Ovo je priča o zahvalnosti.
Ustvari, ovo je priča o jednom gradu i njegovim stanovnicima o mentalitetu građana jednog manjeg grada u središnjoj Hrvatskoj.
Početak priče vraća nas nekih desetak, možda i petnaest godina u prošlost, u vrijeme kada je u tom gradu, jedan od poznatijih stanovnika bio čovjek, koji je otišao iz mjesta, koje je tada jedva bilo općina, u inozemstvo, a vratio se u to isto mjesto, s velikim kapitalom. I kada se vratio, to je mjesto još uvijek bila općina, no za ovu priču to nije nikakav važan podatak.
Kako bi ostvario svoje snove, svu svoju ušteđevinu utrošio je na gradnju jednog velebnog objekta, koji je u tri etaže imao preko 1200 m2.
Prva zamisao je bila da to bude hotel za samce s malim apartmanima i zajedničkm prostorijama, a kada je jedna od najvećih tvornica, u blizini, počela propadati, odlučio je umjesto hotela za djelatnike tvornice, napraviti dom za umirovljenike.
Ideja je bila odlična, no ipak, nije imao dovoljno novaca da bi takav objekt dovršio. A kako su njegovi " nasljednici" od samog početka davali do znanja kako nisu zainteresirani za ulaganje u taj projekt, postalo je jasno da su snovi bili i ostali samo snovi!
I tada je, jednom prilikom, a nakon toga sve češće, počeo pričati kako će tu nedovršenu zgradu, pokloniti Crvenom križu.
No, prerana smrt spriječila ga je u tom naumu i kuća je postala vlasništvo četiriju nasljednika
Dvojica suvlasnika, odlučili su ispuniti želju njihovog pokojnog djeda i svoju polovicu kuće pokloniti Crvenom križu!
Njihova je logika razmišljanja bila vrlo jednostavna.
Da bi kuću stavili u funkciju, u nju je trebalo uložiti veliki novac, kojeg oni nisu imali. Jedan od njih je tek počeo raditi, a drugi je još tražio posao.
Druga stvar. Kuća je bila u suvlasništvu, a ostali suvlasnici uopće nisu bili zainteresirani za bilo kakve dogovore, a kamoli za ulaganja u nju, što je značilo da će kuća, prije ili kasnije, propasti!
A to sigurno nisu željeli.
Stoga je odluka o poklonu bila odlična. S jedne strane ispunili su želju svoga djeda, a s druge strane, kuća neće propasti, već će postati sjedište humanitarnih aktivnosti grada i države!
Sam čin darovanja prošao je u svečanom tonu. Dvojac, koji je vodio CKV potrudio se da braća dobiju odgovarajuću pažnju, dobili su zahvalnice CKV, odgovarali na pitanja na konferenciji za tisak, te bili odgovarajuće počašćeni na svečanom objedu.
Pala su i obečanja, kako će, kada objekt bude gotov, na kuću staviti tablu na kojoj će pisati tko su bili donatori, a predsjednik CKV je obečao kako će predložiti gradonačelniku grada da njih dvojica postanu počasni građani grada!
Ruku na srce, svi znamo kako u trenucima ushićenja ljudi svašta izgovore i obečaju, pa se dvojica donatora nisu previše nadala iskazivanju te velike časti, no da su očekivali ,barem, priznanje grada, to jesu!
Očekivali jesu, no dobili nisu
Iako , kako je sam predsjednik CKV istaknuo, njihova donacija je najveća privatna donacija koju je netko ikada darovao, to očito nije bilo dovoljno da bi im se grad, na svečanosti za Dan grada javno zahvalio! Niti javno, niti interno niti na bilo koji način!
Čak nisu zaslužili niti pozivnicu na svečanu dodjelu priznanja!
***
U istom gradu živjela je osoba, koja je od kada je krenula u srednju školu odlučila svo svoje znanje, vještine i slobodno vrijeme koristiti za unapređenje života i rada mladih.
