Božić je pred vratima. Obnavljaju se zalihe ukrasa za božićne jelke, ukrašujemo svoje domove, peku se blagdanski kolači, sve se više emitira božićna glazba. Pa iako vrijeme ne podsjeća na to da je danas 19. prosinac i da je do Božića još samo 6 dana, trgovine su sve punije, gužve sve veće, a novaca u našim novčanicima sve manje.

Da se Božić pretvorio u kupovanje poklona i izgubio svoju prvotnu, iskonsku vrijednost okupljanja obitelji, uz okićenu jelku, stare božićne pjesme i jela i pića spravljena po receptima naših baka i prabaka, to svjedočimo već više desetaka godina. I pred svaki Božić mnogi od nas imaju depresivne trenutke jer smo zaraženi činjenicama kako za Božić moramo svojim najmilijima, rođecima i prijateljima kupiti nešto što će ih veseliti i učiniti im Božić još ljepšim!

I uzalud svake godine govorim svojima - nemojte ništa kupovati, nemojte trošiti novac. Dođite na obiteljsko okupljanje, zabavimo se zajedno, jedimo i pijmo i to će mi biti najljepši poklon!
Uzalud, jer znam da me nitko ne shvaća ozbiljno.
Uzalud jer znaju kako ne bi bilo pošteno da netko nešto dobije, a drugi ne!
Uzalud jer nas je društvo iskvarilo, jer je Božić postao dan kada se daruje, kada se kupuje, kada se troši, kada se svima pokazuje da se znamo veseliti!

I onda, nakon nekoliko godina, pred svaki Božić - dilema - "Što kupiti osobama koje imaju sve, koje si i same mogu kupiti sve što žele i kojima fakat ništa nije potrebno?"

Ako netko zna odgovor na to pitanje neka se javi!

Oznake: Teme i dileme

Za one koji žele znati više:

Adventski blagdani i običaji vezani uz njih



Sveta Barbara
Na dan sv. Barbare 4. prosinca, u pojedinim hrvatskim krajevima postoje razni običaji. Najvažniji je običaj sijanja pšenice. U nekim krajevima pšenica se sije kasnije na dan sv. Lucije (13. prosinca). Običaj sijanja pšenice seže porijeklo od starodrevnih kultova prizivanja dobre ljetine. Time se provjerava klijavost pšenice i procjenuje kakva će biti ljetina sljedeće godine.
Susjedi se posjećuju i procjenjuju čija je pšenica gušća, viša, bujnija i zelenija. Vjeruje se, da je to znak da će sljedeća godina biti rodna i uspješna.
Kada pšenica naraste, oko nje se veže vrpca od hrvatske trobojnice.
U Slavoniji su na dan sv. Barbare počinjali božićni ophodi.
Susjedi dolaze jedni drugima i govore: "Hvaljen Isus! Čestitam vam sv. Barbaru! Rodilo vam se, telilo se, ždrebilo se, prasilo se, jagnjilo se, macilo se i leglo se! Živi i zdravi bili!" Ukućani odgovaraju: "Živ i zdrav i ti bio!".
Tada domaćin donese domaću slavonsku kobasicu, da se počaste.


Bezgrješno začeće Blažene Djevice Marije
Marija je velika osoba vremena došašća stoga nije moglo proći bez blagdana njoj u čast. Blagdan Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije, slavi se 8. prosinca. Utemeljio ga je papa Siksto IV. 1476. g. Dogmu je svečano proglasio, papa Pio IX. u poslanici "Ineffabilis Deus", 8. prosinca 1854. g. Katolička Crkva vjeruje da dogma ima potporu u Bibliji. Arkanđeo Gabrijel nazvao je Mariju kao "punu milosti", a crkveni oci nazivali su Mariju - Blaženom Djevicom. Prema katoličkoj teologiji, Marija je morala biti posve bez grijeha, da bi mogla začeti Isusa.


Sveti Nikola
U vrijeme došašća, slavi se i dan sv. Nikole (6. prosinca), negdje zvan i "Nikolinje". Tada se darivaju djeca po uzoru na sv. Nikolu biskupa, koji je prema legendi noću potajno kroz prozor donosio darove siromašnim ljudima.
Uz Svetog Nikolu veže se i jedna priča koja bi mogla biti istinita:
Sveti Nikola živio je blizu jedne kuće u kojoj je živio otac s tri kćerke. Bio je siromašan, na rubu gladi i kad je najstarija dovoljno odrasla za udaju odlučio ju je prodati bogatom mladoženji, kako bi s novcem mogao nahraniti ostau djecu. To je saznao Sv. Nikola, te jedne noći ostavio pred kućnim pragom siromašne obitelji vrečicu s novcem. Iznenađen , otac je odustao od prodaje i udao kćerku za momka kojeg je ona odabrala. Kako je novaca bilo dovoljno, i drugu je kćer udao za njenog izabranika. No, za treću je ponestalo novca, a kako je otac slutio da je novac od dobrotvora, odlučio je dobrotvoru postaviti zamku, kako bi saznao tko je. No, Sveti Nikola saznao je da mu dotični sprema zamku, pa se iza njegovih leđa popeo na krov kuće i pokušao ubaciti novac kroz dimnjak. Nagnuo se preko ruba dimnjaka i pritom mu je iz vrečice ispalo nekoliko novčića. U to vrijeme djeca su svoju obuću, a tada su se nosile čizmice, prala i stavljala sušiti uz kamin. I tako su novčići upali u čizmice. Kada je kćer u jutro htjela obući čizmice, pronašla je u njima novac. I od tada je običaj da se noć prije Svetog Nikole čiste čizmice i vješaju uz kamin ili stavljaju na prozor kako bi im Sveti Nikola ubacio novac u njih!
Sv. Nikolu prate anđeli i Krampus ovisno, da li se radi o dobroj ili zločestoj djeci, koja od Krampusa dobivaju šibu, koja je obično zlatne boje. Djeca čiste svoje čizmice i stavljaju ih na prozore prije spavanja, noć prije dana sv. Nikole. Ujutro, kad se probude, dočekaju ih čizmice pune poklona.
U nekim krajevima središnje Hrvatske, ukućani se sakriju ispod prozora i zveckaju lancima, plašeći djecu, da prolazi Krampus i tako ih potiču, da budu poslušna i dobra.
U okolici Petrinje, mještani su se oblačili u biskupsku odoru i darivali djecu voćem, idući od kuće do kuće. Uz sv. Nikolu išao je i Krampus, koji ima crveni izbeljeni jezik, kravlje rogove, naopako obučen kaput i na leđima nosi košaru u koju kupi zločestu djecu.
U Donjoj Lomnici u Turopolju, Krampus je djeci dijelio "krampusove bombone" tj. ukrašene repe. Tamo su se na dan sv. Nikole održavala i "spravišča" (mjesna vijeća) na kojima su se birali ljudi, koji će predstavljati zajednicu i biti članovi nekadašnje Plemenite općine Turopolje.
Za vrijeme komunističkog režima, nastojalo se potisnuti tradiciju sv. Nikole. Organizirale su se podjele darova, koje je umjesto sv. Nikole donosio Djed Mraz. Ime je preuzeto iz ruskog jezika (rus. "54 >@>7" - "Ded Moroz"). Djed Mraz je dobroćudni starac duge bijele brade, s crvenom kapom na glavi, odjeven u crveni zimski kaput bijelih rubova. Posljednjih desetljeća zove se "Djed Božićnjak" umjesto "Djed Mraz".


