Ustala ne baš ranom zorom, popila kavu s mlijekom i naravno otišla na frizuru na koju sam se naručila prije devet dana.

Frizura je tu. Sarma- a danas je to bio ručak pospremljena na sigurno.

Nisam umorna, no svejedno ću odspavati kako bih doista lijepo večeras izgledala. Koliko god svi govorili da nije bitan večeras provod meni je. I jako mu se veselim.

2005 je bila poslovno uspješna, privatno tužna, ljubavno opća katastrofa. Sve nešto čitam godišnje horoskope i svi su nešto sjajni i bajni, no kako ne vjerujem u njih mislim da će biti onako kako će biti.

Krasan je sunčan dan. Gužva je svuda. Malo sam prelistala Večernjak da vidim što je aktualno. I dobre sam volje. Jučer je bilo onako po zagrebački, red sjedenja, pa red sjedenja. I opet red sjedenja. U odličnom društvu, no sjedilo se je, a meni se pleše. Vjerujem u ples danas. SKroz vjerujem u ples danas.

Svim namjernicima, poznatima i nepoznatima Sretno Vam bilo. Ne samo 2006 nego uvijek i zauvijek.

Upravo na putu u kupaonu, na generalno sređivanje. Iako danas nemam frizuru, ali kosu ću pomno počešljati u lijep i pristojan rep.

Veselim se neizmjerno. Popodne sam bila pozvana da odem do Slovenije, ali mi je bilo važnije, odmoriti malo oko.
Iako moram priznati da sam pomalo i zgužvana. Ništa što voda i kakav mirisan gel ne bi mogli dovesti u red. Cijeli kozmetički tretman je preda mnom. Uključujući nokte i sve po redu.

U posjetu je na pet minuta došlo jedno djetešce od devetnaest mjeseci velikih tamnih očiju i svijetle kovrčave kose. Tiho, pozorno me promatralo iako sam ja skretala pogled....Bijaše mi samo i na trenutak neugodno i podjećaj na moje promašaje.

No neću o tome. Lijepi veseli noktići, malo miomirisa, no umjesto suknje, mislim da će aktualne večeras biti hlače. Zima je iako je danas fešta, a kad je fešta je fešta i bolje da se ufuram u mood..... i da nisam stalno tam di je non stop gužva a od muškog roda ni m.

A sad pravac kupaonica, a onda pravac kava i put Zagreba.

Ja i noćni život. Još malo pa će se izgubiti onda ozbiljna loptica.

E komadi, ak naletite na ženu s pletenicom večeras, nije Janica nego Loptica. To sam naime odlučila. Ko šljivi rep.

Moram priznati da nije prošla, teško da bi se mogla iskobeljeti iz svoje ulice. No jesam. Dočekala me je gomila dokumenata, no prvo sam naručila hranu. I sad polako pijuckam kavu i čekam hranu. Dokumenti su sortirani i čekaju na unos. Ništa strašno, niti previše. Nešto treba i odložiti, nešto treba i platiti, standardan dan. A ja mislim da ću se ipak povući oko 16 h. Kako sam i potpisala.

Jučer mi je ipak nešto jako nedostajalo u krasnom snježnom danu. Ne mogu Vam reći koliko.

A i danas je lijepo. Vani je pola metra snijega. Prošlu zimu koja je isto bila sniježna sam izbrisala iz glave. Mislim taj snijeg. Možda to i jesam, ali tu su moji blogovi pa bi se mogla malo podsjetiti.

Prošlu Novu sam dočekala u restoranu Plešući do zore. Kako bi bilo to lijepo ponoviti. Mislim plesanje do zore.
A možda mi se danas već zalomi. Mislim plesanje. A kako bi to bilo lijepo.

Iako bi ja se rađe spuštala sanjkama niz brijeg.

By the way u Samoboru su napravili ooogrooomnog Snješka. Bila tamo na Poreznoj. Krasan ugođaj danas.

Jesam, izgubila ga. Nije mi žao. Vani je tako krasno bijelo i toliko puno snijega da je prekrasno.

Imam želju da odem van napraviti snjegovića, da se odem sanjkati, na klizanje, na grudanje.

Auto je ponovo sređen. Lampice ne gore više, ali je bilo dva sata posla. Ili se to meni prodalo jer su mi poslije bile pošemerene sve stanice na Radiju. Što nije imalo veze s gorećom lampicom od motora. Više nije tamo internet, pa nisam mogla blogati, a kad sam oko pet napisala nešto suvislo ode blog na Planetu izgubljenih blogova.

Sapunica je on. Trebalo bi složiti neki dopis, no sad je dosta. Mislim posla.

Ipak ću malo prošetati. Sve je puno snijega, a ja volim kad mi škripi pod nogama. Koliko je snijega palo, smijala sam se i mislila da bolje da sam na auto stavila klizaljke, a ne zimske gume.

Putešestvije su danas dobro prošle. Miško se je ponovo ponašao kao gospodin. Kraj mene je mineralne, a na televiziji drama. Koja to i nije.

A netko mora biti na nekom drugom mistu :)))))

A ja ode na snijeg....
A nije mi krivo što sam izgubila blog.

Potraga bijaše uspješna i našla sam dva primjerka Michelin guma 175/65 14 i čekala gotovo dva sata da mi ih namontiraju. K tome sam jo danas radila deset sati, i otišla na piće s prijateljem kojemu je isto ovo vrijeme doživljaj jer njegove štake nemaju baš uporište u neočišćenim pločnicima.

Da bi mi dan bio savršen, ne mogu pronaći punjač za mobitel, i što je još gore nikako se ne mogu prisjetiti gdje sam i kako zadnji put punila mobitel. Vjerujem da je u jednom uredu. Kojem nemam pojma. U kući nije.

Moram priznati da se je Miško u zimskoj obući odmah počeo malo drugačije ponašati, a tek toliko da mi dan ipak ne bude uspješan počela se paliti neka lampica koja nikako ne bi smjela gorjeti i ako se sutra upali ja moram opet do servisa. Jest da je Miško pod garancijom, ali vjerujte i ovo mi je malo previše od njega. Na servisu sam bila prije mjesec i pol, a u međuvremenu mi neispravno pokazuje količinu goriva, a sad gori i ta lampica za koju po instrukcijama iz auta moram obvezatno se pojaviti u servisu u roku odmah i da je to prvi puta....Nije.

Očito da auti što imaju više elektronike više je stvari koje mogu poći naopako, a meni je najbolje sve to ignorirati i ponašati se kao da je sve u redu. Mislim sekirala se ja ili ne, moram riješiti neke stvari, a glede Vaših savjeta što nisi na vrijeme i ima javni prijevoz u svoju korist ću izjaviti da zadnjih šest mjeseci radim u prosjeku jedanaest sati na dan, da dnevno prijeđem dvjesto kilometara i koliko god se trudila nisam wonder woman i s vrijemena na vrijeme pogriješim i posustanem. Tj. ma koliko se trudila uza sve to imati i privatan život negdje ponekad namjerno ili neke neke stvari preskočim, pa me dočekaju u najnezgodniji trenutak.

Vjerujte nisam uvijek takav radoholičar. Ne mogu reći da mi je prirodi toliko raditi niti sam za taj vid iscrpljivanja. Činjenica je da i prije smrti mog oca su se desile neke stvari koje su me beskrajno rastužile, a cijela bolest i osamostaljivanje mene kao poduzetnice uzelo je danak. I ne samo ovih dana.

Par tekstova prije, čitatelj ili čitateljica su sugerirali pozitivu, još malo ispod ljudi do čijeg mišljenja mi je jako stalo su i vidjeli pozitivu.

Jer bez obzira na sve ja sam osoba koja se zna veseliti i koja se voli veseliti. Možda sam samo iskrenija od većine pa kad je loše ja to kažem. Što zapravo ne bi smjela. Ima jedna lička izreka. Kad te tko pita kako si uvijek se nasmiješi i kaži da si dobro. Prijatelji će biti sretni radi tebe, a neprijateljima nećeš dati materijala da se naslađuju.

Osobno ja nisam stekla dojam da se bilo tko ovdje naslađuje (mada me par komentara dovodi u sumnju) ili da ovdje imam nekih neprijatelja. No možda je vrijeme da počnem pisati samo i isključivo o pozitivnim stvarima. Vrijeme da stvari promijenim tj. da promijenim ton i ozračje ovog bloga.

Vrijeme da upoznate jednu smirenu osobu koja voli mineralnu i koja zna da se vlastitim radom i znanjem može osigurati egzistencija. Osobu kojoj bez obzira na ponekad nezamislive životne drame, nikad nije ponestalo ni mašte, ni duha, ni elana. A nisam jednom počinjala ispočetka i bez baba i stričeva. Kojoj ni punjač kojeg nema nije digao tlak. Bijaše to samo jedna observacija o mojem informacijama prenapučenom umu.

No još malo. Obići ću sve adrese. Umorno tijelo isprati u toploj mirisnoj kupki, otčetkati kosu, staviti malo kreme za mladost i ljepotu. Ugasiti svjetlo i sanjariti o jednom jedinom poljupcu iako sam ih danas već dobila nekoliko. Nećak je bio u pitanju. Mali vrapčić koji je danas u kakofoniji poslova se izborio za svojih pet minuta.

Sada je mir. Kasno je. Na ICQ čeka poznato virtualno lice i vrijeme je da provjerim poštu. Zahvaljujem onima koji razumiju, a onima koji pametuju....

Pokušajte samo jednom obuti tuđe cipele, preuzeti tuđi križ, a ni onda ne sudite. Nitko od nas nema pravo sucem biti tu u blogosferi. Ma koliko bili izvrsni, prosječni, tužni ili veseli. Zaboravni ili u vječitoj borbi s poslom, a za prijateljstva.

Obitelji jesu važne, no mnogo nas je samih, a prijateljstva su onda neprocijenjiva. I riječi ohrabrenja, a i pomoć na bilo koji način. Ako ne možeš reći hvala bilo kome, pitaj se s koji pravom postavljaš pitanje zašto ako si prešao dobnu granicu kad isto postaje vrlo neukusno.

Našle se gume, no čini mi se da sam našla i još ponešto i mnoge. Tišina je za kompom, tek zvuk kojeg udarca po tipki, televizor je zvučna kulisa s krasnom ljubavnom pričom, za mene danas potpuno irelevantnom.

A nadam se mailu. Možda uzalud. No netko reče. Nada umire posljednja.
Kao i moja ljubav za tu osobu. Previše mi je dobrog dala. Bijaše moja najbolja prijateljica. A to se pamti. Zauvijek.

Znam kasnim i priznah to. Auto na snijegu se ponaša poput klizačice u nekoj pirueti, a jutros je u mom Zaprešiću bilo cca 30 cm snijega.

Danas cijeli dan zovem Vulkanizere, ali nema vajde. Netragom su nestali, tj. nitko se ne javlja. Zimskih guma nema više ni za lijek. Još uvijek sam ljuta na brata jer jučer nije htio priskočiti u pomoć. Većinu vremena ja jesam žensko koje probleme sa svojim autom rješava sama, ali ima situacija kad sam kako bi se to lijepo reklo hrvatski sam ja overwhelmed i kad ne mogu razmišljati racionalno. Ili ono što bi se reklo trebam pomoć i molim pomoć no ponekad, i to vrlo neugodno mi ljudi daju do znanja Riješi problem sama. Upravo zovem i okrećem neke brojeve (jedno pet njih i nitko se ne javlja), a i jedan broj koji sam nazvala me je dočekao porukom Nazovi me kasnije.

Preživjeti ću ja ovu zimu i ovaj snijeg iako je čini mi se prognoza do kraja tjedna katastrofalna. Oprezno vozim, no kako nigdje nisu očišćena parkirališta tu nastaje najveći problem. Tj. nemam gdje parkirati Miška.

Prošlu zimu se jesam vozila na ljetnim gumama, no ako se dobro sjećam snijega je bilo u tragovima, a i gume su bile glanc nove. Sad nisu. Prešle su trideset tisuća kilometara. I ja jesam ih planirala zamijeniti na vrijeme, no tamo od sredine jedanaestog mi je tempo takav da....Kao da je bitno. I kome je bitno. Na koncu ja se vozim u tom autu, uglavnom sama. Ja strahujem, uglavnom sama....

Moglo bi se pričati što ja to točno radim uglavnom sama. No jučer kad sam došla doma crknuta u 17 h, a crknuta sam bila uglavnom i zbog proživljenog straha, baka se je imala potrebe igrati sa svojim unucima tako da nisam imala niti prijeko potrebnog mira da se malo odmorim. Otišli su u 18.30, na trenutak sam zaspala, a onda se je moja gospođa majka još meni jel oko 20 uselila u sobu i držala predavanje o bitku svemira. Jano Vam je da o tome nije bilo niti riječi, no kao da je važno o čemu je bilo riječi. Uglavnom dobila sam još jedno predavanje koje niti sam tražila niti sam zaslužila.

Brat je lakonski rekao sutra ćemo po gume (mislim stvarno su mu bili važni gosti koje nije vidio puno dva dana), a nećak se je opet ušuljao u moju rezidenciju i zahtijevao poduku iz engleskog koju je i dobio. Ne mogu Vam reći kako sam se osjećala jutros kad sam vidjela svu silu snijega ispred kuće, a ne mogu ni opisati sada ovaj osjećaj nakon što sam nazvala deset Vulkanizera i nakon što se nitko ne javlja, a ja trenutno nemam snage ni volje naručiti malo hrane....

Kako ipak nisam destruktivna osoba, naručiti ću ja tu hranu, popiti malo vode, isplakati koju suzu (kasnije naravno u mraku svog kreveta kad nitko ne vidi, a bitno nije ionako nikome) i raditi, i raditi i raditi.

To najbolje znam i to mi najbolje ide. Posao.

Ipak je uzvraćen poziv. No teško da ima nade za zimske gume. No tko zna. Svijet zna biti pun iznenađenja.

Prognoze do kraja tjedna su katastrofa i kako sam danas plesala po cesti shvatila sam da bi ipak bilo najbolje možda ih i kupiti. No u nemogućoj gužvi danas kod Vulkanizera ispostavilo se i da više nema onih koje ja trebam (provjerila telefonom). Izbor je ili Slovenija (ako me puste preko grane) ili centar Zagreba koji je moram priznati u ovom momentu velika pustolovina. I tek sutra dolazim na red.

Predviđanja su bila da će ovo biti oštra zima. Nisam slušala i nisam taj dio odradila na vrijeme. A sad je panika. Jer kako sam ujutro rekla vozila ja i s dvadeset kad stajem me zanosi. I to opako. Što producira u meni malo preveliku dozu adrenalina.

Ponekad, i samo ponekad bih voljela da moje probleme riješi neko drugi. A toga nema. Danas kad sam i brata molila da popodne ide sa mnom u SLoveniju dobila sam košaricu. On ima goste. On ima žiivot. Što znači da se moram snalaziti sama. I mama ne može. A mrsko mi je obilaziti Vulkanizere sama. Mrsko je meni i obilaziti autopraone, mehaničare sama, ali sve je to postalo dio folklora tj. dio mene same.

Nemate pojma s kojim me čuđenjem ponekad dočekaju. Kad sam počela k njima ići prvo sam tražila priznanicu da su uzeli moj auto. Grohotom su se smijali. No meni je to bilo normalno. Mislim auto je kao prevrijedna stvar. Jutros sam prošla kraj Vulkala. Bilo je dvadeset auti u redu i nije bilo šanse da stanem, a sad kad kroz koju minutu idem na led nije mi ni lako ni jednostavno. A nisam tako loš šofer, što se ne bi moglo zaključiti po mojim postovima zadnje vrijeme.

Uglavnom sad i polako se spremam na najmanje 45 minuta pustolovine. Kako je pola grada na godišnjem mislim da će biti lakše ili teže. Nisam baš osoba koja stvari ostavi za zadnji čas, ali nekako mi to uspijeva u zadnje vrijeme. Možda, malo i prečesto.

Promijenila leće zadnji čas, vozim se po snijegu na ljetnim gumama.....Eh Loptice, loptice...mislim da je vrijeme da malo soli u glavi svojoj pronađeš...ukoliko je isto moguće

Miško je pleasao na sve strane iako ja nisam niti u jednom momentu prešla 30 km/h što će reći da moram i doista moram kupiti barem dvije zimske gume. U uredu praznina. U biti trebala sam biti na drugom mjestu, no tamo ću biti sutra. Tu sam u malom zaostatku.

Ne boli danas, tako da mi je spirit puno bolje, ali nisam mogla otvoriti blog, pa nisam bila baš najsretnija osoba na ovom svijetu.