Bila su to vremena bivše države. Iako nije bio član SKH, cijele je dane provodio sa sekretarom omladine, pomažući mu u radu, dajući mu korisne i provedive ideje i savjete, a često puta i osobno organizirao manifestacije koje su i te kako odzvanjale tadašnjom općinom a i šire.
Za sav taj rad i trud nije tražio apsolutno ništa i to je i dobio.
Sve što je učinio za mlade, ušlo je u karakteristiku sekretara omladine, koji je zbog toga postao jedan od "boljih" sekretara.
No, njega to nije obeshrabrio.
Osnovao je društvenu organizaciju esperantista, koja je prema broju članova bila jedna od najvećih u Hrvatskoj, a i među najaktivnijima u bivšoj državi.
Pokrenuo je posebnu radijsku emisiju za esperantiste, koja je nagrađena kao najbolja emisija lokalnih radijskih postaja u Hrvatskoj
Osnovao je lutkarsku družinu koja je nastupala po Hrvatskoj i osvajala nagrade na festivalima!
Organizirao je Prve sportske esperantske susrete u Hrvatskoj, te oformio Hrvatsku esperantsku ligu u nogometu, rukometu, košarci i stolnom tenisu
Pokrenuo je tečajeve esperanta u osnovnoj i srednjoj školi, koji su postali dio slobodnih aktivnosti učenika, a u srednjoj školi dio izbornih predmeta!
Za sve to, dvaput je odlikovan od Saveza esperantista Hrvatske, no grad, u kojem je sve to činio i organizirao, nije mu rekao niti hvala, a kamoli mu dao bilo kakvu zahvalnicu ili priznanje!
Ista osoba pokrenula je na lokalnom radiju, osim emisije za esperantiste, posebne, savjetodavne emisije o zemljotresima, te najdugovječniju, emisiju o filmu, koja je , bez prekida, emitirana punih 22 godine!
Osim toga, pokrenuo je emisiju o zaštiti prirode, jedinu takvu emisiju u trajanju od 45 minuta u hrvatskom radijskom eteru!
Za sve to od radijske postaje nije dobio niti kune. Sve je radio dragovoljno, kao volonter, a troškove podmirivao od pokrovitelja, koje je sam pronašao.
Iako je bio najdugogodišnji volonter, radijska postaja ga nikada nije predložila za volontera godine.
Vrhunac "zahvalnosti" za sve što je činio za tu postaju dogodio se na dan proslave 40 godina od dana prvog emitiranja, kada ga je tadašnji direktor "zaboravio" pozvati na proslavu, iako je u tih 40 godina, minimalno 20 godina bio urednik i voditelj posebnih emisija na RV-u!
Nekoliko godina kasnije, dobio je još jednu "zahvalnicu" radijske postaje, za dugogodišnje volontiranje!
Obije emisije koje je uređivao i vodio trajno su ukinute!
I na kraju, spomenimo, kako je punih pet godina, o vlastitom trošku, s vlastitim aparatima, snimao i fotografirao sve nastupe Limene glazbe i mažoretkinja, dogovarao im nastupe i pronašao im medijskog pokrovitelja.
Sve snimljene i foto materijale im je poklonio za stogodišnjicu postojanja, kao prilog proslavi velike obljetnice!
Kao "zahvalu" za donaciju preko tisuću fotografija i preko sto minuta snimljenih filmova, koju je moguće vidjeti na njihovoj facebook stranici nije dobio niti "službeno hvala"!
***
Od kada je početkom sedamdesetih godina počeo raditi u osnovnoj školi, pa sve do odlaska u mirovinu, osoba koja je ostavila i te kako vidljiv trag u tadašnjoj općini, trudila se i uspjevala osnovnoj naobrazbi učenika dati posebni značaj, a uvjetima rada nastavnika i profesora dodatnu kvalitetu. Po struci je bio profesor filozofije i pedagog, koji je uz pedagošku akademiju završio i filozofski fakultet. Zaposlivši se kao pedagog, doslovno je cijele dane provodio s učenicima i nastavnicima osnovnih škola, koje su gravitirale prema središnjoj školi, u kojoj je bio zaposlen. Zahvaljujući njegovim inicijativama, mnoge su kaldrme i prašnjave ceste asfaltirane, uvedene su autobusne linije za prijevoz školske djece ali i lokalnog stanovništva, mnoge zgrade područnih škola su obnovljene, a nastavnici dobili uređenije i modernije stanove. Stalnim razgovorima s nastavnim osobljem podizao je razinu pedagoškog odgoja djece, a svojim stručnim savjetima i nevjerojatnom mirnoćom, rješavao je sve probleme i nastavnika i učenika.
