Jučer je ipak malo zapelo oko kupovine stolica i kako postoje prijatelji ja sam u razgovoru s njom saznala da je Meblo uvoznik i dobila puno povoljniju ponudu, koju sam i danas realizirala. Naravno da sam dobila i račun za predujam i za 45 dana sve će biti riješeno. Zamislite ja vjerujem Meblu. Zašto ne?

Istina pomogao je i Internet. Jer sam traženu stolicu tamo spazila, pa sam u Meblu je vidjela na malo većoj slikici, a uzorak tapecirunga su imali i tako. Odlučila ja.

Moja dnevna soba će tako imati zidove boje breskve s tim da će jedan zid biti pofarban u pruge breskve i svijetlo zelene (pijesak ili smb boja bi bilo točnije) u pastelnoj varijanti. Stol je boje trešnje, a stolice imaju tapecirung boje pijeska. U toj sobi je kovani trosjed sa smeđe (malo vuče na naranđasto) zeleni starinskim tapecirungom, a slijedi rješavanje slika i još stalka za televizor.

Glede slika, pa imam nekih ideja. A upravo idem porazgovarati s drugim prijateljem kojeg sam isto našla ovdje.

Danas sam inače platila kredit, a jučer PDV. Porezne prijave nisam radila za sebe. Ne još. Ostavinska za tatom mi je slijedeći tjedan, pa ako tko zna dobrog odvjetnika...molila bih preporuku.

Ovo pišem u pauzi kad čekam informacije koje su mi potrebite da bi nastavila dalje.

By the way uspjela sam već i prošetati, a popodne je kava s meni vrlo dragom osobom.

I tko ono kaže da je danas sivo.

Smiling Ball

Obrisalo mi blog.

Fakti:

Imam novu dnevnu sobu kroz 60 dana, koliko je rok isporuke namještaja
Napravila sve obrasce, moguće i nemoguće, dan prije roka
Napravila dvije porezne prijave
Otišla pogledati Žutu minutu- tako tako
Kupila lijepu crnu majicu- lijepo, lijepo
Smršavila 5 deka- tako, tako
Kupila nećacima kostime za maskenbal- Rafaelo i Michelangelo- Ninja kornjače of course

Vesela i sretna u ovom trenutku

Ovaj tjedan je ovo bilo jedino jutro kad sam mogla malo dulje odsavati. Naravno nisam. Nije me netko ili nešto probudilo, ali u 7.15 sam bila budnija da budnija ne mogu biti.

Nisu bili u pitanju ružni snovi ili....Ne mogu danas si objasiti to moje neljenjčarenje, ali već imam plan srediti sobu u narednih pola sata, iako je prilično sređena. Znači riječ je samo o brisanju prašine.

Prašine se izgleda posvuda nakupilo. Sve je za sada završeno, no istina je da je dosta toga ispred mene u naredna tri mjeseca. Kao što znate nije me strah posla, ali....ne volim baš o njemu misliti nedjeljom.

Kažu da je nedjelja Božji dan. Za mene je gotovo uvijek svetak, dan kad ne radim tj. odmaram. Sva sreća što sam u takvoj branši.

Čekam nećaka da se u 9.30 uputimo u Cinestar kako bi pogledali Žutu minutu i ja koja isto volim crtiće veselim se mu poput malog djeteta. Popodne je odmor, pa kava s prijateljicom...
Kao da se cijeli dan zna što će se raditi....Pitam se je li to dobro.

Možda bi nedjelja trebao biti dan bez plana, dan kad se doista pušta mozak na pašu. Istina je da ja volim ovaku. Volim i akciju, ali i stišavanje. Volim kad dan ima amplitude, gdje se zabava smjenjuje s odmorom....

Kava je popijena. Pitam se jesam li malo ranije ustala zato što sam jučer umjesto dvije popila četiri. Doista moram malo pripaziti ;)

Bojim se da nakon toga fima svijet neću gledati jednako. Film je izvrstan, ali jezovit u mnogim dijelovima iako nije horror tj. meni je bio.
Postavljaju se mnoga pitanja nakon njega, a cijelih dva i pol sata trajanja prođe u trenu. Iako se suosjećaš s glavnim antijunakom, zapravo...

Preporučam pogledati, ako imate želudac, jer krv teče doslovno u potocima.

Krv ionako teče u potocima u tom dijelu svijeta pa malo duže vrijeme. A ja nisam najkompetenija osoba za tu analizu.

Ono što je meni jasno kao i svakoj osobi, mržnja rađa mržnju, a osveta nikad i nikome nije slatka...