Alcija danas, rad do 16 bez prestanka i pauze, promjena guma i opet malo rada i odmor. Par poziva u kojima sam dužna neke isprike. Reklo bi se standardno. Drago mi je da je ovo bio miran Božić, i drago mi je da je ovo mio Božić s dobrim ljudima. Jučerašnji blues, a dio je života. Zašto bježati od njega.

Još uvijek nas boli kad dobijemo...

Moramo redovito kod frizera farbati izrast....

Moramo imati liniju dvadesetgodišnjih curica jer ma kako zamamne bile naše obline uvijek i uvijek imaju prednost žene savršenih tijela....

Volimo sve više slatko i to nam se vidi....

Poslije Božića smo obavezno na dijeti....

Posao ne pita da bi sad baš trebalo malo odmoriti i možda nabaciti pravi osmijeh i susresti neke nove ljude....

Prijatelji računaju da smo toliko očajne kad ih sadašnje djevojke nogiraju da ćemo ih mi dočekati raširenih ruku (pardon nogu).....

Znamo postati i ironične i sarkasične....

Tu i tamo koju noć proplačemo.....

Tu i tamo zablistamo na kojoj zabavi, ali .....(da doista ima ali)

Zaboravile smo pričati viceve, ako smo ikada i znale....

Ne plešemo više po stolovima....

Pjesme koje smo pjevale u mladosti su vrlo in, ali bojim se da mi nismo....

Da, vjerujte sve je ovo napisano jer me boli, jer sam popila dva Analgina, jer mi je pokojna baka rekla da će sve proći do udaje....

Mnogo je prošlo, mnogo je došlo i mnogo me čeka, a udaja...u ovom momentu i u ovaj trenutak, nećak se buni zašto njegova slika nije na mom mobu, nego ona od mlađeg, prijatelju sam otkazala jer me fakat boli. Nećak pita: Mogu ja igrice, a ja planiram sutra ustati u 6.30.

I odu Blagdani, ode moj Božić. Rad, rad i beskrajan rad, koja neobavezna kava u kojoj se i previše priča o radu samom. Gdje sam nestala i kako sam se izgubila? I doista zašto bole još uvijek neke stvari?????

Poput Antuna, kojih u mojoj obitelji ima dosta na ženskoj strani ima dosta Štefica.

Sv. Stjepan bijaše prvi zagovornik nove krščanske vjere, a kako je bio malo previše revan u svom nauku i kako se oko njega širila aureola čuda bijaše kamenovan. Tako on postade prvi krščanski mučenik.

Kod mene je za Štefanje veselo. Očuh se rano ujutro spremi i posjeti i čestita svom susjedu koji je Štef, a upravo se i ja idem svojim dragim Šteficama uputiti čestitku. A i jednom Štefu, pa onda još jednom Stjepanu.

Veseli me što je i danas praznik. Veseli me što sam danas mogla razviti pa gotovo kao pravu teološku raspravu doma. Po mami najveće sile na svijetu su Amerika, Izrael i Crkva. Pa čak s time da je Izrael na prvom mjestu. Kako povijest pišu pobjednici mislim da je svaka moja riječ suvišna. Mama je isto bila u Crkvi. Rekla da joj nije Božić samo jelo i pilo i darivanje, da i ona im potrebe nešto čuti sa oltara (jer bi se inače osječćala kao gujzek). A vjernica je samo u naznakama. Tj. je to usađeno u njen kod, ali cijeloj toj sviti u zlatnih haljinama ne vjeruje. Vjerojatno s pravom ili ne. Istina je relativna i svako ima pravo na svoju. Idem sms-ovati. Vrijeme mi je.

Nazvala me nekdašnja prijateljica na današnji dan. Nakon šest godina. Prekrasan poklon danas. Svjetlo Božića je doista ušlo u moju dušu.

Ne mogu reći da je u poklonima. Iako sam za neke navažnija tajna (tako se zove parfem koji sam dobila), a od mame sam samo jedna četka da se počne ispočetka.

Naljepše je bilo veselje nećaka. Sretna neka dječica. Ne zbog darova nego zato što su baš djeca i baš su sretna..

Bila sam na polnoćki u Zaprešiću. Govorilo se o tami i osami i kako i kad se upali sjetlo strah ostane jer ponekad je potrebno da te se uzme u naručje i utješi poput malog djeteta.

Kuha se juha. Odojak ispečen, francuska gotova. Mama je zadovoljna ružem, a šogorica maskarom, brat mirisom, a očuh aftershave-ovima.

U susjednoj sobi tek je lagana muzika i mama zove naokolo i čestita Božić. Meni stižu sms čestitke i odgovaram. Ove godine možda nema ništa u rimi, ali čini mi se da ima od srca. A to je još važnije od rime.

Nazdravili smo Whiskeyem i postoji već određena nada za ovaj svečani dan. No sve je nekako polako. Prvo šetnja. Malo se smrznuti na tom hladnom zraku. Natjerati crvenilo u obraze. I podružiti se.

Hvala Obitelji što Vas imam.

A i ovoj blogerskoj obitelji....Hvala i Sretan Božić svima

U ormaru su pokloni. Kupila sam nećacima danas još dva lijepa pulovera. Da budu zgodni za Božić. Brat je cijelo vrijeme pitao, a tata, a tata....
Dan mi je započeo šetnjom do centra gdje sam bila u potrazi a crvenim kuglicama i zlatnim girlandama, ali bijaše prekasno. Kava pa me prijatelj zvao na kavu. Dobila sam od njega diplomu Najbolje prijateljice i malog Djeda Mraza. Ručala sam i otvorila blog. Na moj blog Uspomene komentari Kemoterapije, Leba i Gawrun i razveselila se im beskrajno. Otvorila mail i mislila tko to danas ima potrebe reći i povrijediti nekoga. Baš na Badnjak. Iskrenost se doista ponekad precjenjuje. Objavila tu čestitku Kardinala Bozanića. Odspavala, otišla na kavu s drugim prijateljem, jedna borova grana baš za moju sobu čeka par ukrasa. Upravo dobila poziv nekog Njemca. Nije bio za mene. Ali još jedna čestitka.

Spremam se na polnoćku. Veče je rano....

Čekam zgodnu priliku da nećaci nestanu i stavim poklone pod bor. A sad idem malo divaniti. Idem se malo družiti. Možda i zapjevati. Defitivno pjevati.

Radujte se narodi....jer naše domaće i tradicionalne. Ili U sve vrijeme godišta.

Kardinala cijenim, a i Crkvu iako u svom žitu ima kukolja....I iako ne idem tj. rijetko idem u Crkvu. A idem onda kad osjetim potrebu.

Ono što bih danas voljela. Da ljudi usprave ramena, osmjehnu se i žive Božić. I da im je svaki dan Božić :))))

Konkretni je čovjek kriterij ljudskoga djelovanja

Čovjek, osobito mali čovjek, u ovo je doba nemilosrdne globalizacije sve ugroženiji. Trajno se produbljuju razlike između bogatih i siromašnih; manjina postaje sve bogatijom, većina sve siromašnijom. Željena globalizacija solidarnosti gotovo se i ne nazire. Čini se da zakon i javne institucije sve više štite bogate i moćne. Naime, i sama formalna zakonska ravnopravnost siromašnijeg ostavlja u nezavidnijem položaju. Praksa se sve više ravna filozofijom egoizma; kod donošenja odluka ne uzima se dovoljno u razmatranje opće dobro kao ni dobro konkretnog, prosječnog čovjeka, njegovih životnih prilika i potreba.

Potrebno je da kršćani postanu svjesniji svoje odgovornosti za općedruštveni život. Potrebno je, uz to da se više otvorimo za međusobnu suradnju u svim segmentima Crkve i društva. Pozivam sve vjernike na snažniji duhovni i molitveni život. Promijenimo li vlastito lice, promijenimo li lice svoje Crkve, promijenit ćemo i lice ove zemlje. To možemo postići samo s Bogom, samo budemo li otvoreni nadahnućima Duha Svetoga.
Draga braćo i sestre u vjeri, svi poštovani ljudi dobre volje!

Na prvoj stranici Biblije zapisano je da je Bog čovjeka stvorio na svoju sliku i blagoslovio ga. Psalmist je u svoje vrijeme čak uskliknuo: »Ti ga učini malo manjim od Boga« (Ps 8, 6).

Bogu to nije bilo dovoljno, nego »kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo« (Gal 4, 4-5). Stoga po Isusu Kristu čovjek je pozvan postati zajedničarom božanske naravi (usp. 2 Pt 1, 4).

Time što je postao čovjekom, Isus je na snažan i neusporediv način progovorio o čovjeku i njegovu dostojanstvu. Za Boga je čovjekovo dostojanstvo mjera čitave povijesti, kriterij svakoga vremena i svih zbivanja. Isus je, postavši čovjekom, posvjedočio da je ono što je dostojno čovjeka dostojno i Boga, a isto tako, da ono što nije dostojno Boga nije dostojno ni čovjeka.

Isus je to na mnogo načina izrekao riječima, ali još više svojim rođenjem, životom, smrću i uskrsnućem. On se osobno uključio u život svakog čovjeka, zauzimajući se za njegovo dostojanstvo. Iščitavamo to iz njegovih riječi: »Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste« (Mt 25, 40). I dodaje: »Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste« (Mt 25, 45).

Tiho i sustavno ugrožavanje ljudskoga dostojanstva

Put do Boga položen je u čovjeka: u svijest o osobnom dostojanstvu i dostojanstvu svakog čovjeka. Nema drugog puta do Boga. Stoga blagopokojni papa Ivan Pavao II. u tom smislu tumači poslanje Crkve. »Budući da je čovjek put Crkve, put njezina svakidašnjeg života i iskustva, njezina poslanja i napora, suvremena Crkva mora uvijek na nov način biti svjesna prilika u kojima taj čovjek živi; mora biti svjesna njegovih mogućnosti, koje stalno dobivaju nova usmjerenja te se tako i iskazuju. U isto vrijeme Crkva mora biti svjesna opasnosti koje na čovjeka vrebaju« (Redemptor hominis, 14).

Vidimo kako svijet u kojemu danas živimo često potpuno izokreće sustav vrijednosti koji omogućuje čovjeku da živi svoju ljudskost kao »malo manji od Boga«. Svijet kao kriterij djelovanja postavlja ono što čovjeku narušava njegovu ljudskost, razara njegovo dostojanstvo i onemogućuje mu da živi životom dostojnim djeteta Božjega.

Kao mjerilo i uvjet uspjeha svijet tako često postavlja upravo odmak od osobnog dostojanstva i nemar za dostojanstvo drugog čovjeka. Kršćanine, koliko se odmakneš od svoga dostojanstva, toliko si napredan - kaže svijet. Koliko se obazireš na dostojanstvo drugog čovjeka, toliko se sputavaš, toliko si uskraćuješ životu - kaže svijet. Relativizam, to jest prepuštanje svakome vjetru nauka da čovjeka baca sad amo sad tamo, predstavlja se kao jedini stav dorastao suvremenom dobu, kaže papa Benedikt XVI.

Ponekad se čini kao da se u nas u zamjenu za propalu komunističku ideologiju pokušava nametnuti neka tobože nova ideologija liberalizma ili čak libertinizma po kojoj bi se trebao ravnati javni život. I ova se kao i ona prethodna predstavlja zaštitnicom ljudske slobode, modernom i znanstvenom. Tako, dok su u suvremenom svijetu mnogima puna usta govora o ljudskim pravima, u isto se vrijeme tiho i sustavno ljudsko dostojanstvo na novi način ugrožava. Dosta je samo pomisliti na pokušaje s eksperimentima kloniranja, na trgovinu ljudskim fetusima, na pokuse genetske manipulacije. Ubijanje nerođenog ljudskog bića opravdava se čak u ime ljudskih prava. Tome treba dodati trgovinu ljudskim osobama koja je u suvremenom svijetu u stalnom porastu, zatim trgovinu ljudskim organima. Čovjek je izvrgnut suptilnim pritiscima. Papa Benedikt XVI. kaže da čovjekom današnjice manipuliraju tržište, mediji i moda.

Profit sve više postaje apsolutnim zakonom, po onoj: Samo ti dobro plati, a ja ću učiniti što tražiš. Vrhovni kriterij postaje zarada, a ne moralna odnosno etička načela. Nadalje, u nas je u prvom planu poticanje potrošnje, a tek onda stvaranje novih vrijednosti koje bi pridonijele razvoju i napretku. O kad bi se u nas gradilo barem onoliko novih tvrtkâ za proizvodnju koliko se podiže novih trgovačkih centara za prodaju uvezene robe! Kao da je nekome stalo samo da izvuče novac te da stvori što više pasivnih potrošača na štetu kreativnosti i novih poduzetničkih ideja koje su uključene u dobro šire društvene zajednice. Nažalost, u pozadini stoje najčešće uski osobni ili skupni interesi koji prelaze sve granice morala i ljudskosti.

Javne institucije sve više štite bogate i moćne

Čovjek, osobito mali čovjek, u ovo je doba nemilosrdne globalizacije sve ugroženiji. Trajno se produbljuju razlike između bogatih i siromašnih; manjina postaje sve bogatijom, većina sve siromašnijom. Željena globalizacija solidarnosti gotovo se i ne nazire. Čini se da zakon i javne institucije sve više štite bogate i moćne. Naime, i sama formalna zakonska ravnopravnost siromašnijeg ostavlja u nezavidnijem položaju. Praksa se sve više ravna filozofijom egoizma; kod donošenja odluka ne uzima se dovoljno u razmatranje opće dobro kao ni dobro konkretnog, prosječnog čovjeka, njegovih životnih prilika i potreba. Kršćanin i Crkva danas su pozvani, ali ne samo oni, da jače dignu svoj glas u obranu ljudskoga dostojanstva, u obranu čovjeka, osobito slabijeg i siromašnijeg koji je izložen novim pritiscima i manipulacijama. Potrebno je u javnosti braniti minimum etičnosti da bi se mogao sačuvati sustav vrijednosti prijeko potreban za život dostojan čovjeka.

Još 1991. godine Ivan Pavao II. postavio je pitanje: »Smije li se reći da je nakon pada komunizma kapitalizam društveni sustav koji je pobijedio, i da se prema njemu moraju usmjeriti napori zemalja koje nastoje rekonstruirati svoju ekonomiju i svoje društvo?« Papa kaže: »Odgovor je očito zamršen. Ako se pod kapitalizmom misli ekonomski sustav koji priznaje temeljnu i pozitivnu ulogu poduzetništva, tržišta, privatnog vlasništva i, dosljedno, odgovornosti za sredstva proizvodnje, slobodnoga ljudskog stvaralaštva u sektoru ekonomije, odgovor je dakako pozitivan... No ako se pod kapitalizmom misli sustav u kojem sloboda u ekonomskom sektoru nije stavljena u čvrsti juridički kontekst koji će je staviti u službu integralne ljudske osobe te je smatrati posebnom dimenzijom te slobode, središta koje jest etičko i religiozno, tada je odgovor odlučno negativan« (Centesimus annus, 42).

Vječna aktualnost Božića je u tome što je Bog postao čovjekom i time se zauvijek združio s čovjekom te pokazao u čemu je njegovo pravo dostojanstvo. Čovjeku je potreban Bog da bi u punini ostvario svoje čovještvo. Povijest dvadesetoga stoljeća na dramatičan je način pokazala kako ideologije manipuliraju čovjekom te kako i sama sloboda može biti razorena, i to upravo u ime slobode. Suprotno od ideologija koje su do nedavno bile kriterij djelovanja ili onih koje se danas želi nametnuti, Božić u središte stavlja konkretnoga čovjeka kao kriterij ljudskoga djelovanja.

Bog je položio sebe u čovjekovo dostojanstvo

Isus nikada nije ugrozio dostojanstvo niti jednog čovjeka. On je radije dopustio da budu ugroženi njegov život i njegovo dostojanstvo nego da se odmakne od čovjeka. Zato čovjek koji se odlučio za Boga nikad nije sam, dok je čovjek koji se odlučio za svijet bez Boga, u tom istom svijetu napušten.

Bog je položio sebe u čovjekovo dostojanstvo! Ta Isus je došao upravo zbog toga da život imamo, u izobilju da ga imamo, da uzrastemo do punine njegova uzrasta (usp. Iv 10, 10 i Ef 4, 13).

