 i više posto, taj novac će dosta manje vrijediti za tri mjeseca, nego što vrijedi sada. A mirovine su nam ionako premale, ne za normalan život nego i za preživljavanje.
No, Vlada je neosjetljiva na to i drži se poslovice "poklonjenom konju ne gledaj u zube"! Dakle, moramo biti sretni da ćemo išta dobiti.

Još jedna činjenica vezana uz umirovljenike, nema nikakve logike. Ako želimo biti u tijeku s donošenjem novih odluka, glede naših mirovina, moramo svakodnevno pratiti novosti na internetskim stranicama HZMO-a.
Vrlo napredno i moderno, zar ne?
No, u Hrvatskoj ima jako mnogo osoba, koje su u mirovini, pa čak i koje još nisu, a da se ne znaju služiti internetom ili nemaju opremu za to ili su jednostavno slabovidni pa se, da i imaju na čemu, ne mogu služiti internetom.
Što s takvim osobama?
Da li će se i za njih netko pobrinuti da budu pravodobno izvješćeni o svemu što bi ih moglo zanimati?

Primjer, moja majka ima 94 godine. Slabo vidi, slabo čuje i jako se teško snalazi i kod običnog uspostavljanja veze na pametnom telefonu, a kamo da bi se služila internetom! Kako će ona saznati na što, po novim odlukama, ima pravo i kako to pravo može ostvariti?
Nikako.
Osim, ako joj ne priskoče sinovi, pa joj pomognu oko toga. Ona ima sreću, jer ima sinove koji joj mogu pomoći. A što je s onima koji nemaju nikoga?
To ostaje zagonetka. Ili možda nije. Oni, uglavnom, neće dobiti ništa, što bi mogli, kad bi ispunili neke obrasce ili poslali neke dokaze, koji su potrebni. A kako ne znaju što treba ispuniti ili poslati, neće to dobiti. I stvar je sređena.

Moramo znati da je u Lijepoj našoj bitno donjeti odluke. To, što su neprimjenjive na sve na koje se odnose ili ih nema tko primijeniti, to nije bitno.

Neki dan slušam na radiju vijesti i čujem podatak da velika većina umirovljenika prima mirovinu oko 400 eura, a to znači da žive ispod granice siromaštva. Moram priznati da me taj podatak bacio u dodatnu depresiju. A ispod koje granice živi osoba osoba koja dobiva 301 euro ili kao moj prijatelj 296 eura?

I onda, nakon svega, kao šlag na tortu, ne mogu dobiti pomoć od države prije ožujka, jer sam stekao uvjete za mirovinu 14 dana prekasno!

Nema veze. Da živim samo od mirovine, sigurno danas ne bih mogao ovo pisati, jer me ne bi bilo. No, da je to tragična činjenica to nitko ne može osporiti.

Oznake: Umirovljenje

BonBon - kako to slatko zvuči
I jest slatko, osim ako nije kiselo. A meni se BonBon ukiselio i to od jučer. No, krenimo redom.

