Ča je bilo tega više ni

Mnogo puta sam čuo priče pojedinih osoba koje su nekad bile imućne , a sada gotovo umiru od gladi. I ona poslovica : Tko visoko leti - nisko pada - na tragu je svih tih priča i sudbina pojedinaca. Neke su priče bolne, neke manje bolne, no sve imaju istu poantu - nekad su imali a sad više nemaju!
Ovo je moja priča
Iako se nisam rodio u tom gradu, više sam razrede osnovne škole, a onda i gimnazije završio upravo u tom gradu, u kojeg sam doselio s roditeljima, te ga zavolio kao svoj grad. Mnogi su mi se čudili zašto toliko obožavam to mjesto koje tada još nije bio grad već malo veće selo, no ja sam bio dijete sa sela i malo veće selo mi je potpuno odgovaralo, tim više što su ta manja sela bila svuda oko ovog.
Iako sam pokušao stanovati u Zagrebu i studirati, shvatio sam kako to nije dobra ideja. Stanovanje u bakinoj kući na tavanu, kojeg je moj otac uredio kao stan, po zimi, bez grijanja bilo je vrlo neugodno iskustvo, pogotovo što me ujnica koja je živjela ispod uporno nije puštala u kuću u WC pa sam se umivao na pumpi u dvorištu, a onda jurio na tadašnji ETF, koji mi je bio najbliži da bih se tamo obrijao i obavio sve što sam trebao. Nakon te ne baš vesele epizode, otišao sam stanovati kod tete u Zg. Dubravu. Dobio sam sobicu od 3m2 u kojoj mi je bio krevet i mali stol. Ništa više nije stalo. Iako se teta trudila da mi život u stanu bude ugodan, nije bio jer je njihov sin, moj bratić, činio sve kako bi mi od života tamo učinio pakao. Ne zamjeram mu, jer sam ja dobio njegovu sobu, a zauzvrat sam ga trebao čuvati, što je bilo nespojivo s mojim učenjem za ispite. Pobjegao sam iz tog stana i od tada sam putovao iz sela gdje sam stanovao s roditeljima na studij u Zagreb!
Bilo mi je teško, gubio sam jakom puno vremena na put, no prihvatio sam sve muke, jer sam živio u svojem stanu u svojoj sobi u kojoj sam imao potrebni mir i tišinu. Usput sam radio sve i svašta, kao i svaki student kojem je trebalo više novaca od onoga što smo dobivali od roditelja, no sve što sam radio radio sam u svojem velikom selu!Ali, pustimo prapovijest povjesničarima i starim djedama koji svojim unucima pričaju o vremenima kada su bili mladi!
Cijela ova priča ima za cilj pokazati kako sam od malih nogu bio vezan za mjesto u kojem živim. Tu sam stanovao, tu sam zarađivao džeparac, tu sam imao prijatelje i uopće me nije privlačio život u gradu!
Još za vrijeme studija počeo sam se baviti novinarstvom. To mi je bila druga ljubav. Iako sam studirao prirodne nauke, oduvijek sam želio pisati, istraživati, objašnjavati, pa sam tako vodio emisije o esperantu, napravio nekoliko setova emisija o prirodnim pojavama, o zemljotresu, a onda sam počeo voditi emisiju o filmu, emisiju koju sam uređivao i vodio punih 22 godine! Iako sam 20 godina emisije vodio kao volonter, nikada mi nitko nije zahvalio na tome, niti sam to tražio. Radio sam to iz gušta, zato što sam želio! Prije dvije godine pokrenuo sam još jednu emisiju na radiju - o zaštiti prirode -! Ta je emisija bila moja borba za čistu prirodu i svakim emitiranjem imala je sve više slušatelja. Moje veliko selo nakon domovinskog rata postalo je grad i malo je bilo ljudi u gradu i okolici koji me nisu poznavali - bilo preko emisija - bilo kao osobu koja se bavila svime i svačime i humanitarnim radom i organizacijama različitih kulturnih i sportskih manifestacija ili kao osobu koja je jednostavno voljela pomagati!
Moja supruga je otišla raditi u Njemačku. Dvaput sam je uspio vratiti da bi radila u našem gradu, no oba puta su je prevarili. Treći puta je bilo i konačno i zauvijek. Uvijek mi je govorila da ne shvaća što me drži u tom gradu punom licemjera i lažova, no bio je to moj grad.
Plan moje supruge bio je da svi odemo u Njemačku. Nisam bio protiv. Kad djeca završe škole - neka, no ako već moram otići iz svog grada želio bih da to bude što bliže, kako bih se svaki mjesec mogao vratiti, barem na koji dan. I tako smo se skrasili u prvom gradiću kraj austrijske granice ali u Njemačkoj!
U mom gradu sam sagradio kuću na koju sam utrošio sve što sam zaradio. No, sagradio sam je bez kredita. To je trebala biti naša baza. I kada sam odselio u Njemačku, jedva sam čekao dan kada ću se vratiti u svoj grad, svojim prijateljima i rodbini. Da bi nas grad zauvijek zapamtio, u dogovoru sa sinovima poklonili smo gradu pola ogromne kuće u susjednom selu, koje je sinovima darovao njihov djeda. Prema riječima direktora Komunalca, to je bila najveća donacija i najveći poklon kojeg su privatne osobe darovale gradu, od kada postoji općina i grad. Činilo se da će naša imena biti zlatnim slovima upisana u povijest našeg grada. Mi to nismo učinilo zbog toga. Ta kuća nam jdnostavno nije trebala i poklonili smo je onima kome treba. Zašto da propada? No, pomisao da smo učinili zaista nešto posebno dobro ispunjavala nas je srećom i ponosom. Kako bi iskoristili dio kuće u kojoj smo živjeli, a nije nam bio potreban, izjamili smo ga gradskom Crvenom križu. Sami su odredili cijenu najma, sami su napisali ugovor i sve uvijete najma. Mi smo samo potpisali i GCK je dobio lijepi prostor u gradu za svoje aktivnosti!

A onda se nešto dogodilo i moj grad više nije grad u koji se želim ikada više vratiti!

Prvo su me izbacili s radija. Iako sam im radio tri sata tjednog programa potpuno besplatno, iako sam im krajem prošle godine pokrenuo i vodio popodnevnu emisiju, koje nikada na tom radiju nije bilo, uskakao u jutarnji program, te vodio emisije petkom u 16, koja je postala jedna od slušanijih emisija, zbog objave jedne istine, koja se očito nije svidjela vladajućim strukturama, izbaćen sam s radija, a moje obije emisije su ukinute! Nakon toga i GCK je otkazao najam dijela kuće. Odjednom, gotovo preko noći, postao sam osoba s kojom se većina bivših suradnika i poznanika više ne želi družiti. Nikom ništa nisam učinio na žao, nikakvu štetu, nikog nisam uvrijedio, a ipak sam postao neželjen!

Eto, to je moja priča. Nekad sam jedva čekao dan kada ću sjesti u svoj automobil i otići u svoj grad, a danas, kada mi sin ponudi da idem s njim, idem samo da bih mu radio društvo i posjetio majku i neke prijatelje i rodbinu. Naravno, veselim se susretu s njima, no već drugi dan mi je dosta druženja i težim povratku. Niti ovdje nemam puno prijatelja, no one koje imam to su mi pravi prijatelji. To su oni koji dolaze i kada nešto slaviš i kada ti treba nešto pomoći. Malo ih je ali su pravi. Oni, za koje sam mislio da su pravi, u gradu u kojem sam nesretnim slučajem sagradio kuću, tih više nema!

Oznake: Nostalgičar