Ono što me je zasmetalo je ponašanje ljudi. Smijeh gdje mu nije mjesto i kako sam bila s prijateljem koji hoda na štakama, ljudi se ponašaju tj. NE VIDE ga pa se on jadan mora uzmicati njima. Kao da cijeli svijet tj. ljudi ne vide neke druge ljude. Možda je u poslu to i nužno no pitam se da li onda kad se idemo malo izrelaksirati, ne bi li bilo uputno podići pogled i vidjeti tko i što je oko nas.

Evo doista me zanima ta tajna i vezano sve uz nju, pa ću je danas tj. film o istome pogledati s guštom u Cinestaru. Znam da pri tome gledam samo jedno viđenje suituacije, a kakva je situacija u stvari bila...mislim da vrijedi malo više istražiti i pogledati što se zapravo i zašto desila takva tragedija.

Opet u hipu prođe radno vrijeme, i moram priznati da je svuda strka. Pitanje koje mi se je danas postavilo bilo je vezano uz sustav oporezivanja plaća u kojem neki poduzetnici tvrde da su pronašli rupu u zakonu kako prekovremeno isplaćivati bez pripadajućih poreza i doprinosa. Što je po meni nemoguće i protuzakonito ako se radi o iznosu iznad dvije tisuće kuna godišnje ili otpremnini, ali to su duge priče.

Susrela sam jednog poduzetnika koji mi je tvrdio da su mu poslovna odijela porezno priznati rashodi, dok su tumačenja Ministarstva financija jasna, samo ako odjeća nosi logo tvrtke. Prema tome odijela ne mogu biti poslovno priznati rashodi. Iako su stvari dubiozne jer sudjelovanje u poslu traži određeni stil odijevanja...

No kako se rokovi približavaju, 31.1. je na vratima, svi su u laganoj panici, a i nervoza je na sve strane. A jedan rok sustiže drugoga. Financijska policija se je razmilila. Nikome nije do kraja jasno predaje se IP na magnetskom mediju ili ne....

Uglavnom, uza danas bi bilo razmišljanja o poslu dosta. Još jedna intervencija i...malo odmora, pa gledanje intrigantnog filmskog naslova. Ne sama ovaj puta ;)))

Stigla je noć u ovom ispunjenom danu. Gotovo sve je napravljeno. Još neke stvari za pročitati, ovim ne mislim na kulturno nego na profesionalno uzdizanje. I to treba ponekad. Tj. često u ovom mom poslu.

Ono što me danas razveselilo bijaše jedno pismo. Lijepo i toplo. Upravo sam napravila i dio posla. I to veliki. A stigla sam i prileći, i još neke sitnice.
Hladno je, ipak jako, ali više me ne smeta.

Drago mi je ostaviti pozitivan odjek kod nekih ljudi, a upravo idem malo pogledati omiljenu seriju. NCIS i Izgubljeni. Da to se gleda ovih dana. Sutra Muenchen i Pripravnik. Mislim da je plan sasvim dobar.

A sad malo ribanja zubi. Pojela sam kebab i to u punom sastavu kako bi se reklo sa svim sastojcima pa i lukom ;))))

Ponekad iznenadim samu sebe. Radila sam temeljito, koncentracija je bila sasvim ok i sad najednom u ovom danu se ukazalo nekoliko sati predaha. Koje bi opet trebalo iskoristiti za posao. Mislim raditi ću, ali ipak malo kasnije. Dok čekam Izgubljene na Novoj ionako ima par sati praznog hoda, kojeg sam obično ispunjavala knjigama.

Neki dan mi je u dva navrata predbačen dosta crni pogled na svijet. Pokušala sam se opravdati da realno pokušavam sagledati stvari, ali....

Cijela se stvar vrtila oko jednog malog genijalnog djeteta iz Indije koji je navodno prvu operaciju šake izveo u 10 godini. Mali je neosporni genijalac i njegovo se školovanje financira sa svih strana. Predviđaju mu da će biti veći od Einsteina. Ne bih ulazila u to. Osobno mislim da su jedno potencijali jedne osobe, a drugo da je realizacija. Pitam se isto tako, ako te netko financira očekuje od tebe određeni povrat, ako ništa drugo da se skupa školovanja odrade. A onda je pitanje kome idu zarade od izuma, koliko će javna ta dostignuća biti i ono što je vrlo često, da određene stvari se istražuju godinama i desetljećima i da je ljudsko znanje toliko ogromno da se pojedinac često može skoncetrirati na vrlo mali dio u kojem daje svoj doprinos. No mnogo malih kamenčića stvara ipak nešto drugo. Znanstvenici se povezuju više nego ikada, a razmjena znanja je sve veća jer se uviđa da pojedinačni napori nisu dovoljni. Ja zastupam tezu da samo jedan kamen može zakotrljati lavinu. Pogotovo su istraživanja na području liječenja vrlo skupa, a i liječenje samo na mnogim mjestima na svijetu je privilegija bolje stojećih. Istina nije da nije tako bilo. Nekad, u stvari još prije sto godina nacjenjenija zanimanja su bila Učitelj, Doktor i Svećenik. Danas su profesori sramotno potplaćeni, s liječnicima je situaciju vrlo komplicirana, a svećenici su vrlo često na stupu srama. Mislim istina je danas ova tri zanimanja su među pa usudila bih se reći vrlo nepopularna.

