Kao što rekoh bisera na naš način možete pronaći svuda, a novi se rađaju gotovo svakodnevno. No ima i onih kojima niti jedan drugi nije ravan.
Recimo - naši sudovi -

Zemlja je opljačkana više puta. Znamo ili barem mislimo da znamo tko nas je opljačkao. Dotične hapsimo, podižemo optužnice i redovno, svaki puta osuđujuće presude budu ukinute od viših instanci i to najčešće zbog proceduralnih grešaka! I onda opet sve od početka, dok osumnjićene osobe slobodno šetaju našom zemljom, pa čak i obnašaju neke veće ili manje političke funkcije!
No, nisu sudovi poznati samo po proceduralnim greškama. Još su poznatiji po sporosti vođenja postupaka i donošenja presuda! Tu nam nema ravnih, barem ne u EU!
Kada zemljišni spor, čije rješenje je bilo poznato i prije nego je spor započeo, jer je sve čisto i po Zakonu, kojeg jedna od strana u postupku uporno pokušava osporiti, iako nema nikakvih dokaza za to, traje više od 12 godina i još mu se ne nazire kraj, tada bez ikakvih ograda mogu reči da nam je sudstvo NULA! Zbog sporosti rješavanja predmeta stranke su tužile sud, dobile spor i odštetu! Sudac je dobio ozbiljnu opomenu i donio brzu presudu, koju je drugostupanjski sud poništio i vratio na početak, a sve zbog pogreške u vođenju postupka. Onaj koji je pogriješio i dalje sudi, predmet je prebaćen u drugi grad, drugom sucu i.......???? I prije će stranke u sporu umrijeti od starosti, kao što su umrli gotovo svi svjedoci, nego će biti donjeta pravomoćna presuda, za koju svi znamo kakva će biti! I zbog takvih sudova i sudaca nam je tako kako nam je.
Ako Vas netko prevari, taj netko će Vas savjetovati da ga tužite, jer zna da iako će na kraju izgubiti spor, dok dođe pravomoćno rješenje već ćete možda umrijeti i Vi i Vaša djeca! I zato svi koji mogu varaju.
I zato je Lijepa naša opljačkana, a gotovo nitko od osoba koji su je opljačkali nije u zatvoru. Uvijek se izvuku zbog neke proceduralne pogreške ili zbog nedostatka dokaza ili..........!

O našim "bisernim" školama bilo je govora u prošlom tekstu. No, nekada su naše škole bile perjanica školstva u svijetu!
Dok sam ja studirao, nakon diplome svi s mog fakulteta mogli smo se upisati na bilo koji postdiplomski studij bilo gdje u svijetu, a da nismo morali polagati nikakve dodatne ispite ili prijemne ispite. Svoju diplomu sam bez problema potvrdio u njemačkom ministarstvu za obrazovanje i znanost, za razliku od mnogih mojih kolega koji nisu studirali u Zagrebu. Naši sveučilišni profesori bili su priznati u cijelom svijetu i njihovo se mišljenje i te kako cijenilo.

Završio sam gimnaziju općeg smjera i kao takav sam bio najučeniji srednjoškolac na međunarodnim susretima! Znao sam sve važnije američke pisce, nabrojiti sve države SAD-a, pobrojati najveća jezera i rijeke, glavne gradove. Francuzima i englezima smo pričali o njihovim poznatim osobama, piscima, naučenjacima. Mi smo o njima i njihovoj kulturi znali sve, a oni o nama ništa. I bili smo ponosni na to. No, bila su to stara dobra vremena, vremena kada su na hrvatske fakultete dolazili studirati studenti iz cijeloga svijeta, a naročito nesvrstani, kada su naši studiji bili među najboljima u svijetu.

A onda je došlo novo doba, kada su se ispiti mogli kupiti i da se nije dogodila Bolonja, pitanje je kako bi se naši stručnjaci zapošljavali diljem Europe!

Došlo je vrijeme kada su na mjesta srednjoškolskih profesora dolazili i oni koji nisu završili profesorski smjer i pedagoške predmete i oni koji su studirali nešto drugo ali su položili i te kolegije pa čak i oni koji uopće nisu završili fakultete, no zbog pomanjkanja profesorskog kadra bili primljeni na radno mjesto profesora u srednjoj školi. Posljedice takvog zapošljavanja i danas osjećaju mnoge generacije.