Najjeftiniju i za mene najbolju opciju mobilnih usluga, tih je godina nudio BonBon. Uzeo sam dva broja (točnije, prebacio sam dva broja iz A1 u BonBon)
Svidjela mi se i opcija da se uspostava poziva ne naplaćuje, te da se sve neiskorišteno prebacuje u iduće razdoblje. I prođu tako tri mjeseca bez problema, a onda krenu problemi.
Naime, ugovorio sam tarifu 100 minuta razgovora. Kako imam kućni internet, a svi moji rođaci i prijatelji koriste whatsapp, sve dobivene minute, koje sam dobio obnovom računa, selile su se u idući mjesec ili u iduće razdoblje.
Osnovnim matematičkim operacijama došao sam do rezultata da bih nakon tri mjeseca, ako ne potrošim ništa, trebao na računu imati 300 minuta razgovora. No, unatoč obnovi računa, na mojem računu nije 300 nego 200 minuta!
Idući mjesec, prema njihovom pravilu, trebao bih imati ukupno 400 minuta, a ja imam 200.
I zovem ja njih i pitam. Ako sve što ne potrošim prebacujem u iduće razdoblje, a nakon obnove računa, kako to da sam stalno na 200 minuta i to nakon 4 mjeseca redovne obnove?
Stiže odgovor. Da, u pravu ste. Trebali bi imati 400 minuta. No, mi smo interno ograničili mogućnost da se može imati više od 200 minuta, jer su neki korisnici, višak minuta prebacivali svojim prijateljima i time nas direktno oštetili.
Nisam shvatio.
Ako sam zaradio 400 kuna i 200 poklonim svome sinu, na koji način sam oštetio poslodavca ili onoga koji mi je dao 400 kuna?
No, oni su tako odlučili. Dakle, bez obzira koliko sam mjeseci ili godina redovno obnavljao račun, na svom računu, unatoč činjenici da sve što nisam potrošio mogu prebaciti u iduće razdoblje, u idućem razdoblju ne mogu imati više od 200 minuta na računu!
Iz zrakoplova je vidljiva navlakuša i prevara.
No, koga briga?
Ipak, nakon nekog vremena, a vjerojatno suočeni činjenicom da rade prekršaj, maknuli su tu odredbu, pa sada svaki mjesec imam 100 minuta više na raspolaganju ili više od 800 minuta razgovora!
A onda se dogodio 01.06.2022
Toga dana BonBon ukida Mali internet tarifu. Dakle, više nema obnove malog interneta, a sve što sam prebacivao iz mjeseca u mjesec, oduzeto mi je!
Tko mi je kriv što nisam potrošio sve što sam uštedio? Umjesto da mi se zahvale što sam štedljiv i što redovno obnavljam račun, oni me kažnjavaju.
Kažu mi, poslali smo Vam SMS o tome.
Možda su ga poslali ali ja ga nisam dobio.
A i da jesam. Zar se to tako radi u EU u 21 stoljeću?
Zar nije opcija da se sve ušteđeno prebaci na neku drugu tarifu koju ću ugovoriti. Čemu služi opcija prebacivanja svega što nije utrošeno ako mi to mobilni operater može oduzeti. Oni su, navodno, poslali SMS. I time je sve sređeno.
Tko mi je kriv što sam koristio tarifu koja se ukida?
Svaka Vam čast!

A sada o „Službi za korisnike“
To je u BonBon-u posebno zabavna priča.

Da bih riješio problem, javim im se preko whatsapp-a. Odmah stiže pozdrav od agenta koji traži podatke o broju. Napišem podatke i stiže poruka kako su svi agenti trenutno zauzeti pa neka budem strpljiv.
I bijah strpljiv.
Skoro dva sata sam strpljivo čekao da mi se riješi problem. Dobio sam desetak obavijesti da su svi agenti zauzeti.
Nekoliko sati su svi agenti bili zauzeti. Nekoliko sati!
A ja moram biti strpljiv!
U međuvremenu, dok sam strpljivo čekao da mi neki agent odgovori na poruku, nazovem službu za korisnike. Utipkam sve brojeve koje su mi javili i čekam da se javi agent.
Ali, gle čuda. Svi agenti su zauzeti.
Nema veze. Poziv je besplatan, a ja imam vremena. I strpljivo čekam. I odgovor na whatsapp i javljanje agenta.
Više od jednog sata sam čekao i nisam dočekao, jer su svi agenti bili zauzeti!
Nazovem opet. Kaže mi automat da mogu odgovor dobiti odmah ako im se obratim preko chata.
Nema frke. Odem na svoju BonBon stranicu, kliknem na chat, napišem što me muči i........ i ništa. Nema odgovora. Tek obavijest neka budem strpljiv i kako će mi se netko javiti u najkraćem roku. I čekam, strpljivo čekam i čekam. I ništa. Nema odgovora.
Ali nedam se ja samo tako. Napišem im mail. Sve im napišem, pošaljem ga i dobijem obavijest kako su ga zaprimili. I to je to. Odgovora NEMA! ( jer su svi agenti zauzeti - naravno )
I tako, sve su opcije iskorištene, no problem je ostao.
A ja i dalje strpljivo čekam.
Od jučer.