Sve je tanja linija između što je, a što nije etično ili moralno prihvatljivo. Pred nas se postavljaju vrlo raznolika pitanja na koja naši preci u sjeni oreha nisu trebali odgovoriti, nisu se trebali istima zamarati.

Raznolikost izbora guši izbor sam, i stvari,ljudi i pojave se počinju razlikovati samo po ambalaži, a ne po svojoj suštini.

Blog sam neki dan usporedila s reality televizijom. Kako bi potkrijepila svoju tvrdnju, malo prije sam vidjela brojku 254 blogera piše. Znači 254 blogera se sprema nešto reći ili pokazati javnosti. Nema one selekcije kao kod televizije koja bira maksimalno petnaestak sudionika nekog show-a. Ovo je show za mase, ali ipak se prije ili kasnije stvori elita na ovaj ili onaj način. Koliko je i da li elita negativna stvar????

I Indijac s početka priče će, ako već nije postatiti dio elite. A što su i dužnosti elite same, ako ista postoji i egzistira. Po kojim se to kriterijima dolazi do toga statusa tj. konkretno zašto je nečija stvarnost interesantna, a nečija baš i nije. Mislim konkretno na Blog.

Možda nam svijetom ne vlada šačica bogatuna, ali mislim da bilo gdje i u bilo kojem području ljudskog djelovanja istu stvar preuzima elita....Da pojednostavim, a ovaj puta hoću, oni koji su relevantni. Kako i zašto to postaju, drugom prilikom, kad i meni samoj sjedne taj način razmišljanja. A nekako mi baš ne sjeda u ovom momentu. Pa ipak, pitanje elite mi je već neko vrijeme u glavi.

Malo je neobično u ovako se lijepom, ali istina hladnom danu probuditi s ružnim snom. I nikako se istog nisam mogla otresti. Ma koliko se puta jutros vraćala u krevet. U snu bratić od trideset i nešto umire za vrijeme metenja, a ja sam jedna od onih koja nosi lijes. Plačem neizmjerno i nije mi jasna ta nepotrebna smrt. Sanjam staru hižu u Zagorju, a onda...

Onda sam odlučila sve zaboraviti i krenuti u ovaj hladni, ali sunčani dan. Skoro je skroz plav i bistar jedino se neka izmaglica nazire u daljini. Hladno je i ja već navikla imam nekoliko slojeva odjeće...

No ipak san ne izlazi iz misli. Čemu služe ružni snovi i zašto baš takav san u ovom trenutku...

No nije vrijeme o tome razmišljati, vrijeme jest za jednu kavu i posao do kraja dana.

Čitamo se, ali ne danas....

Occupied Ball

Nije tajna da mnogi blogeri imaju nekoliko vrlo različitih blogova. Neki od njih prije ili kasnije ukažu na blog dvojnika, da i to sam ja, ali neki vode neke svoje privatne ratove na vrlo raznorazne načine. Možda moja stvaštara je pogrešan pristup....Možda bih ja trebala imati Blog: Ozbiljna Loptica...Loptica-poslovna žena....Loptica...izlasci i društveni fenomeni.

Ja svaštarim iako i ja jesam imala ektsra blog, koji je bio namijenjen nekim drugim stvarima, no shvatila sam da ja na sva kolosijeka nisam ja. I da mi je jedan prostor i jedna osobnost sasvim dovoljna. Pogotovo kad je riječ o osobnosti koja sebe može s vrijemena na vrijeme potpuno transformirati.

Moram priznati da mi ponekad nedostaju tekstovi nekih pionira ovog medija, no s druge strane ima toliko novih i kvalitetnih blogova, da ponekad...Ono što se kaže. Koga nema, bez njega se može.
Žal svejedno ostaje. Za nekim blogerima.

Tuđe izbore svejedno poštujem. A ovo mi je već drugi puta danas da pišem tu rečenicu. U privatnoj prepisci naravno....