Među najvećim "biserima" u Lijepoj našoj svakako su političari!
Biti političar jedno je od najboljih zanimanja u Lijepoj našoj. Jedno od najboljih i jedno od onih koje obićan narod najviše ne podnosi, da ne kažem - mrzi - i koje im se najviše gadi. Jer političari žive na račun državnog proračuna, dakle na račun sviju nas, a od njih narod uglavnom ne dobije ništa. Neki dobiju, ali to su uglavnom rođaci i bliski prijatelji koji preko njih dobivaju radna mjesta i razne rukovodeće položaje. Kakvi su stvarno vidi se prije izbora, a naročito nakon izbora. Prije izbora svaka bi ih majka poželjela za snahu ili zeta. Poslije izbora malo tko ih želi imati i kao poznanika a kamoli za snahu ili zeta!
To je tzv. politička dvoličnost.
Jednom je jedan poznati gradonačelnik rekao - ne možete Vi toliko poželjeti koliko Vam ja mogu obećati - Obećati da, no izvršiti obećanje - e to je već nešto sasvim deseto! I to je problem gotovo svih naših političara bez obzira da li su u općinskoj, gradskoj ili državnoj vlasti.
Pogledajte naše izabrane zastupnike u Saboru. Plaće su im za hrvatske pojmove vrlo stimulativne, dobivaju još i razne dodatke, kao zastupnici imaju i mnoge beneficije izvan Sabora, a najveći posao im je dolaziti na sjednice Sabora i sudjelovati u konstruktivnim raspravama. I taj posao rade najlošije. Na sjednice uglavnom ne dolaze pa je sabornica uglavnom prazna, a za riječ se javljaju samo ako treba nekoga kritizirati, uvrijediti, popljuvati. Konstruktivni razgovori o predloženim zakonima - ma koga to zanima? I zato biti saborski zastupnik je velika čast i super posao, no ujedno i zanimanje o kojem mnogi govore s prijezirom i gađenjem. No, zato nepotizma i karijerizma ne nedostaje. zapošljavanje rođaka i prijatelja, partijskih kolega i istomišljenika, uhljebljivanje onih koji su im pomogli da budu to i tu gdje jesu, te obavezno šikaniranje svih ostalih koji nisu u njihovoj partiji ili nisu glasovali za njih. Sistem je jasan. Ili si uz mene ili te nema. To je demokracija na hrvatski način!

A neke odluke bivših ali i sadašnje Vlade biseri su nad biserima i zaista mogu nositi oznaku originalnog hrvatskog proizvoda!
To su primjerice odluke koje su od poštenih učinili glupake i magarce, a od nepoštenih one koji su dobro prošli. Radi se prvenstveno o poreznim zakonima. Mnogi od nas redovito plaćaju svoje račune, poreze, doprinose. Nije nam lako, no što se mora - mora se. Neki, zbog pogoršanja poslovnih prilika, ostanka bez posla ili nekih drugih razloga ne plaćaju redovito sva potrebna davanja. Njima su računi blokirani. A ima i onih koji namjerno ne plaćaju poreze, čija su dugovanja veća od milijun kuna, a i dalje posluju i konta im nisu blokirana. Ili jesu ali su otvorili druga konta. Nisu smjeli ali jesu jer raditi se mora, a poreze se plaćati ne mora, barem ne u HR.
I dugovi rastu.
Kad mali čovjek duguje parsto kuna, odmah ide ovrha i blokada računa. Neki su obrti i restorani zatvarani zbog par kuna viška u blagajni, neki strogo kažnjavani jer nisu izdali račun, a neki namjerno ne plaćaju poreze i nikom ništa.
I onda bivši ministar financija donosi Zakon prema kojem se velikim poreznim dužnicima opraštaju porezni dugovi, a sve u cilju sačuvanja radnih mjesta. Direktori tih poduzeća bili su duboko dirnuti brigom ministra za njihove radnike i obijeručke su prihvatili oprost dugova.
Za to vrijeme, svima nama koji smo redovno plaćali svoje obaveze su rasla magareča uha.
I još jednom se pokazalo da su pošteni - budale i magarci, a nepošteni - oni koje treba spašavati i opraštati im! A opraštamo im novac koji bi upotrijebili za izgradnju vrtića, škola, športskih dvorana, dječjih igrališta, nove infrastrukture....! Oni to nisu trebali platiti, a mi nismo izgradili sve nabrojeno. No, zato su "spašena" mnoga radna mjesta!

A ovih dana opet jedan biser iz istog ministarstva ali od drugog ministra. Opraštaju se svi dugovi do 10000 kuna svim građanima Lijepe naše! I siromašnima koji nisu imali od čega platiti i bogatima koji namjerno nisu plaćali! A nama, koji imamo dovoljno i plaćamo redovno, opet rastu magareča uha! I opet dokaz kako se ne isplati biti pošten, barem ne u Lijepoj našoj! I opet oprost na uštrb dječjih vrtića, škola, dvorana.......!

I da su to jedini biseri svih dosadašnjih Vlada bilo bi to super. No to su samo dva primjera u moru nelogičnosti od kojih su neke omogućile najveće pljačke Lijepe naše a zbog kojih je vrlo malo njih osuđeno. No, novac je netragom nestao i nitko ne zna gdje je. Vjerojatno niti oni koji su ga ukrali - ako ćemo lagat!

Treba li uopće spominjati novi Zakon o hrvatskim braniteljima kojim oni postaju jednakiji od svih nas jednakih. Oni će dobiti povlaštene, braniteljske mirovine, a mi ćemo razmišljati da li ćemo uopće išta dobiti ako doživimo odlazak u mirovinu i ako išta dobijemo da li ćemo od toga moći živjeti ili ćemo sakupljati boce po kantama za smeće kako bi imali za kruh? Pa tko nam je kriv što nismo branili Lijepu našu na prvoj crti bojišnice ili po cijeloj Europi ( poput nekih političara )! Ili što nismo političari ili barem vjenčani za određene osobe za koje se kažu da su najveći hrvati ili rođaci političara ili........!!!

