"Schengenski prostor u mnogo čemu funkcionira kao područje jedne države, s tradicionalnim kontrolama za one koji ulaze i izlaze iz područja, ali bez unutarnjih graničnih kontrola"
To je definicija iz Wikipedije i to je nekada bilo u državama potpisnicama sporazuma!
Ovih dana Hrvatska je dobila zeleno svjetlo za pripojenje zemljama koje već jesu potpisnice Schengena i to je za ovu Vladu ogroman napredak i uspjeh! Možda i je, iako nas čeka još mnogo posla da bi se to zaista i učinilo, jer nemojmo zaboraviti da dvije zemlje već duže vrijeme čekaju da ih se primi u taj prostor, a vjerojatno će se i načekati jer postoji nekoliko potpisnica sporazuma koje uporno odbijaju dati svoj pristanak za njihov ulazak! A mi imamo i našu najdražu susjednu zemlju, državu, koja nas od prvih pokušaja ulaska u EU ucjenjuje, tuži raznim institucijama, a od kada smo punopravna članica EU, pokušava nas na sve načine prisiliti na neke odluke koje ne odgovoraju nikom, niti njima niti nama, no ipak su odličan temelj za daljnje ucijene. Ta nas prijateljska država sigurno neće pustiti u Schengenski prostor ako ne ispunimo sve njene zahtjeve, a ostale članice EU očito nemaju instrumente ili volje prisiliti ih na prestanak ucijenjivanja! I zato je datum ulaska u Schengenski prostor pod velikim upitnikom!
No, Schengen prije nekoliko godina i Schengen danas su dva različita Schengena istog imena. Po definiciji Schengena, "bez unutarnjih graničnih kontrola" znači, kad jednom uđemo u Schengenski prostor, možemo bezbrižno putovati po svim državama potpisnicama, bez da nas netko zaustavi na granici!
Posljednjih nekoliko godina u Schengenskom prostoru, na svim granicama stoji granična policija koja Vas ima pravo zaustaviti, pregledati Vaše osobne papire za identifikaciju, pretresti vaše vozilo i sl. Bilo da ste stanovnik EU ili država unutar Schengena, možete biti zaustavljeni, legitimirani, pregledani!
Stani malo.
Pa onda, koja je razlika biti u Schengenskom prostoru u EU ili izvan Schengenskog prostora unutar EU?
I danas, mi Hrvati, kad idemo u Italiju , Mađarsku ili Sloveniju, moramo na granici pokazati osobne karte ili putovnice ako nas to zatraži granična policija!
I danas i mi Hrvati i svi stanovnici EU i onih koji to nisu, moraju na granicama pojedinih država u sklopu EU, bez obzira da li su u zoni Schengena ili ne pokazati svoju osobnu iskaznicu ili putovnicu, ako to zatraži granična policija!
Ne čini li Vam se da tu nešto nije u redu?
Znajući te činjenice, nekako ne dijelim ushićenje i ogromno zadovoljstvo naše Vlade i gosp. Plenkovića, glede zelenog svjetla za Schengen, jer kako se stvari odvijaju, glede migranata, možemo očekivati samo još veće i strožije granične kontrole a nikako povratak na postavke Schengena zbog čega su zemlje potpisnice uopće sklopile taj sporazum!