Koliko je Božje povjerenje u čovjeka, iščitavamo već iz njegove zapovijedi koju je dao Mojsiju: Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji! (usp. Izl 20, 8). Sve dotad nije bilo dana ostavljena čovjeku da se posveti svome osobnom rastu, da ga na prisniji način proživi sa svojom obitelji i s ljudima s kojima živi. Za nas kršćane nedjelja, kao dan Kristova uskrsnuća, jest dan novoga početka. Smisao je nedjelje da čovjeka oslobodi od ritma svakodnevna rada i napora, da mu ostavi vremena, stvori potreban duhovni prostor za bolje prepoznavanje svoje ljudskosti, za sadržajniji život.

Svoditi čovjeka na proizvođača u korist vlasnika sredstava za proizvodnju te na potrošača, i opet u korist drugih, znači uskraćivati mu bitnu dimenziju njegove ljudskosti. Osporavanjem nedjelje kao dana za čovjeka i njegovu obitelj, kao dana za dublje življenje sustvarateljskog odnosa s Bogom, vraćamo se u pretpovijest ljudskoga roda, u svoju duhovnu pretpovijest. Time ugrožavamo čovjekovo dostojanstvo, uskraćujemo mu iskustvo slobode i odgovornosti. Zakidamo ga za iskustvo jedinstva sa svojim Stvoriteljem, sa stvorenjem i sa čitavim Univerzumom. Nedjelja afirmira čovjekovu kreativnost, vraća posustale snage i otvara ga prema transcendenciji. Tko smije čovjeka zakidati u tim njegovim pravima?

Svjedoci smo što se događa ako čovjek nije svjestan svoga dostojanstva i dostojanstva ljudi s kojima živi, ako nema iskustvo zrele slobode i zreloga dostojanstva. Sve to budi osjećaj ispraznosti i besmislenosti, a to ponekad dovodi do toga da čovjek odustaje od svoga života te da ga se život drugih ne tiče. To nadalje dovodi do nesposobnosti prepoznavanja i poštivanja različitosti te do svakovrsnoga nasilja.

Na onima koji imaju moć i obvezu oblikovati društveni život velika je odgovornost. Oni su dužni ljudima osigurati pravnu sigurnost i ravnopravnost. Oni su dužni građanima osigurati elementarne pretpostavke da mogu živjeti cjelovitost svoje ljudskosti. Ne ispuniti tu odgovornost znači zloupotrijebiti je, a time se čini velika nepravda pred Bogom i čovjekom.

Pozivam sve vjernike na molitvu za domovinu

Isus je pokazao način na koji se preuzima odgovornost na sebe. Njegov put je put poniznosti. On ne odustaje ni od jednog čovjeka. Nitko mu nije manje važan. On ne traži sigurnost za sebe nego živi za druge. On ni od koga ne traži da mu služi. On dolazi poslužiti svakome tko mu otvori vrata. On svojom ljubavlju potvrđuje dostojanstvo svakoga čovjeka.

Blagdan Božića, blagdan je i Božjega i čovjekova dostojanstva. Taj nas blagdan poziva na dublje promišljanje našega ljudskog i kršćanskog dostojanstva. Božić je blagdan opće brige za čovjeka. Božićni blagdan uspostavlja savez sa svime što je dobro u svijetu. On potiče građansku inicijativu u promicanju općega dobra. Stoga je potrebno da kršćani postanu svjesniji svoje odgovornosti za općedruštveni život. Potrebno je, uz to da se više otvorimo za međusobnu suradnju u svim segmentima Crkve i društva. Pozivam sve vjernike na snažniji duhovni i molitveni život. Promijenimo li vlastito lice, promijenimo li lice svoje Crkve, promijenit ćemo i lice ove zemlje. To možemo postići samo s Bogom, samo budemo li otvoreni nadahnućima Duha Svetoga.

U našem hrvatskom društvu sve to dobiva dodatnu važnost u okolnostima procesa uključivanja u europsko zajedništvo. U novim okolnostima života još će biti naglašenija potreba svijesti našega dostojanstva, našega osobnog, crkvenog i narodnog dostojanstva. Samo tako moći ćemo očuvati i unaprijediti svoj identitet, koji je naša baština, ali i posvijestiti svoj poziv i poslanje, kao i odgovornost za sadašnjost i budućnost svoje zemlje.

Stoga u ovo osobito osjetljivo vrijeme za mir i međusobno povjerenje u našemu hrvatskom narodu pozivam sve vjernike na molitvu za domovinu. I molim Boga, kralja vremena i vječnosti, koji je pristao biti ponizni sluga naših duša, da nas sve blagoslovi snagom svoga rođenja i da naš život u svemu bude život s njim.

U tom duhu želim vam sretan i blagoslovljen Božić i novu godinu 2006.

U Zagrebu, o Božiću 2005.

Josip kard. Bozanić

Glas Koncila, Broj 52 (1644), BOŽIĆ, 2005.

Iako mislim svojom glavom 99% vremena, ima dana i trenutaka kad su drugi mnogo elokventniji i pametnije od mene.

Do sad sam bila kod prijatelja i smijali se, a na kraju prebirali po starim slikama. Došla kući i kako čekam Šegrta, odlučila sam pogledati svoj stari album.

Na maturalnoj večeri narančasta haljina i crni sakoić stegnuto široki pojasam. Osim frizura koja je osamdesete, taj bih look mogla ponijeti i danas.

Promocija. Kratka asimetrična frizura, jarko crveni ruž i ogromne naušnice, crna jaknica i zlaćano crvena minica. Prošla bih i danas.

Devedesete, narančasta kratka kosa, košulja i smeđi laneni kaputić. Defitivno bih to obukla i danas.

Opet osamdesete, crna vesta na gumbiće svijetla traper suknja do gležnja s naborima ispod koljena (svega dva), frizura prihvatljiva...svakako bi to bila danas

Tata u kasnim svojim dvadesetim s pistolom. Zgodan vrlo. Brat s dvije godine. Čudom se svijetu čudi i lokne ko u curice i dudica.

Moja firma. Pubertetski nesretna. Vrlo. Tak look ne bi potpisala danas.

On crn vitak i visok. Njemu sam trebala potpisati. Nisam, potpisala je druga. Prošlo je vrijeme.

Kraj osamdesetih, crna i u crnom. Poluduge kose. Obrve a la Brooke Shields. Defitivno bih to danas.

Prva pričest. Bijela haljinica s Časnom. Kako sam je voljela.

Ja s niti godinu dana. Zamišljeno neko dijete.....

Evo još se čeka par minuta...Kakav neobičan dan :))))

Juri se žuri pa i danas. Ja nisam. Čestitala sam na sve strane. Primala čestitke. Bila na odličnim ćevapima, u odličnom društvu, dobila mrak cd, knjigu BITI LIJENA, a sada sam već nakitila bor.

Bor mi je crveno, zlatno, srebrni, zapravo vrlo svečan i kao da nije u skladu s današnjim kičastim Božićem. Vidim da nije bilo nikakvog komentara na Božićne aforizme, kao da Vas smeta taj moj krščanski stav.

Nikad nisam krila da sam Hrvatica katolkinja, tj. to sam bila u vrijeme kad to uopće nije bilo in. Pa se toga ne sramim ni danas, ma koliko to naigled retro zvučila. No mislim da su dolje malo niže velike istine.

Nazvala sam svoju prijateljicu. Mjesecima je zovem, zatvorila se je u svoju čahuru i ne želi priznati da nije baš sve onako ok, kako je naizgled. Upravo mi je njena mama rekla da ne spava noćima. Ni kći joj nije zadovoljna poslom. Kao može se bolje. Ja opet tvrdim da je vjerojatno da se negdje griješi, a ako mogu pomoći rado bih to i napravila. I to s velikim veseljem.

Danas je netko od koga sam se najmanje nadala i za moje nećake osigurao poklon, a u banci i to Volksbanci s kojom surađujem na daily basis poklon sam dala najboljem mogućem bankaru. Obučenom u traperice, kariranu košulji i T-shirt na kojem je pisalo PROUD TO BE BANKER. Ma Mirko je zakon, i to skroz. Ljubazan, hitar i kad su pisali slogan banke ZA USPJEH JE POTREBNO POVJERENJE, na njega su mislili.
U toj banci bih trebala surađivati s osobnom bankaricom, ali ona nismo na istoj valnoj duljini. Ona je vječito na nekom sastanku i nikad mi ne riješi problem, nego me uputi na nekog ili traži mail ili...Uglavnom umjesto da stvari riješim za minutu kako to Mirko i ja rješavamo s njom ništa ne mogu riješiti. Pa tako je i Mirko dobio poklon te firme u čije ime ja s njima surađujem. Bio je the most helpfull i bio je čovjek od povjerenja.

Razmišljam si i da nazovem nju. No neću danas. Budem za Božić, ali nazvati ću jednu drugu. Upravo zovem prijatelja. Idem u posjet za sat i pol. Malo ću odmoriti. SKinuti leće i zatvoriti oči. Vrijeme je feštanja i druženja. a TO JE NAJLJEPŠI DIO BLAGDANA.

Veseli mi bili....

Moj izbor iz aforizama fra Miroslava Bustruca

To mi je danas rekla Marina, frizerka, smijala sam se od srca jer znam koliko je istina. A i lijepo mi je bilo čuti zagorsku varijantu hrvatskog. A istina je da ima te kose u mene. I fala pokojnom ateku na tome, jer to sam naslijedila od njega. Iako sam danas puno radila, na koncu sam ponovo darovala. Jedino mi je žao mog prijatelja koji je danas bio ljut. Mislim da ga je mučio nedostatak novaca. A dobio je i Božićnicu...a nije da ne zarađuje dovoljno. Nije u šoldima sve, a opet puno toga i je. A i nije. Kako kaže, bogat postaje svako tko potroši manje nego što zaradi. A to je vrlo često jako teško. Možda i ne toliko kad si single, no kad se ima obitelj jako, jako zna biti teško, ili ponekad su nam bitnije trice i kučine od prave istinske ljubavi i pažnje.

Nisam ja bolja. U mojoj sobi je nećak. Ja sam opet imala potrebu podijeliti dan s Vama, a on je tu živ...Crta nešto o Božiću.

Što crtaš o Božić? On veli kuglice.

A Božić je Isusov rođendan. Veli spasitelj. Spasitelj jer je Božji sin. Postao je Božji sin jer je anđeo Gabrijel Mariji da će roditi sin. Nije baš siguran kako joj je točno rekao.

A super je jel nema škole više...Bar ne za ovo polugodište....

Eh kojeg li veselja....Nemati škole tj. biti na praznicima tri tjedna.

Da doista jesi zaslužio mjesec dana odmora. I doista si bio jučer umoran, a ja ti nisam smjela reći kako o tvom zanimanju drugi zbore.

Oprosti doista.
Ja tako i to ne mislim. A to si zasigurno i ČUO.

P.s. upravo sam večerala kolače....čupavaca još ima...moram navaliti na još

...vjerujte postaju stvarnost. Upravo i danas se ostvario jedan velik san jednom predragom i predobrom čovjeku. Istina da ga je zaslužio, platio i da ga čeka još puno rada, ali danas jedan je potpis bio presudan.

Ti znaš da sam uvijek vjerovala i znala. Čestitam od srca i javno.

Štefanje je velik praznik u Hrvata, a Stjepan je prvi krćanski mučenik.
U mojoj obitelj ima dvije Štefice i a kako je to vrlo uobičajeno ime ovdje u Zaprešiću uvijek je neka fešta.

Glede lošeg raspoloženja, pa možda i depresivnog nije to nešto to me posebno brine. Tuge se odtuguju i dođu drugačiji tj. lijepi dani.
I prekrasni. Moje raspoloženje nema veze s blagdanima jer ja imam doma feštu i krasnu obitelj.

I svoju samoću sam davno prihvatila jer kao što sam rekla jednom i javno postoje stvari koje ne možeš promijeniti u svijesti ljudi. A mene valjda takvom i doživljavaju. Protiv svijeta se ne može ;))))

No ponekad je teško i pogotovo je teškouspoređujući se s drugima. Ne mislim namaterijalni dio, nego upravo na taj drugi
emocionalni dio. U smislu malenih obitelji kako si ti to lijepo istaknuo. U ovom momentu situacija jetakva i to će se promijeniti. Kada i kako ja to ne znam, ali osjećam. Iskustvo mi govori da poslije
kiše dolazi sunce, poslije proljeća ljeto, pa jesen, zima....

U jednom dijelu života nam ide sjajno na jednomplanu, u drugom na drugom, a nekad i ne ide. I nije strašno. Ima drugih stvari i drugih veselja.

A ono što me danas veselilo i u konačnici razveselilo je bila kava s mojim prijateljem studentom. I pokloni sami koje sam s guštom kupila, a i darovala.

Sve dućane sam pretražila da nađem igračku Pterodaktila, ali taj dinasaurus nije kao u modi u malih Hrvata pa ih zato trgovci ne naručuju.

Manji, tri i pol će dobiti Disneyeve puzzle a stariji igračku koja simulira iskapanje dinosaura. Prijateljima i bratu sam kupila dezodoranse, očuhu
aftershave, mami ruž, šogoricu maskaru koja produžuje trepavice (sebi isto), a ljudima koji su me "zadužili" uglavnom parfeme, Essential, XS, Hypnose i možda kakvu potpisanu sitnicu. Bajadere za posl.partnere, nekim ljudima koje susrećem čokoladu ibananko, i tako ima toga....Mislim ima dosta...

Koliko god sam ove godine kao oklijevala i "teško" mi je to padalo, na kraju sam sretna što je sve umotano, a mnogima i dano (ne i
obitelji jer doista otvaramo poklone na Božić). Ipazila sam i na papir i na svaki detalj. Kupila neke štosne špagice,a imam i za imena male
čestitke.

Moj virtualni prijatelju. Ja znam da si ti osoba koja bi me mogla oraspoložiti. Kad sam čitala tvoju poruku u oku mi je zaiskrila suza jer si
široka srca. A ja to strašno cijenim kod ljudi. U biti najviše.I sad mi je možda malo teško. Prsti pomalo drhte, beskrajno sam umorna, Nova je zvučna kulisa i oduševljava me Ena svojim britkim izjavama. Ni Ivić ne zaostaje.

No ne čujem u stvari. Razmišljam da ovo pismo Tebi objavim i na blogu i da ljudima koji dolaze, čitati što to Loptica ima za reći me dožive
večeras smirenu, sretnu i ispunjenu. Jer to jesam, unatoč tome što prsti pomalo drhte. U pravom predbagdanskom duhu. A sad idem napraviti krevet i malo odmoriti.

Pokloni kupljeni...

Osmijeh tu...

I veliki osmijeh...a kako hvata glad ode ja na večeru...

....ipak nije črno...ali malo moram stati ....Pusa

Još je sunce u danu kad sam napisala 100 pisama. Bilo je žestoko. I sad sam umorna, a sutra ih moram spakirati i poslati.

Danas smo se lijepo pogostili. Pršutić. Paški sir. Kraosani, Krafne. Vino. Dobila i poklona i to dva. Kuharicu i mirisnu svijeću.

Za minutu jurim i žurim. Obećala sam neke stvari, a pitam se da li ću stići. Mora se. Mora se danas sve zgotoviti. Skroz se mora i sve zgotoviti. Kraj je godine i vrijeme je za svođenje računa. Svih po redu.

A što je donijela 2005. Nije vrijeme za prebrajanje. Iako jest kraj godine i prvu bilancu moram napraviti s 4.1.2006. Još dva tjedna udarničkog rada.

A blagdana kao da nema. Kao da su nestali skroz. A nisu ni stigli.

A želim, samo još malo sunca. Želim u odsjaju njegova oka naći sebe. Tko je on i koje će mu boje biti oko nemam blage veze. Možda sanjam. Sanjam nakon tako napornog dana. No da ne sanjam, kako li bi tek onda bilo lako....I ravno, ali najvažnije lako.

Danas u 19.35....Dan neobično sunčan. Opet za jednu šetnju, a mora se raditi. Stavila sam naušnice. Bile su preteške, pa ih skinula. Spremna za sva moguća iznenađenja u ovom danu. Prvo jedna fina kava.
Danas se slastimo pršutom i salatom. Dan pun posla i posla. I neće se dignuti glava do ranih večernjih sati.

Opet sam krenula u dan s njenim prigovorima. Ponekad se pitam što mi to treba. Ponekad ni meni nisu jasni moji motivi. Nije mi jasno što me pokreće na tom dugom putu. Dan po dan. San po san. Dani dolaze, a snovi. Snovi postaju drugačiji, bliži...ili dalji....Kako se gleda. I nisam obavila Božični shopping. Sigurno ću danas. U stvari svaki dan kupim nekako po jedan ili dva poklona. Uglavnom za poslovne partnere. Tek jedan za nekog dragog. Vrlo dragog.
Ljutim se na sebe što ipak to nisam napravila recimo u Studenom. Ova gužva me sad užasava :((((

Ne mogu reći da je dan gotov jer nije. Skroz nije. No za me je pri kraju. Sutra ću ustati ranije. Napraviti neke stvari. Ranom zorom. Jer zora je moje vrijeme.