Biseri se u našoj zemlji rađaju svaki dan, iz dana u dan. Svaki novi dan, novi biser. Ponekad manji, ponekad velik kao neboder. kada bi se svi biseri koji su se do sada rodili u Lijepoj našoj stavili na konac i složila ogrlica, vjerojatno bi bila tako dugačka da bi njome mogli označiti cijelu našu graničnu crtu! A onda nam biseri naše politike govore kako je u HR sve manje nezaposlenih. Čudo. Privreda ne raste, nova radna mjesta se ne otvaraju a nezaposlenost pada! ČUDO? Ne, nego samo još jedan biser - naš - hrvatski! Istina je, nezaposlenih je sve manje jer je i žitelja naše zemlje sve manje. No, zato Irska, Njemačka, Kanada i druge zemlje bilježe porast stanovništva, a naročito se povećava broj hrvata - naročito onih nezaposlenih - koji u tim zemljama nisu nezaposleni!
Eto, to je dokaz da se čuda ne događaju ali naši, originalni biseri se svakodnevno rađaju!

Oznake: Dnevnikopisac

Stariji sin završio je gimnaziju. Njegovo školovanje nije bilo vesela ali zato bisera na naš način nije nedostajalo.
Iako ima gotovo fotografsko pamćenje, iako je izuzetno nadaren za strane jezike, prva dva razreda srednje škole, zahvaljujući dvijema profesoricama, pretvorilo se u borbu za opstanak.

Prva od njih dvije bila je profesorica njemačkog jezika. Moj sin je naučio njemački gledajući sateltsku televiziju. Osim toga pohađao je njemački dječji vrtić gdje je dobio osnove jezika. Njemački mu je praktički postao drugi materinji jezik. Mogao je bez problema govoriti, pisati i prevoditi s njemačkog na hrvatski i obratno. No, sve to profesorici njemačkog nije bilo dovoljno. Ona je već prvi sat vidjela koliko on zna, no bez obzira na to, odlučila mu je dokazati kako on ustvari uopće ne zna njemački. Tako su u imeniku iz njemačkog jezika postojale samo dvije ocijene: 1 i 5. 1 iz zadaće i zalaganja i 5 iz govora, jer pričao je pred cijelim razredom i morala je priznati da je u tome odličan. No, svaki puta nakon ispita iz govornog dijela izjavila je kako on ustvari ne govori književni nego tzv. ulični njemački! Nakon svakog testa hvalila se u zbornici kako je ona izvrsna profesorica jer su testovi redovito bili napisani bez greške. No, tek je kasnije saznala, kada im više nije bila profesorica, da je sve te testove rješavao moj sin, baš kao što im je rješavao i domaće zadaće!
Ta agonija trajala je dvije godine, sve dok nismo dokazali i direktoru i pedagoginji da ga profesorica namjerno šikanira!
Konačno, u trećem razredu dolazi do smjene profesora. Za profesora njemačkog dolazi strogi profesor kojem smjenjena profesorica daje posebne naputke u vezi moga sina.
I već prvi sat poziva ga pred ploču. Nakon 15 minuta razgovora na njemačkom jeziku, profesor zaključuje da je on najbolji poznavatelj govornog dijela njemačkog jezika od kada on radi kao profesor, te mu zaključuje peticu. Tu je ocijenu zadržao ne samo u trećem već i u četvrtom razredu!
No, najdirljiviji dio ove priče dogodio se nakon prvog sata njemačkog jezika trećeg razreda gimnazije. Uvjerena kako je svom zamjeniku dokazala kako dotični učenik ustvari pojma nema o njemačkom jeziku, profesorica je slavodobitno dočekala svog zamjenika. No, umjesto potvrde njenih očekivanja dočekao ju je ledeni tuš. Naime, profesor joj je pred svim učenicima rekao kako dotični učenik bolje govori njemački od nje! I umjesto slavodobitnog veselja profesorica je grcajući u suzama odjurila u zbornicu!

No, druga mu je profesorica zagorčala život i doslovno uništila i snove i volju za daljnjim školovanjem! Bila je to profesorica iz matematike. On je znao matematiku, no profesorica je uložila i posljednji atom snage i znanja da mu dokaže suprotno. I već u prvom razredu ga poslala na popravak uz namjeru rušenja razreda. No, na opće iznenađenje svih prisutnih na popravnom ispitu rješava test za pet, pred komisijom brani svoj test bez greške i svi pokušaji profesorice da komisiju uvjeri kako on pojma nema o matematici padaju u vodu. Ipak, u svjedodžbu mu upisuju dvojku, uz obrazloženje da ne bi bilo u redu da učenik koji ide na popravni ima iz predmeta peticu! Što bi to govorilo o profesoru? Tu je dvojku s mukom održavao do kraja gimnazije. Jedinice i dvojke su pljuštale svaki sat. Kako si nije mogao priuštiti još jedan popravni ispit, zapustio je sve ostale predmete i posvetio se samo matematici, koja mu se ogadila, baš kao i cijelo školovanje.
Ta je profesorica uspjela upropastiti cijelu njegovu generaciju. Malo tko od njih je uspio upisati željeni fakultet, a još manje i završiti ga. I svi su to u školi znali, no kako je profesor matematike bilo deficitarno zanimanje, nitko nije htio barem opomenuti profesoricu. Radije su žrtvovali cijele generacije učenika!