Sveta Lucija
Na dan sv. Lucije, 13. prosinca, brojni su običaji širom Hrvatske. Do Božića je ostalo još 12 dana.
U Slavoniji postoji običaj promatranja vremena svaki dan do Božića. Svaki od tih 12 dana predstavlja jedan mjesec sljedeće godine.
Ako je vrijeme sunčano ili maglovito ili kišovito, vjeruje se da će takvo vrijeme biti taj pojedini mjesec u slijedećoj godini, kojeg predstavlja pojedini dan od sv. Lucije do Božića.
Na sv. Luciju, djevojke upisuju imena 11 momaka na papiriće, a jedan ostave praznim. Svaki dan vade jedan papirić i spale ga. Vjeruju, da je ime koje posljednje ostane - ime momka za kojeg će se udati. A ako je posljednji papirić prazan, sljedeće godine neće se udati.
U nekim sjeverozapadnim krajevima u zemlju se stavi 12 komadića crvenog luka. Poslije se po vlažnosti, procjenjuje kakvi će biti mjeseci u slijedećoj godini.
Na Svetu Luciju sijala se božićna pšenica kao simbol plodnosti, novog života i njegove obnove. Samim svojim izgledom davala je zelenilo i nadu usred zime i snijega, a služila je i kao blagoslov ljetine istodobno ukrašavajući domove.
Isti običaj postoji i u Italiji i Portugalu, ali nije toliko raširen.
Pšenica bi rasla sve do Božića, kada bi se uredila. Često bi se ukrasila hrvatskim bojama - crveno-bijelo-plavom trobojnicom, a katkad se unutar nje stavljala jabuka ili pak svijeća. Što je pšenica bila gušća i zelenija, vjerovalo se da će biti bolja ljetina naredne godine. Poslije božićnih blagdana pšenicu se davalo pticama, da se taj sveti dio Božića ne bi uništio.
Na isti se dan darivaju djeca u Slavoniji i Dalmaciji. Dječaci obilaze kuće s dobrim željama kod Hrvata u Mađarskoj, a čestitari kod bačkih Bunjevaca zažele, da kvočka čvrsto sjedi na jajima. Hrvati u okolici Sarajeva obilazili su kuće tražeći tko će im što dati. Obično su im darivali jaja, ponešto novaca i sl.
Budući, da je sv. Lucija zaštitnica očiju postoje i običaji vezani za to. Taj dan štede se oči pa se ne rade ručni radovi u okolici Zagreba, kod Hrvata u Bosni i bačkih Bunjevaca. Postoje i pohodi djevojaka omotanih u bijele plahte s nožem i tanjurom i dva oka neke od domaćih životinja.
Sveta Lucija često se prikazuje na slikama na taj način, jer se vjeruje da je ostala bez očiju.


Djetinjci, materice i očići
Ovi običaji događaju se u tri tjedna prije Božića. U južnoj Dalmaciji i istočnoj Hercegovini,
Na djetinjce stariji ljudi traže, da im djeca darivaju voće kao otkupninu.
Na materice traži se otkupnina od žena,
Na očiće otkupnina od muškaraca.
Običaji postoje u Zagori, Sinjskoj krajini, kod Bunjevaca u Bačkoj i Hrvata u BIH.
Otkupninu većinom čine slatkiši, orasi, lješnjaci i drugo uglavnom suho voće.
Bližoj rodbini darivali su se i rupčići, maramice.
Posebno je svečano kada zet prvi put posjeti punicu.
Ponegdje su se darivale jabuke u koje su bile umetnute kovanice.


Dan sv. Tome
Dan sv. Tome Apostola, 21. prosinca, ponegdje se zove i Tucin dan ili Tučin dan. Tada se rade velike pripreme za Božić. Pripremaju se božićne pečenke i peku božićna peciva. U Bosni peciva imaju posebne nazive: kruvokriž, sv. Toma mlivosija i sl. Radi se okrugli kruh na koji se urezuju križevi, razne šare i modelirani likovi.
Na Jadranu, osim okruglih kruhova, mijese se i kruhovi različitih oblika. Često se u panonskim krajevima naprave dva kruha: jedan za Badnjak, a drugi za Božić. Čistile su se i mele kuće. Pripremalo se dovoljno drva za ogrjev. Prala se posteljina i krevetnina.


Badnjak
Ime Badnjaka povezano je s riječju "bdjeti" (stsl. bad) budući da se na taj dan bdjelo čekajući Isusovo rođenje. Zbog samog običaja bdjenja i nekadašnje situacije bez električne struje i modernih sprava, bilo je nužno osvijetliti prostorije svijećama, koje su ujedno postale i simboli novog života i nade. Izrađivale su se posebne svijeće, tzv. voštanice, a često su se povezivale tri svijeće hrvatskom trobojnicom. Običaj je i sjećanje na preminule ukućane te molitva za njih.
Na sam su se Badnjak ukućani rano ustajali, a žene su napravile božićni objed, pospremile dom i spravile nemrsnu hranu za večeru, budući da se na Badnjak posti. Muškarci su pak hranili stoku, koja je trebala biti spokojna zbog božićnih svetkovina, a također su pripremali drva za ogrjev i nabavljali hranu koju bi domaćice potom pripravljale.
Na Badnjak postoje brojni običaji, kojima je svrha želja za blagostanjem, dobrim urodom, napretkom i dobrim zdravljem.
Od Badnjaka do Sveta tri kralja na stolu je stajao božićni kolač – božičnjak, nekada i više njih. Bio je okrugao s rupom u sredini s raznim ukrasima po sebi.
Ponegdje u Dalmaciji, ako je bilo više božičnjaka stavljali su se jedan na drugi, a kroz rupu u sredini zatakla bi se grančica masline, bršljana ili svijeća.
Božićni kolači različitih su oblika, ukrasa i naziva.
U okolici Sinja, u jugozapadnoj Bosni i istočnoj Hercegovini radila se pogača, koja se davala ovcama i magarcima uz malo vina iz bukare.
U Slavoniji i Srijemu pekle su se lepinje za domaće životinje. Na njima su se od tijesta radile sise: za krave četiri sise, za svinje dvanaest sisa, za koze i ovce dvije. Mijesile su se i lepinje, koje bi se jele, da grlo ne boli, a poslije se pila rakija od meda.
Budući da se na Božić ništa nije radilo, u dane prije Božića temeljito se čistila kuća i staja, pripremala se hrana za božićne dane, te hrana za domaće životinje. Djeca su se kupala i uređivala, šišalo ih se i radile su im se frizure.
Na Badnjak na stolu su poslagani: orasi, lješnjaci, rogači, bademi, smokve, jabuke, kako u kojem kraju što uspijeva. Obično su se blagovala jela od ribe, grah i med npr. med s češnjakom, riba na razne načine, brodet s palentom, a od kolača fritule, fanjci, gibanice i badnjača (vrsta kruha)
Prije Badnje večere upalila se svijeća i izmolila molitva. Jela su bila bez mesa, masti te posna.
U nekim krajevima na stol se stavi posuda s raznovrsnim žitaricama u koju se utakne božićna svijeća te jabuke božićnice i blagoslovljena voda.
Neki na stol stavljaju i alate i oruđe: lemeš, crtalo, jaram, konjski ham, bič, torbu, lance, vile i sl.

Oznake: Povjesničar

Za one koji žele znati više:

Adventska svijeća

Adventska svijeća pali se svaki dan od početka prosinca pa sve do Badnjaka. Običaji vezani za adventsku svijeću, navjerojatnije su nastali u Njemačkoj te se proširili u druge europske zemlje, prvenstveno u protestanskim zajednicama. Češće se može vidjeti u kućanstvima, nego u crkvenim prostorima. Postepeno gori svaki dan u prosincu, čime se iskazuje iščekivanje Božića te simbolički pokazuje koliko još ima dana do Božića
Kao i kod adventskoga kalendara, ne prate se strogo dani u došaću. Ponekad došašće započne prije 1. prosinca ili nakon njega, a adventska svijeća se obično počne paliti 1. prosinca.
U nekim se kućanstvima adventska svijeća dodatno ukrasi zimzelenim grančicama i božićnim ukrasima, sa svijećom u sredini. Obično se pali prije zajedničke obiteljske večere.