Update:
Nakon što sam se smrzla, utoplila sam i spavala i spavala i spavala. Pojela i malo čokolade. Čula jednu vrlo drago osobu.

P:S: ionako imamo nickove, vrlo malo nas ide slikom potpisom i osobnošću...mislim da se dosta skrivamo ionako...iako meni baš odgovara...poluanonimnost

P.p.s. vrijeme je za kulturno uzdizanje ;))) Stephen L. Carter Car Oceanskog perivoja

Da je doista je sunčan dan. No toliko je hladno da sam već promrzla temljito drugi puta u dva dana. Nestalo je lož ulja, platilo se jučer, ali u ovoj gunguli oko hladnoća dostava je bila tek prije sat, a sada se polako grije radijator. Smrzla sam se skroz, a k tome je i server otkazao poslušnost jer jučer nije bilo struje. Pa sada ne radi aplikacija za plaćanje, a ja se još smrzavam i to skroz iako radijator je topao.

Kad se ohladiš jako se je teško zagrijati. Meni to uspijeva jedino tuširanjem u vrućoj vodi. Svega pedeset minuta još smrzavanja, a onda grijanje na maksimum i put kući i malo mraka, da bi se spriječila kakva boleština.

Jučer mi je bilo naprosto "duhovito" kako su klimatolozi govorili da je normalno da jedan dan bude +11, a drugi -14. Ma ne znam kome. Priroda malo pomalo nam ispostavlja račun i sva sreća da je je siječanj pri kraju pa ni proljeće ne izgleda tako daleko.

Svojim intervencijama u prirodu, narušavanjem prirodne ravnoteže dobivamo ekstremne vremenske uvjete koji bi nam mogli doći glave. Jer da je potres jučer bio malo jači pitam ja nas tko i kako bi nam bilo vani na -13.

Radijator je vruć, no prostorija koja se je hladila dva dana je prehladna. I prsti zapinju jer su tvrdi i ukočeni.

Moram reagirati na tumačenja vrlo učenih glava. Ne osporavam nikom ni znanje, stručnost, zasluge, ali vjerujte meni ovo nije baš uobičajeno niti normalno. I ne samo meni.

Niti mi je normalno krenuti s vlakom, ako ti kočnice ne rade. Stradalo ljudi . I neki dan je kod Podsuseda stradao čovjek, a danas je tamo odrezan stup. Svijeće, cvijeće kao da su Sisvete i već pomalo se pitam hoće li mi se ili ne smrznuti tekućina za stakla.

U biti postavljena su mi i postavljam druga pitanja, no iako je ovo moj kutak nešto me priječi da svoju istinu podijelim i stavim je na uvid svekolikoj javnosti. Ponekad me je previše sram, ponekad mi je previše neugodno, kako bih rekla puno mi je lakše stvari riješiti u privatnoj prepisci ili iskreno se povjeriti prijateljici.

Proradila aplikacija, a i idem po vrući čaj. Još četrdeset minuta...

1. Ustati malo kasnije
2. Popiti odmah barem dvije šalice kave, a još bolje čaja s rumom
3. Provjeriti termometar koji je doista danas -14 i kompletnu garderobu iz ormara obući na sebe
4. Obavezno uzeti skijaške rukavice
5. Auto pokrenuti i grijanje staviti na maksimum
6. Boravak na otvorenom minimizirati jer znajte ne samo da je hladno nego i puše
7. Kapa je naravno obavezna, a naušnice nemojte imati ni u kojem slučaju...mogle bi Vam uši otpasti
8. Parkirati što bliže radnom mjestu
9. Tih par metara do istog pretrčati
10. Ukoliko se ima ikakvih mogućnosti odmah kupiti pravu bundu jer...one su ipak najtoplije...može i pravog dlakavog muškarca koji će Vam kupiti bundu danas
11. Dolaskom na posao počastiti se još jednim čajem ( i rumom of course), skinuti samo dio odjeće
12. Napisati blog...zašto bi sam Vi znali kako ste se danas smrznuli
13. Psihički se pripremati za sutra jer prognoza je još hladnije

Rum se može zamijeniti:
a. kuhanim vinom
b. kuhanom rakijom
c. gorkim pelinkovcem
d. sve što ima preko 44 jel nešto alkohola

Alternativa:

Hitno otputovati na Kanare....Last Minute Centar King Kross sigurno će ponuditi neku dobru destinaciju s temperaturama iznad 15 stupnjeva.