Epilog srednjoškolskog školovanja moga sina bio je slijedeći: Nije želio upisati niti jedan fakultet koji je imao matematiku, a nije se mogao zamisliti kao profesor, pa niti filozofski fakultet nije dolazio u obzir. Jednom riječju mogao je birati između šljakanja na nekvalificiranim poslovima, jer kao gimnazijalac nije bio nitko i ništa ili otići u Njemačku, izučiti neko zvanje koje mu se nudilo i raditi ono što je želio!
Učinio je ovo drugo i nije požalio! Otišao je i nikada se više nije poželio vratiti u zemlju u kojoj je odrastao, u kojoj se zaljubio, u kojoj je istinski uživao u svemu osim u školovanju.

I drugi sin završio je istu gimnaziju. Imao je sreću da mu profesor matematike ne bude ona ista osoba, koja je uništila snove njegovog brata. Čak što više, profesor kojeg je imao potaknuo je u njemu volju za studiranjem tehničkog fakulteta, pa je upisao strojarski fakultet!

Eto, to je dokaz kako loš profesor i nula pedagog može uništiti snove i živote učenika ali i kako dobar profesor i pedagog mogu stimulirati učenike da upišu fakultete o kojima možda nikada nisu razmišljali!

No i u njegovom obrazovanju bilo je bisera.
Već u prvom razredu, jedan njihov zaigrani kolega, koji očito nije dovoljno mentalno sazrio za srednju školu, odlučio se našaliti s profesorom. Za vrijeme predavanja ubacio je kroz prozor tzv. žabicu, koja je više dimila nego stvarala zvukove. No, bilo je to dovoljno da izbije ogromni skandal, jer nitko iz razreda nije htio odati ime tog nestaška, pa je direktorica odlučila cijelom razredu podjeliti ukore! Uzalud smo je uvjeravali kako je vrijeme kolektivne odgovornosti iza nas i da postoji samo individualna odgovornost, no ukori su ostali, čak i nakon što se učenik sam javio, ispričao se i obećao da više neće činiti nešto slično. On je dobio ukor pred isključenjem, a cijeli razred na kraju godine sniženu ocijenu iz vladanja! Zaista pedagoška mjera. Ili budite špijuni i tužibabe ili ukor!

No, ono što se dogodilo u četvrtom razredu biser je nad biserima. Ne zbog samog događaja, već zbog reakcije profesora!
Bivši učenik srednje škole odlučio je posjetiti svoje prijatelje za vrijeme nastave. Nije u tome vidio neki problem jer on je prije koju godinu bio polaznik te škole pa ga više manje svi profesori poznaju. Ušao je u učionicu i sjeo u zadnju klupu. Šutio je i slušao, a profesorica ga je primjetila, no nije obračala pažnju. A onda je počeo drugi sat. U razred ulazi profesor, primjećuje osobu koja sjedi otraga i pita ga što on tu radi? Ovaj odgovara kako je došao obnoviti gradivo pred ispit, no profesor ne puši tu foru. Traži od redara da odmah dovede ravnateljicu, a nakon što je redar otišao, zaključao je ulazna vrata. Dotični je uvidio kako je stvorio bezvezni problem, ustao je i pokušao otići, no profesor ga hvata za ruku i ne dopušta mu. Dolazi do naguravanja. Osoba uspjeva izaći i odlazi iz srednje škole! Nastava se prekida. Uletava ravnateljica, razrednica, pedagoginja. Očekuje se još samo proglašenje opće uzbune i dolazak policije! Ustvari, nikome nije jasno zbog čega su profesori napravili uzbunu, no nitko ne smije pisnuti!
Dolazi do istrage, no nitko iz razreda ne govori tko je bila ta osoba. Profesori su bijesni i spremni na drastične mjere. Ipak, situacija se smiruje nakon što je direktorica sazvala izvanredno nastavničko vijeće.

Drugo jutro, dotična osoba, shvativši da je učinio glupost, odlazi do direktorice i pedagoginje, te profesora i iskreno se ispričava. Pokušava objasniti zašto je to učinio, te pokazati da je to bila isključivo njegova ideja. Svi prihvaćaju ispriku, no ne odustaju od kažnjavanja ili nekih učenika ili cijelog razreda!

Sastaje se nastavničko vijeće i nakon burne rasprave dolazi red na sankcije. Koga sankcionirati i kako. Tu riječ preuzima profesorica hrvatskog jezika i daje prijedlog. Cijeli razred dobiva ukor, a jedan učenik ( i to baš moj sin ) ukor pred isključenje i sniženu ocijenu iz vladanja. Srećom, razum je nadvladao emocije pa je usvojeno samo to da 10 učenika koji su se smijali na satu dobije ukor i to iz razloga jer redari nisu prijavili stranu osobu u razredu, a nitko nije želio reći tko je on!
Uzalud je bilo priznanje osobe, iskrena isprika i preuzimanje odgovornosti. A znate zašto? Jer dotični nije učinio ništa loše a kako više nije bio učenik te škole nisu mu mogli ništa. Za policijsku prijavu nisu imali materijala, a nekoga je trebalo kazniti! I umjesto da kazne dežurne učenike, koji su ga pustili u školu, a nisu smjeli, kaznili su razred u koji je dotični ušao.
Još jedna pedagoška mjera vrijedna "divljenja"!

