Svako jutro, oran za nove radne pobjede lješkarim u krevetu i razmišljam što ću sve dobrog i korisnog napraviti za boljitak i svoje obitelji i svekolikog puka. I onda, pun planova, prvo izvedem psa u jutarnju šetnju. To je stvarno jutarnja šetnja koja uvijek započinje prije 6 a završava do 6.30. U to vrijeme malo koga ima vani, malo tko je uopće budan, pa mogu mirno šetati kvartom čineći i peseku i sebi uslugu jutarnjeg razgibavanja na sviježem zraku, po mraku, u miru i tišini. A onda, prepun dodatne energije i pročišćenih pluća, nahranim svog ljubimca i sjednem za stol, uzmem tablet i vruču kavu i prelistam domaće web stranice, kako bih se informirao o situaciji kod nas i u svijetu.
I tu grešku ponavljam iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec.

I svaki put, nakon što sam dragocijenih sat vremena "bacio" u nepovrat, ustajem od stola mrzovoljan i očajan, jer sve što sam pročitao uvelike mi je pokvarilo raspoloženje. Elan mi pada, a pozitivna energija, sakupljana cijelu noć i u jutarnjoj šetnji, nestaje poput magle zahvaćene jakim vjetrom. I od silnih, lijepih planova uglavnom ostane beskorisno bauljanje po kući i dvorištu.

Zaista je nevjerojatno kakve bljuvotine pišu naši novinari otvoreno se svrstavajući na stranu neke političke opcije ili osobe iz javnog ili sportskog okružja, koju simpatiziraju. Kakve izjave čitam o našim sportskim "junacima", koji jadni i izgladnjeli vape za igrom ali im zločesti gazde ne daju igrati se loptom. Ti "jadni" ljudi, koji su nas svojim maestralnim igrama za strane klubove "zadužili" za čitav život, i kad ne igraju i kad za vrijeme utakmice sjede u gledalištu, zarađuju više nego mnogi doktori znanosti, koji svojim radom, znanjem i činjenjem zaista unaprijeđuju naš život i čine ga boljim i kvalitetnijim. No, oni su obićni znanstvenici, budale koje su život, umjesto trčanja za loptom, posvetile nauci i zato je normalno da zarađuju manje i da se o njima uopće ne piše.

Puno je zanimljivije da je jedan naš nogometni velikan napisao knjigu o tome kako je od malih nogu , umjesto za knjigom, trčao za loptom. Meni je to zanimljivo iz sasvim drugog kuta. Naime, još dok nije bilo Lijepe naše kao samostalne i suverene države, "poznati" i manje poznati nogometaši bili su uglavnom neuke osobe, koje su jedva završile osnovnu školu, pa kada ste takvog doveli pred mikrofon, kako bi ga upitali za komentar utakmice, uglavnom bi slušali neke nesuvislo izrečene rečenice, koje su se jedva mogle povezati s temom o kojoj se razgovara. A onda su politički moćnici odredili da i sportaši, bez obzira na talent, moraju, prije nego potpišu profesionalne ugovore, dokazati da su pismeni, pa čak i da su završili bilo kakvu srednju školu. Pa su se privatne srednje škole napunile sportašima, dobre platežne moći, jer tamo se moglo potpuno legalno, odnosno, čak uz obvezu plaćanja, polagati i položiti ispite i dobiti svjedodžbu. Tom svjedodžbom su si u normalnom svijetu mogli, teoretski, obrisati dio tijela koji služi za olakšavanje ( iako samo teoretski, jer je papir od svjedodžbe ipak previše tvrd za takvu radnju ), no bez problema potpisati profesionalne ugovore, koji će im, za trčanje za loptom, osigurati luksuzni život do kraja života, ali ne samo njihovog. A onda su pojedinci, shvativši da ne mogu svi, nakon okončanja karijere otvoriti kafiće ili biti TV komentatori, počeli upisivati fakultete, pa čak ih i završiti! To je glede naobrazbe naših vrhunskih sportaša ogroman napredak i zato svaka čast našem vatrenom, koji je, od silnih obveza trčanja za loptom i života s obitelji, pronašao vremena da objavi tako vrijedan književni uradak!