Oznake: Strpljen - spašen

Ove godine, točnije 13.09. navršavam 65 godina života. Kako imam nekih 24 godine radnog staža imam dovoljno za starosnu mirovinu. Minimum je 15 godina staža.
I da bi sve prošlo bez problema, putem interneta se javim HZMO-u kako bi na vrijeme riješili sve potrebno za odlazak u mirovinu.
Prije neki dan stiže mi obavijest kako HZMO nema sve podatke o visini primanja, te neka im ih dostavim.

Kada mi netko uputi takav poziv ili takav dokument, prvo pogledam oko sebe i kroz prozor.
Zašto?
Možda sam previše gledao TV pa zbog toga zaključujem da nakon takvog pisma netko snima moju reakciju.
Znate – skrivena kamera i te fore.
Kako nisam uspio pronaći nikakvu skrivenu kameru, osim možda na nekom dronu ili satelitu koji je malo previsoko da bih ga mogao uočiti, još sam jednom pročitao zahtjev koji je došao iz HZMO-a.
Dakle, u kratkim crtama, od mene traže da im pošaljem odreske od plaće koje sam dobio prije 26 odnosno 30 godina!
Da, dobro ste pročitali.
Volio bih znati ili upoznati osobu koja ima u svojoj arhivi dokument o isplati plaće prije 26 godina!
Zašto bi, netko normalan, čuvao te odreske?
Za koga?
Za drugarice ili drugove u HZMO koji su te podatke negdje pogubili.
Ako netko želi da radim njegov posao, nema problema. Postupak je slijedeći. Vi dajte otkaz, firma neka raspiše natječaj i ja ću se javiti.
Ako Vi i dalje želite raditi, to što radite, tada onda to i pokušajte odraditi, a ne da posao prebacujete na mene.
E pa ako je tako, a tako je, tada, molim lijepo, nemojte slati takve dopise i zahtjeve!

No, ubacimo se malo u tematiku. Moj poslodavac ili moji poslodavci, jer bilo ih je desetak ili više, redovno su mi plaćali poreze i doprinose, te mi isplaćivali osobni dohodak. I to, očito, za HZMO, uopće nije sporno.
Ako su platili doprinose tada je lagano izračunati koliki je bio osobni dohodak. Za to nije potrebno biti Einstein!
Zna se kolika su, tih godina, bila izdvajanja iz bruto plaće za mirovinu.
Rekli bi naši istočni susjedi – prosto ko pasulj!
No, mnogo je jednostavnije uputiti klijentima zahtjev za dokazima o plaći. Jer onda oni ne moraju trošiti vrijeme na izračun, već to vrijeme mogu utrošiti na ispijanje kave i dnevno-političke analize. A rezultat će ionako biti isti, baš kao i njihov osobni dohodak!
Ako mislite da sam samo ja dobio takav dopis - varate se. Očito se nekome u HZMO neda raditi. Ili su većina na bolovanju. Kako bilo, neću im to učiniti jer ne mogu. Bacio sam sve odreske od plaće, a kako ne radim više od deset godina i kako sam znao da više , do mirovine neću raditi, nisam imao nikakav razlog čuvati odreske od plaće. Nadam se da me razumijete. A ako mi zbog toga mirovina bude manja, tada ćemo to rješavati tamo i tako kako se to rješava - na sudu!

Oznake: Budući penzić

Zašto je Eurosong prestao biti Eurosong?
Zašto je Eurosong umjesto glazbenog postao političko-glazbeni show u kojem se unaprijed zna pobjednik?
I kakvog to uopće više ima smisla?
Zar je zaista pobjednička pjesma najbolja pjesma u Europi?
Ma dajte ljudi. O ukusima se može raspravljati. Svatko ima svoj ukus i svoj odabir, no nitko me ne može uvjeriti u to da je Ukrajina imala najbolju pjesmu.
A kada se danima prije finala zna tko će pobjediti, tada tzv. finalno natjecanje, kao natjecanje postaje besmisleno. Ovogodišnji Eurosong je upravo to potvrdio.
I kako je moguće da u Eurosongu, kao ravnopravni natjecatelji budu predstavnici država koje nisu u Europi?
U redu je da se države cijelog svijeta pozovu, kao gosti, na Eurosong, ali ne kao ravnopravni natjecatelji jer ovo je Eurosong.
I na kraju, volio bih da mi glazbeni "stručnjaci" objasne po čemu je pobjednička pjesma bila bolja od naše, koja se nije uspjela niti plasirati u finale?