Istina je da sam ovdje jedan od starosjedilaca. Počevši pisati na blogu nisam gotovo ništa znala o tome fenomenu, niti sam znala što ću i o čemu pisati. Iskreno nisam ni znala prije pet minuta o čemu će biti ovaj post, ali ipak ideja je došla i riječi se redaju.

Za mene osobno blog je prestavljao određeni izazov. Bilo je zapravo pitanje da li mogu pisati bolji blog od jednog blogera. Kako je teško govoriti ovdje o kategorijama što je i tko je bolji, jedina prava istina je da sam ja ostala ovdje mnogo dulje i napisala na ovom mediju mnogo više tekstova.

No nisam se zavaravala niti u jednom trenutku, tj. odmah mi bijaše jasno da je riječ o mediju. Bila sam svjedokom mnogim čarkama, mnoga stajališta bilo Uredništva ili blogera koja bijahu u određenim momentima oprečna nisam popratila. Pa neću niti ovaj slučaj.

Ja znam da postoji i uvijek je privatnost jedan velik privid, koji zapravo nestaje kad detalje svog života ili razmišljanja iznosimo u javnost. Pozivana sam i u oficijelne medije da predstavim svoj način razmišljanja. Pristojno sam odbijala iz mnogo razloga, a niti jedan nije strah od javnog nastupa.

Ovdje ja imam slobodu. Kad sam pričitala da su fotke na Internetu zaštićene prestala sam ih objavljivati na blogu. Sama ne fotkam, pa prema tome riječ je ovdje isključivo o pismenom izražavanju....

Ono što je meni bilo jasno od samog početka da koristim nečiji tuđi prostor na Internetu. Da netko mi omogućava objavljivanje mojih tekstova i zapravo kad nešto objavim pitanje vlasništva je vrlo...onako...
Ući ću u temu, a ne bih htjela niti neću pa ću ovdje zašutjeti.

Za razliku od novinara koji pišu tuđe priče, većina blogera piše svoje priče. Blog je gledanje na stvarnost iz prve ruke. A čim se tako govori tj. piše progovaramo na mnoge načine i o sebi, i malo pomalo se razotkrivamo i ujedno pokazujemo i razvoj naše osobnosti a i intelektualni napredak, a omakne nam se i tko smo tj. prepoznaju nas prijatelji i poznanici. Autetnične priče, pa i specijijalizirani blogovi omogućuju nam da dobijemo uvid u životna iskustva autora i da mnogo toga i naučimo. Moram priznati da dan danas me neki ljudi u ovoj zajednici oduševljavaju britkošću, kritikom društvenih fenomena,a i lepezom znanja, vještinom pisanja priča, provokacija.... Pišem i ja. Recimo to tako, nešto me potakne iz dana u dan svoje misli staviti na ekran.

Blog po prirodi stvari je ponekad kompatibilan, a ponekad u sukobu s ostalim medijima. Vrlo često su se ovdje objavljivale vijesti, a realno gledano obrazovnih i kulturnih sadržaja je ovdje jako puno. Blog nudi još jednu stvar, a to je druženje, oči u oči.

Ono što želim reći, prostora ima za sve. Zato što je izmišljena televizija nije se ugasio radio. Postao je drugačiji. Zato što se piše blog, novinari neće ostati bez kruha, a koliko mi je poznati neki vrlo ugledni blogeri su uspjeli postati novinari ili književnici ili superpriznati gospodarstvenici. Ovaj medij su iskoristili za osobnu korist i to je sasvim u redu. Mislim zašto ne. Svatko ima pravo na svoj put.

Kako i što će biti s blogom, iskreno nemam pojma. I to ne mislim s mojim. No vidim da stvari napreduju. Vidim reklame, vidim stalno sve više i više blogera, vidim nove ideje, nove pristupe...nove teme...

U biti nekako bi blog bio najsličniji reality televiziji bez urednika...Samo je druga forma u pitanju i nagrade su vrlo daleko.

Kondradikcija u stavovima. Zastupaš jednu ideju i argumentiraš je drugom. Ekstremni stavovi.

Danas mi je postavljeno pitanje. Jesam li za lijevu ili desnu opciju. Iako sam jasno odgovorila da sam prilično desno iz podrobnijeg razgovora sam sama sebi morala priznati da sam u mnogim stavovima jako lijevo.

Što ja vjerujem:
1. Vjerujem u Boga
2. Vjerujem da sva djeca moraju dobiti pravo na sretno djetinjstvo
3. Vjerujem da nam se treba pružiti prilika za obrazovanje temeljem kriterija izvrsnosti
4. Vjerujem da je svako krojač svoje sudbine
5. Vjerujem da je svaki ljuski život jednako vrijedan
6. Vjerujem da i naizgled vrlo hendikepirani ljudi mogu i jesu na korist društvenoj zajednici
7. Vjerujem u znanje
8. Vjerujem u marljivost
9. Vjerujem u disciplinu
10. Vjerujem u ljubav
11. Vjerujem u ljude

Ima toga još dosta vjerujem...i ne vjerujem...