Razgovarale smo dugo. Meni se činilo satima. Doista i satima, a razgovor nije trajao na kraju vidjeh niti cigli sat.

Rekla sam. Puno i previše sam rekla. Kako vidim stvari, kako se stvari otkrivaju poput velova tajanstvenih dama koje zastiru tijelo i lice da sakriju svoju ljepotu. Ponovo nisam bila u pravu. Prepričavajući razgovor moje su riječi zvučale šuplje i bez pravog rezona.

Vice versa je konačni zaključak. Običan vice versa.

A sad malo spomenarske mudrosti:
Kada sretneš dudice ti im reci hvala jer su te čuale dok si bila mala.
Što si starija to si sličnija samoj sebi.
Bilo kada u životu tebi teško će biti, a ti dođi majci, jer njezino srce te voli i uvijek te da zaštiti
Nek ti ovo cvijeće reče koliko ti želim sreće
Mislila sam mislila što da ti napišem, a onda se sjetila da se potpišem
Tulipan i ljubica to su cvijeta dva vjeruj da te volim ja
Samo preko napora i žrtava dolazi se do cilja i pobjede
Vene, vene lala i ljubica plava, vene vene sve, ali naše prijateljstvo ne
Nad jezero pada tama. Patka pliva s patkicama. Posljednja se malo muči. Svi se žure kući
Slušaj svoje roditelje pa ćeš sretna bit. U životu nikad nećeš gorke suze lit.
Kad pojedeš jabuku odgrizak joj baci pa se sjeti kad smo bili đaci.
U sumraku noći tihe, kad zašušti vjetrić blag, na talasu plavog mora ostavljam ti spomen drag
Ljubav je slatka ko pečena patka, slađa od meda kad mama ne gleda
Jedno veče učitelj bi reče: Ljubav jest jaka, ali nije za đaka
Sipi, sipi cvijeće kud god se kraćeš jer istom stazicom vratiti se nećeš
Patak i patkica prijatelja to su dva, bili smo ti i ja
Marljivim učenjem i radom postati ćeš koristan član domovini i društvu i time se najbolje odužiti svojim roditeljima i nastavnicima
Uči oprostiti, uči zaboraviti, odricati, trpjeti i snositi brige i teške i lahke i ti si naučila živjeti.
U srce sam te zaključala ne možeš izaći, ključić sam izgubila ne mogu ga naći.
Kad se popneš na brdašce, metni ruku na srdašce pa se sjeti mene i moje uspomene.
Staklene su čaše, blistave su školjke zbog ljubavi đaci dobivaju dvojke
Nek ti ovo pseto reče da ti želim puno sreće
Prijateljstvo, ljubav dvije su lijepe riječi, ali pravo prijateljstvo teško je steći
Kad vidiš mačku da se na plot penje povuci je za rep pa se sjeti mene

Ovo je prepisano iz mog spomenara iz prvog osnovne. Ne mogu a da se ne pitam što sam ja tada govorila. Nemam pojma. A voljela bih vidjeti nečiji spomenar s mojim uratkom :)))

By the way pišu li se danas spomenari????

Ljutimo se u prometu. Ljutimo se u redovima. I masu puta se bezraložno ljutimo. Prije tjedan dana sam rekla nedostaje mi dokument. Očekivala da se prijepis istog nabavi. Taman kad sam krenula k završnici vidjeh da ga nema. Morala sam stati i pričekati. Kako je ipak bila fina kava taj dan i kako to ipak nije najgora stvar na svijetu napravila neke druge stvari i krenula dalje.

S druge strane u prometu pa krkljanac. Zapanjuje me sve više količina auti koja jednostavno upali sva četiri kad si treba nešto obaviti uz rub ceste. Pa i kamiona. Pa makar stali i na nepreglednom zavoju. I saznah opet da se je moj broj izbrisao. Nisam baš tako trebala početi dan.

S tko zna koje strane me se napada i optužuje za nešto što mi je bila dužnost riješiti. I riješila jesam. Skroz. Ali zaboravila sam se malo nakloniti. Eh što nisam muslimanka po nekim pitanjima.

A mama danas uživa u mom poklonu. Dobila sam Griote i sad se ona sladi. Neka. Ja ne smijem. Vjerojatno nakon dvije bi imala malo previše alkohola za naš Zakon.

Oprala Miška. Već je prljav....Pomalo....

Gužva je posvuda. Svi su nekud krenuli. Svi žele razveseliti nekoga. I to skroz žele razveseliti svoje. I je baš krasno. A moram zapeti i zapeti. I skroz zapeti. Ne pada mi ni lako ni teško. Čini mi se da ću u Božićni šoping na sam Badnjak. Eh, Loptice...nikada nisi bila tako....A možda i danas stignem. Brzi popis i brza kupnja....Imam sve ideje u glavi. Što kome? I kako kome?

Inače jelka je pred kućom. Znači isčekuje se Badnje veče s veseljem Kićenje je moj najdraži posao.

Da, danas ću defititivno kupiti poklone.

Pusa...

P.S Tek želja mala....Kad ste u prometu, a netko želi skrenuti, ubaciti se....ma pustite ga...i to je dio blagdanskog duha

Istina je nazvala sam i dala prilog, ali umjesto sladunjavih božićnih pjesama koje su (prvu) loše otpjevale sestre Husar i Mirne Berend u Drugom licu, zna se tko je imao prednost.

Žena je dinamit. Žena je iskrena, doista drugačija. I to skroz. Ne vjerujem ja svakoj njenoj riječi, ali zna znanje. Ima stav, attitude, a misli bistre i čiste. I zabavlja se uz dobru glazbu, pjeva Julišku.

Prije neko vrijeme bila je neka emisija o udavačama, a moja kolegica s posla tada u ranim tridesitima ju je nahvalila. Kao da je žena mrak pametna.

Uvjerila sam se da je. Mislim zna izreći bitne stvari ovoga života. Na jasan i svoj način. I zalaže se za Hrvatsku. Našu grudu te zemlje. Gotovina je faca. Šušak je faca. Mislim žena je desno da se desnije ne može. Desno s pravim stavom. Možda zato što sam i ja malo desnije. Možda ne baš toliko. Mislim i ja sam quite right ;))))

Zamislite u današnje vrijeme znati riječi tamburaških ili crkvenih pjesama. Maloprije (tj. prije dva sata) sam googlala kuću Tabor da vidim kad je slijedeći seminar. Nisam bila četiri godine. Mislim da je vrijeme, ali ništa do nakon Tri Kralja, a tada do....Ma neću razmišljati.

Kuhanje, pranje i peglanje. Korisno za uvijek, za kruh zaradit...Uvijek. Ali dobro Mirna prodaje ime. Skroz. I pas Severina. Ma mislim, valjala sam se...Izgleda da nam se počela događati televizija....

A sad Mel i....Smijeh....Smijeh...Pa odmor....

Kao što rekoh, Miško bje neposlušan. Iako je njemu samo malo iskrivljena tablica, a i drugom autu, radi mira u Kući i moram to platiti 500 kuna. Uglavnom dala sam si krasan Božićni poklon....Mislim da je vrijeme da se malo skoncetriram :(((((

Ovaj tekst neće s time imati veze. Pa čak ni s pričama, nepristupačnošću i masu toga o čemu sam blogala. Ni s umorom koji me je gazio prošli tjedan, a ni danas nisam više odmorna. Pa ni s malim incedentima koje Miško i ja prolazimo. Ovo će biti post o ljudkim dušama.

Znate duše, a ja znam da iste i postoje znaju bitii vrlo neobične. Nečije su čiste poput lijepe šoltanske vale. Duge opet mutne, poput dugo ustajale vode, ono što bi ljudi zvali žabokrečinom. Ima ih poput lijepih gorskih proplanaka, strmih stijena, širokih rijeka, ravnih autoputeva, planinskih staza.

A i boje su im različite. Nečija su pigušenih boja, druge su jarkih boja, nečije prekrasne, druge tužne, a mnoge i bojim se to reći, ali ružne. Ili točnije ne tako lijepe, uopće ne lijepe.

Ogroman dio ljudske komunikacije je neverbalan. Kako sam davno načula nešto o tome, odmah sam se pobrinula da osnovne neke signale maknem iz svog ponašanja. Od tada sam prilično neutralna, ponekad vrlo ljubazna kad tako i ne mislim, a ponekad ipak ponekad eksplodiram poput vulkana. Ima ljudi i situacija koje me povuku za jezik. Ima blogova koji me povuku za jezik. A ono što najviše ne volim je ispiranje naših mozgova.
Čovjek ima teoriju, iznese je. Logična je i pljesak. Što nema veze sa zdravim razumom i što nisu sve varijable uzete u obzir nikome ništa...No ta duša se hrani. Naišla na pljesak sa svih strana pa raste li ga raste poput balona od sapunice. A onda i odjednom. Plop. Nenadano. Ponekad svi mi koji mislimo da znamo se jako iznenadimo svojim neznanjem, ali i neiskrenošću drugih ljudi. Lažima. No ponekad je i najčešće dovoljno samo baciti kost, riječ, nelogičnu rečenicu ili neopasnu tvrdnju i saznati će se više nego što se je ikad željelo znati. I trebalo znati.

Kao da te naše duše (svih po redu) znaju rebu zboriti samo istinito i iskreno. Na ovaj ili onaj način, poprijeko i zaobilazno istina naprosto pronađe svoj put. I čovjeka ili ženu koji ju je spreman reći. Tj. svjedočiti.

A iskreno muči me Gotovinino plavo oko. Ne među nama, ne postoji platonska ljubav, ali ima nešto što promatrajući isto s moje strane, kovitla sve moguće i nemoguće scenarije u mojoj glavi. Postavljaju se pitanja i daju odgovori prije vremena. Jer vrijeme sve pokazuje. Osobno sam danas na Internetu vrlo neugodno iznenađena količinom zločestih komentara Denisa Latina i njegove bolesti. Koji je on po mnogima zaslužio. Ma sramota. Čovjek se pola života pati i trpi, ne jede ono što bi volio, odriče se i sad zato što je napravio, a je, jednu pristranu emisiju, je Krona i zaslužio?????. Kakov bolestan um može uopće izreći tako nešto. Znači onaj mali Grgo, o kojem sam pisala, koji je umro s mjesec dana od leukemije je istu "zaslužio" tj. bio kažnjen njome. Zar doista vjerujete da Božja pravica radi na taj nači i tko to može razumjeti. Pa ni ja. Ja koja ipak tvrdim da nas nešto kao bolest determinira. Jer smo spremni trpjeti, ima se već ili manji prag tolerancije, ide se na mjesta gdje nitko ne ide....ili možda manji. Vidi se jednostrano.

On je odabrao ravnicu....Ravno, pa neko daleko gorje. Nije ga zanimalo Zagorje. Nisu ga zanimali pitomi brežuljci isprecijecani Sutlom na zapadu, Dravom na sjeveru,načičkani vinogradima s kojom njivom kukuruza. S pokojim kamenolom i strmom pećino. Neke neobične haljine nošene od hrvatskih, a ne samo tih dama, nije, ne nikada nije to želio. Ferdamani su Zagorci, a on nju nije htio. Što je dobio nemam pojma. No neki je dan bio vrlo i duboko tužan. I ne bi mi žao. Ni na trenutak. Nisam bila niti sretna radi toga. Što je sijao to je požnjeo. Oluje nije bilo. Povodnja nije bilo. A u Zagorskih bregima, pri maloj pećici svoju dugu, dugu pletenicu plela je satima tiho u svojim mislima.

A moje su glasne. Glasno kažem ono što bi englezi rekli i nije politicaly correct. Neće se svima dopasti....Nije mi bitno, ili je...

Riječ po riječ slagala sam ovaj tekst. I koliko god Vama možda neobičan tijek ovih razmišljanja je, meni Loptici koja skače svaka je riječ slijedila iduću. Doista se pitam kakva je to moja duša?????

Sunčan je dan...Upravo sam nepažnjom izgubila pola teksta, gdje sam argumentirala svoj stav.
Uglavnom držim se Felixom maksime zadnje vrijeme. A koja je Čekaj Loptice. Čekaj i gledaj. Promatraj svijet. Ako se bolje isčitavaju komentiri nisam jedina koja je konkretno ovo veče osjetila...nemoć nas samih da srušimo prepreke i da se družimo.

Isključujemo se na temelju raznih kriterija.
Osmijeh ne valja...OUT
Žensko si....Pa što bi se ja mučio...emancipirane su....neka ona priđe meni....OUT
Obleka ne valja....OUT
Nedovoljno duge noge....OUT
Nedovoljno duga kosa....OUT
Preduga kosa....OUT

Obitelj i to nukleus je IN, sve ostalo tj. svi ostali su OUT.

Mislite da pretjerujem. Istu stvar sam čula od frendice koja živi u NEw Yorku, tako se ponaša frendica iz Londona, a bome ni ova iz okolice Zg, koju jesam jučer na kraju dobila nije ništa drugačija.

Zatvaranje u kućice, zatvaranje vrata i prozora. Radno vrijeme od 8------beskraj.

Upravo je vani sunčano. I kako ja jesam self employed, mogla bih bar na sat odšetati u ovo hladno sunčano jutro. Ukrasti taj jedan sat. I ne bi se ništa dogodilo. Jer ja nisam, zamislite nisam najvažnija na svijetu. I što je najvažnije ne mislim da sam bolja ili gora od onog susjednog.

Muškarci..mislim da ipak malo previše očekujete od nas. Nisam htjela naljutiti Creativu, ali...uopće. Redovito čitam i njegove i Lebove priče i glupo mi je stalno pisati bravo, super, promašio si. To su priče. Kad uzmem i hard copy knjigu ne napišem svoje utiske o istoj na njoj. Učili me da knjiga je knjiga i da se po njoj ne šara.

Uzela sam bonbone kao primjer....Uzela sam druženje kao primjer. Mislim zašto isključiti ili uključiti neke ljude na temelju zračenja. Iako je bitno i presudno. Kad si u formi i zračiš pozitvno...brdo je ljudi oko tebe...i brdo osmijeha...No zamislite nismo uvijek u formi. Išto kad nismo...Treba nas zaboraviti. Jer smo naporni. Zamisli naporni. Treba oko nas malo truda. A moramo se svuda truditi, pa zešto bi se i tu trudili :))))

Ono što je naprosto smiješno. Učenje na nedruženje. Moj nećaci su sedam i četiri, njen sin je pet. U istom danu mi smo otišle u isto kazalište. Ni jednoj ni drugoj nije palo na pamet nazvati onu drugu i pitati. Hej ide se u kazalište. Mogle bi se tamo naći. Djeca bi se družila. Mi bi se družile. Koliko sam ja kriva u cijeloj priči.

Jutro je moja mama vikala na mene....KRIVA:::KRIVA::::KRIVA::::

A ja njoj. Ne razumiješ današnji svijet....By the way. Ovaj blog je prvo postao poznat po izlascima na slijepo. I ja jesam provocirala sudbinu. Da li to isto radim sada. Pa mislim da da. Jer svima koliko Vas dođe i koji imaju strpljenja pročitati do kraja ovaj tekst....nije važno. A važno je.

Choco se pokazala dragom, a i mnogi. Jer dobrih ljudi ima. I trude se maksimalno. Glede anonimnosti. Sve je to iluzija. Mislim kad god se pojavljuš u ovom svemiru...napisano je otkud dolaziš...Lokacija je vrlo jednostavna stvar. A pogotovo kad staneš na pozornicu. No imam ideju. Imam stvarno dobru ideju. Mislim da je vrijeme za ice breaking.