A onda je sazvan prošireni roditeljski sastanak na kojem su bili prisutni i učenici i roditelji i razrednica i direktorica škole. Cilj je bilo opravdati dodjeljene ukore, iako su znali da je ta mjera potpuno i pogrešna i promašena. No, roditelji, barem neki, nisu "popušili" providna objašnjenja i u povišenom tonu objasnili svoja stajališta glede te situacije. Nakon vrlo burnog sastanka, razrednica je svečano obećala kako više nikada neće prihvatiti razredništvo u srednjoj školi jer je shvatila kako ona nije sposobna za to. Svečano obećanje trajalo je do iduće školske godine kada je preuzela razredništvo prvog razreda gimnazije!
BRAVO profesorice. To je pravi primjer kako se odgajaju srednjoškolci!

Ukori su ostali, a na završnoj priredbi, na opće zgražanje nekih profesora, nastupio je i mladić koji je izazvao cijeli skandal. Ovaj puta su ga pozvali učenici kažnjenog razreda i zajedno s njim napravili duhoviti skeč! Mogli su, jer im više nitko ništa nije mogao!

I drugi sin se nakon srednje škole više puta uvjerio kako stupanj obrazovanja i stručnost u ovoj zemlji ništa ne znače. Ako imaš prijatelje i rođake na pravim mjestima, a uz to si član vladajuće partije, nikakva ti škola nije potrebna i nikakva stručnost i iskustvo da bi postao netko i nešto! A moji sinovi nisu imali takve prijatelje, rođaci ih nisu šljivili ni pola posto i nikada nisu bili članovi niti jedne partije. I zato su sada obojica žitelji jedne druge države, gdje se cijeni struka i iskustvo, marljivost i želja za znanjem. I ne misle se više vraćati u Lijepu našu!

Oznake: Dnevnikopisac

Ustroj i funkcioniranje države sve nas je više uvjeravalo da su naši dani života i boravka u Hrvatskoj odbrojani! Jer biseri koji su se i dalje nizali više jednostavno nisu imali smisla. A živjeti u državi gdje su ovakvi i slični biseri normalna pojava više nam se jednostavno nije htjelo!

PRIMJER PRVI:
Djevojka nije baš briljirala u školi. Ustvari, škola je za nju bila nešto neosvojivo, pa se i nije previše trudila završiti je.
Prije domovinskog rata, kako je u školi potpuno propala, odlučila se udati. Da li zbog činjenice da je ostala trudna ili zbog ljubavi - nije bitno. Vjenčali su se, no roditelji su činili sve da ta veza što prije završi. I završila bi da nije došlo do rata. Njezin suprug otišao je na ratište i tamo nestao. Ona je već imala sve papire za rastavu, no savjetovali su je da neka ne nagli s rastavom, barem dok se ne sazna za njegovu sudbinu. Proglašen je nestalim, a ona je postala udovicom dragovoljca domovinskog rata.
Prvo je dobila novčanu pomoć za djecu koju su djeca dobivala sve do završetka škole. Zatim su dobili stan, a onda su i nju, niti krivu niti dužnu, zaposlili u državnoj službi. Odlična plaća, djeca sa svim povlasticama stradalnika domovinskog rata, stan od države u gradu i što ćeš više?

Dakle, osoba koja je jedva završila osnovnu školu udaje se za osobu koja ju je učinila trudnom. Vjenčaju se, no ta je veza sve samo ne normalan brak. Čak i ne žive zajedno. On odlazi u rat i tamo nestaje, a nju i njezinu djecu država tako zbrine da im je ugodan život zagarantiran do smrti! To se zove socijalna država!

Primjer DRUGI:
On je završio srednju školu. Upisao je fakultet, no zaljubio se i umjesto fakulteta nekoliko godina je studirao anatomiju svoje tadašnje djevojke! Razišli su se, a onda je došao rat. On se javio kao dragovoljac. Ubrzo se vratio s ratišta. Poslije rata otvorio je obrt, no obrt je propao, a ostali su veliki minusi kako kod njega tako i u poreznoj blagajni. Učlanjuje se u vladajuću partiju i tada stvarno započinje njegov život! Prvo ga imenuju vječnikom, a onda i na mjesto koje mu je donjelo i visoku plaću i mnoge povlastice, o kojima je mogao samo sanjati. I tako je jedan propali student, koji je uspio upropastiti jednu trgovinu i jedan obrt, poput ptice feniks, uz "malu" pomoć partije, uspio praktički iz pepela doći do stanja u kojem mu je dobar život osiguran do smrti!