Adventski sajam

Adventski odnosno božićni sajam, održava se tijekom četiri tjedna došašća. Nastao je u većinom germanskim krajevima, kao što su: Njemačka, Austrija, Južni Tirol i Alsace, ali sada se održava i u mnogim drugim zemljama, uključujući i Hrvatsku.
Povijest adventskih sajmova seže u kasni srednji vijek.
Božićni sajam u Dresdenu, prvi se put održao 1434. godine i jedan je od najstarijih božićnih sajmova. Danas privlači između 1,5 i 2 milijuna posjetitelja godišnje u vrijeme došašća.
Sajam u Bautzenu, čak je i stariji. Prvi se put spominje u zapisima iz 1384.
Bečki prosinački sajam preteča je kasnijih božićnih sajmova i potječe iz 1294. godine.
U mnogim gradovima u Njemačkoj i Austriji, došašće počinje otvaranjem sajma. Općenito se održava na središnjem gradskom trgu, u području pješačke zone. Taj prostor je okićen božićnim ukrasima, a posebno se ističe visoko božićno drvce.

Na sajmu se prodaju predmeti vezani za došašće i Božić, poput adventskih vijenaca, božićnih ukrasa, božićnih čestitki, poklona, božićnih drvaca, jaslica i sl. uz prodaju hrane i pića poput kobasica i kuhanoga vina te uz koncerte na otvorenom.
Najpoznatiji takvi sajmovi su u: Dortmundu, Erfurtu, Nürnbergu, Dresdenu, Stuttgartu, Augsburgu, Beču, Grazu, Strasbourgu, Birminghamu, Manchesteru i Zagrebu!

Oznake: Povjesničar

Za sve one koji žele znati više, evo nekoliko podataka o danima koje obilježavamo u ovo vrijeme:

Došašće

Došašće ili advent (lat. adventus = dolazak) je razdoblje u crkvenoj liturgijskoj godini, vrijeme pripreme za blagdan Božića. Ujedno je početak crkvene godine (osim kod istočnih vjernika, kojima počinje 1. rujna).
Slavljenje došašća počelo je u 5. stoljeću, kada je biskup Perpetuo iz Toursa započeo pripravu za Božić, počevši od blagdana sv. Martina 11. studenog. Nazvao je došašće pokorničkim vremenom, naređujući post u 3 dana svakog tjedna od 11. studenog do Božića. Ovo vrijeme posta od 40 dana, slično korizmi, izvorno se nazivalo – "Četrdesetdnevni post sv. Martina". Čitanja prilikom euharistijskog slavlja uzimala su se iz korizmenog vremena.
U 6. stoljeću, papa Grgur Veliki skratio je došašće na 4 tjedna, što se zadržalo do danas te je ukinuo dotadašnje suzdržavanje od jedenja mesa i mliječnih proizvoda za vrijeme došašća, makar se i danas, razdoblje došašća gleda kao vrijeme suzdržavanja od velikih slavlja i gozbâ.
Vrijeme došašća Rimske liturgije, nije bilo pokorničko, nego slavljeničko, vrijeme radosti i priprema za Božić. S vremenom je došašće postalo spoj pokorničkih sadržaja i vrijeme radosti i iščekivanja. Liturgija došašća ostala je nepromijenjena sve do Drugoga vatikanskog sabora, koji je uveo manje izmjene kako bi jasno odredio duh korizmenog vremena i vremena došašća.

U zapadnom kršćanstvu, došašće počinje četiri nedjelje prije Božića. Najranije može početi 27. studenog, a najkasnije 3. prosinca. Završava 24. prosinca na Badnjak. U Rimokatoličkoj Crkvi, u došašću, prevladava ljubičasta boja u liturgiji. Čitaju se prikladni tekstovi iz Biblije.
U došašću, izrađuje se i stavlja na stol adventski vijenac s četiri svijeće. Simboliziraju četiri nedjelje u došašću.
U ovom vremenu prevladavaju iščekivanje, nada, budnost i čežnja. Budnost je otvorenost očiju i srca, duboka svjesnost i nutarnje sabranje. Kršćani u došašću bdiju, da prepoznaju Boga, koji dolazi.
U pojedinim krajevima u različito vrijeme počinju prave priprave za Božić. U nekim krajevima BIH, gdje žive Hrvati, priprema počinje već na dan sv. Katarine Aleksandrijske 25. studenog. Od tada do Božića nema više vjenčanja i većih proslava uz što postoji i izreka: "Sveta Kata zatvara vrata".

U prvome dijelu došašća (do 16. prosinca), vjernici se pripravljaju za slavni Kristov dolazak, kada će ujedno biti i sudnji dan, dok se u drugom dijelu (od 17. do 24. prosinca) pobliže pripremaju za Kristov rođendan, za dan kada je Sin Božji postao čovjekom.


Liturgijska boja je ljubičasta, osim treće nedjelje došašća (tzv. Radosna nedjelja) kada se može obući i ružičasta, čime se dodatno naglašava iščekivanje Isusova rođenja.
U vrijeme došašća, služe se rane jutarnje sv. mise – zornice, koje su vrlo raširene u hrvatskom vjerničkom puku, pogotovo u sjevernim krajevima. Obično se služe u 6 ili 7 sati ujutro, u ranu zoru. Zovu se i rorate. One simboliziraju budnost kršćana u vrijeme priprave za Božić, ali i na konačni Isusov dolazak na kraju vremena a predstavljaju oblik četverotjednog trajnog odricanja od sna. Svoj početak imaju još u srednjem vijeku.

Ideja adventskog vijenca izvorno je nastala u vrijeme došašća. Prvi adventski vijenac na svijetu pojavio se 1838. u domu za siromašnu djecu "Das Rauhe Haus" ("Trošna kuća") u Hamburgu. Mladi evangelički pastor i odgojitelj Johann Hinrich Wichern (1808. – 1881.) okupio je 1838. siročad s ulice te im u jednoj staroj i trošnoj kući ponudio novi dom. Wichern je stavljao svijeće na veliki drveni vijenac koji bi na Božić zasjao poput velikog svjetlosnog kruga s 24 svijeće: 20 malih crvenih svijeća za dane u tjednu i četiri velike bijele svijeće za nedjelje došašća. Oko 1851. Wichernovi su štićenici drveni vijenac počeli ukrašavati zimzelenim grančicama, a s vremenom se umjesto drvenoga počeo plesti vijenac od zimzelenog granja.

Adventski vijenac

Adventski vijenac plete se od zimzelenih grančica, ali tako da nema početka ni kraja što označuje vječnost.
Bor i božikovina u vijencu simboliziraju besmrtnost,
lovor označava pobjedu nad grijehom i patnjom,
cedar snagu i izlječenje od svih bolesti.

Lišće božikovine podsjeća na vijenac od trnja, sukladno engleskom vjerovanju da je Kristov vijenac od trnja bio načinjen upravo od bodljikavog lišća ove zimzelene biljke. Često je u njemu i grančica ružmarina jer ova je biljka prema legendi čuvala Djevicu Mariju na njenom putu u Egipat.
Čine ga dva temeljna simbola - krug i svijeće odnosno svjetlo.

U vijenac se umeću četiri svijeće koje označuju četiri razdjelnice u ljudskoj povijesti: stvaranje, utjelovljenje, otkupljenje i svršetak.
Prve adventske nedjelje pali se prva svijeća i tako redom da do Božića gore sve četiri.
Svjetlo svijeća označava dolazeće svjetlo Isusa.
Adventske svijeće, izvorno crvene i bijele boje, upućuju na Isusovu žrtvu i pobjedu.
Prema dugoj tradiciji na vijenac su se stavljale tri ljubičaste svijeće, znak pokore i obraćenja kao pripreme Isusova dolaska, i jedna ružičasta koja se palila kao izraz radosti zbog Isusova rođenja.
Prema jednoj tradiciji prva svijeća nazvana je prorokova svijeća,
druga betlehemska,
treća pastirska,
četvrta svijeća anđela.
Postupno paljenje svijeća znak je približavanja Božića.

Adventski kalendar

Adventski kalendar kao i adventski vijenac, nastao je u Njemačkoj.
Adventski kalendar sastoji se od kartona na kojem su otvori - kućice. Iza svake kućice je slika ili simbol, koji ukazuje na dolazak Božića i ima broj od 1 do 24. Počevši od 1. prosinca, otvaraju se kućice, jedna na dan, počevši od one s brojem 1.
Konačno, 24. prosinca, otvara se posljednja kućica, koja ima prigodnu sliku rođenja Isusova.
Adventski kalendar najčešće je namijenjen djeci, koja se tako upoznaju s došašćem i iščekivanjem Božića.

