Stariji sin završio je gimnaziju. Njegovo školovanje nije bilo vesela ali zato bisera na naš način nije nedostajalo.
Iako ima gotovo fotografsko pamćenje, iako je izuzetno nadaren za strane jezike, prva dva razreda srednje škole, zahvaljujući dvijema profesoricama, pretvorilo se u borbu za opstanak.

Prva od njih dvije bila je profesorica njemačkog jezika. Moj sin je naučio njemački gledajući sateltsku televiziju. Osim toga pohađao je njemački dječji vrtić gdje je dobio osnove jezika. Njemački mu je praktički postao drugi materinji jezik. Mogao je bez problema govoriti, pisati i prevoditi s njemačkog na hrvatski i obratno. No, sve to profesorici njemačkog nije bilo dovoljno. Ona je već prvi sat vidjela koliko on zna, no bez obzira na to, odlučila mu je dokazati kako on ustvari uopće ne zna njemački. Tako su u imeniku iz njemačkog jezika postojale samo dvije ocijene: 1 i 5. 1 iz zadaće i zalaganja i 5 iz govora, jer pričao je pred cijelim razredom i morala je priznati da je u tome odličan. No, svaki puta nakon ispita iz govornog dijela izjavila je kako on ustvari ne govori književni nego tzv. ulični njemački! Nakon svakog testa hvalila se u zbornici kako je ona izvrsna profesorica jer su testovi redovito bili napisani bez greške. No, tek je kasnije saznala, kada im više nije bila profesorica, da je sve te testove rješavao moj sin, baš kao što im je rješavao i domaće zadaće!
Ta agonija trajala je dvije godine, sve dok nismo dokazali i direktoru i pedagoginji da ga profesorica namjerno šikanira!
Konačno, u trećem razredu dolazi do smjene profesora. Za profesora njemačkog dolazi strogi profesor kojem smjenjena profesorica daje posebne naputke u vezi moga sina.
I već prvi sat poziva ga pred ploču. Nakon 15 minuta razgovora na njemačkom jeziku, profesor zaključuje da je on najbolji poznavatelj govornog dijela njemačkog jezika od kada on radi kao profesor, te mu zaključuje peticu. Tu je ocijenu zadržao ne samo u trećem već i u četvrtom razredu!
No, najdirljiviji dio ove priče dogodio se nakon prvog sata njemačkog jezika trećeg razreda gimnazije. Uvjerena kako je svom zamjeniku dokazala kako dotični učenik ustvari pojma nema o njemačkom jeziku, profesorica je slavodobitno dočekala svog zamjenika. No, umjesto potvrde njenih očekivanja dočekao ju je ledeni tuš. Naime, profesor joj je pred svim učenicima rekao kako dotični učenik bolje govori njemački od nje! I umjesto slavodobitnog veselja profesorica je grcajući u suzama odjurila u zbornicu!

No, druga mu je profesorica zagorčala život i doslovno uništila i snove i volju za daljnjim školovanjem! Bila je to profesorica iz matematike. On je znao matematiku, no profesorica je uložila i posljednji atom snage i znanja da mu dokaže suprotno. I već u prvom razredu ga poslala na popravak uz namjeru rušenja razreda. No, na opće iznenađenje svih prisutnih na popravnom ispitu rješava test za pet, pred komisijom brani svoj test bez greške i svi pokušaji profesorice da komisiju uvjeri kako on pojma nema o matematici padaju u vodu. Ipak, u svjedodžbu mu upisuju dvojku, uz obrazloženje da ne bi bilo u redu da učenik koji ide na popravni ima iz predmeta peticu! Što bi to govorilo o profesoru? Tu je dvojku s mukom održavao do kraja gimnazije. Jedinice i dvojke su pljuštale svaki sat. Kako si nije mogao priuštiti još jedan popravni ispit, zapustio je sve ostale predmete i posvetio se samo matematici, koja mu se ogadila, baš kao i cijelo školovanje.
Ta je profesorica uspjela upropastiti cijelu njegovu generaciju. Malo tko od njih je uspio upisati željeni fakultet, a još manje i završiti ga. I svi su to u školi znali, no kako je profesor matematike bilo deficitarno zanimanje, nitko nije htio barem opomenuti profesoricu. Radije su žrtvovali cijele generacije učenika!

Epilog srednjoškolskog školovanja moga sina bio je slijedeći: Nije želio upisati niti jedan fakultet koji je imao matematiku, a nije se mogao zamisliti kao profesor, pa niti filozofski fakultet nije dolazio u obzir. Jednom riječju mogao je birati između šljakanja na nekvalificiranim poslovima, jer kao gimnazijalac nije bio nitko i ništa ili otići u Njemačku, izučiti neko zvanje koje mu se nudilo i raditi ono što je želio!
Učinio je ovo drugo i nije požalio! Otišao je i nikada se više nije poželio vratiti u zemlju u kojoj je odrastao, u kojoj se zaljubio, u kojoj je istinski uživao u svemu osim u školovanju.

I drugi sin završio je istu gimnaziju. Imao je sreću da mu profesor matematike ne bude ona ista osoba, koja je uništila snove njegovog brata. Čak što više, profesor kojeg je imao potaknuo je u njemu volju za studiranjem tehničkog fakulteta, pa je upisao strojarski fakultet!

Eto, to je dokaz kako loš profesor i nula pedagog može uništiti snove i živote učenika ali i kako dobar profesor i pedagog mogu stimulirati učenike da upišu fakultete o kojima možda nikada nisu razmišljali!