S druge strane jedan doktor znanosti doslovno šljaka po cijele dane, i zimi i ljeti, po terenu i nije siguran da će idući mjesec dobiti barem minimalac!
Ili vrhunski elektroinžinjer koji cijeli svoj radni vijek pokušava održati svoje poduzeće u kojem zbog nestašice novca radi sve sam i nije siguran da će doživjeti mirovinu.

To su primjeri originalnih hrvatskih bisera. Fučkaš školu, fučkaš fakultet, fučkaš stručnost, iskustvo, znanje. Bitno je da si član vladajuće stranke i da imaš dobre prijatelje na pravom mjestu!

I onda se čudimo da nam ljudi svakodnevno odlaze iz Lijepe naše!

Oznake: Dnevnikopisac

Domovinski rat donio je velike promjene u naše živote. Konačno smo počeli živjeti u vlastitoj državi i konačno više nije bilo opasno biti hrvat.

No hrvatski biseri bez ikakve logike zdravog razuma i dalje su se nizali i to gotovo svakodnevno!

Za razliku od mnogih koji su bili ili su još na vlasti ili u političkim vrhuncima, moje poimanje obrane domovine svodilo se na to da za vrijeme rata moram biti na raspolaganju svojoj domovini. Ja sam jedan od rijetkih osoba (budala) koja se pred sam početak rata vratila u Hrvatsku, umjesto da sam ostao u stanu roditelja svoje žene u Njemačkoj. Nitko me nije tjerao da se vratim. Čak što više punica mi je zabranila odlazak i na sve načine pokušala spriječiti da sa sobom uzmem njenu kćer i unuka. No, vratili smo se.

Prvi biser na naš način dogodio se nedugo nakon našeg povratka!
Moja supruga, iako trudna, iako s malim djetetom, javila se u Dom zdravlja i stavila na raspolaganje. Bila je završena liječnica i iako njemica, željela je pomoći. No, za nju nije bilo mjesta. ( tko normalan treba liječnicu usred rata?) . Kako je u gradu u kojem je živjela nisu trebali, javila se u Novu ( tadašnju Vojnu ) bolnicu i stavila na raspolaganje, no sva radna mjesta bila su popunjena izbjeglim liječnicima iz Hercegovine.

Ali, jedan "genijalac", inače njezin stariji kolega, ponudio joj je da ide na prvu crtu bojišnice. Tamo su trebali liječnike.
Moja ih je supruga morala odbiti! Trudna i s malim djetetom, to si ipak nije mogla priuštiti!

Kako je vrijeme odmicalo tako je bilo sve očitije da me na bojišnici ne trebaju. Sve vojarne i vojne destinacije već su bile u našim rukama, a nekad respektabilna plaća u INA Naftaplinu, u kojem sam radio i imao ratni raspored, pretvorila se u crkavicu, od koje nisam uspio plaćati niti utrošeni plin preko zime. Počeo sam se baviti svim i svačim da zaradim koji dinar više, no bilo je sve očitije da ću svoju karijeru morati nastaviti izvan Hrvatske.

Osnovao sam poduzeće, pronašao stranog partnera, dobio dozvole za rad u Njemačkoj, dao otkaz u Naftaplinu i otišao! Pet godina kasnije zaradio sam dovoljno da u Hrvatskoj izgradim kuću i odlučio se vratiti i zaposliti u Hrvatskoj. No, u INI me više nisu htjeli, posla nije bilo niti za moju suprugu jer su sva mjesta liječnika popunili izbjegli hercegovci i opet smo životarili radeći sve i svašta. A onda sam se uspio zaposliti u Allianz osiguranju u Zagrebu!

Bez problema sam položio test za zastupnika i potpisao stalni ugovor. Istina, priznali su mi samo srednju školu, no posao je posao. U to vrijeme Allianz je bio ustrojen po njemačkom sistemu. Napredovanje je bilo automatsko prema broju godina rada, a ako ste bili uspješni zastupnici, to je svakako bio veliki plus. I bilo je tako sve dok mjesto prvog čovjeka Allianz osiguranja nije preuzeo naš čovjek! Već i ranije bilo je jasno da su sva rukovodeća mjesta zauzeli izbjegli BiH radnici, a da samo mi, novopridošli, mogli biti samo šljakeri - zastupnici!

U to vrijeme bio sam najstručniji za mnoga pitanja procjena imovinskih rizika i za davanje konačnog mišljenja. No, moje iskustvo i stručnost njima nije ništa značilo. Iako je Allianz često gubio veliki novac zbog nestručnih procjena, sama činjenica da su na tim mjestima bili "odabrani" bila je dovoljna da se gubici saniraju u tišini. Moja stručna pomoć, koju sam besplatno nudio - nije bila potrebna!