Prvi poznati adventski kalendar ručno je izrađen 1851. godine.
Prvi poznati tiskani adventski kalendar proizveden je u Hamburgu 1902. ili 1903. godine.

Oznake: Povjesničar

Eto. UN je svoje obavio. Deklaracija o emigrantima je apsolvirana i sada je samo treba formalno prvom prilikom potvrditi u UN-u u New Yorku. I dok veći dio svijeta pokušava naći riješenje za migrante, barem za legalne, neki od njih i dalje čine sve kako bi pokazali i dokazali kako nekima jednostavno treba kazati NE i vratiti ih odakle su došli!

Da se odmah ogradim od svih zlih komentara, ovo što sada pišem samo je moja interpretacija istinitog događaja koji se dogodio jučer, a za što sam saznao čitajući dnevni tisak!

Preko 1200 eritrejaca došlo je u "obećanu" zemlju koja ih je primila u svoj topli zagrljaj. Osigurali su im stan i hranu, odjeću i obuću, dobivaju mjesečni džeparac, organiziraju im besplatne tečajeve njemačkog jezika. Ljudi žive bolje nego su u svojoj zemlji mogli zamisliti ili maštati!
Tako su nekolicina njih odlučila zaštitarima, koji su se brinuli da ih nitko ne uznemirava, izraziti svoje nezadovoljstvo! Učinili su to prilično grubo pa su zaštitari pozvali policiju da ih smiri. Na to su migranti odgovorili barikadama u zgradi u kojoj su smješteni, koju su na kraju zapalili. Lokalna policija uz pomoć interventne uspjela je smiriti situaciju, počinitelji su uhićeni, a u pretresu njihovih soba pronađene su velike količine droge i ukradenih stvari!
Dakle, ti "jadni" ljudi, koji su bježeći od ratova i siromaštva odlučili svoj dom zasnovati u Njemačkoj, koja im je to i omogućila, kao zahvalu za sve što su dobili, prave nerede, pale zgrade u kojima su smješteni, kradu, prodaju drogu, švercaju......! To je već druga zgrada u istom gradu u Njemačkoj koju su migranti zapalili i u kojoj se više ne može stanovati!
Ima li uopće smisla komentirati takvo ponašanje?
Primiš ljude u svoj dom. Daš im stan, hranu, odjeću i obuću, mjesečni džeparac. Besplatno ih školuješ i nakon što nauče jezik imaju garantirani posao. A za uzvrat dobiješ pljačku, šverc, drogu i palež!

Hoće li se sada oglasiti i ona organizacija koja je našu policiju optužila kako se brutalno odnose prema ilegalnim migrantima?
Vjerojatno hoće. Oni će odmah razgovarati s "jadnim" eritrejcima, koji su pljačkali, preprodavali drogu i zapalili kuću u kojoj su živjeli i objaviti kako se policija s njima nehumano odnosila. Umjesto da su ih svih odlikovali za hrabrost i požrtvovnost, ta zla policija ih je bez milosti uhitila.

Oznake: Istinoljubac

UN je konačno, nakon mnogo godina uspio donjeti NEŠTO o migracijama, što nikoga ne obavezuje ali služi kao pokazatelj kako bi se, eventualno, pojedine ili sve države svijeta, barem one koje su članice UN-a, mogle i trebale ponašati prema migrantima!
I sastala se vrhuška u Mekerešu kako bi dali podršku dokumentu koji nikog na ništa ne obavezuje, kojeg nitko neće potpisati i kojeg svatko može ili prihvatiti ili odbiti, bez ikakvih posljedica!
Trla baba lan da joj prođe dan!
Zar UN zaista nema drugog posla?
OK. Vrlo je važno da se, konačno, UN pozabavio migracijama. No, ovdje se navodno govori samo o legalnim migracijama. One, legalne, nikada nisu predstavljale problem nigdje u svijetu! I za njih je donošenje jedne takve deklaracije potpuno nepotrebno. Kada osoba ili osobe dođu na neku granicu i pokažu svoje dokumente, one mogu učiniti sve što žele. Mogu doći kao turisti, mogu zatražiti azil, mogu se zaposliti i privremeno ili zauvijek se preseliti. I s njima nema problema!
Problem su ilegalne migracije - osobe koje su svoje dokumente "izgubile" i koje su odlučile granicu prijeći tamo gdje nije službeni ulaz! Neke nemaju dokumente jer su sve izgubile u sukobima, ratu ili negdje drugdje. Neke, a takvih je većina, su svoje jednostavno bacile i pokušavaju se domoći zapadne Europe na bilo koji način. No, svima je zajedničko to da su im papiri nestali, izgubili se ili su uništeni, a novac su uspjeli sačuvati!
OK. Ali zato postoje veleposlanstva i konzulati u drugim državama ili državne institucije u državama iz kojih žele otići. Neke od tih institucija će im svakako pomoći da dobiju druge dokumente s kojima mogu legalno prijeći granicu. Postoje i razne druge institucije koje pomažu onima koji su sve izgubili. Te institucije im pomažu u pisanju molbi za azilom, te im organiziraju put u države koje su im odobrile azil! Dakle, postoji mnogo načina da se "izgubljeni" papiri ponovno nađu u njihovim rukama i oni postanu legalni migranti. No, i više je nego očito da mnogi od njih ne bježe zbog ratova ili nereda, već ili iz ekonomskih razloga ili zbog drugih ne baš dobronamjernih razloga!
I to je u redu ako se bolja budućnost traži legalnim putem. ALi, ljudi moji, prelaziti granicu preko polja, šuma, rijeka, jezera, mora, po noći.... i onda se žaliti na nehumani odnos policije. Znači, u redu je da namjerno krše zakone države u koju ulaze ali nije u redu kada ih pripadnici policije u tome pokušaju spriječiti, jer time krše njihova prava. Koja prava? Osoba koja svijesno krši zakon nema nikakva prava, osim da bude uhićena, kažnjena i vraćena od kuda je došla! I prestanite konačno sažaljevati te "jadne" ljude koji sada po zimi, goli i bosi, spavaju pod šatorima, a onda usred noći pokušavaju prijeći granicu!
Ti "jadni" ljudi su trebali mnogo novaca da bi uopće došli do naših granica. A ako su imali novce i utrošili ih, umjesto da bi hranili i oblačili svoju djecu i sebe, na plaćanje prijevoza švercerima, tada nisu jadni nego glupi!
I da su umjesto da ih troše na švercere, trošili ih da si nabave dokumente, na zahtjeve za azil, sada bi legalno ulazili u države, putovali normalnim prijevoznim sredstvima i ne bi kršili ničije zakone!
Dakle, sami su odabrali kako će i kuda će i zato - ako nisu htjeli legalno - nisu jadni!
Ako žele biti poput nas i imati ista prava kao i mi, tada se moraju ponašati kao mi, poštovati zakone koje i mi poštujemo i onda tražiti svoja prava!
O tome bi trebali razgovarati u Mekerešu. Ne o legalnim migracijama. ne o ljudima koji legalno prelaze iz države u državu, nego o ovim drugima.
I zato je ovo u Mekerešu samo Meeee Meeee Meeee kojeg se nitko ne treba držati, koji nema nikakvu pravnu niti zakonsku obvezujuću stavku i koji služi samo kao dokument koji daje savjete i preporuke!