Napunjen gomilom potpuno nevažnih informacija o "podvizima" naših vrhunskih sportaša u stranim klubovima, krenem se informirati o politici i političarima. I upravo ti članci i komentari zgade mi cijeli dan i dio života. To pljuvanje i bljuvanje po pojedincima i hvalospjevi o drugima, to je zaista teško provariti, a da ne dobijete , ne samo žgaravicu, nego i čir na želucu.
Tako čitam da je naša predsjednica pjevala rođendansku pjesmu zagrebačkom gradonačelniku, a posebna vijest je i da mu je poklonila posebnu tortu. A onda, uz taj tekst dolaze nabrajanja kako je zagrebački gradonačelnik ovakav i onakav i kako se jedna predsjednica ne bi smijela s njime družiti. Pa onda komentari na njeno pjevanje, pa na njeno oblačenje, pa na njene izjave, pa na poklon.
A ja pitam - što je naša predsjednica? Vanzemaljac? Ona je žena, društvena osoba i tako se ponaša. Ona, kao osoba ima pravo ići na rođendan onome kome želi i darivati ga onako kako želi. To je njena privatna stvar. I zašto to netko mora komentirati? Zato da bi je ocrnio, popljuvao, posramio, ponizio.I ne samo zato. Naime, svi smo mi samo ljudi, a zna se da su ljudi skloni ljubomori i zavisti, a to za sobom povlači netrpeljivost i sklonost omalovažavanju i vrijeđanju. Osim toga, o čemu ćemo pričati uz jutarnju kavu ako ne o "skandalima" poznatih i javnih osoba. I na kraju, što prodaje novine? Crna kronika, obavijesti o umrlima i naravno "skandali" javnih osoba. Tko bi kupio novine da bi čitao o nekim bezveznim doktorima nauka koji su izumili neki bezvezni lijek, koji će možda spasiti milijune oboljelih? Ili o našim mladim informatičarima koji u partizanskim uvijetima školovanja postižu vrhunske rezultate na svjetskim natjecanjima! Koga to zanima? Ali zato,nam je osnovni problem kuda će u zimskom prijelaznom roku otići Mandžukić i u koji klub seli Rakitić. A najviše me brine gdje će braća Kovač prezimiti, u kojem klubu?To su problemi koji nas svih bacaju u očaj i tek kada saznamo rješenje moći ćemo se mirno posvetiti svom svakodnevnom poslu. Do tada - neka izdrži tko može!

A kada riješimo ove ogromne probleme, ostaje nam još - naša politika i naši političari! Njihove probleme nećemo riješiti niti prijevremenim niti izborima u normalnim vremenskim rokovima. Oni će biti uvijek tu, sve dok se priroda ne pobrine za njih. Pitanje je samo tko će biti gore, a tko dolje. Pogrešno sam se izrazio. Nije pitanje tko će biti gore a tko dolje jer to znamo. Bit će to svi oni za koje se priroda još nije pobrinula. Pitanje je koja politička opcija će biti na vlasti, a tko u oporbi? E to je pitanje koje ćemo si postavljati iduće godine. Sada se moramo pobrinuti za zimski prijelazni rok, a ako baš moramo, onda i za predsjednicu ili predsjednika Lijepe naše!

98% članaka opisuju štrajk prosvjetara kao potpuno opravdanim, a nitko ne piše kakvo nam je školstvo, kakva je kvaliteta profesora, nastavnika i učitelja, kakva je kvaliteta nastave i da li baš svi, bez obzira kakvi su, zaslužuju i ovakve plaće, na koje se bune?
A još manje članaka ima o učenicima, koji su najviše pogođeni ovim štrajkom, koji će zbog štrajka morati na nastavu i subotama. Kojima će praznici biti skraćeni. Koga briga za njih? Pa nisu valjda profesori i nastavnici tu zbog učenika! Naravno da nisu. Učenike imamo zato da bi mogli imati nastavnike i profesore.
Ipak, vidi se svjetlo na kraju tunela. Čini se da će sindikati ipak nešto dobiti, a Vlada ipak nešto dati i da će učenici, umjesto na jesenske i zimske praznike, lijepo na nastavu. Sve je dobro kad se dobro svrši, pa tako će i ovaj štrajk završiti, baš kao i ova godina.

A gdje će Dinamo završiti? Da li će i ovu godinu prezimiti u Europi. Naravno, kakvo je to glupo pitanje! Pa Dinamo je zagrebački klub, Zagreb je glavni grad Hrvatske, a Hrvatska u EU. Dakle, bez obzira na rezultat na San Siru, Dinamo, ali i svi naši klubovi iz svih liga će prezimiti u Europi!

A sutra u pola šest moj vjerni prijatelj pas i ja opet ćemo, po crnom mraku šetati kvartom i opet ću ga po povratku kući lijepo nahraniti, a onda sjesti uz tablet i kavu i kao i svako jutro, pun optimizma pročitati što ima novoga u Lijepoj našoj.
I ponovno izgubiti sat vremena i volju i želju za nekim korisnim radom!

Oznake: Mrzovoljko