Oznake: Glazbovanje

Kad čujem tu riječ počinje mi se mračiti pred očima.

Ta riječ, koja ima vrlo precizno značenje ( vladavina naroda ), danas se upotrebljava kao vrsta oružja, kao vrsta pritiska, kao vrsta ucjene.

Da li je RH demokratska država?
Da li je HDZ zaista demokratska stranka?
Da li je SDP demokratska stranka?

Da li je SAD, koju neki nazivaju koljevkom demokracije zaista demokratska država ili zajednica demokratskih država?
Na koji to način, u Lijepoj našoj, vlada narod?
Kako to narod vlada?

Imamo slobodne demokratske izbore. Bravo mi. No, kad vidite kako se biraju kandidati koji će biti na izbornim listama i kad vidite kakav nam je izborni zakon, tada Vam je jasno da tu demokracije ima samo u tragovima.

Pustimo filozofiju. Veliko je pitanje kako bi dugo opstala država kojom bi zaista vladao narod, a ne pojedinci izabrani od naroda? Čitajući i gledajući što radi dio naroda u nekim dijelovima Europe i svijeta, sretan sam da nam je demokracija ovakva kakva je.

Ovaj post je ustvari moj "demokratski" pogled na današnju situaciju oko pandemije COVID 19.
Dovoljno sam star da bih mogao napisati kako se nekada, u bivšoj državi, rješavalo pitanje epidemija.
Jednostavno je na snagu stupio zakon o izvanrednim prilikama koje prijete ugrozom svekolikog puka.
Drugim riječima, cijepljenje je bilo obvezno za sve, osim za one kojima zdravstveno stanje nije dopuštalo da budu cjepljeni.
I tu je bio priči kraj i za sve nas i nešto kasnije za virus, odnosno zarazu koja nas je "poharala"!
I nitko se nije bunio. Nije bilo prosvjeda, a oni koji su odbili biti cjepljeni, bili su sankcionirani.
KRAJ!
Zašto se takvo nešto ne primjeni danas?
Zbog demokracije i vladavine prava i ustavnog prava na odlučivanje itd itd itd

Dragi moji. Virus COVID 19 je očito dobro napravljeno biološko oružje koje se može suzbiti i pobjediti jedino i samo cjepljenjem, a uskoro i drugim lijekovima.
Da je tako čitamo gotovo svakodnevno. Virus stalno mutira, a svaka nova mutacija je zaraznija i smrtonosnija. A mutira zato što ima "domaćina" gdje mu je to omogučeno. To su osobe koje nisu cijepljene.
U njima virus ima sve uvjete mutacije jer ga "domaćin" ne može spriječiti u tome.
A kada bi svi ljudi bili cijepljeni tada bi virus prestao biti smrtonosan, prestao biti opasan za sve ljude, a ne samo za bolesne i nemoćne i više ne bi imao povoljnu sredinu za mutiranje.

I to bi bio kraj i pandemije i epidemije.
A sve tzv "demorkratske" vlade i naročito one koje to nisu, imaju zakonsku mogućnost proglasiti izvanredno stanje zbog opće ugroze stanovništva, te učiniti cijepljenje obaveznim!

A zašto to ne čine to je pitanje na koje nema jednostavnog odgovora. Možda im ovakvo stanje odgovara, a možda se samo boje za svoja radna mjesta, jer bi takvim zakonom navukli bijes mnogih.
No, ti mnogi bi ipak bili velika manjina, jer bi povratak na staro normalno "ugasilo" bijes većine bijesnih!

Oznake: Cjepidlak