Oznake: Istinoljubac

Čitam što se dogodilo u srednjoj školi u Čakovcu. Čitam što kaže profesor, što kažu učenici, što kažu iz Ministarstva, psiholozi, pedagozi, ostali profesori...
A što na sve to kažem ja. Ja nisam ništa od gore navedenog. Ja sam ponosni otac dvojice sinova. Ponosni, jer su obojica odabrali što žele biti u svom životu i to čine. Čine to zato što to žele, a ne zato što moraju. I upravo je to temelj uspješnosti.
Pogledajmo činjenicama u oči.
Učenici srednje škole su osobe koje tek ulaze ili su već ušle u pubertet. Znamo kakvo je to razdoblje i što se od takvih učenika može očekivati. Toga moraju biti svijesni i roditelji i profesori. No, ima jedna činjenica koju svakom srednjoškolcu treba usaditi u mozak i to odmah na prvom satu srednjoškolskog obrazovanja. Srednjoškolsko obrazovanje je dragovoljno. Nitko ih nije prisilio da upišu srednju školu. Možda roditelji čine određeni pritisak, no za razliku od osnovnog školovanja koje je obavezno, srednjoškolsko nije obavezno. Dakle, ako je neki učenik upisao srednju školu, upisao ju je zato što je to htio, a ne zato što je morao!
To podrazumijeva i slijedeće. Ako si dragovoljno upisao srednju školu, tada si pristao na pravilnike prema kojima se provodi srednjoškolsko obrazovanje, pristao si na učenje predmeta koje imaš u rasporedu, pristao si da ti te predmete predaju profesori koji su za njih zaduženi.
Srednjoškolac ne može i ne smije u srednjoj školi provoditi svoja pravila i činiti ono što on želi. Srednjoškolac uvijek ima izbor, a to je ili čini ono što moraš, a moraš jer si sam upravo to odabrao ili se ispiši i idi svojim putem! Ako to usadite u glavu svim srednjoškolcima na prvom satu tada, ako učini bilo što , a što nije prema pravilniku škole, srednjoškolac mora snositi posljedice! Amen

No, postoji i druga strana priče - profesori. Postoji nekoliko vrsta profesora. Oni koji su postali profesori zato jer im je to bila životna želja i cilj , oni koji su to postali silom prilika iako su imali neke druge planove i profesori koji su to zato jer ništa drugo nisu uspjeli završiti, pa su završili fakultet i postali profesori! Vjerujte, ogromna je razlika između svake od tih vrsta profesora.
Moj primjer: Gimnazija. Prvi razred. Prvi sat matematike. Ulazi profesor i kaže. Ja sam .....i odmah da vam svima bude jasno. Pola razreda će na kraju godine imati jedinicu iz matematike. Dvije trećine od tih pola će pasti razred zbog matematike. Nitko ne može imati peticu. Za peticu znam samo ja. Oni najbolji imat će četvorku, malo slabiji trojku, a svi ostali koji će sve znati ali ne tako dobro, dovoljan!
Treći razred gimnazije. Prvi sat matematike. Ulazi profesor i kaže. Moje ime je.....! Sad neka se svatko predstavi. Odmah ću vam kazati. Došao sam ovamo kako bih vas naučio matematiku. Ali ako na kraju godine bilo tko od vas izjavi da mu je matematika odvratna, dosadna i glupa, smatrat ću to osobnim promašajem. Taj profesor nas je naučio voljeti matematiku. Zbog njega sam upisao PMF. Da nije bilo njega, vrlo vjerojatno bih i ja danas bio FRANJO! Dakle, prvi profesor je na nama trenirao strogoću. Svi smo ga se bojali, a tko je dobio dva ili više bio je sretan do neba. Taj profesor nije želio biti profesor. On je to radio zato što je morao. Ovaj drugi je bio profesor zato jer mu je to bio životni cilj. Njegov zadatak bio je ne da naučimo nego da i zavolimo matematiku!
U istoj školi ali mnogo godina kasnije, jedan bračni par je predavao matematiku.
Za njega su svi govorili da je kao čovjek čista NULA ali kao profesor čista PETICA.
Ona je bila duša od čovjeka ali kao profesor NULA.
Tko je imao sreće ( kao moj mlađi sin ) i imao njega iz matematike, taj je zavolio matematiku i kasnije upisao prirodne ili tehničke fakultete.
Tko je imao nesreću ( kao moj stariji sin ),i imao nju iz matematike, taj je zamrzio i matematiku i školu i profesore i cijeli svijet.
To je dokaz kako profesori mogu utjecati na budućnost učenika!
I zato kad čitam o Franji i o njegovim kolegicama i kolegama i kad čitam o učenicima i njihovim doživljajima u školi, tada je jasno kako su i jedni i drugi u pravu ili u krivu. Niti bi se učenici trebali i smjeli tako ponašati prema profesorima, niti bi se profesori tako trebali i smjeli ponašati prema učenicima. A rješenje je vrlo jednostavno.
One učenika koji krše pravila škole - izbaciti iz škole
One profesore koji su profesori zato jer to moraju biti ili jer nisu imali drugog izbora - izbaciti iz škole
I u srednjim će školama zavladati mir!

Oznake: Istinoljubac

U blizini roditeljske kuće sv. Nikole, živio je čovjek, nekad bogat, ali izgubio je carsku službu i sav imetak. Imao je tri kćeri, koje bi se mogle udati, ali im nije mogao dati miraza. I nesretni otac odlučio je trgovati ljepotom i mladošću svojih kćeri, da tako zaradi. One su se pomolile Bogu, da ih izbavi od toga zla i spasi njihovu čast i poštenje.

Sv. Nikola nekako je doznao za tu odluku nesavjesnog oca pa uzme vrećicu, napuni je zlatnicima, umota u platno i, prišuljavši se noću potajno do kuće, ubaci zamotane zlatnike kroz prozor. Otac onih djevojaka začudio se, kad je ujutro našao tako veliki novac. Vidjevši kako je svota dovoljna, čak i prevelika da časno uda jednu kćer, opremio je i dade joj miraz. To se dogodi i po drugi put; nađe, jednog jutra i drugu vrećicu sa zlatnicima. Spremi on i srednju kćer.
No, ocu bijaše sumnjivo kako se novac nađe baš kada treba udati kćer pa odluči postaviti zasjedu kako bi vidio svoga dobrotvora.
Nikola je vidio da ga otac djevojaka čeka, pa se domislio, popeo na krov i zlatnike ubacio kroz dimnjak. Kako su se na otvorenom ognjištu sušile čarape, zlatnici su pali u njih, i od tuda dolazi stavljanje poklona bilo u čarape ili čizmice.

Oznake: Pričoljubac

Pročitao sam nedavno blog o tome da li djeca moraju sjediti u kafićima u kojima se puše cigarete!
Napisala ga je osoba koja je i sama ovisnik o duhanskom dimu i koja ima djecu!
I izvela zaključak kako to svakako nije dobro - mislim to da djeca sjede u prostorijama u kojima se puši.
A ja pitam da li i njezina djeca sjede u prostorijama u kojima ona puši cigarete? Nekako ne vjerujem da se kod kuće suzdržava od pušenja i da puši samo kad nije kod kuće! Istina, ne vodi svoju djecu u kafiće koji su zasićeni duhanskim dimom. Ona svoju djecu truje kod kuće.

Ok. Pitanje svih pitanja je da li se baš mora uz kavu ili neko drugo piće ili uz novine ili ....., zapaliti cigareta?
I ako se mora, da li je u redu da taj dim udišu i oni koji u tome ne uživaju?
Naravno, postoji rješenje. Čak dva!
Prvo: Oni koji uživaju u duhanskom dimu - to čine u posebnim prostorijama.
U klinikama postoje kućice i pavilioni u kojima ovisnici o duhanskom dimu uživaju udišući ga. Te su kućice i pavilioni u okviru klinika ali odvojeni od njihovih zgrada, u dvorištu! I što je još bitnije, odvojene od ostalih korisnika klinike!
Drugo: Oni koji ne uživaju u duhanskom dimu neka jednostavno ne ulaze u takve prostorije
Problem drugog rješenja je što kod nas gotovo da i nema kafića u kojem je pušenje zabranjeno, a i u onima gdje postoji zabrana slobodno se puši!
Taj problem bi morale rješavati inspekcije Ministarstva zdravlja ali ga ne rješavaju, pa se onda puši po svuda i gdje se smije i gdje se ne smije!
A nepušaći imaju također dva izbora:
Prvi : Unatoč tome što ne uživaju u duhanskom dimu ipak odlaziti u takve kafiće i popiti kavu ili piće
Drugi: Ne ulaziti u takve kafiće, odnosno pričekati otvaranje ljetnih terasa kada će se svi ili gotovo svi ovisnici o duhanskom dimu preseliti na te terase, pa će nepušaći moći nesmetano, u prostorijama kafića, popiti svoje piće
Problem drugog rješenja je što neki pušaći ne vole sjediti na ljetnim terasama pa pale cigarete unutar kafića. Srećom, takvih nema mnogo, a ako se i nađe uvijek imate izbor popiti piće na ljetnoj terasi!