No i u njegovom obrazovanju bilo je bisera.
Već u prvom razredu, jedan njihov zaigrani kolega, koji očito nije dovoljno mentalno sazrio za srednju školu, odlučio se našaliti s profesorom. Za vrijeme predavanja ubacio je kroz prozor tzv. žabicu, koja je više dimila nego stvarala zvukove. No, bilo je to dovoljno da izbije ogromni skandal, jer nitko iz razreda nije htio odati ime tog nestaška, pa je direktorica odlučila cijelom razredu podjeliti ukore! Uzalud smo je uvjeravali kako je vrijeme kolektivne odgovornosti iza nas i da postoji samo individualna odgovornost, no ukori su ostali, čak i nakon što se učenik sam javio, ispričao se i obećao da više neće činiti nešto slično. On je dobio ukor pred isključenjem, a cijeli razred na kraju godine sniženu ocijenu iz vladanja! Zaista pedagoška mjera. Ili budite špijuni i tužibabe ili ukor!

No, ono što se dogodilo u četvrtom razredu biser je nad biserima. Ne zbog samog događaja, već zbog reakcije profesora!
Bivši učenik srednje škole odlučio je posjetiti svoje prijatelje za vrijeme nastave. Nije u tome vidio neki problem jer on je prije koju godinu bio polaznik te škole pa ga više manje svi profesori poznaju. Ušao je u učionicu i sjeo u zadnju klupu. Šutio je i slušao, a profesorica ga je primjetila, no nije obračala pažnju. A onda je počeo drugi sat. U razred ulazi profesor, primjećuje osobu koja sjedi otraga i pita ga što on tu radi? Ovaj odgovara kako je došao obnoviti gradivo pred ispit, no profesor ne puši tu foru. Traži od redara da odmah dovede ravnateljicu, a nakon što je redar otišao, zaključao je ulazna vrata. Dotični je uvidio kako je stvorio bezvezni problem, ustao je i pokušao otići, no profesor ga hvata za ruku i ne dopušta mu. Dolazi do naguravanja. Osoba uspjeva izaći i odlazi iz srednje škole! Nastava se prekida. Uletava ravnateljica, razrednica, pedagoginja. Očekuje se još samo proglašenje opće uzbune i dolazak policije! Ustvari, nikome nije jasno zbog čega su profesori napravili uzbunu, no nitko ne smije pisnuti!
Dolazi do istrage, no nitko iz razreda ne govori tko je bila ta osoba. Profesori su bijesni i spremni na drastične mjere. Ipak, situacija se smiruje nakon što je direktorica sazvala izvanredno nastavničko vijeće.

Drugo jutro, dotična osoba, shvativši da je učinio glupost, odlazi do direktorice i pedagoginje, te profesora i iskreno se ispričava. Pokušava objasniti zašto je to učinio, te pokazati da je to bila isključivo njegova ideja. Svi prihvaćaju ispriku, no ne odustaju od kažnjavanja ili nekih učenika ili cijelog razreda!

Sastaje se nastavničko vijeće i nakon burne rasprave dolazi red na sankcije. Koga sankcionirati i kako. Tu riječ preuzima profesorica hrvatskog jezika i daje prijedlog. Cijeli razred dobiva ukor, a jedan učenik ( i to baš moj sin ) ukor pred isključenje i sniženu ocijenu iz vladanja. Srećom, razum je nadvladao emocije pa je usvojeno samo to da 10 učenika koji su se smijali na satu dobije ukor i to iz razloga jer redari nisu prijavili stranu osobu u razredu, a nitko nije želio reći tko je on!
Uzalud je bilo priznanje osobe, iskrena isprika i preuzimanje odgovornosti. A znate zašto? Jer dotični nije učinio ništa loše a kako više nije bio učenik te škole nisu mu mogli ništa. Za policijsku prijavu nisu imali materijala, a nekoga je trebalo kazniti! I umjesto da kazne dežurne učenike, koji su ga pustili u školu, a nisu smjeli, kaznili su razred u koji je dotični ušao.
Još jedna pedagoška mjera vrijedna "divljenja"!

A onda je sazvan prošireni roditeljski sastanak na kojem su bili prisutni i učenici i roditelji i razrednica i direktorica škole. Cilj je bilo opravdati dodjeljene ukore, iako su znali da je ta mjera potpuno i pogrešna i promašena. No, roditelji, barem neki, nisu "popušili" providna objašnjenja i u povišenom tonu objasnili svoja stajališta glede te situacije. Nakon vrlo burnog sastanka, razrednica je svečano obećala kako više nikada neće prihvatiti razredništvo u srednjoj školi jer je shvatila kako ona nije sposobna za to. Svečano obećanje trajalo je do iduće školske godine kada je preuzela razredništvo prvog razreda gimnazije!
BRAVO profesorice. To je pravi primjer kako se odgajaju srednjoškolci!

Ukori su ostali, a na završnoj priredbi, na opće zgražanje nekih profesora, nastupio je i mladić koji je izazvao cijeli skandal. Ovaj puta su ga pozvali učenici kažnjenog razreda i zajedno s njim napravili duhoviti skeč! Mogli su, jer im više nitko ništa nije mogao!

I drugi sin se nakon srednje škole više puta uvjerio kako stupanj obrazovanja i stručnost u ovoj zemlji ništa ne znače. Ako imaš prijatelje i rođake na pravim mjestima, a uz to si član vladajuće partije, nikakva ti škola nije potrebna i nikakva stručnost i iskustvo da bi postao netko i nešto! A moji sinovi nisu imali takve prijatelje, rođaci ih nisu šljivili ni pola posto i nikada nisu bili članovi niti jedne partije. I zato su sada obojica žitelji jedne druge države, gdje se cijeni struka i iskustvo, marljivost i želja za znanjem. I ne misle se više vraćati u Lijepu našu!

Oznake: Dnevnikopisac