Vidjevši da ću uvijek ostati šljaker, dao sam otkaz i prešao u drugo osiguranje, na mjesto voditelja. No, i tamo je situacija glede rukovodećeg kadra bila potpuno ista, a mjesto voditelja bilo je samo mamac za prijelaz. Niti pola godine kasnije već sam degradiran u obićnog zastupnika! Otišao sam. Nisam mogao prijeći preko te nepravde i prevare.
I nikako mi nije bilo jasno zašto, baš nitko ne treba moje stručno mišljenje, koje se tražilo u gotovo svakom imovinskom osiguranju?
Ubrzo sam dobio novi posao - u velikom osiguravajućem društvu. Tamo sam se preporodio. Uvijeti rada su bili odlični, a plaća primjerena. Pa, iako su me tretirali kao početnika ( a imao sam već osam godina iskustva u osiguranju ), ubrzo sam napredovao barem glede primanja. No, kako sam prilikom odlaska iz Allianza stao na žulj jednom hercegovcu, koji je "igrom slučaja" od konobara u lokalnom motelu dospio na mjesto voditelja u Allianzu ( jer je bio iz istog sela kao jedan od članova uprave ), ovaj je potegnuo svoje veze i uspio isposlovati da me izbace i s ovog posla.

Tada mi je postalo jasno da si diplomu mogu pohraniti u kantu za smeće. Moje dugogodišnje iskustvo i stručnost nije bila nikom potrebna, a veliki novac koji je država uložila u moje školovanje, očito je bio uzalud utrošen!
A niti tada, baš kao niti sada, Lijepa naša se nije mogla pohvaliti da je imala novaca za bacanje! A bacala ga je i to na sve i svašta!

U međuvremenu su i moja djeca ali i supruga shvatili kako u Lijepoj našoj ponovno funkcionira sistem povlaštenih i onih obićnih. Primjerice, djeca stradalnika domovinskog rata mogla su se upisati u bilo koju školu ili fakultet, bez obzira na uspjeh u školi, dok su moja djeca morala biti najbolja ako su željela upisati ono što su htjela. To je u idućim godinama toliko kulminiralo da su moji sinovi u silnoj nemoći izjavili da bi bilo najbolje za njih da sam poginuo u ratu! Na žalost, koliko je to bilo nešto najstrašnije što sam čuo od njih, toliko je bilo i istina. I zato im nisam zamjerio!

Novi biser dogodio se mojoj supruzi!
Supruga je nakon završenog probnog rada odbila radno mjesto jer je zatrudnjela i nije željela biti nepoštena prema zdrastvenoj ustanovi. Direktor ustanove zahvalio joj je na poštenju i obećao joj, čim se poželi zaposliti, prvo slobodno radno mjesto. No, obećanje - ludom radovanje. Želju za poslom je izrazila ali posao nije dobila! I onda se vratila u svoj rodni grad u Njemačkoj i tamo se zaposlila. Tamo je trebalo liječnika. U Hrvatskoj, ratom razorenoj - nije!

Moja se supruga ipak vratila iz Njemačke, kako bi preuzela novootvorenu ambulantu u obližnjem selu. Mala ali dobro opremljena ambulanta u kojoj bi ona bila jedini liječnik djelovalo je kao super ponuda. No, bila je to samo još jedna prevara u nizu koje je provodio tadašnji ravnatelj Doma zdravlja. Umjesto u obećanu ambulantu, poslao ju je u treću ambulantu u selo udaljeno 12 kilometara od mjesta stanovanja, u ambulantu u kojoj su bili upisivani samo oni pacijenti koje nitko nije htio.
Prihvatila je posao, no zbog neljudskih uvijeta, naročito noću, počela je gubiti vid, a njezin šef uopće nije imao razumjevanja za njene probleme. Kako bi se ipak vratila u Dom zdravlja u mjesto u kojem je živjela i time spasila svoje zdravlje, javila se za stručno usavršavanje za voditelja hitne službe, koja se uskoro trebala otvoriti. Uspješno je završila školovanje, no, iako je hitna služba zaista otvorena i iako se javila na natječaj za kojeg su je školovali, nije dobila taj posao! Dobili su ga liječnici iz Zagreba. To je bio još jedan tipični hrvatski biser!

Uložiš novac u školovanje domaćeg kadra. Osoba živi nedaleko od Doma zdravlja i faktički u roku od 5 minuta može doći na radno mjesto. No, svoju školovanu osobu ne zaposliš, već liječnike koji žive više od 40 kilometara dalje!

To je bila posljednja kap koja je prelila čašu strpljenja moje supruge. Dala je otkaz, spakirala kofere i zauvijek otišla iz Lijepe naše!

Oznake: Dnevnikopisac

U svakom razdoblju mog života doživljavao sam svakojake bisere, događanja koja nisu imala veze s logikom zdravog razuma, no ipak su se događale. U osamdesetim godinama prošlog stoljeća biseri su se događali svaki dan, no ako uzmemo u obzir da smo tada živjeli u tvrdom komunizmu, koji se zvao socijalizam, tada postaje sve mnogo jasnije. Jer u to vrijeme nije bilo bitno što je logično, što je ispravno, što je normalno. Sve je to bilo tako ako su drugovi na vlasti tako željeli. Ako nisu tada je sve to bilo nevažno i provodile su se odluke koje su njima bile logične, normalne i ispravne! Tko se s time nije slagao, a uz to je to i javno iznosio, uglavnom je "odmarao" na Golom otoku, a oni koji su uz to smatrali sebe političarima, dobili su besplatan smještaj u Lepoglavi!