Oznake: Zdravljoljubac

Prvog prosinca diljem Lijepe naše ali i Europe započeli su Božićni sajmovi. Ulice i trgovi osvjetljeni su tisućama žarulja, svuda su postavljeni štandovi, svira božićna glazba, jedu se božićne delicije. Rekli bi neki, krenulo je Božićno ludilo. Drugi su jedva dočekali jer se konačno događa nešto lijepo, nešto oku ugodno, nešto posebno!

Šetam ovih dana ulicama i trgovima južne Bavarske. Svi gradovi i sva naselja svjetle noću. Namjerno ne pišem da su ukrašena stotinama žarulja jer mi se stalno po glavi mota pitanje da li su ti svi gradovi, trgovi, ulice i naselja zaista ukrašeni ili samo posebno osvjetljeni!
Naime, sve su žarulje iste boje. Ili žućkaste ili ledeno bijele. Doslovno, niti jedna ne sjaji nekom drugom bojom svjetlosti.

Ako u sobi imam stolnu lampu i upalim je, da li sam lampom ukrasio sobu ili je samo osvjetlio? Istina, dizajnerske lampe mogu ujedno biti i ukras i svjetleće tijelo, no to je neka druga priča!
Ako donesem još dvije, tri ili deset istih lampi i sve ih upalim da li sam time ukrasio sobu ili je samo mnogo više osvjetlio?

Vratimo se na ulice i trgove koji su od 1. prosinca mnogo svjetliji nego inače. Mali gradić blizu granice s Austrijom. Glavni trg osvjetljen stotinama žaruljica. Žaruljice su postavljene u krošnje drveća, po stupovima javne rasvjete, po zgradama, fontanama. Ali, sve žaruljice svjetle istom bojom. Doslovno sve. I to onom istom bojom kojim svjetli javna rasvjeta. Da li su drveća, fontane, električni stupovi i zgrade time ukrašene ili samo jače osvjetljene?

Osobno smatram kako svjetleći ukrasi moraju biti i u raznim bojama i u raznim oblicima da bi bili ukrasi. Ako u svoju sobu stavim četiri stolne lampe, a svaku u drugoj boji i svaka svjetli drugom bojom, tada sam sobu ukrasio stolnim lampama. Ako u sobu stavim četiri iste stolne lampe, koje svjetle istim svjetlom, tada soba nije ukrašena već samo bolje osvjetljena!

Zato, kada na TV ili internetu ili u novinama pročitam ili pogledam kako su gradovi "ukrašeni" stotinama lampica istih boja, mislim da me netko zafrkava. Ne, gradovi nisu ukrašeni, barem ne tim lampama ili žaruljama!

Posebna priča su Božićni sajmovi! Nekada, ne tako davno, Božićni sajam bio je prilika da kupimo neke stvari koje do sada nismo imali prilike kupiti, pojedemo nešto što se spravlja samo tih dana i popijemo pića koja se toče i rade samo za to vrijeme! No, tada, kao što rekoh, ne tako davno, sve su cijene bile blagdanske, a pod blagdanskim cijenama smatralo se da su niže nego u trgovinama i restoranima!

I danas, doduše ne na Božićnim sajmovima, iako ima časnih izuzetaka, o kojima ću kasnije napisati poneku riječ, na sajmovima hrane možete dobiti jela i pića besplatno. Bio sam jedne godine na proslavi Dana općine Gradec. Nikada prije nisam bio, a te se godine sve posložilo i odlučio sam doći. Ono što me je naročito iznenadilo bila je činjenica da su sva jela, pića i kolači, odnosno sve što je bilo izloženo, bilo besplatno! Jedi i pij koliko možeš. No, nije to bio samo grah varivo i kobase, već sve što se poželjeti može. Janjetina, odojak, šaran na rašljama, čevapčići i pljeskavice, riblje juhe , gulaš od divljači, paprikaš, ćobanac.......... A za piti i vina i rakije i gazirana pića i sokovi. Žene su pekle kolače, radile rolade, torte, suhe kolače, slane i slatke! A općina Gradec uopće nije općina koje se smatraju bogatima. Bogata jest zbog dobrih i vrijednih ljudi, no novaca nikad previše.Ali, općina ima rukovodstvo koje zna kako se to radi!

Malo dalje od Gradeca smjestio se Vrbovec, grad Vrbovec. Grad Vrbovec nije imao običaj organizacije Božićnog sajma. Sve se svodilo na nekoliko štandova s ukrasima za bor, uglavnom iz Kine, te nekoliko štandova hrane, uglavnom meda i raznih domaćih ulja. Znao se tu pojaviti i poneki medičar, no to su bili rijetki trenuci sreće! Glavni trg uvijek je bio ukrašen velikom božićnom jelkom i posebnim nakitom, a sam Trg i okolne ulice osvjetljene desecima žarulja koje su, naravno sijale istom bojom svjetlosti! Tek ukrasi na električnim i rasvjetnim stupovima bili su u raznim bojama, što je gradu davalo božićni ugođaj!
A onda su gradske vlasti u suradnji s turističkom zajednicom organizirale Božićni sajam po sistemu paljenja adventskih svijeća. Svake nedjelje došašča, na Trg bi došli kuhari, kuhali kobasice, rezali kruh i točili kuhano vino i sve to besplatno dijelili okupljenom narodu. Bilo je tu naravno i kolača. Prema sajmovima u ostalim gradovima, ovo je bilo tek nedjeljno okupljanje uglavnom istih građana! No, sve što je bilo ponuđeno - bilo je besplatno!

Zagreb! Tri godine za redom najbolji u organizaciji Božićnih sajmova u Europi. Grad zaista svijetli u svim bojama, svaka ulica i trg u užem centru ima neki svoj "štih" i sve u svemu djeluje super!
I štandova s jelom i pićem gomile. Raznih boja, ukrašeni, raznih oblika. I sve djeluje bajkovito sve dok ne odlučite probati neku blagdansku deliciju ili pojesti nešto konkretno. Izbor je zaista velik, no cijene su daleko veće ili više nego po restoranima ili u trgovinama!
Pa se moram upitati koji je cilj Božićnog sajma? Druženje uz glazbu, jela i pića ili "deranje" gostiju do gole kože? Gdje su one "blagdanske" cijene koje su privlačile gomile ljudi na sajmove? Božićni sajmovi pretvorili su se u mjesta odlične zarade za ugostitelje i mjesta zabave za one kojima visoke cijene nisu problem. Svi ostali, a njih ima desetak puta više, dolaze na sajmove samo radi tisuća ukrasnih lampica i drugih vrsta ukrasa, koje će vidjeti samo u ovo vrijeme i poslije nikad više!

Oznake: Komentaroljubac

Moram ovo napisati. Iako je serija emisija završila tzv "velikom finalnom završnicom" sama besmislenost cijelog događanja daje mi volju da napišem svoje mišljenje.

Zamisao je bila slijedeća. Jedan drveni jedrenjak, kojem su jarboli više-manje služili za ukras, usidren je blizu grčke obale, na dijelu kopna koji je pust, pjeskovit i ugodan za ljetovanje!
Skupina odabranih žena i muškaraca živjet će na brodu, ispunjavati razne zadatke - uglavnom na kopnu - i međusobno se upoznavati. Cilj je da se pronađe par koji će se zaljubiti odn. da Eva pronađe svog Adama! Kako bi sve bilo u stilu Adama i Eve, žene i muškarci žive na brodu potpuno goli!