Loptica kontra svijeta. Ili Loptica s oblaka. Vrijeme se ne da vratiti. No sve je u krugovima. Velikim krugovima. Tko bi doli...Sad je gori...(a to nisam ja rekla)

Ma jesam...Možda svi ni ne znaju moj lik jer je tu na Blogu slika Pamele Anderson, ali jučer ja jesam bila s hrpom Blogera koje znam odprije. Prvo da direktno odgovorim Creativi...Kad si ti točno mene pozvao van? A na moj dodir ruke si se otresao i odjurio dalje. Mislim da je svim ostalim jasno zašto sam odustala od daljnih pokušaja upoznavanja. Kako je to lijepo rekla Oceana, da ne bi ispala ČUDNA. Jučer je bila prilika da se svi malo podružimo. A u momentu kad sam s Filmom, Sadisticom, Ipanemom. Dariusom i Choco, a bijaše nas još hrpa nije bilo baš previše nepoznatih lica, a niti jednog pisca....A Lebe, tvoje stranice nismo brojali...ni zapravo ničije...no kao većinu ljudi zanima nas poanta, onaj završni crescendo.
Istina je...Zatvorena smo sredina i to je jedna velika istina. Ne oslovljava se ljude, žene, muškarce možda više, doista ni po kojem pitanju.
Nisam samo ja u pitanju. Da ne bi mislili da pričam isključivo o svom problemu. Moj brat, šogorica imaju problema s upostavljanjem kontakata. I ne samo oni. Cijela ta generacija, negdje ispod 1972. Nema se prijatelja, tj. prijatelji se jave jednom u tri godine. Začudo generacija poslije nema problema. Za generaciju prije ne znam. No mnogi se žae na ispraznost svega toga.

Kako žlica ne ruži sama očito da i mi samisnosimo dio grešaka. Ne mislim na brata i mene...Nego općenito....I nije to problem Zapadne civilizacije. Problem je to Zg i okolice. Upravo sam nazvala prijateljicu. Zauzeto....

Zovem opet. Zauzeto....To zauzeto se odnosi na mnoge od nas. Najsmješnije tj. najtužnije je kad se netko obrati osobi pored Vas s kojom ste Vi pričali do tada, započnu pričati i tu skroz nestanete. Vi kao osoba ne postojite. To isto sam napravila i ja jučer. Mislim nisam ja ništa bolja. Uklapam se u hrvaski kodeks ponašnja. A tako sam željela čuti što određeni bloger ima za reći. I nisam imala obzira. Sram me bilo.

No kako sam s Ires pričala sat vremena...vjerujte nisam imala grižnju savjesti. A možda bih trebala. U jednom trenutku do nas je došao Porto. Taman kad sam krenula reći...Prigodna priča, dođe voditeljica. Hrvatski Radio traži izjavu....Tako da nisam ni njega upoznala.

S druge strane i ljudi imaju primjedbe na neke druge ljude. Družiti se s ljudima godinu i nešto, oženiti se, niti piće baš platiti...pa nije ok. Sjetim se osnovne i bonbona koje smo si međusobno dijelili na rođendan. I zamislite i danas to rade. Mislim djeca.

A odrasli. Jurimo i žurimo, pogleda uperenog u daljinu. Ne zaustavimo se ni na trenutak, osim na nekoj književnoj večeri. Ili da parafraziram Creativu: Družim se s compom jer je tišina :((((

Naziv kazališne predstave...i ide se...Jučer SC danas kazalište za djecu :))))

I čitahu se priče. Neke vrsne i odlične, a neke još bolje da su autori imali strpljenja za auditorij.

Uglavnom žene.(;)))))Linkove ne stavljam ovaj puta. Lebowski je bio kralj. Mada je E. Prangerova priča bila neubičajeno kratka no vrlo rječita. Daywalker je imao uobičajeni šeretski pristup, a Creativa...ljutilo ga je to...Čovjek odličnih priča je nažalost bio prvi kad koncentracija publike ne bijaše sjajna. Odličan bijaše i jedan Bosanac (opet mu zaboravih ime) i pričom i pjesmom, a Porto bješe prigodan. Misao dana Gotovina kao Indigo dijete.

Priče bijašu svakodnevne, no stvarnost ispričana na način koji je govorio mnogo o svojim autorima. Riječi su tekle, a poneke bijahu poput rijeke Gacke. Najljepše na svijetu.

I bi tu jedna žena. S fantastično pričom. Mislim da je Sferakon njeno ime. Ljudska svijest kao igračka budućnosti.

Pojavili su se mnogi. I bje mnogo nagađanja. Bijahu i novinari tj. Hrvatski radio. No cijela je stvar za mene osobno počela izložbom nakita vrlih nam blogerica. Od kojih neki doista meni osobno je krasan.

No pojavilo nas se u stvari malo. Vrlo malo. Kao da samo i ponovo samo određeni ljudi imaju se hrabrosti družiti se. Unatoč i usprkos tome što sam zauzela prilično dobru poziciju....

Primjerice bijah ne tako davno u Rijeci. Stala sam u kut i ljudi su prilazili, bijaše mnogo razgovora...A tu...Pozdravili su me oni koji znaju. Od onih koji ne....samo d.s.o. i navodno je iz Zadarskog arhipelaga.
Bio je i Darius. Fotkalo se.

U Zagrebu kao da se svako ima potrebu zabiti u svoj ćošak. Tipa Sferakon i ja smo sjedile za stolom. Bje slobodna stolica. Čovjek dođe po nju pristojno pita jel slobodno. Naravno i odnese je tri metra dalje gdje je posebno sjeo sa prijateljicom, dragom ili ženom. Nije bitno. Kao da nema one elementarne hrabrosti podružiti se s ljudima upoznati nekog novog i popričati. Barem površne i neobavezne komunikacije. Niti to. Ili možda dobih krivi dojam.

A tako sam htjela upoznati Creativu osobno, čak sam ga i taknula po ruci, da se predstavim no bijaše ljut i odjurio je. E. Pranger mi je isto promakao, čisto mojom krivnjom, a sve drugo....

Blogeri javno izjavljuju da ne govore za svoj blog jer su ili bi mogli imati problema. Mnogi su i odustali zbog problema. A mnogi se ne mogu suočiti tj. svoju drugačijost s okolinom. No neki su istupili. I to se cijeni. I sluša s pozornošću.

Mislim meni osobno nema većeg gušta nego biti kod frizera i čitati Cosmo, Elle, Tenu...sve po redu ženske časopise i onda kod Leba pročitati priču. A ja sam ona žena iznad trideset i to vrlo solo. Prije nisam baš razumjela, no sada i ovom momentu možda sam ipak počela shvaćati neke stvari.

Sviđa mi se što Blog napreduje u svakom pogledu. I kao sajt, a i autori sami. I ovakvim tematskim večerima . Što više to bolje. Ljudi...Blogeri...Realnost je nadomak ruke. Slova s naših ekrana još nisu generirala računala.

I drag mi je povratak Ptice. E Ptico, tako mi je drago što si prestala mučati :))))

Moram priznati da mi je Miško opet zadao probleme...ili ja njemu kako se gleda na cijelu stvar. Krenula na subotnju kavu vozila dvadeset, auto ispred naglo stao i BUUUM. Vrisnula izašla i samo sam i sebi i njoj oštetila tablicu. Dala sam joj podatke. Znate ono. Kriv sam i platiti ću. By the way jučer sam i u knjižnici dala 10 kuna za zakasninu i provalila tu foru. Koja nije moja, a čija je točno....Ma ispitati ću....

A sad pričam...a ne bi trebala...ne bi skroz..i zato idem na spavanje...ma ne idem...Idem provocirati ;)

Otišla u knjižnicu s nećakom. U hladnoj zimskoj večeri. Prošetala naravno. Posudila pet knjiga. Sve odreda nešto lagano, za odmoriti glavu. Nećaka upisala u knjižnicu. Posudio on svoje. Popili piće. Pojela čokoladu. Napisala svim dragim osobama kojima znam adresu pravu pravcatu čestitku i zaparakirala je i sutra šaljem.

Šogorica je zgotovila ukrase za bor i imam novi Nakit, ručno rađen, prekrasan i Zlatan. Bor će mi biti crveno-zlatan i biti će veseli jer nakit je neobičan. Napravljen je od drva koje je prefarbano zlatom. Trokutići, Pravokutnici, Krugovi, Zvijezde ....Čista matematika. Naručila i Zvijezdu.

Kuća izvana okićena. Bor i Zvijezda Petokraka svetlucaju s prozora. Prava "Komunistička" kuća.

Svidio mi se i slogan Coca Cole : Svi za jednoga i Blagdani za sve.

Znači. Prvo čitam i čitam...Uz put slušam muziku...A onda gledam Pripravnika. Skroz mi je krasno....

Biti će da je od čokolade....Ili saznanja da je tjedan gotov...ili od napisanih čestitki...Ili...umora...Ali onog pozitivnog. Kad znate da su neke stvari korektno i dobro odrađene. Svakako to znate. I podijelite veselje sa ljudima koje volite i koji su za to zaslužni. Jer nisam ja Loptica koja skače postala sama. Pomogli mi mnogi dobri ljudi.

Veliko im hvala....I Vama veliko hvala. Što ste tu...Uz svoje ekrane...Što brinete i što ste skroz tu....Ne i večeras jer ste večeras vani...
Ja ću biti sutra. Na Blog književnoj večeri....

Cijeli tjedan sam imala posla s Revizorima. Zaključak njihov. Kontrole su Vam bolje nego prethodne godine. Odahnula sam. Iako još ima strašno puno posla, i završni mora biti gotov s 10.1.2005. čini mi se da sam ovaj tjedan uspjela puno toga i dobro napraviti. Cijela ta ovogodišnja presija glede bolesti, rastanaka i smrti koje su me pratile donijele su i nešto dobro. Radila sam dobro. Iako bi....Ma pretjerujem. Doista hvala Bogu.

Neke stvari su trpjele. Ja sam trpjela.

Glede pisma tj. pošiljke. Bila je ugodna. Riječ je bila o poklon čestitki za koju je dotična osoba stvarno željela da je dobijem. Ponekad su neke stvari vrijedns strahova.

I doista bje mi drago jer su meni dvije vrlo drage osobe me nazvale i pitale. Što je Loptica, a i rekle ne samo koju riječ utjehe nego me i nasmijale do suza. A i stručno mišljenja. Hvala Riječanki i hvala Regini.

A sad idem nazvati. Idem zakazati tu kavu koju sam dužna kao Grčka.

Inače radila sam od ranog jutra i sad sam gotova. Dovoljno sam napravila da ne moram ovaj vikend raditi. Mogu malo i predahnuti i mogu se posvetiti malo sebi, odmoriti se i nasmijati. Od srca se nasmijati.

Zaboraviti će i najjednostavniju stvar....

Par tjedana nisam kupila Gloriju i danas jesam. Tri puta sam rekla daj mami. Naravno ostavio je u autu. A mama tjednima si želi Gloriju(pitala me za istu svaki četvrtak zadnjih mjesec dana) i naravno ja je kupila iako je ja pročitam kod frizera. Glorija za mamu. Kasnije sam se čula s mamom i čula da je nije dobila. Bila sam ljuća, a još sam bila još lošije raspoložena kad sam u pola devet došla doma i mama je nije dobila. Jest da sam u međuvremenu nazvala i nju, ali što je važnije od lampica i božićna ugođaja. Kakva Glorija i kakva briga za druge ljude. Za osobu koja svaki dan čuva njenu djecu. Nekim ljudi ne mogu ispuniti ni najjednostavniji zadatak ili nešto za drugoga. Samo su sebi bitni i u momentu kad im se nešto kaže zaborave. Jednostavno im nije bitno. Sami su sebi najbitniji.

A danas je moja mama bila na pregledu. Ima cistu u dojci i sumnjaju na rak.Obavila je još neke pretrage i rezultat će znati za tjedan dana. Usput tek toliko da kažem ima i upalu pluća i svaki dan čuva unuke, a i skuha ručak za užu i širu obitelj.

Ja jesam protiv. Ja jesam da malo odmori. Ne sluša. Ta je ta generacija. Ne sluša. No zaželjela si je Gloriju koju sam kupila ranom zorom i samo sam zamolila da ju ostavi i da je ona nađe. Jer je veseli. I nju sam zamolila da joj je da. Da se veseli. No tko pita.

A mene užasno žalosti što ja moram sve sama. Što u nikoga ne mogu imati povjerenja da obavi i najjednostavnije stvari. Ma nema šanse.

Kuća puna ljudi danas, ali nikoga da preuzme moje pismo pa moram još k tome sutra na poštu. Kako je riječ o nečemu s povratnicom, pretpostavljam da me čeka poziv na sud. I nimalo me ne veseli. A samo je trebalo pogledati kroz prozor kad se je čuo poštar i preuzeti pismo.

A još jedan sms, i naravno ne. I poziv u kojem sam ja rekla ne. Ne zaleđenoj cesti u gradu iako možda i nisam trebala. Sigurno nisam trebala. Skroz nisam trebala.

No cesta je skliska. Vani je magla. Ja sam u pogonu preko 15 sati...Izgovor zlata vrijedan....

Sram me je. Doista mi je neugodno. I ne samo zbog Glorije....

A nalaz...tko zna kakav će biti. I možda nije strašno. No samo prije 50 dana prestalo je kucati jedno meni ipak predrago srce. Nema dana da se ne sjetim više sa sjetom nego tugom. Isto zbog toga. Možda i zbog toga sam osjetljiva i previše. Stvari nisu jednostavne. Nikada nisu jednostavne. Niti jednostrane. No u ovom momentu dosta mi je izgovara i svojih i tuđih. Izgovara na sve strane. I od svih po redu.

Ja doista nemam što za reći...Ne danas. Dugačak i težak dan. Na kraju bez fešte. Nije mi do spavanja. Nije mi do čitanja. Ni televizija mi se ne gleda. A nemam ni snage razgovarati.

Što raditi. Blogati bez smisla i riječi i pitati se zašto i opet je prekinuta komunikacija. Naravno bez riječi objašnjenja.

I još dobiveno jedno soljenje po glavi. Neki ljudi u svemu vide jednu dublju dimenziju, a ne vide ono što im je pod nosom. A što je meni pod nosom....Upravo i stoga jedno veliko ništa. Provjeriti mail i za promjenu zuriti u mrak....

Nisam niti tužna niti nešto ljuta. Samo beskrajno umorna.

Nemam glasa. Umorna no vrlo zadovovoljna. Slavilo se kod Zdjelarevića u Brodskom Stupniku. Bilo je veselo. razmjena darova, koji bijahu prilično duhoviti, fina klopica, ugodno društvo i karaoke. Kao i pravi pjevač. A bješe i plesača. Sad čekam prijevoz, malo se odmoriti. Barem na nekoliko sati.

Gđa Zdjelarević nas je provela kroz podrum. Pričala o njihovom dvadesetgodišnjem iskustvu. O vinima. kad se napijete ode nepovrato 30.000 moždanih stanica, no vino donosi i mnoge koristi, a i užitke.
Hotel je lip, čist i uredan. A ovo je understatement.

Feštalo skoro do četiri, ustala u šest. U uredu u osam. Kao što sam rekla, prvo malo odmora, a sutra posao i posao. I nova fešta. A posao i danas. No tko pita za posao kad je duša ovako puna.

Pjesme:

Put putujem
Prijatelji
Ruža Hrvatska
Crna žena
Plava žena
Prijateljice
.......
Od 22 do 5 ujutro....Feštalo se i nakon mene, jer Loptica nije izdržala do kraja. Vjeđe su teške. Oči su pote.....Ode ja. I spavam do popodne. Ipak su ovo "stare" kosti.

Za tri minute, krežćem na feštu u lijepu Slavoniju. Podroban report, kad dođem k sebi ;)

Prespavala ga pola, a naveče spakirala poklončiće za sutrašnju feštu i bila na koncertu KUD Kupinečki Hrušćevec u Zaprešiću. Bilo je veselo i preofesionalno. Najviše me smetala nekultura teenagera koji se nisu mogli suzdržati od smijuljenja. Zamislite na pozornici nije bio HIP HOP ili što već se njima sviđa....

Janica na vrhu staze. Anja odvozila sjajno....Ček netko prije Janice. Neka Austrijanka (pa kaj oni skijaju ;).....

Uglavnom tema koncerta je bilo deset godina Zaprešiću uz blagdan Svete Lucije. A ima jedan običaj.

Sve singlice. Na taj dan napišite trinaest papirića (dakle za dva dana) s imenima muških osoba (slobodnih) i svaki dan do Božića palite po jedan papirić i za Božić će ostati the right one. E to smo mi radile u osnovnoj školi. Kažu da je bolje nego dimnjačar....

Janica druga. Odlična si Janica. Janica, hrvatska kraljica :)))

Sutra je fešta. Istina poslovna, ali biti će veselo. Pa sam ljudima pripremila neke male poklončiće. Vrlo simbolične. Upravo krećem ih lijepo upakirati. Jer to je važno kod poklona.

Konkretno parfeme dragim osobama kupujem samo na jednom mjestu. TO je parfemerija Miris u Zaprešiću. Kad se već izdvoji par stotina kuna za takav poklon, ne mogu reći kako mi je drago kad ga zapakiraju. Imaju prigodne papire, trakice, ukrase, a žene koje ga pakiraju rade to s gušto i voljom i taj poklon izgleda prekrasno. Stave i svoju reklamicu gore. Elipsasta zlatna naljepnica s imenom Miris. I to me uopće ne smeta.