Jedno vrijeme bio je i v.d. direktor osnovne škole, te predavač u gimnaziji, gdje je predavao filozofiju, psihologiju i logiku, a u osnovnoj školi i njemački jezik!
I profesori i nastavnici su ga cijenili, poštovali čak toliko da su zbog njega bili spremni žrtvovati svoja radna mjesta i karijere. Njegova riječ i njegovi stavovi bili su svima zakon, a to je Partija, koja je u to vrijeme vladala državom smatrala kao veliku opasnost za njih. Zato su ga , na sve moguće načine, pokušavali maknuti, omalovažavali, pokušavali ga izgurati na margine. Čak su mu srušili malu kućicu na moru, koju je sam sklepao od cigle i dvreta, usred divljine, u šumi, kućicu koja nikome nije smetala, niti ju je itko mogao vidjeti niti s kopna niti iz zraka. I kada je nakon toga, iz protesta izašao iz Partije, u koju je bio prisiljen ući, jer bez članstva, obavljati poslove koji podrazumijevaju odgoj učenika, bilo je nezamislivo, Partija ga je progonila i prijetila mu. No, njega to nije smetalo. I dalje je radio i dalje je svima pomagao, a još i danas, mnoge se generacije bivših gimnazijalaca prisećaju profesora, koji je i najdosadnije gradivo pretvorio u zanimljive priče i čije su ispite svi željno i nestrpljivo čekali. Profesora koji nikada nije podigao glas, koji nikada na nikoga nije vikao, profesora koji je svakog u razredu umirio lijepim riječima!
I kada je otišao u mirovinu, nastavljao je pomagati ljudima. Često puta je vozio ljude iz sela u grad i obratno, podučavao djecu kojima škola nije bila jaka strana, a pamćenje nikakvo, davao savjete i sa svima bio veliki prijatelj.
No, za sve to što je činio i učinio za školu, za nastavnike i za učenike nije dobio nikakve nagrade, priznanja ili odlikovanja. Tek je ponekad bio spomenut u ponekim monografijama ali ne kao neka zaslužna osoba, već kao netko tko je u to vrijeme bio zaposlenik te ustanove.
Iako je bio daleko najkompetentnija osoba glede povijesti osnovne škole, ali i tadašnjeg Narodnog sveučilišta, prilikom pisanja monografija, nitko ga nikada nije konzultirao niti pitao za savijet. Jednostavno su razdoblje njegovog djelovanja prekočili!
Kada je obolio i postao stanovnikom Caritas doma, nitko od svih kojima je pomagao, nije mu došao u posjete, a kada je umro, predstavnici osnovne škole, u kojoj je ostavio neizbrisiv pečat, nisu bili u stanju održati niti prigodni govor.
To su ljudi. To je mentalitet. Tako su odgojeni i tu nema pomoći.
Možeš biti heroj koji je hvaljen u cijeloj državi, a da u svome gradu nisi nitko i ništa.
S druge strane, možeš biti totalni propalitet, osoba koja je proganjala ljude i zatvarala ih i upropaštavala im živote u prošloj državi, pa nakon Domovinskog rata promijenila stranu i postala najveći domoljub i odmah si cijenjen i poštovan, tvoja djeca dobivaju visoke položaje, a na sprovodu ti pjeva poseban zbor i drže hvalospjeve kao da si narodni heroj!
Takav smo narod i zato, sve što je opisano nije ništa nenormalno!
Barem ne za građane malog grada središnje Hrvatske!
Post je objavljen 09.05.2020. u 07:02 sati.