Zamisao kao takva čak i nije glupa. To je ustvari jedan oblik Big Brother-a s tim da je nejasno zašto moraju ispunjavati neke zadatke na obali. Naime, to im u konačnici ne donosi nikakve bodove, pa ispada da je to izmišljeno kako bi se "ubila" monotonija prikaza njihovog života na brodu!

E sad. Kad bi muškarci bili - oni pravi muškarci, a žene - one o kojima se samo može sanjati, to bi vjerojatno bila zanimljiva avantura, u kojoj bi svake noći bilo i te kako zanimljivo, a vjerojatno i danju! Umjesto toga, odabrani su bili previše obićni, a djevojke gotovo sve umjetne i tetovirane!
Jedan od muškaraca - bio je atletski građen. Tamnoput i tetoviran po cijelom tijelu što baš i nije izgledalo muževno - barem meni. Ostali su bili - recimo tako normalne građe, no niti jedan nije bio debeljuškast ili kost i koža. I svi su imali tetovaže!
Žene su bile čisto druga priča. Dvije od četiri bile su "umjetne". Vidjelo se da su napravile neke korekcije po svom tijelu kako bi ispale ženstvenije, no ispale su neprirodne. Ipak, ono što je bilo i te kako upadljivo na njima bile su tetovaže. Ne znam da li je to neka moda ili bolest, no svaka pripadnica nježnijeg spola, koja se pojavljuje u tim Big Brother emisijama je istetovirana. Neke više, neke manje ali sve bez iznimaka. I da je to neki cvijetak, djetelina, inicijali i sl. OK, no na većini tijela, po leđima, trbuhu, nogama. Ljudi moji - što kazati! I onda se čudimo kako je život na brodu bio monoton. Jednostavno nitko od njih nije "kliknuo"!
A onda u posljednjoj emisiji, u finalu, nakon što najprirodnija i najzgodnija među njima, tamnoputa djevojka, zbog morske bolesti odlazi s broda umjesto nje dolazi mlada debeljuca. Debela guza, trbuh, ovješene dojke...!
Jedva sam dočekao da veliko finale završi. A završilo je na najgluplji mogući način!

Naime, kako gledatelji nisu mogli glasovati, a igre na pijesku i na obali nisu donosili bodove, organizator im je dao zadatak da sami između sebe izaberu Evu i Adama!
Glupost!
Pa bilo je vidljivo iz zrakoplova da niti jedna djevojka uopće ne mari za bilo kojeg muškarca i obratno. Bili su zajedno, živjeli su zajedno, pričali, pomagali si, bili su si dobri, no nitko nije niti pokušao bilo što učiniti glede nekog zbližavanja!
I onda, vidjevši šansu, tamnoputi snagator i najumjetnija među njima odlučiše "kliknuti", odlučiše posljednju večer provesti zajedno, u zagrljaju, u klinču!
I naravno, oni su pobjedili! Huraaaaaaaa!
Ne huraaaa za njih jer oni će dobiti lovu i otići svaki svojim putem. Hura za to što je ta glupost na TV konačno završila!
Poslije svega - pitanja - ZAŠTO, ČEMU, KOME ?
Niti lijepo za oči, niti zanimljivi razgovori, niti zabavne igre!
Pa morate nešto ponuditi gledateljima da bi gledatelji gledali!
U ovom serijalu najljepše što se moglo vidjeti bila je priroda na kopnu i prekrasno, čisto i bistro more.
Sve ostalo što smo vidjeli - bolje da nismo!

Oznake: Kritičar

U prošlom postu objavio sam svoje doživljaje s Generali osiguranjem, doživljaji koji se još i danas događaju.
U ovom postu na tapeti je Allianz osiguranje

Od kada je došao u hrvatsku Allianz osiguranje je bio osiguranje čije ime smo svi znali. Sa sjedištem u Munchenu Allianz je bio pojam snažnog osiguranja u kojeg smo svakako mogli imati povjerenja. I zaista, tih prvih mjeseci i godina, dok je na čelu uprave bila osoba iz Munchena, Allianz je bio organiziran po njemačkom sistemu. Godine staža i naravno uspjeh u ugovaranju osiguranja garantirali su brz napredak, a napredovanje je donosilo niz pogodnosti poput vlastitog ureda sa stolnim računalom, službeni automobil, službena odjeća i obuća......! A sve to se moglo dostići za nekih 3 godine rada!
A onda je čelna osoba otišla u Budimpeštu, a na mjestu čelnog čovjeka zasjeo je hrvat. I od tada Allianz je ( prema unutrašnjem ustroju ) sve više postajao hrvatsko poduzeće a sve manje njemačko. A zna se kako se napredovalo u hrvatskim poduzećima i tko je napredovao! To više nije ovisilo o radnom stažu, niti o uspješnosti, već o tome od kuda si i gdje si rođen! No, to je već neka druga priča!

Ipak, napravio sam ovaj mali uvod iz razloga kako bi bilo jasnije zašto se sve dogodilo tako kako se dogodilo!

Kako sam nekad i osobno bio zaposlen u Allianz osiguranju, bilo mi je normalno da svoj automobil osiguram u Allianz Zagreb d.d. Osigurao sam ga i obavezno i punim kasko osiguranjem!
Toga ljeta bio sam u posjetu rodbini u južnoj Bavarskoj. Ostavio sam automobil na uređenom parkiralištu. Jedne večeri, jedan pijani mladić pokušao je ukrasti jedan od parkiranih automobila, među kojima je bio i moj. Kako je bio pijan, to mu srećom nije uspjelo. No, ljut zbog neuspjeha odlučio je sve automobile obilježiti sa svojim ključem od stana. Tako je i moj automobil dobio ogrebotinu preko cijelih vratiju! U tom činu ga je zatekla policija i uhitila ga, a meni ostavila poruku, zataknutu na brisač, da se javim u policijsku postaju. Tamo sam dobio podatke o osobi počinitelju, te uputu da se javim svom osiguravajućem društvu!

Javio sam se i dao im sve podatke koje sam dobio od policije! Osoba zadužena za kasko štete poslala mi je dopis s formularom kojeg sam trebao ispuniti i potpisati. U njemu je pisalo da se odrićem prava osobne tužbe počinitelja za naknadu štete, a za uzvrat Allianz Zagreb d.d. će mi o svom trošku popraviti nastalu štetu! Naravno, potpisao sam formular, dao automobil ovlaštenom servisu, koji su štetu otklonili i račun poslali Allianz osiguranju! I sve je bilo OK dok jednog dana na moju adresu nije stigla uplatnica Allianz osiguranja uz slijedeće obrazloženje:

Poštovani, kako nismo uspjeli uspostaviti kontakt s počiniteljem štete, te nismo od njega mogli naplatiti nastalu štetu, prisiljeni smo se naplatiti iz Vaše police, te Vam oduzimamo dio bonusa, a dužni ste nam i uplatiti dio jer je to druga šteta koju ste prijavili ove godine!

Pročitao sam ovo obrazloženje nekoliko puta. Nisam mogao vjerovati da je netko uopće mogao napisati takvo nešto! Dakle, prvo su mi uvalili formular po kojem se odrićem naplate štete od počinitelja uz uvijet da mi Allianz o svom trošku popravi automobil, a onda mi taj isti Allianz šalje račun za popravak, jer su njegovi "stručnjaci" nesposobni naplatiti štetu od počinitelja!

Moji prigovori, protesti, dokazivanja i sve ostalo što sam mogao ostali su bez rezultata. Mogao sam ih tužiti. Tužba bi vjerojatno još uvijek ležala u ladici nekog suca no barem bi moja djeca ili njihova djeca dobila neku kunu od toga. Nisam ih tužio. Umjesto toga prekinuo sam sve ugovore o osiguranju s Allianz osiguranjem! Na moju žalost, to se pokazalo jako lošim potezom! Allianz Zagreb koliko got bio takav kakav jest još uvijek je mila majka prema ostalim osiguranjima po mnogim pitanjima. Svoje doživljaje s Generali osiguranjem sam vam opisao. O ostalim, s kojima sam surađivao - ne želim! I ovo je dovoljno!