Ni inače mene ne smetaju vidljive etikete, a kamoli na prekrasno zapakiranom poklonu. Vjerovali ili ne, tamo se i kupuju parfemi. Imaju i lijep izbor, ali mislim da najveće tajna njihova uspjeha leži upravo u tom prigodnom pakiranju.

Pakiraju i u Konzumu, a i na nekim drugim mjestima. U Konzumu obično moraš pričekati da dođe prodavačica koja to neće nimalo bolje napraviti od osobe same, a nema mi goreg, kad nekom već kupiš nešto lijepo i skupo kad to zapakiraju preko volje.

Istina je i da ja uživam u pakiranju. Evo kraj mene je veseli crveni papir i upravo krećem u akciju. I skroz. Sve si mislim da stavim logo ili ne svoje tvrtke. Neću. Jer su pokloni prije svega simbolični, a nisam dala naštampati neke štosne napljepnice. Mogla bih isprintati, ali...Neke stvari mogu biti priručne, ali mnoge je potrebno profesionalno napraviti, da bi cijela stvar imala smisla.

Moram priznati da sam pristalica i poklona koje sam napraviš. Nekog heklanog tabletića, goblena, slike, pulovera, čarapa...Mislim poklona ima raznih i razna su područja u kojima smo dobri. Istina je da kad se poklon radi da isti mora biti odlično napravljen tj. prekrasan..i ne samo nama

Nema mi goreg kad se ženskom rodu poklanjaju rajngle, vaze i ine gluposti za kuću. Vjerujte žene vole ženske stvari. I u svakom slučaju bolje je investirati u finu mirisnu kupku nego u neku vazu za koje je pitanje da će joj se dopasti.

Rublje je dobrodošlo, ali mora biti lijepo, a ako je lijepo, onda je obično i skupo, a kupiti dragoj kineski grudnjak...ne znam baš....Rađe, nekakav krasan balzam ili otkačene čarape, kojih po šezdesetak kuna ima ludih i uzoraka i ne znam što. Ako žena boja kosu, kupiti joj njenu boju nije loše, dapače, a mame nam posebno padaju na ruževe. Konkretno moja mama samo od šminke to nosi. I onda joj naravno kupim. Ma lažem, kupim ja njoj što si ona naruči. To je dobra stvar, naručiti si poklon tj. dobiti baš ono što si želiš. Ali treba paziti, jer dobro treba zati cijenu i nikad ne tražiti stvar koja previše košta. Titula sponzoruše ne gine onda.

Najskuplje osobno ja sam dobivala parfeme, a jako sam se veselila neobičnim naušnicama. One možda nisu bile skupe, ali su bile neobične i nisu se mogle naći na svakom drugom štandu. Ponekad sam i poešto zatražila, no mislim da sam pogriješila.

S ružom, neće se nikada pogriješiti, ali Božić baš nije prigoda kad se iste poklanjaju. No zato će svaka prava Hrvatica otkačiti na Bajaderu u limenoj kutiji. Odličan dizajn i odličan poklon. Čokolada jest i uvijek bila odličan poklon. No mora biti neobična ili baš ona koju Vaš dragi ili draga obožava.

A za njega. E tu mašta radi svašta. Od bokserica sa srčekima, do krasne boce vina, najnvijeg parfema, krasne košulje, neobične kravete ili lijepog pulovera. Ili neke štosne drvene drangulije na kojoj piše Volim pivo. Mogu i pohvalnice, a može i neki štosni natpis za njegov auto. TO bi i njoj odgovaralo. Mislim naljepnica za auto. Losion poslije brijanja, balzami, boce finog fina, ili limenka neobičnog piva, Pirelli kalendar ili krasna olovka. Nož za otvaranje pisama (ako radi u uredu) ili odlična šalica za kavu. (Znaj da je ovo jutarnji poljubac ili tako nekim natpisom).
Ako se njoj poklanja šalica, neka ne bude štosna nek bude krasna. Prekrasna, ako treba i neka s potpisom (od nekog malo boljeg porculana).

Što ja preporučam je treba prvo vidjeti koliko se novaca ima. I onda staviti sve na listu što se za te novce može kupiti i križati. Pa križati. Ili pročitati ovaj post.

E da muškima crne čarape sa srčekima-turbo dobra ideja, omiljeni cd, najnoviji naslov njegovog autora...

Nemojte samo kupovati psihološke priručnike tipa Tri koraka do sreće ili Tri koraka do bogatstva. To bi značilo podcjenjivanje. U stvari to je najvažnija stvar. Da svojim poklonom nekog ne potcijenite ili uvrijedite. Fore su fore, ali vjerujte i humor ima granica, a često je neprimjeren jer vjerujte svi mi volimo se poklonom pohvaliti, a kako ćeš se npr. pred mamom pohvaliti pepeljarom na kojoj piše Puši kurac. Mame bi nam i odmah okrenule očima.
Pokloni moraju veseliti. I to se uvijek treba imati na umu. Pazite i što se obećali tijekom godine. Jer na Božić Vam sve dođe na naplatu, a posebno pazite i trošite u skladu i s Vama samima. Nije u redu niti razbacivanje novcima, ali nije ok ni štednja kad recimo suprotna strana zna Vaše prihode koji su nemali, a Vi poklonite recimo cd koji ste sami spržili jer ste baš na Božićnoj akciji uboli kućno kino po povoljnoj cijeni. Mislim ako i jeste, pazite. I nemojte žaliti. Što poklonite, poklonite.

A najvažnije je i primiti. Osmijeh broj deset. Adekvatna pitanja o poklonu (najmanje neko vrijeme) i veliko hvala. A može i pusa. Nježna i u obraz. Ako dobijete nešto lijepo poput prstena, što dobih jednom za Božić, razmislite i stanite. Pokloni se u principu moraju prihvatiti, no ako vi niste spremni za prsten nevolja jest na vidiku....Jer nije red samo uvaliti prsten kao Božićni poklon. Bitno i najbitnije je postaviti pitanje. I samo u slučaju potvrdnog odgovora prsten može na vidjelo. Što želim reći treba imai i rezervni poklon u tom slučaju.

I tako se ja danas raspisala o misi i poklonima. Na misi ne bijah barem dvije godine takod da malo pojasnim stvari od prije, a kupila jesam jedanest poklona. A sad na pakiranje.

Tek toliko, crvena, zlatna, zelena, srebrna, sve su to boje Božića. I osmijeh na lice kad darujete. Veliki osmijeh. Jer darujete s veseljem. Zar ne?

Nedjelja je, ustala kasno, no dovoljno rano da napravim nešto što jako dugo nisam. Spremila sam oba nećaka i nas troje smo otišli na misu.
Ne mogu objasniti što me je potaklo da danas slavim Euharistiju, ali bio je dovoljna tek jedna riječ i ja sam krenula.

Djeca su bila izuzetno dobra. Nisu bili na misi, ali su poslušni i znaju biti tiho i dostojanstveni kad treba.

Doma me je dočekao televizija i skup na Rivi. Hrvati su se pobunili. I gledam. Moja mama kaže, da nam je već bilo vrijeme da se pobunimo i probodimo.

Naravno za Novu je to važno, za ostale televizije i Ne. I još jedno ne.
Na ICQ opet zahtjev za autorizaciju, vjerojatno Alžirac, a propustila sam i kavu s jednim vrlo dragim blogerom. Nisam upalila komp.

Nisam upalila komp jer danas mi je bilo važnije moliti se. Nije bilo posebnog razloga, došlo je iz dubine moje duše, zajedno sa zubatim suncem koje je jutros obasjalo moju sobu.

Nisam baš sigurna da je sada u ovom momentu moja duša sunčana, ali nešto, nešto je drugačija.

I opet Nova, i opet ljudi stoje i pričaju i govore. Oluja je povijesna, veličanstvena i legitimna operacija...izvadak je onog što upravo slušam.

A sada malo idem odmoriti. Malo idem odmoriti u ovo popodne. Zviždi se našoj vladi. Gotovo cijela Riva zviždi.

I jedno BRAVO za Splićane. Dalmacija je danas napravila nešto daleko više što se naizgled čini..
100.000 ljudi. I čak je protiv Crkve tj. Mong. Barišića koji je podržao vladu. Sve ide prema kraju, a ja prema svom odmoru.

Popodne na koncert. Veselim se, jer frizerka me pozvala ona pleše. Vješta je s rukama,a baš me zanima kako pleše..

I veliko HEROJ....Kako dugo nisam čula tu riječ.

Opet zbrčakani post....A kako i ne bi. Kad burno je. Pošla po mir. A na televiziji admiral Domazet. I hrvatski Puče. Istina, a ne Laž.
Što je moja istina? Što je hrvatska istina? I zašto? I kako?

A sve o Oluji. A jušer bješe orkanska Bura. Još jedna Oluja....
Ljubav za svoju domovinu....Ljubav za generala...Hrvatska vidje dosta čuda, a ne nađe štrika....

Ujedinjenje na vidika....Zemlja neustrašivih ljudi....

Gotovina i Josip Jelačić...Koje li usporedbe. Ban koji nije izgubio niti jednu bitku. General koji nije izgubio niti jednu bitkU??????
Slika Blažene...Kraljice Hrvata i Krunica....Neobično, vrlo neobično...Znakovito možda. Christian Croat....

Veče je odmorena sam, a realno meni je neugodno okrenuti broj telefona. Mislim to se tako kaže. Sad se ionako izvuku iz memorije i tipka telefon to je to je to?????

Mislim nema ni čari okretanja brojeva, a nema ni poruka. Mislim mogla bi se baciti na tipkanje, i tako to...iorganizirati veče....pred televizorom najvjerojatnije.

Na Jadranu orkanska bura. Juče izvlačenje skupina. Mislim što je ono trebalo FIFI. Sat i pol ko fol neke kvazi trećerazredne predstave, a sve nas je zanimalo i najnapetije je bilo samo izvlačenje.
Mislim Kranjčar se je tak veselio. Uz Brazil, Japan i Australiju. Pa nije nam baš lako. Uopće. Jer kad se prođe skupina, pol Hrvata idu doma, ili čak svi, a možda se desi čudo pa dvi Hrvati prođu dalje. Što je uz Ronaldinha nemoguće.

Obljetnica je smrti Franje Tuđmana. Svi se skrivaju od kamere. Tuđman je anatema.

Opet je pal avion. Opet je Miško zmazan skroz jer se u centru Zaprešića nema asfalta. I nisam bila u shoppingu, ali zato ću sutra. I opet je Pusić-ka predsjednica HNS-a. Po njoj je Gotovina nevin...Zanimljiva promjena mišljenja.

Imam nove leće. Što ne znači da i imam novi pogled na svijet, jer to nije moguće. Previše se toga izdogađalo u ovih trideset i kusur godina. Navike sam uspjela promijenti, tj. redovito kapam oči i situacija je mnogo bolja.
Danas se radi i to skroz se radi. Do negdje 3 popodne. Pije se i kava. No to nije tema posta. Tema je kakva sam ja to osoba koja ne može naći vremena za jednu kavu sjednom nadasve pametnom i dragom osobom. A morala bih danas. I više od toga. Morala bih obaviti i shopping i neke druge stvari.

Okaniti ću se priče o Gotovini. Ja sam za sada svoje rekla. Što će se desiti i kako će se stvari odvijati pokazati će vrijeme. A sad. Prvo nešto platiti, a onda....Polako u rješevanje ISSUES.

Radna subota. Pa nije mi baš to trebalo :((((

Zeus je kao svaki Bog je imao glasnika. I ovaj je naime bio Bog, ali bijaše brži i vještiji od svih ostalih Bogova. Zaštitnik je glasnika, ali i lopova. I mnoge je prevario taj Bog jer je uvijek uspio donijeti vijest, a i prvi je bio na izvoru informacija. Jer kad god Zeus nešto htjedoše taj Bog je bio the Messanger. A i mnogo više.

U rimskoj varijanti ovaj se Bog zove Merkur u grčkoj Hermo i zaštitnik je horoskopskog znaka Blizanci. A zašto sad ja o horoskopu, a jučer o Gotovini. Kao što je poznato Loptica tj. ja sam Blizanac, Optionmaster je Blizanac, Felix je Blizanac, Petra je Blizanac. A i Sanader je Blizanac.

Što želim reći. Jučer su iz mene govorile emocije, a danas se je situacija slegla. I počela sam razmišljati ponovo kao ja. Kao Loptica. I misli su se počele valjati.

Prvo Christian Croat u Timesu je odličan public relation....A iza public relation-a se krije mnogo toga. Možda i upravo sada je počela presudna bitka za Hrvatsku tj. Gotovinu.

Kako. Uhvaćen je i mi smo pomogli. No ako samo tako se dopusti da se Gotovina i osudi, cijela će nam država počivati na zločinačkom poduhvatu. A Loptica ima i neka poznanstva. Pa tako iz prve ruke zna da je Sanader izuzetno pametan čovjek. I to iz vrlo puzdanih ženskih usta. I k tome dalekovidan. Kad su svi vidjeli potonuće HDZ-ovskog broda, on je...Uglavnom na vlasti su. I on je premijer. Ovo je sredina mandata. Haški sud mora brzo završiti proces. Možda baš pred iduće izbore....Povratak HDZ-a na velika vrata, ako Gotovina bude oslobođen. Istina i velika vjerojatnost.

Možda će većina odmahnuti rukom. Kockanje. Previše je toga u igri. Ono što je istina o našem premijeru da on ne kocka u politici. Tj. on uvijek zna. I možda je ostatak kabineta kimački tj. izuzev časnim iznimkama, ali počelo je s fenomenalnim imenom.

Jer godinama je Gotovina plašio male Europljane, a sad je Christian Croat. Nomen est omen.

Nemam pojma što će se dogoditi. No mislim da se igra igra. Poput bele. Dva protiv dva. Gotovina i Sanader protiv Carle i Busha. U ovom momentu Gotovina možda i ima loše karte, ali ne znamo tko je zvao, koji je adut i kakve Sanader ima karte. Carline znamo svi napamet. A Bush (on tak ne zna kartati), za njega karta Condolize, a žena je full pametna. No u Beli to nije presudno. Igra se do 1001. Zapravo što želim reći. Adut je Christian Croat tj. Hrvat kršćanin, sedam stoljeća branik Europe protiv Islama. Mislite li doista da nam je Europa to zaboravila. Pa navodno nas svi nose oko vrata. Tj. u pitanju je kravata.

Nisam politolog, ali znam da često stvari nisu onakve kakve se čine. A i sveti Ante je Blizanac (mislim na Padovanskog). A i država nam prvo bijaše Blizanac, a sad je kao Vaga. Dogovorno. A ušlo se u doba Vodenjaka.

Mislim ove horoskopske fore su fore...i ja osobno ne vjerujem u njih. No Belu kartati znam. I to odlično. I čini mi se, da ako i nemamo sjajne karte imamo sjajne igrače. Gotovina je to pokazao. I junak je bez premca, ali zna znanje. I svi to branitelji kažu. I Sanader zna znanje....Dakle, ja Lopticaskocica predmijevam da je ova partija naša. Pogotovo ako igramo na dvije dobivene.

Sedamsto su godina Hrvati branili Europu od Turaka....Pa ne vjerujem da je Carla veći Turčin.

A to kaj smo se svi skupa posvadili. Pa to je super. To nama ionako dobro ide, a osim toga, kad treba mi smo skupa.

Prognoza skupine nakon prvog kruga:

Ono znate da pišem roman. Kap rose. Nešto mi ne ide. Ali upravo sam se zagrcnula od smijeha kad sam na Monitoru pročitala prijevod imena Kristijana Horvata alias Ante Gotovine u Times-u z koji navodno piše moja junakinja nekad Nensi danas Charlotte..

Dakle Christian Croat je njihova verzija, što bi u doslovnom prijevodu značilo i Hrvat Kršćanin. Mislim da je to znaovito.

Još sam se više šokirala kad sam pogledala da me u roku 20 sati pogledalo 500 ljudi i bijaše bi jasno da to može samo Blog-ova naslovnica. Hvala dečki.

Ne pada mi na pamet da je Times virnuo u moj blog, ali čini mi se da razni ljudi više ili manje dođu do istog zaključka na različitim mjestima na svijetu. Ime je naprosto vrištalo. Imam znalenje. Kao što je i riječ o meni i Optionmasteru, glede istih stanovišta, jer smo oboje rekli isto, ali malo drugačijem rječnikom. Moram priznati da je on bio direktniji. I to puno. Bravo za njega.