Oznake: Bezgranični

Javnost je opet na nogama!
Opet je u javnost procurila sudska odluka koja je zgrozila obićan ali i malo stručniji puk!
No, u hrvata je to već postala praksa, a ne iznimka.
Malo prije sam pročitao članak u jednim dnevnim novinama o našem sudstvu. Pa su između ostalog pobrojane presude koje graniće s zdravom pameću, a ipak su donesene, a neke čak postale i pravno valjane.
Prije par desetaka godina imao sam problema s jednim osiguravajućim društvom. Tada još nismo bili u EU, no već smo živjeli u svojoj, vlastitoj državi!
Zbog suprotnog načina razmišljanja, jedino rješenje bilo je potražiti pravdu pred sudom! No, već tada se znalo da rješenje toga, bez obzira na to kakvo će biti, teško da ću dočekati živ, osim ako nisam Highlander!
I zato je svaki odgovor na prigovor osiguravajućim društvima bio - tužite nas!
I zbog sporosti sudova, malo tko se na to odlučio, pa su mnoga poduzeća, privatna i državna mogla činiti što su htjela. I zato nam je bilo tako kako nam je bilo!
A onda smo ušli u EU. Sudstvo je doživjelo velike, pozitivne promjene, barem na papiru. U to smo uvjerili europsku komisiju koja je nadgledala naše napredovanje, no za nas, stanovnike Lijepe naše ništa se u stvarnosti nije promijenilo. Sudovi su i dalje bili spori, obićni predmeti su se rješavali godinama, pa i desecima godina, a odluke koje su donošene, često su bile skandalozne!
Prije 19 godina ( devetnaest godina ), pokrenut je sudski spor jednog brata protiv njegovih sestara glede oporuke kojom je kuća i pripadajuće zemljište podijeljeno među njima. Oporuka je potvrđena u državnim institucijama i kao takva bila je pravno i zakonski nepobitna. No, znajući kako je naše sudstvo "efikasno", najmlađi među njima odlučio je ipak pokušati nemoguće i osporiti oporuku! I svi su znali od samog početka kako će taj spor izgubiti. I on sam je to znao, no već punih 19 godina, raznim pravnim smicalicama, osporava svojim sestrama pravo korištenja njihove zajedničke imovine. Zašto je tome tako? Zato jer nam je pravosuđe takvo kakvo je! Da je drugačije, taj proces možda nikada ne bi bio niti pokrenut, a ako i bi, završio bi u roku mjesec - dva!
19 godina se čeka pravorijek. I eto, ovih dana će vjerojatno biti donesena prvostupanjska presuda. I onda će se onaj tko izgubi žaliti. Pa će proći još kojih dvije godine da drugostupanjski sud potvrdi presudu. Pa ako je potvrdi, onaj tko izgubi ima se pravo žaliti vrhovnom sudu....! I tako bi ovaj spor, koji bi u normalnim pravnim državama završio u roku mjesec - dva, mogao završiti za 21, 22 ili možda već za 25 godina od kada je pokrenut!
Pitanje je samo tko će od stranaka u sporu do tada više biti živ? No, to za naše sudstvo nije pitanje od neke važnosti da bi se upitali - tko je za to kriv?
Čitam kako naše sudstvo do danas nije pravomoćno osudilo niti jednog "velikog" okrivljenika, niti jednu osobu koja je punila novinske stupce i koja je uhićena zbog velikih nedjela koja je počinila. Pa kako je to moguće u državi koja je dio EU? Moguće je jer u takvim državama sudstvo je nezavisno i nitko nema pravo uplitati se u njihovo poslovanje, osim njih samih! A očito je kako tamo ne rade samo oni koji bi tamo zaista trebali raditi, već mnogo njih koji su tamo ili zalutali ili došli po nekim partijskim linijama, kao podobni! I što se onda čudimo?
Prije neki dan upoznat sam s još jednim slučajem. Slučaj je jednostavan da jednostavniji ne može biti. Faktički je pokrenut formalni spor kojim samo treba potvrditi jedan ugovor, koji je pravno valjan ali nije ovjeren kod javnog bilježnika! Taj formalni spor je formalno tužena stranka, bez ikakvog dokaza, pretvorila u imovinski spor. Naravno, sudu to odgovara jer su dobili još jedan predmet, koji je lako riješiv, a ipak je predmet. Odvjetnici trljaju ruke jer po svakom uratku naplate svoju tarifu. Država trlja ruke jer od svake naplate zastupanja pobere 25% poreza i svi sretni i zadovoljni, osim možda onih, koji su silom - prilika, u najboljoj namjeri da srede zemljišne papire, pokrenuli formalnu tužbu. Ali, tko im je kriv kad se prije nisu raspitali o posljedicama! No, ono što je najtragičnije u cijelom sistemu je činjenica da se na ročištima pričalo o svemu i svačemu, samo ne o onom zbog čega je sve pokrenuto, da je sudac sve to dopuštao i da je na kraju veliko pitanje kakva će biti presuda? Ustvari, kako tuženi ničim nisu dokazali da je dokument falsificiran, presuda može biti samo jedna. Da, ali mi smo u Hrvatskoj, u državi gdje se donose sudske odluke koje nemaju veze s zdravim razumom, niti su potkrijepljene dokazima. Pa ako se u cijelu zbrku uplete i nešto "sa strane", što nitko neće moći dokazati, presuda bi mogla biti vrlo zanimljiva, a formalni spor biti rješen tek možda odlukom Vrhovnog suda ( što u okrilju ovog suda ne bi bilo nikakvo iznenađenje )!
Lipnaj 2020 - nepravomoćna presuda ogo spora je donesena. Kakva? Pročitajte u blogu Nedodirljivo sudstvo 2. dio

