U svakom razdoblju mog života doživljavao sam svakojake bisere, događanja koja nisu imala veze s logikom zdravog razuma, no ipak su se događale. U osamdesetim godinama prošlog stoljeća biseri su se događali svaki dan, no ako uzmemo u obzir da smo tada živjeli u tvrdom komunizmu, koji se zvao socijalizam, tada postaje sve mnogo jasnije. Jer u to vrijeme nije bilo bitno što je logično, što je ispravno, što je normalno. Sve je to bilo tako ako su drugovi na vlasti tako željeli. Ako nisu tada je sve to bilo nevažno i provodile su se odluke koje su njima bile logične, normalne i ispravne! Tko se s time nije slagao, a uz to je to i javno iznosio, uglavnom je "odmarao" na Golom otoku, a oni koji su uz to smatrali sebe političarima, dobili su besplatan smještaj u Lepoglavi!
I upravo tamo je završila dotična osoba koja je pravi primjer kako se to tada činilo!
Dotični je još kao tek završeni školarac pobjegao u Njemačku, oženio njemicu, dobio troje djece, osnovao vlastito poduzeće i bio relativno uspješan poduzetnik. No, kao istinski hrvat nikada se nije slagao s komunistima. Ipak, on kao osoba bio je potpuno nevažan tadašnjoj vlasti SFRJ. Bio je zrnce prašine na koje oni nisu htjeli gubiti vrijeme, te na njegove sitne provokacije uopće nisu reagirali!
Jednog dana, zbog nekih okolnosti koje su se dogodile, dotični je odlučio otići iz Njemačke i vratiti se u svoj rodni kraj, te tamo sagraditi kuću i nastaviti raditi u svojem poduzeću. Donio je sa sobom pun kamion raznih aparata, strojeva, elektro materijala, pravo bogatstvo u ono vrijeme. Došao na SFRJ granicu i unatoč što je kao povratnik imao pravo sve to uvesti, sve su mu na carini zapljenili. Novac je srećom uspio prebaciti u Hrvatsku.
I od tada započinje velika borba dotične osobe protiv socijalističke države, koju je čak sudski i dobio, no svoje stvari, nikada nije dobio. Neke su propale na suncu, kiši, prašini i blatu, a neke su jednostavno nestale iz carinskog skladišta. Svoju "Golgotu" opisao je na nekoliko stotina stranica koje ću objaviti ovih dana na svom Blogu! No, sve je to bio samo povod za priču koju sam želio ispričati:
Jednog dana dotični je odlučio kupiti manji kamion kako bi mogao prevoziti robu. Bio je to Fiatov kamion, nov, lijep, štedljiv. No, već nakon mjesec dana dotični je uočio da je taj kamion čisti šrot, pa je kamion više vremena boravio na servisima nego na cesti. A onda je dotični odlučio obratiti se generalnom zastupstvu Fiata u Beogradu. Opširno im je napisao što sve nije dobro, priložio dokumente i očekivao odgovor. Odgovor je stigao u obićnoj koverti, na A5 arku papira, rukom ispisanom na ćirilici, bez štambilja, bez službenog uzglavlja. Nečitki rukopis dotični nije mogao odgonetnuti pa je otišao do svoje dobre poznanice s kojom se često družio i surađivao, da mu pomogne u odgonetavanju sadržaja pisma. Gospođa je bila srpkinja, pa je dotični zaključio da će ona sigurno moći pomoći. Zatekao ju je u njenom uredu. Bila je sama. Stavio joj je pismo na stol uz komentar - ajde mi prevedi što su to tvoji naškrabali! No, nečitka, rukom pisana ćirilica bila je problem i za nju, a kako se nije htjela osramotiti, dugo je pokušavala je pogoditi bit pisma, što ju je uzrujalo.
Idući dan ispričala je tu dogodovštinu jednom lokalnom slikaru, koji se također često družio s dotičnom osobom ali koji je imao sasvim druga stajališta o politici, pa su gotovo svakodnevno, on i dotični vodili žućne rasprave po lokalnim birtijama, uz konjakčiće i gemište! Kako je slikaru dotični već počeo ići na živce jer ga nije mogao uvjeriti da je u krivu, a on, slikar u pravu, ova dogodovština mu se učinila idealnom prilikom da se riješi dotičnog, pa ga je prijavio miliciji s optužbom nacionalne netrpeljivosti!
U to vrijeme isticati svoje hrvatstvo, a omalovažavati ili uvrijediti srbe bilo je vrlo opasno, pa se tako dotični ubrzo našao na optuženičkoj klupi!
No, dotični, koji je veći dio života proživio u jednoj pravno uređenoj zemlji bio je uvjeren da je ta optužba bez ikakvog osnova, te da će biti oslobođen. Tim više što jedina osoba koja je bila prisutna u uredu, kada je donio ono nečitko pismo, nije željela svjedočiti protiv dotičnog, jer to što je rekao, za nju nije bila uvreda.
I zato dotični nije angažirao odvjetnika. Da jest, bio bi bez problema oslobođen. No, nije. Odvjetnik tužitelja iskoristio je tu činjenicu, doveo na suđenje nekoliko svjedoka koji uopće nisu bili pravi svjedoci, jer nisu bili prisutni kada se navodni događaj odvijao, a koji su posvjedočili da je dotični grubo uvrijedio pripadnicu druge nacionalnosti.
I dotični, umjesto slobode dobiva 7 mjeseci zatvora u Lepoglavi!
Epilog!
I sam direktor Lepoglave u prvom je razgovoru izjavio kako je upoznat s predmetom i da mu nije jasno zašto su dotičnog uopće osudili, a još manje zašto je završio u njegovoj kaznionici!
Nakon nekoliko mjeseci služenja, odvjetnik kojeg smo angažirali uspio je isposlovati ponovno suđenje i dotični je oslobođen!
No, slučaj je ostao kao primjer kako se to radilo za vrijeme kumunizma kojeg su zvali socijalizam!
A onda se dogodio Domovinski rat
Post je objavljen 06.11.2018. u 20:47 sati.