Recimo ne vjerujem u diskriminaciju bilo koje oblika i ne vjerujem da itko od nas ima za pravo osuđivati životne izbore nekih drugih ljudi.
Ne vjerujem da sam ja jedina u pravu, ali vjerujem da je bitno svaki dan stati pred ogledalo i moći sam sebi pogledati u lice.

Vjerujem u savjest i ne vjerujem da se sve može kupiti. Nimalo. I nikako.
No vjerujem da je plaćanje nužnost i da stvari treba zaraditi.

Nismo jednaki i nismo u jednakoj poziciji. Vjerujem da kontinuirano obrazovanje može donijeti mnogo koristi u životu i vjerujem u pjesmu.
Onu koja gali dušu, a i u onu koja donosi duševni mir i spokoj. Vjerujem u dobrotu i zahvalna sam.

Zahvalna sam na prekrasnoj šetnji, suncu na nebu i zelenilu mojeg današnjeg raspoloženja. Dobri su dani stigli.

Sve se plaća, sve se vraća. Upravo i u ovom momentu mi se to dešava. No izgleda ipak sam riješila. Moram, doista moram se promijeniti. I to temeljito. Od jedne Blizančice trebala bih postati jedna prava žena Bik. S istančanim ukusom za lijepo i čvrsto s nogama na zemlji i....

Za mene koja ionako ne vjeruje u horoskope isti je pomalo čudna stvar. Čini mi se da čujem aparat. Voljela bih čuti taj aparat. Idem provjeriti...

Hvala Bogu...Dolazi...

Htjela sam da se danas nešto obavi. Papiri su misteriozno nestali. I nije mi jasno kako. A trebalo je obaviti i to skroz. Opet moram ja. I vrlo mi je to nezgodno, a najgore mi je što znam da je moja gđa majka opet sklanjala papire po mojoj sobi.

Pokušala sam nešto dogovoriti. Nije mi uspjelo. Ni za danas, ni za ponedjeljak. Tek za utorak.

No u ponedjeljak ću zato riješiti neke druge stvari.

Aparat radi, a i ja moram odraditi....Ipak malo odmora ovaj vikend...Radujem se tome

Sunčeko je vani. Prije pola sata desilo mi se nešto vrlo ružno i vrlo osobno. Došla sam kući i rasplakala se. Sad moram po novu inačicu knjigovodstvenog programa i na famozni servis za Miška, i ovo je mojih pet minuta da se smirim uz sušenje laka za nokte.

No s druge strane opet sam šetala, i uživala u ovim zimskim zracima sunca.

Nije mi samo jasno zašto neki ljudi, koji bi se k tome trebali brinuti o nama, imaju potrebe nagaziti i to bez ikakvog razloga. I to nagaziti do daske. Vjerujem da sam osoba koja ima visok prag izdržljivosti, ali ovo danas je prevršilo svaku mjeru.

No sunčeko jest vani još uvijek. Popiti ću malo kave i u svijet. Red je na neke lijepe i dobre stvari i događaje.

Gotovo sve je pospremljeno. Rezultat porezan prst. Puno je toga danas ispred mene. Užasava me servis. Miška obožavam, ali da ima previše grešaka ima. Svako malo nešto. I maksimalno gubim vrijeme na sve to. Trenutno gori lampica od ulja, a ulja ima. Mislim lampica ne gori non stop nego povremeno. I kako to objasniti. Mislim da brat me danas prati u servis. Možda ga onda i srede....

Počinjemo s poslom...On we go...

Kavica u dobrom društvu- odličan
Riknuo printer usred posla- jedinica
Susret s policijom- 300 kuna-kriva skroz ja
Frizura- odlična
Printer popravljen- odlično
Gori mi lampica na Mišku- sutra opet na servisu

Tko kaže da se nekad neke stvari ne vrte u krug i u jednom danu. Raspoloženje čak vrlo dobro. Bez obzira na sve....

Odmorena, sređena s kojom dekom manje. Jučerašnja me šetnja opustila iako mi je bilo toliko poslije hladno da su me cijelu noć grijala dva popluna.
Jutro je naravno uvijek drugačije. Je sivo, ali ne i u meni.

Upravo se spremam na kavu, a uspjela sam srediti 70% dokumentacije. To pomalo mi ipak ide.