Oznake: Sudomor

Ovih dana svjedoci smo štrajka nastavnika osnovnih i srednjih škola, kojima se pridružuju i profesori s fakulteta. Sindikati su odlučni dobiti ono što im po njihovom mišljenju pripada, a Vlada nudi ono što im mogu dati. Naravno, i jedni i drugi su odlučni ne popustiti. Na kraju, zna se tko će najviše izgubiti. Učenici! Ali, koga briga za učenike? Zar škole postoje zbog učenika ili su učenici izmišljeni da bi se mogle otvarati škole?
Zna se kako se školska godina određuje prema broju radnih dana i gradivu koje učenici moraju savladati. U takvom planu nema štrajkova. I sad se postavlja pitanje, kako će i kada učenici i nastavnici nadoknaditi sve ove dane kada su u štrajku?
Subotama, skraćivanjem zimskih, proljetnih i ljetnih praznika ili....?
I naravno, učenici će zbog toga imati problema.
No, oduvijek je obićan narod stradao da bi oni drugi dobili nešto više.
Kad liječnici štrajkaju , štetu ne snose političari nego pacijenti. Kad profesori štrajkaju, štetu snose učenici i studenti. Kad štrajkaju vlakovođe, stradavaju putnici itd. I to je za naše sindikate u redu! Naravno. Pravo na štrajk je zakonska odredba i svatko ima na to pravo. A pravo na obrazovanje je isto u zakonu, pravo na putovanje bez kašnjenja je isto zakonsko pravo, no ti su zakoni očito manje vrijedni, pa ih se ne mora poštovati!
Ruku na srce, novaca očito ima dovoljno i siguran sam da se ne bi narušila financijska stabilnost države da se udovolji sindikatima. Sjetimo se samo koliko je novaca bačeno na dugove za brodogradilišta? Novac doslovno bačen u koš za smeće, a to je bilo dovoljno novca za povećanje plaća ne samo prosvjetnim djelatnicima!
Sve to znamo i svi smo svjesni toga.
No,na pisanje ovog posta potaknula me jedna profesorica, koja je gospodinu Plenkoviću, na jasan primjer ukazala kako uvećanje plaće svima jednako nije ispravljanje nepravde koja je godinama činjena prosvjetarima. Istina, svima će plaće porasti za 6 % ali će i dalje, zbog nepravednih koeficijenata, nepravda ostati! Odličan primjer. I svima sve jasno od prve.
No, da li je to zaista tako?
Gosp. Plenković je na konferenciji za novinare izjavio kako je problem koeficijenata u njihovoj kompleksnosti. Oni su jako komplicirani i da bi bili pravedni za sve na njima se mora obavezno ozbiljno raditi.
I to je također svima jasno. Veliko je pitanje da li je u redu svim profesorima i nastavnicima, u istom rangu dati isti koeficijent na plaću, ako se jako dobro zna da osobe istog ranga nisu i osobe iste kvalitete i stručnosti. Dakle, osobe istog ranga trebale bi imati koeficijente koji bi stimulirali one stručne i radišne, a destimulirali one druge koji to nisu, a stekli su isto zvanje!
I tada bi to bilo u redu.
No, tko će biti taj koji će odrediti da li je netko bio dobar ili loš?
Taj netko bi morao biti iz te struke, nepristran i nepotkupljiv.
Ima li takvih?
Sigurno ima, no ako te osobe nisu članovi stranaka koje su na vlasti, tada ne mogu obavljati taj složeni i odgovorni posao. Pa će taj posao dobiti neki stranački uhljeb i time će dobra namjera biti uništena!
I to je po mojem mišljenju najveći problem!
Na žalost, koliko god su prosvjetni djelatnici u pravu glede nepravde u plaćama isto tako stoji i činjenica da su mnogi djelatnici te struke nesavjesni u obavljanju svoga posla i da zbog njihovog pogrešnog pristupa načinu obrazovanja, mnoge generacije učenika i studenata su nepovratno izgubljene.
A o tom problemu sindikati šute. Ali se bore i za te i takve, da dobiju više plaće. I onda , ako to ostvare - to će biti OK, jer će nastavnici i profesori biti zadovoljni!
A učenici - ma tko njih uopće išta pita?

Oznake: štrajkolomac