A zadnji nepotpisani komentar na moj post...ostaviti ću te, ali red bi bio da te zbrišem pa i hoću. Hej ljudi, opet brišem koment.

Nisam danas apsolutno ništa čula o Anti. Ništa, skroz. Radila ko crv u kamenu cijeli ubogi petak. I sutra radim.
Ono što je mene kao Hrvaticu pogodilo je izraz njegova lica. Tuga se ogledala u cijeloj toj priči. Neizmjerna tuga jer je bio svjestan da su ga izdali njegovi. Tuga je bila nemjerljiva, a ono bez tona je zapravo bilo užasno. I na našu veliku sramotu. I na sramotu cjelokupne svjetske javnosti. Kamera mu se unosila u lice, a on je bio samo tužan.
Beskrajno tužan. Eh Hrvati, pa zar se moramo samo svađati i jedan drugome stavljati kajle....

U svakom slučaju Christian Croat, pa mislim da će se i mnogi Englezi zapitati Zašto? I ne samo Englezi. A g. Premijeru, bio bi red kad ste ga našli da ga sad i obranite. Da najbolji Hrvati i Hrvatice stanu u obranu Ante i da svijetu pokažemo tko su to Hrvati. Ma neka ga ako treba brani i Ljubičić i Ančić i Pilć i Janica, a zlu ne trebalo možda bi trebalo pozvati i pokojnog Dražena. Jer sud nam u Haagu i neće dozvoliti da uzmemo najboljeg odvjetnika jer kao trebaš biti član udruženja. A da malo uložimo u promociju. Promociju Antine nevinosti. Promocije prava na obranu i prava na hrvatsku državu.

Sorry još bi ja pisala, ali moram na frizuru kroz pet minuta.

Christian Croat....Odlično...Mislim da je to velik bod za Hrvatsku.

Aktualnosti sve današnje su u sjeni skandaloznog uhićenja Ante Gotovine. Carla i dalje nije promijenila ploču. Godinama se skrivao u Hrvatskoj, godinama...Južna Amerika...Uglavnom Hrvatska i Hrvati su i dalje krivi.

Ako su znali njegovo skrovište danima kao nisu ga htjeli uhititi jer smo postali svjetski prvaci u tenisu. Pa ne bi bilo zgodno da smo istovremeno na krovu svijeta i istovremeno najkrivlji na ovom svijetu.

Nažalost svojim si je bijegom Gotovina zakomplicirao obranu i život do maksimuma. A i njegovi kao odvjetnici su meni se čini samo to formalno tj. Gotovina ih nije niti izabrao. Ili se radi o još jednoj predstavi za narod. Čovjek nije mogao dati niti izjavu, u zatočeništvu je 24 sata, i nikome ništa. A naše tragokomične face političara su mu više nego smiješne. I neuljudne. I glupe.

Zar nismo na vrijeme, medijski mogli obraniti taj naš rat. Zar nisu naši vrli novinari na vrijeme mogli objavljvati informacije nego konstantno i godinama pričati puste priče koje nikome nisu i to se sada vidi bile u interesu.

Zadnja mi se na medije požalila dobra prijateljica. Ona kaže. Preskoči se svaka treća rečenica, spoje dvije nespojive (sve si rekao) i nastane izjava. A gdje je danas bio svijet. Hrvatski junak u tamnici, a nije cijeli dan dobio priliku reći niti riječ.

A interesatno je i ime Kristijan Horvat....Sve se znalo. Sve se znalo unaprijed i ime i sve. I onda nam prodaju priču, a za famoznu Carlu mi smo još uvijek građani trećeg reda. A mnogi su i zadnjih pet godina pokazali da su nas često vode ....političari petog reda...

Ma sekira me to. U sportu možemo biti najbolji, gdje nema protekcije nego vlastite vještine i sposobnosti, a doma na domaćem terenu i Europi se klanjamo. Med i mlijeko tamo teče, kao u davnoj nam zemlji Kanaan.

I zamislite Ante Gotovina postao Kristijan Horvat. Ako je nomen est omen. Ante Gotovina doista i kao hrvatski mučenik. Ja to naravno neću doživjeti, ali prije pedeset godina građani Zaprešića su bacali kamenje na kardinala Stepinca. Unatoč brojnim protestima židovskih organizacija za Vatikana je odnedavno Stepinac blaženik. Što i tko je zapravo Ante Gotovine.

Sad bi se trebalo razgovarati o političkim posljedicama istog čina. Bez prave slike i tona. Zašto se ne čuje riječ Ante, Kristijana ili koga već.

U vrijeme tajnih zatvora, u vrijeme kad se u zatvorima može čamiti godinanama bez prave krivnje, u vrijeme kad je dovoljno biti drugačiji da te zakopaju u neku rupu u Sjevernoj Africi. Dotad u Europi. Gdje mi to točno živimo i kakav je to točno svijet....

I nisam mogla odoljeti. A potaklo me je ime. Jer Horvat možda je i često prezime u Hrvata, ali Kristijan. Osobno znam samo jednog, moje je godište i prošao je doslovno Kalvariju. Što čeka Antu ili kako bi mi Zagorci rekli Tončeka. E Europo, E državi koja nije znala stati na kraj bespredmetnim optužnicama. Jer da se tim aršinima sudilo samo sedemdesetih ili kojem Amerikancu, ne bi zatvori bili dovoljni.

No oni su SUperSila (kako kaže Sanader rekoše jučer na Ekonomskom fakultetu), a mi smo samo sportski šampioni. Ne zamjerite, ali osobno bih voljela vidjeti tu skraćenu verziju optužnice, ono što nam mediji nikad nisu rekli i zašto da i kako je Carla mogla nam se tako izrugivati u Beogradu....

Svi o Gotovini, no meni je danas vijest dana bila da su mi oči ok, tj. da moram zamijeniti leće i da oči odsada moram redovito kapati, minimalno 6 puta na dan. Znači da se mogu pozdraviti sa šminkom za oči jer bih mogla (iako postoje maskare koje su vodootporne već dugo) izgledati kao netko koga su lupili šakom u oko i to non stop.

Evo baš idem nakapati. Nakapala i malo mi je mutno, no i to je dio života da je ponekad i malo mutno.

Ne mogu Vam opisati veselje kad sam čula da ništa nije strašno, već da su se neke stvari promijenile. Trebati će mi vrijeme da se naviknem na to stalno kapanje, no ima i gorih stvari u životu. I to puno. A ima i ljepših. I to skroz. Mislim ljepših.

Nažalost moram jednu kavu odgoditi za sutra, moram ponovo i malo odmoriti, a moram se naručiti i za frizera u subotu ujutro. Što ne volim, ali nema se drugačije vremena. Upravo sam i njih nazvala.

Glede Gotovine, ovaj puta neću iznositi mišljenje. Nije da ga nemam, no šutim po tom pitanju.

Obzirom da sam dnevni make-up očiju ne dolazi u obzir, a možda i da (vidjeti ćemo kako će stvari funkcionirati), sve si nešto razmišljam, a bolje mi je da ne razmišljam. I to skroz bolje.

Razgovor obavljen. Kava popijena i sada po još jedne kapi. Odmor do uebera. Do sutra čak.

Sve sam uspjela danas popodne. Malo odmoriti. Sjesti na piće s prijateljem i kako sam do klijenta trebala doći oko 21, a ima do tamo dvadesetak kilometara, on se ponudio da me vozi u Mišku. Bilo mi je drago jer vožnje mi je preko glave ovih dana. I ne samo što me oko boli.

Njemu bijaše uživancija, meni odmor i zajedno smo još poslije popili piće. To je onaj koji radi, studira i ljubi. Na vidiku mi je i diplomski. Da vrijeme ide.

Kuna deprecira. Ove godine kao nikada se kuna ponaša. Sve se je promijenilo. Svi smo računali na sezonsku oscilaciju i mi i oni u inozemstvu no ove godine je izostala. Danas sam još saznala par zgodnih interpretacija Zakona jer kod žene je Porezna kontrola.

Profesionalna frizerka mi je rekla da mi je kosa preduga i pregusta. Bilo mi je smiješno. Naprosto mi je smiješno kako se nas pokušava strpati u stereotipe. Hello imaš pregustu kosu. Hvala Bogu da je imam. Hello imaš predugu kosu. Hello ja je nosim.

Pliva opet gubi ovaj tjedan, a Poslovni tjednik ili kako se već zove ta emisija me je uspjela u zadnjih pet minuta nasekiati tonom svog glasa.

Ako nešto mrzim onda su novinari propovjednici. Sad je Pola ure kulture. Meni se ne spava, ne boli me glava i sve si nešto mislim. U biti smislila sam i idem pisati mail. Da vrijeme jedan mail. Još jedan danas. Ništa poslovno, ali vrlo osobno.

Vjeđe jesu dosta teške. No dan je bio iznenađujući. Počela sam nevoljko, no sada je skroz i sasvim drukčije. Nevjerojatno je koliko jedan dobar dan može promijeniti mnogo toga u nama. Tj. u meni samoj.

Kao prvo isplatilo se sms-ovati, isplatilo se pisati mailove, poruke, raditi i dotjerati stvari pa skoro načisto. Sutra će biti riješene skroz, a vjerojatno ću raditi i u subotu. I to skroz cijeli dan. No nije tako strašno kao što izgleda. Da i sutra idem liječniku, specijalisti i sve je dogovoreno i idem. Želim da mi okeco bude zdravo. Skroz. Ne želim da me boli i ne želim da je crveno. Mislim da sam ipak u određenom segmentu malo previše zanemarila svoje zdravlje. A i ne samo zdravlje, nego i neke druge stvari.

Kao prvo idem oprati suđe. Doista mi je vrijeme. A onda idem napraviti određene ispravke. A onda ću malo odmoriti, pa opet krenuti. I zaspati na vrijeme. I s voljom. Defitinitvno na vrijeme i s voljom.

Vjerovali ili ne pokrenuo me sok od jabuka. Običan sok od jabuka.

Opet...Opet dosta teško jutro. Nema razmišljanja. Mora se naprijed. Tek kockica zaostale čokolade za novi dan.

Jedna jedina kockica i on I go....

Ovo mi je četvrta čokolada danas. Nisam pretjerani ljubitelj slatkog, ali danas mi odgovara. Ne znam zašto. I veseli me. I nju je razveselio Hypnose. Rekla je Čuje se. I razgovarale o frtalj i kvarat. Eh što nam je bogat rvacki.

A Ančić je ušao u legendu. Malo ih je vjerovalo. Ja jesam. I vjerujem da će još mnogo mnogo dalje.

Isto kao što vjerujem i u neke druge stvari. I vjerujem, da ljudi ja vjerujem u osmijehe.

I dobih, ne samo jedan.

Ipak je bio lijep dan. Dan čokolade.

A tužan mi je glas :((((

U danu kad u širokom luku zaobilazih autoput jer se je izlila rijeka Krapina, u danu kada se je i Sava izlila iz korita upravo i sada se nazire plavetnilo neba. Oblaci i nisu više tamni, nego zaigrani i djelomično bijeli, mada sive boje još ima dosta.

Iza mene je brijeg na kojem on počiva i u nedjelju sam mu zapalila svijeću, tj. dvije. Htjela sam i platiti misu, ali taj svećenik pa ni u nedjelju nije na svom radnom mjestu, a nije se ni potrudio napisati kada točno on recimo je u župnom dvoru, Crkvi ili što već.

U daljini glasovi. U oku bol. Virtualni prijatelj me tjera oftamologu, a ja njemu mogu otići samo od 10.30-11.30 jer je to jedino vrijeme kad se prima nas s lećama na kontrolu u Vinogradskoj. Liječnica opće prakse je prepisala suze (umjetne), a moram i do nje po uputnicu. Stvari se nisu pomakle s mjesta dobrih dva mjeseca, a i Miškovo računalo pokazuje sasvim krive vrijednosti glede stanja mog goriva. Sutra s druge strane čeka, obaveza na obavezi, ali u četvrtak jesam kod oftamologa, pa bilo mi to zadnje, a u petak jesam na servisu da riješe taj računalni ili kakav već kvar.

Tek toliko da se pohvalim, nije zazvonio mobitel (naravno to nije za hvalu uopće). Nije zvonio nakon predugo vremena, u kojem se čovjek već uljuljka na samu pomisao da ta osoba će mene danas trebati. Naravno nije riječ o poslovnom partneru, nego o nekome tko zove i kome jučer nisam imala snage reći više od par rečenica.

U daljini smijeh. Osmjesi ipak padaju, a ja...ja ću polako. Samo ću polako još nešto napraviti. Danas kad se kao nisam trudila nekako sam uspijela napraviti više.

Pada mrak u kancelariji. Vrijeme je da se upali luč. Vrijeme je da se odnese zamazane šalice kave i vrijeme je da se zaborave svi Krampusi ovoga svijeta. Vrijeme je da se uživa u Sv. Nikoli i možda je vrijeme da se nju nazove i zahvali joj se. Po ne znam koji put. A vrijeme je za još jedan poziv ili čak dva. A sutra je vrijeme da se na vrijeme stigne....

Sve je manje plavog neba, sve je sivlje. Tamnije. No ne pada više. A jutra su postala teška. Neopisivo teška. I samo čekam 21. prosinca jer onda i tada se sve okreće. Počinje novi ciklus. Produžavanje dana.

Minute otkucavaju. Vrijeme teče poput rijeke, nemirno i brzo. Ponekad se izlije. Zamrznuti se ne može ovaj i sadašnji trenutak. Još malo pa noć će. Još malo pa će se nebo crnjeti. Još malo kada će sa zgrada namigivati šarene zvijezdice koje kao simboliziraju Božić.

Pola je dana iza mene. Još i druga polovica ili točnije barem još osam sati do odmora. Biti će to ispunjenih osam sati. Dočekale me razne vijesti i vijestice. I zovem na jednu kavu. Doista zovem na jednu kavu. I fax mi je proradio. Tj. nije radio jer treba mu točno određeni papir, a to nije onaj najjeftiniji iz jednog našeg shopping centra. I dobila jezikovu juhu. I jela fine mahune, pa sendvič, pa sladoled, pa me čeka brdo toga za napraviti u naredna dva sata. Ovo je opet mojih čarobnih pet minuta. Pet minuta mozga na paši.

Još nisam naletjela na osmijeh, ali znam da sigurno i hoću.

Naravno dočekala me šiva, čokolada, after eight, bananko i najdražoj tetici još malo čokolade. Pa malo slatkaća. A nju čeka danas Hypnose od Lancome-a. Dopao mi se. Hoće li njoj nemam pojma.

Nadam se iskreno.

Ball with the right attitude

U pauzi između posla....Opet pet minuta pauze, uz Blizance, geenijalan film....o dijelovima koji nedostaju...i meni nedostaje...upravo i sada moj zeleno bijeli prugasti kauč, koji je tu tek preko puta. Leđa bole, a sad bi, sad zafrkavam jednog Armina preko Icq....Šalje neke puse. Virtualan svijet. Doživljaji s više strana i opet hrpetina papira...

Pozvala sam frenda na kavu. Nema šanse. Skutrio se pred tv-om. I gleda tv. Umoran. Radi, studira, ima komada i milijun poslova. Priča naše generacije. Na sve smo strane, a najčešće pred ekranom...Na tv-u romantika. Idem je gledati. Nema je u real life-u.Nek je barem gledam na ekranu. Sutra ustajem u pet....

I tako....Molim osmijeh. Blogovsko pučanstvo molim za jedan osmijeh jer sutra možda naletite na Lopticu kojoj bi puno značio jedan bezazlen osmijeh. Osmijeh i za Vas.

Ball with wrong attitude

Nemogućnost da se bude na dva mjesta istovremeno me jako opterećuje ovih dana. Čak i previše. Tako da ću danas raditi duboko u noć, a onda napraviti i konačnu primopredaju. Kažu da ako ne rasteš da gubiš kao firma, osoba ili ne znam što, no činjenica je da su mi kapaciteti limitirani, tj. da u danu mogu napraviti određen broj stvar ma koliko i kako poboljšala organizaciju. Ovaj je blog umjesto čik pauze od pet minuta. Ne namjeravam na njega ništa više niti utrošenih. Samo pet minuta odmora....

A tako sam htjela dočekati prvake svijeta. Tako sam htjela pojesti jednu sarmu. Tako sam htjela otići na nepozvanu kavu. Doista tako sam htjela i htjela i smjela sam, ali vremena niotkuda.

U kutku poziv na parti. Poslovna fešta. Iza mene galama. Ljudi pričaju. Čik pauze i ine stvari. Ja od prvog jutarnjeg bloga nisam stala. Tek jedan sladoled. Evo za minutu i dva.