I upravo tamo je završila dotična osoba koja je pravi primjer kako se to tada činilo!

Dotični je još kao tek završeni školarac pobjegao u Njemačku, oženio njemicu, dobio troje djece, osnovao vlastito poduzeće i bio relativno uspješan poduzetnik. No, kao istinski hrvat nikada se nije slagao s komunistima. Ipak, on kao osoba bio je potpuno nevažan tadašnjoj vlasti SFRJ. Bio je zrnce prašine na koje oni nisu htjeli gubiti vrijeme, te na njegove sitne provokacije uopće nisu reagirali!

Jednog dana, zbog nekih okolnosti koje su se dogodile, dotični je odlučio otići iz Njemačke i vratiti se u svoj rodni kraj, te tamo sagraditi kuću i nastaviti raditi u svojem poduzeću. Donio je sa sobom pun kamion raznih aparata, strojeva, elektro materijala, pravo bogatstvo u ono vrijeme. Došao na SFRJ granicu i unatoč što je kao povratnik imao pravo sve to uvesti, sve su mu na carini zapljenili. Novac je srećom uspio prebaciti u Hrvatsku.

I od tada započinje velika borba dotične osobe protiv socijalističke države, koju je čak sudski i dobio, no svoje stvari, nikada nije dobio. Neke su propale na suncu, kiši, prašini i blatu, a neke su jednostavno nestale iz carinskog skladišta. Svoju "Golgotu" opisao je na nekoliko stotina stranica koje ću objaviti ovih dana na svom Blogu! No, sve je to bio samo povod za priču koju sam želio ispričati:

Jednog dana dotični je odlučio kupiti manji kamion kako bi mogao prevoziti robu. Bio je to Fiatov kamion, nov, lijep, štedljiv. No, već nakon mjesec dana dotični je uočio da je taj kamion čisti šrot, pa je kamion više vremena boravio na servisima nego na cesti. A onda je dotični odlučio obratiti se generalnom zastupstvu Fiata u Beogradu. Opširno im je napisao što sve nije dobro, priložio dokumente i očekivao odgovor. Odgovor je stigao u obićnoj koverti, na A5 arku papira, rukom ispisanom na ćirilici, bez štambilja, bez službenog uzglavlja. Nečitki rukopis dotični nije mogao odgonetnuti pa je otišao do svoje dobre poznanice s kojom se često družio i surađivao, da mu pomogne u odgonetavanju sadržaja pisma. Gospođa je bila srpkinja, pa je dotični zaključio da će ona sigurno moći pomoći. Zatekao ju je u njenom uredu. Bila je sama. Stavio joj je pismo na stol uz komentar - ajde mi prevedi što su to tvoji naškrabali! No, nečitka, rukom pisana ćirilica bila je problem i za nju, a kako se nije htjela osramotiti, dugo je pokušavala je pogoditi bit pisma, što ju je uzrujalo.

Idući dan ispričala je tu dogodovštinu jednom lokalnom slikaru, koji se također često družio s dotičnom osobom ali koji je imao sasvim druga stajališta o politici, pa su gotovo svakodnevno, on i dotični vodili žućne rasprave po lokalnim birtijama, uz konjakčiće i gemište! Kako je slikaru dotični već počeo ići na živce jer ga nije mogao uvjeriti da je u krivu, a on, slikar u pravu, ova dogodovština mu se učinila idealnom prilikom da se riješi dotičnog, pa ga je prijavio miliciji s optužbom nacionalne netrpeljivosti!

U to vrijeme isticati svoje hrvatstvo, a omalovažavati ili uvrijediti srbe bilo je vrlo opasno, pa se tako dotični ubrzo našao na optuženičkoj klupi!

No, dotični, koji je veći dio života proživio u jednoj pravno uređenoj zemlji bio je uvjeren da je ta optužba bez ikakvog osnova, te da će biti oslobođen. Tim više što jedina osoba koja je bila prisutna u uredu, kada je donio ono nečitko pismo, nije željela svjedočiti protiv dotičnog, jer to što je rekao, za nju nije bila uvreda.

I zato dotični nije angažirao odvjetnika. Da jest, bio bi bez problema oslobođen. No, nije. Odvjetnik tužitelja iskoristio je tu činjenicu, doveo na suđenje nekoliko svjedoka koji uopće nisu bili pravi svjedoci, jer nisu bili prisutni kada se navodni događaj odvijao, a koji su posvjedočili da je dotični grubo uvrijedio pripadnicu druge nacionalnosti.
I dotični, umjesto slobode dobiva 7 mjeseci zatvora u Lepoglavi!

Epilog!
I sam direktor Lepoglave u prvom je razgovoru izjavio kako je upoznat s predmetom i da mu nije jasno zašto su dotičnog uopće osudili, a još manje zašto je završio u njegovoj kaznionici!

Nakon nekoliko mjeseci služenja, odvjetnik kojeg smo angažirali uspio je isposlovati ponovno suđenje i dotični je oslobođen!

No, slučaj je ostao kao primjer kako se to radilo za vrijeme kumunizma kojeg su zvali socijalizam!




A onda se dogodio Domovinski rat

Oznake: Dnevnikopisac