Oznake: Istinoljubac

Svaki od nas ima svoja iskustva s osiguranjima. Neka su pozitivna, neka su negativna. No, bila pozitivna ili negativna jako je bitno objaviti ih kako bi oni koji se tek spremaju na ugovaranje osiguranja mogli lakše odabrati koje osiguranje odabrati. Do danas surađivao sam s nekoliko osiguravajućih društava. Glede imovinskih osiguravatelja počeo sam s Croatia osiguranjem, nastavio s Allianz Zagreb, Zagreb osiguranjem, Generali osiguranjem i moram priznati da sam svašta doživio! Glede automobilskih osiguranja i tu sam počeo s Croatia osiguranjem, pa Allianz, Generali, a sada sam opet u Allianz osiguranju!
O Croatia osiguranju neću trošiti vrijeme i prostor. Bio sam u Croatia osiguranju još u vrijeme prije domovinskog rata i neposredno nakon, no ono što sam od njih doživio to nije za pisanje. Uglavnom, sve dok sam uredno plaćao mjesečne rate bio sam im dobar klijent. Onog trenutka kada sam počeo prijavljivati štetu i tražiti nadoknadu, postali smo ljuti neprijatelji. I na kraju se sve svodilo na "ništa Vam nećemo priznati - tužite nas"!
Umjesto tužbe - raskinuo sam sve vrste osiguranja i osigurao se u Allianz osiguranju. I ne samo da sam osigurao imovinu i automobile u Allianz osiguranju, već sam se u njemu i zaposlio kao zastupnik. I to mi je i te kako pomoglo u životu jer sam dobro proučio kako se radi u osiguranjima, kako bi se trebalo odnositi prema klijentima, a kako se osiguranja stvarno odnose. No, bit je u tome da sad znam kako se treba postaviti prema osiguravajućem društvu u slučaju kada me zakinu u svezi isplata odštete. I vjerujte mi, iako uz dosta angažmana i dopisivanja i dokazivanja, uglavnom uspijem ishodovati realnu odštetu! A ako ne uspijem, odnosno ako me uvjere da unatoč tome što sam u pravu zadovoljštinu mogu dobiti samo sudskim putem, raskidam osiguranje i odlazim u drugo! Bogu hvala, u ponudi ih je mnogo i uvijek je lako pronaći drugo, možda i bolje!

A sada konkretno o mojim iskustvima s Generali osiguranjem!
Nakon što sam doživio i preživio priopćenja i odbijenice s obrazloženjima osiguranja Allianz Zagreb d.d. u kojima su me uvjerili da isključivo zbog svoje nesposobnosti ( što su naravno odbili priznati ), nisu uspjeli naplatiti se od osobe za koju je čak i policija dokazala kako je prouzročio štetu na mojem automobilu, te popravak automobila naplatili meni, preko smanjenja bonusa, odlučio sam raskinuti sve ugovore s tom osiguravajućom kućom. Odmah mi je u zagrljaj uskočilo Generali osiguranje, koje mi je dalo i povoljnije uvijete i nižu cijenu za obavezno i kasko osiguranje, a kasnije i za osiguranje kompletne imovine! Suradnja je naravno bila idilična sve dok nisam prijavio prvu štetu.
No, krenimo redom. Polica AO osiguranja bila je nešto skuplja u odnosu na druge ponude, no zato je AK imao povoljnije uvijete. To se prvenstveno odnosilo na odštete. No, ono što je mene naročito privuklo bila je ponuda da ukoliko ne prijavim niti jednu štetu tijekom osiguravateljne godine, dobijem 10% od cijene police kao povrat novca, odn. ako se odlučim za osiguranje i iduće godine, polica će mi biti 10% jeftinija!
Iako sam imao manjih oštećenja na koje sam imao pravo popravka po kasku, namjerno ih nisam prijavljivao. Htio sam vidjeti da li ću zaista dobiti 10% povrata! Osiguranje mi je isteklo, a moja agentica, koja me osigurala, bez da me kontaktirala, poslala mi je nove police. Naravno, zaboravila je obračunati 10% popusta zbog neprijavljivanja šteta po kasko polici!
U međuvremenu, stigla mi je ponuda iz Allianz osiguranja, za obavezno osiguranje automobila, koja je bila mnogo sveobuhvatnija od police Generali osiguranja, a osim toga je bila i dosta jeftinija. Odlučio sam prihvatiti ponudu iz Allianz osiguranja, no ostati s kasko policom u Generali osiguranjima!
O toj namjeri sam izvjestio zastupnicu iz Generali osiguranja koja je bila zadužena za moje police. Njena reakcija bila je iznenađujuća! Kratko i odrešito mi je javila slijedeće: Ako ne želite naše obavezno, tada Vam ne želimo automobil osigurati kasko osiguranjem, a Vaš ostvareni bonus ćete izgubiti!
Nikada nisam pristao na ucijene i jednostavno sam zaboravio svoj ostvareni bonus na AK. Kako sam izgubio povjerenje u zastupnicu kao i u osiguranje koje je ona zastupala, a koje je u potpunosti stalo iza nje, odlučio sam raskinuti i sva ostala osiguranja - prvenstveno imovinska! No, ono što Allianz osiguranje dopušta Generali osiguranje mi nije dopustilo i nedvosmisleno su mi poručili kako mi ne dozvoljavaju prekid osiguranja prije isteka 5 godina od dana kada je osiguranje sklopljeno!
A razloga za prekid bilo je mnogo!
Nakon jedne velike oluje u prizemlje moje kuće prodrle su oborinske vode, a došlo je i do izljevanja odvoda u prostorije. Šteta je bila katastrofalna. Nalijalo se gotovo 50 cm vode. Zidovi su navukli vlagu, počela je otpadati žbuka. Bila je potrebna hitna intervencija. Srećom, to se dogodilo sredinom proljeća. Pred nama je bilo dugo sušno ljeto, dovoljno vremena za potpunu sanaciju. Uredno sam prijavio štetu.I da ne dužim priču. Prvi procjenitelj procjenio je štetu otprilike 10% od stvarne štete. Nakon prigovora, drugi procjenitelj je procjenio kako je nastala šteta viša od osigurane svote!!! No, tek nakon 5 mjeseci natezanja i konačno moje prijetnje sudom, uspio sam dobiti odštetu, koju su , naravno, umanjili za cca 10% ( uz mogućnost žalbe )!
Dvije godine kasnije dogodila se slična situacija, no s manjim posljedicama, jer smo u međuvremenu učinili nekoliko zaštitnih koraka u spriječavanju nastanka šteta od oborinskih voda. No, kada se kanalizacija začepi, voda nema kuda i ulazi u kuću. To nisam mogao spriječiti. I opet isti scenario. Prijava, procjenitelj, procjena od 10%, isplata u roku 14 dana uz mogućnost prigovora, prigovor, drugi procjenitelj, povuci - potegni......!
I onda odluka. Dosta mi je! Odlazim. Ali Generali ne pušta! Fučka im se što njihovi agenti/zastupnici uopće ne rade svoj posao, što procjenitelji namjerno zakidaju na procijenama, što se maksimalno odugovlači s isplatom odštete. Sve to nije važno. Važno je da prerma Zakonu o obaveznim odnosima, osiguranje koje je sklopljeno na rok duži od 5 godina ne može biti raskinut prije isteka 5 godina! I kraj priče! A to što je klijent nezadovoljan - koga briga!
Ne želim generalizirati. Ovo je moje iskustvo. Sigurno ima mnogo onih koji su zadovoljni ili možda malo manje nezadovoljni. No, postavljam pitanje. Ako se samnom, koji sam radio kao zastupnik i u Generali osiguranju i u Allianz osiguranju tako "loptaju", što će tek raditi onima koji nemaju pojma na što su u osiguranju sve spremni učiniti da Vam dokažu da niste u pravu!!??

Oznake: savjetnik