U loncu moje mame kuha se kisela repa s grahom. Obožavam to domaće zagorsko jelo. Cijeli stan fino miriši.

Poslije kave ću opet prošetati. Opuštaju me šetnje. Misli plove, a i rješavaju se mnogi problemi i dileme. Barem jedan sat žustrog hoda.

Htjela sam pisati o homo perfectusu iliti savršenom čovjeku. No ne danas, ne u ovo doba. Još malo provjeriti mail...I srijeda je tu.

Sapunica za sapunicom. Sad Dnevnik. Popodne jedan razgovor, realno dva. Kosa ipak uredno svezana. Čini mi se da bolje izgledam. Nešto je pozitivno u pogledu, a moguće je da upravo ova štrudla koju je mama malo prije ispekla mi je podigla raspoloženja. Probudila serotonin u meni.

Trebala sam čekati samo pola sata. No bijaše mi jako hladno i naprosto nisam mogla. Ovaj dan mi je cijeli jako hladno pa čak i sad u ovom momentu me prsti zebu.

Pročitala sam tri knjige u tri dana. Potpuni nadzor Baldaccia, Ljubavnu vezu Amande Quick i Kraljevstvo uspomena od Montefiore. Prije toga Staklaricu pa Amerikanku. Sutra ću opet u knjižnicu. Uhvatila me velika želja za čitanjem. I ne samo blogova....

Da zub je popravljen, ali upozorenje da se spremi 1200 kuna jer bi slijedeći put mogla trebati krunica. Još prije dvije i pol godina to je koštalo 100 eura. Cijene ipak idu gore. U industriji osmijeha.

Pospremam svaki dan po malo. Upravo se spremam još nešto malo posložiti. Nekako ide lakše. Pogotovo kad uspijevam odmoriti usred bijela dana po sat ili dva. Smanjila sam unos kofeina, ali i reducirala unos hrane. Osim štrudle večeras. Od jabuka.

Kako sam griješila sada ću malo prošetati. Uzeti psa i barem na sat prepustiti se razmišljanjima, a i nekim planovima. Moram priznati planiraju se neke stvari ovih dana. Iako zebe. Pomoći će šal i vunene rukavice. A pesek ionako ima puno dlake pa mu ne bu zima.

U zadnje vrijeme moram priznati da obavezno preko noći, a nekad i preko dana stišavam mobitele. Na svoju žalost imam ih dva, a ponekad je i jedan previše. Ako samo pogledam svoj ured gdje je telefon i fax, pa kad svo četvero zazvoni (dobro fax ide sam).....

Sad u ovo vrijeme jučer sam spavala snom pravednice. Sad ne mogu. Naravno u pitanju je je opet buka. Ponekad nema pomoći protiv nekih stvari i događaja ma koliko ja čeznula za mirom i za danas odradila svoj dio posla.

Polako pijem mineralnu. Doista polako. Opet slušam priču o svom crnom mačku. Zidovi ponekad su tanki kao da smo u Japanu. Kao da nije cigla nego flis papir. Nisam nešto ljuta radi cijele situacije, ali sam svjesna da mi je odmor u ovom trenutku više nego nužan. Kako bih mogla nastaviti dalje naravno.

Opet upada netko preko ICQ-a i opet uredno ignoriram....

Vrijeme je da se pokrijem preko glave i pokušam se isključiti na barem sat ili dva.

Doista je tako...I am turning off....

Kosa je teška. Nekako bez sjaja. Upropastili me blagdani, dani odricanja su preda mnom jer ipak karoserija je bitna u današnjem svijetu. Ovi su dani ispunjeni šetnjama, predstavama i knjigama. Registratori čekaju na hrpi. Vrijeme je za zaostatke.....

Mala sirena iako bajkovita bijaše prepuna krikova. Ja znam zašto je tome tako no sedam godišnjaku objasniti zašto sirene vrište....Nekako nepotrebno. Scenografija sjajna, gluma solidna...Sve skupa sasvim ok. Bijaše i neobavezan razgovor. Ipak su i nepoznati ljudi međusobno spremniji pričati na nekim mjestima.

A sada....I danas...Zubar...Ispala je jedna bijela plomba. A kako osmijeh odražava i stanje naših zubi, a ja ovaj ne želim izgubiti moraju se stvari odmah srediti. Njemu je danas prvi dan. Sretno!!!!!!