A potrebito je da budem istovremeno na dva mjesta. Potrebito i nužno. No nemoguće. Doista nemoguće. A ode sam u nabavku DVD-a. Za nećake i Nikolinje. Jer sutra zorom i opet mrakom.

A nisam jedina.

Jesam pokušala jesam ustati ranije. Na kraju sam se uspavala. Preda mnom hrpica i neugodna pisma. Sve treba i zaboravljam u ovom trenutku, jer rad, rad je ono što će mojima donijeti Božićne poklone pod bor. Kao simbol moje ljubavi prema njima. I dugačak je dan. Sivo nebo različitih nijansi. Kiša. Oči umorne. Kava popijena. Na redu drzga. Upravo sam nešto preuredila.

I preuređuje stalno. A nisam dekorater. Tek loptica. Stigao je mail.

Pusa.

Naslov koji odgovara ili ne meni samoj. Kino predstava Roberta Rodrigueza Lavagirl i Sharkboy primjereno dječici. A i nama da se sanja.
Naravno tenis je još uvijek on. Neizvjesno prilično i živci na rubu.

Razmišljala sam danas temeljito i skroz između silnih sarmi koje sam pojela. Sad sam naravno žedna i Jamnička je pored mene. Donijete su i neke odluke. Još samo da ih se pridržavam, još samo da malo zapnem. Ili malo više, kako se gleda. O zapinjenu i prolaženju putem svog života.

Malo nelogična rečenica, no tko kaže da sam ja logična. Ponekad i nisam.

A ponekad doista jesam hirovita. Ili u nedostatku su argumenata pale neke teške riječi, koje gađaju srž naših odnosa.

Kad se nekom, bilo kome što loše dogodi, uvijek i nekako se traži krivnja, i vrlo često se krivnja nalazi u žrtvi samoj. Uvijek i često se navode primjeri hrabrih i snažnih koji odolijevaju olujama. Slabi nisu in. Slabost nikad nije bila in. Poslala sam poruku i nisam opet dobila odgovor. Neobaveznu čak i skroz. Možda i stoga što bijaše neobavezna poruka nije doprla. A nisam niti ja.

Nije ni Mario. Gubi gem, dobiva gem. Servis za meč.

U našim životima punim preokreta odlučila sam i doista sam odlučila. Pa i bez obzira.

A čula se samo tiha muzika i ravnomjerno disanje. Ona je bolesna, a ja duboko i iskreno....Nije bitno danas....

Ne može mi nitko reći da kako sam sijala tako i žanjem. Ponekad u našim životima dolaze oluje, povodnji, tuče i požari. Kako oporaviti spaljenu zemlju. Kako nakon svega uzgojiti jednu jedinu travku.

On mi je rekao odi na drugu livadu....a ja danas čekam...čekam i čekam...poput zrnca pijeska iz pustinje čekam vjetar da me odnese na jedno drugo daleko mjesto....daleko od sebe same....

Meč lopta...Dan kad Hrvatska pokorava svijet...Jedna je izgubljena. Ruke drhću....Slova čekaju.

Match point 2 Croatia....Prvi servis out....

Davis cup je naš....Da ljudi moji Davis cup je doista naš....Čestitke...

140 zemalja je krenulo, Hrvatska je došla do kraja....

I san je postao java...Možda sam i ja Lavagirl

Kako god okreneš jedan je jedan i jedan zaostatak. Nije Ivanov stil, a tko o čemu ja o tenisu. Hrbaty je nadmoćan, samo je 4:3, ali Slovak igra nadahnuto.

Jedan servis je vani. Lopta u mreži. Mislim da ću se poput ostatka nacije zavaliti u krevet, pregledati mailove i gristi nokte. Velik je ulog. Doista je velik ulog, a predstavljaju nas gladijatori modernog doba. Športaši..

Egal.....Tipkam kasnije.

Prednost Hrvatska....Uf

Kad zoveš i nastojiš nešto organizirati u zadnji čas, naravno ništa od svega. Ništa i ništa. A ja sam skroz kriva. No probati ću na drugome mjestu. I drugi događaj.

By the way jučer mi je frendica otkazala i ja sam skroz zvisila. Okrenula sam četiri pet brojeva, ali....Ma jasno je svima. Skinula sam šminku i otišla spavati. Rano i s glupim snovima. U kojima je on zaželio moje dijete. Snovi bez veze i dodira s realnošću.

A sad krećem. S nećakom. Zamislite kod njega nikad ne izvisim. Zasad. Film, kazalište i platiti misu za djeda. To je plan. A san....

Ako Vas i kada netko nazove subotu uveče, razmislite....

A Umagu sam sigurna da je zabava bila sjajna. No potop noćas u Rijeci.
Tipkamo se popodne.

Pusa....

Nokti nalakirani...suše se...a blog se piše
Obučena...crna majica..zelene sportivo hlače i čizme
Naušnice...crvene.

Još make up...nešto vrlo malo...skroz...biti ja u svakom trenutku..i bez brige kada i kako moram obnoviti šminku

Iskreno, jako sam umorna....Posremala sam cijelo popodne...Ladice, torbe, kutije, registratore, odjeću, brisala prašinu, usisavala, prala zavjese, i na kraju u znoju...pola sata tuširanja...

Da bi uopće izašla morala bih popiti malo kave. Upravo je idem i skuhati.

Gladna sam. No zanemariti ću taj osjećaj. Popiti ću malo kave i malo mineralne.

Kava je tu...parfem on...sjaj u kosi...krećem kroz par minuta...
U društvo.

Jednom društvu u Umagu, ludu zabavu večeras....I sorry ljudi. Žao mi je što nisam večeras s Vama, ali vjerujem da ćete se ludo zabaviti. Kraj najbolje domaćice na svijetu.

Nisam otišla do Umaga i iskreno mi je žao, ali nije bilo force i šanse da odvozim skroz do tamo. Nije na kraj svijeta, ali kako sam ovaj tjedan prešla tisućaka i kako sam morala do tri čuvati nećake nije se moglo.

Baka je bolesna, brat i šogorica su radili-sad odmaraju. Nećaci se igraju kraj mene sa zvrkovima. Djed mi pomaže.

Jučer sam naravno gledala Pripravnika ili kako bi točniji prijevod bio Šegrta. Opet se ženski rod nije iskazao. U biti sram me je koliko su se osramotile. Trebale su otvoriti restoran, ali nisu se ga sjetile hej, očistiti ga. Mislim glavno da žene imaju dizajnerske komade odjeće i da izgledaju poput glumica, ali poslovnog rezona nada. I nakon što su krug prije zbacile ženu koja je vodila restoran, kao zato što je "luda" sve im se je vratilo. Kolike od njih su ručale večerale po restoranima no nijedna nije razmislila što je to dobra konobarica ili ne. Mislim meni osobno bi bila muka da me se ispituje za vrijeme jela o raznim stvarima. Ako mi se priča pričati ću, a ako ne neću. A konobar poput najboljeg psihologa mora znati mjeru.

Još mi je više nepojmljivo da doista nisu pogledale u kakvom su kvartu, što im je konkurencija, kakvi su im potencijalni klijenti, a svaki put kad se neka od njih rasplače jedna od njih uprije prstom to nije stabilno ponašanje.

News. Žene plaču. Žene su emotivnije i žene plaču. I meni osobno (ne sramim se toga reći) da je bilo situacija na poslu u kojima sam plakala (na wc-u ili bilo gdje, ali ima dana kad je na poslu i prestresno i preteško i kad Vas konkretno neka poslovna situacija u kojoj se osjećate nemoćni dotjera do suza. Pa što. Suze su ionako dio ženskog šarma. A sve više i muškog.

U ovom momentu dvije set lopte za naše dečke u Slovačkoj. Znači mogućih 0:2. I je. Blizu smo drugom bodu. Blizu smo svjetskom čudu.

Da se vratim na posao, Trumpova pomoćnica, Plavuša je izvanredna. Ništa ne odaje ništa ne kaže, no ako se je pomno promatra tijekom poslovnih operacija točno se vidi s čim, a čim ne se slaže. Glede vučenja imena vođe projekta iz šešira. Malo mi je smiješno. Da se sedam ljudi ne može dogovoriti na temelju njihovog znanja i vještina koja bi bila najbolja. No način na koje žene miniraju jedna drugu je nevjerojatan. Liče nažalost i prečesto na kokoši gdje svaka kvoca u svom kutu kokošinjca. Žalosti me to jako, da si tako podmeću klipove. No moram priznati da je ovo prvi reality u kojem vidim što i kako se događa u glavama poslovnih žena. I kod nas. I ne veseli me to baš uopće. To bi bila understatement. Žalosti me zapravo jako. I mislim da malo bolji psiholog bi mogao napisati jako dobar znanstveni rad što žene priječi da postanu vođe. I da stvari nisu onakve kakvim nam serviraju mediji, da su žene zakinute zato što su žene. Kako sam i ja žena, znači da i ja moram razmisliti gdje i ja griješim u svom dijelu tj. što moram mijenjati.

Ljubičić smečira. Jednostavna rješenja. Situacija u dvorani izvrsna. Publika fenomenalna. Šport je in. Šport je uvijek in. Prijatelj otišao na Dinamo Hajduk. Veselja u sportskoj predstavi. Pozvala frendicu van na izlazak. Nema se volje i snage. U subotu naveče. No naravno nema se vremena jer je solo. Naravno da se nema vremena kad si solo.

Lopte lete na sve strane. Navijanje je fer. Janica jučer fenomenalna. Ne treneirati toliko, a biti ako se ne varam dvanaesta. I Nika isto. Ma bravo cure. Olimpijada je iza ćoška.

A jučer. Personilizacija stranaka. Ivica Račan, Bandić, Sanadar i analize koje sam slušala s pola uha. Nisu bile ni relevantne ni interesatne. I što je to trebali ženi poput Antunovićke. Doista što joj je to trebalo.

Situacija je teška i napeta. Imamo Prednost. Zamislite Hrvati imaju Prednost. A imamo ih dosta. Mislim Prednosti. No sad je loptica odletila. I opet je odletila i imamo Gem. Ivaniševiću se oči svijetle. Blizu smo drugoj trećini puta.

A danas David protiv Davida. Svjetski event. A u novinama tek stranica ili dvije. Relvatno poput Big brothera. Ma hajte. zar je doista?

A ja kao miješam kruške i jabuke. A sad subotnje pospremanje. I to je život nas žena...Posremanje.

Uz tenis....uz tenis of course. Opet egal u trećem setu.....

Naravno da se ide za koju minutu. Uspjela sam se naspavati, odmoriti, neće biti šetnje, ali ide se na čašicu razgovora.
Možda i u kino. Voljela bih. Vjerujte da bih voljela pogledati najnovijeg Harry Pottera. To je ono dijete u meni koje je davnih dana čitalo, a što drugo nego sf romane.

Neću dugo ipak jer bi voljela gledati Pripravnika. Gledam i ja i iskreno pokušavam sebe staviti u cipele kandidata, što bih, a što ne napravila.
Po meni budžeti jesu još uvijek presudni jer okviru u poslu su presudni. Ponekad tj. najčešće je važno ne izaći van zadanih financijskih okvira. Poštovati budžet, a naći najbolje rješenje i mora se znati vođa i tko što radi do ibera. I sorry ljudi, ali posao se ne radi u 3 ujutro. Ili se ruži ili odmara i priprema za novi radni dan. Osim ako ti nije posao raditi po noći.

U biti što sam primijetila da su odreda svi kandidati vrlo televizični tj. look sam po sebi je jako bitan. I da ih jako puno ima jako visoko mišljenje o sebi, što je sasvim ok. Ipak su oni najbolji među najboljima.

Glede snalažljivosti i vlastite pameti, ja ipak mislim da je snalažljivost vrlo bitna i presudna za uspjeh u životu. Nisam pristalica prepisivanja, no neka djeca se ne snalaze najbolje u školskom gradivu koje je realno gledajući "svakakvo", a na koncu i prepisati treba znati.
Olako se odreći snalažljivosti kao nešto što je inkorporirarano u tkivu bi mom mišljenju bilo budalasto. Ja jesam da mi postanemo država znanja, ali jesam i u svakom momentu za snalaženje kao takvo.
Modeli protestanstkih država nisu uvijek i za nas primjenjivi. A mislim da je u životu vrlo važno znači početi ispočetka i iskoristiti svaku šansu.

Glede prepisivanja samog, stvar se vrlo jednostavno da riješiti. Rigorozne kazne. Negativne ocjene i prilika da se predmet položi pod strogo kontroliranim uvjetima i kontrola samih profesora.

Usmeni ispiti su odavno prevaziđeni. Pismeni, eseji i takve stvari govore više o našem znanju nego sama mogućnost da fenomenalno čujemo. Ono što mene više brine je lijenost naših ljudi. U stvari ima ih vrlo vrijednih. I vani kad se pišu ispiti nitko od nikog ne prepisuje jer zna da bi mu to bilo zadnje u životu.

Glede cinkanja. Ma dajte ljudi. Nije ovo vrijeme Udbe. Na kraju ćemo svi biti sumnjivi. No ja jesam za porijeklo imovine, ja jesam za nepotkupljive državne službenike i ja jesam za kulturu podmirivanja računa i za brzo i efikasno pravosuđe. A stvari se mogu rijeiti dobro.

A snalaženje je isto znanje...I to veliko znanje. I ljudi nisu niti toga svijesni koliko to vrijede. A glede ulizivanja šefovima mislim da nije potrebno. Možda da u državnoj upravi, i zato nam je kako je, ali u privatnom poslu vlasnik će i samo zadržati onoga tko mu donosi lovu. Ako je pametan. Ako nije, ode mu biznis.

A glede sive ekonomije. Svima su puna usta. No provjerite malo velike igrače. Konkretno nisam mogla dobiti salda konti karticu za jednog svog klijenta od nekoga tko mi ju je bio dužan dati. A kad bih počela sve objašnjavati kako taj komad papira pomaže bilo kome da vidi koliko je ili nije uplaćeno poreza. A veliki određuju pravila...Mnogo mnogo puta. No i za male ima i prostora i mjesta.

Osobno sam uvijek cijenila više ljude koji su umjesto da nose kavicu nekakvom šefiću i pola dana mu komplimentiraju odrade svoj posao, završe neki tečaj i unaprijede svoje znanje i sposobnosti.

Žao mi je baš u ovom momentu Ančić gubi. U egalu smo sa Slovacima. Ili ćemo biti. A egal je dobra stvar.

U biti ravnoteža.Ne možemo prepisivati tuđe modele, uzimati tuđe ponašanje kao nit vodilju. Ono što je dobro za druge ne mora i nije za nas. Bitno je naći svoj put i iskoristiti svoje prednosti, a mane isto tako iskoristiti maksimalno tj. ako si loš u jednom dijelu, zamijeni sam sebe, poboljšaj se, vježbaj do maksimuma. Ništa i nikada nikome nije palo s neba. A kažu pomozi si sam i Bog će ti pomoći. Egal je blizu, ali Mario u ovom momentu ne da. Vjeruje da zadnjeg trena. Bori se. A u tim je loptama puno snalažljivosti...Izgubio je, ali smo u egalu.

I nemojte please pljuvati po sami sebi. Vrijeme je da prestanemo. Vrijeme je da radimo i zasučemo rukave i pogledamo i malo druge ljude. A malo mi je deplasirano da se daje za pravo pisati o nekim stvarima iz libra. Knjige su knjige, ali knjige plus pravo iskustvo, pravi rad, vježba, etika i sve. To je način.

A sad se ide van. Sorry na tipfelerima, ali to je odgovor na sve ono što sam pročitala ovog tjedna i svima....I njemu. Pogotovo njemu.

Pa zna se što u cijeloj priči. I to je ono što mene najviše ljuti, neke rupe u komunikaciji, ma u svemu, a bez prave potrebe. I pravog razloga. I gluposti i gluposti i gluposti. Mrzim kad se diže galama bez prave potrebe i mrzim....sunčano vrijeme koje ja mogu gledati samo kroz prozor. Život je tako kratak i može biti puno ljepši uz malu šetnjicu u sunčanom danu.

Šetnja u sunčanom danu. Jest sunce, ali sada i ovom momentu situacija je takva da još mogu otipkati dvije rečenice prije nego što nastavim naravno.....raditi.

kako proći vozački: platiti ispitivaču 10 litri vina i odvoziti bez greške

Desert za pamćenje: topli ribizl u sladoledu (gotovo u pet minuta)

Naravno ovo je odmor u ovom vrlo drugom danu. Kava je na stolu, a doma me čeka malo mineralne.