Planirala sam putovanje i gotovo ga platila kad sam pogledala na kalendar. To bješe pred dva dana. Sve sam otkazala. Jer....Danas sam ustala ranom zorom. Danas bi da je živ napunio 64 godine. No nije. Platili smo misu. Još u studenom. Onu ranu jer ona jedino bijaše slobodna. Ustali i otišli, pa otišli i na groblje. Zapalili svijeću i razgovarali o njemu, nama, obitelji (širi smisao) i otišli popiti piće. Nazdravili mu, računali koliko smo rata kredita otplatili. Kako ćemo dalje.

Konobar je jako simpa. Malo je prošaran sijedima, no navodno je jako mlad. Iskreno vrlo mi se sviđa. Ima nešto toplo u njegovom osmijehu, a i ljubaznost kao da mu je ...ne znam imam osjećaj da mu se sviđam. Možda umišljam, jer....pa da je istina..zar me ne bi pozvao van....

Sada se spremam u kazalište. Na Malu sirenu...U biti čekam da se spremi nećak. Ja sam odavno spremna....Jutros već od sedam.

Malo sam moral zastati u pisanju jer je posla bilo i previše, a nakon svega nije bilo inspiracije. Ma realno nju uvijek nađem, ali ovaj puta nije bilo volje, pa čak ni za čitanje ništa u Blogosferi.

U međuvremenu se desilo Mesićevo svjedočenje, koje se je istina odigralo prije osam godina, sada je kao javno. Što ne mogu i potvrditi jer ga ja osobno nisam vidjela.

Vidim da je Janica danas 4, a na cesti uobičajene gungule. Miško treba temeljito pranje, a to ću napraviti naravno sutra.

Pomalo ratujem s mlađim nećakom. Postoji nešto...Uglavno ja D. obožavam, ali ne u tjednu tj. dva kada se cijeli dan družim s Revizorima pa mi malo treba vremena da napunim baterije. I mira. A dijete od tri i pol godine teško da može biti mirno.

U biti..Kuća je podijeljena na dva stana. Brat s obitelji. Mama očuh i ja je druga obitelj. No kako se nećaci ne slažu baš međusobno, a kako i brat mora bjesomučno raditi (otpuštaju se ljudi, a očekuje se veća produktivnost), baka uskoči. I to na uštrb mog mira. Jučer je kap prelila čašu. D. je odigrao cijelu prestavu kad sam ja zatražila mir...Zvuk je išao od 0 decibela pa do 120 decibela. Djed na unukovoj strani, baka neutralna, brat se prenuo iz sna i objasnio da se D. doista ponekad i bezveze dere....

Uglavnom mir sam i dobila i tek u tom trenutku sam shvatila koliko je naporno mamama i zašto žene stalno odgađaju materinstvo. U ovakvo mirnom poslu kao što je računovodstvo postoje tako pakleni periodi, a i presija kod kuće je gotovo svima nemoguća.

Nervoza je poput najteže zarazne bolesti. Krene i samo ide s jedne na drugu osobu i začas je rat...i to uglavnom nepotreban....Ali...Tako je to u današnjem svijetu.

Nikome nije lako. Ni ženama niti mškarcima, niti onima solo, a ni onima u braku. No i sreće ima posvuda. Treba je stvoriti. Danas sam bila toliko ponosna što sam istina uz velike napore uspjela ipak ispoštovati rokove i što sam saznala puno informacija potrebne i za život i za posao. Neke činjenice me naprosto iznenađuju. No danas se nisam imala niti volje ni vremena čuditi. Tako je to. Bez čuđenja.

I kakav je to opet naslov. To je bila prva tema uz prvu jutarnju kavu. Koja je bila mirna. I fina i u odličnom društvu. A sada slijedi šetnja. Jest da je hladno, jest da je mrak, ali vrijeme je za zrak.

Dan...Izgubljen post. Drugi u dva dana. Sve nešto čekam. I čekam. I upravo ću zaleći.

Tek toliko u svoju obranu kosa se sjaji. Oko je bistro.

Da se ne izgubi. Za večeras dosta

...srneći paprikaš se je danas jeo....bilo je gušt ga pojesti...no gušteva ima i drugih...apsolutno...upravo i sada jedna čokolada od riže..kava s mlijekom (Nescafe)...

nije mi do gušteva...opet sunce, a ja radim li radim... po cijeli dan...i pišem...ponekad u vjetar...kao jučer...pišem sms-ove u vjetar....naporno je cijeli dan jer se cijeli dan razgovara i objašnjava i priprema...

sutra bi trebala završiti...a vjerujem da ću i danas popodne

vjerujem da ću skroz skroz bolje dane....

...i uvijek je netko prisutan...ne mogu biliviti...doista ne mogu biliviti u aroganciju nekih ljudi

Počelo je pospremanjem....Kancelarija je lijepa i čista. Jede se muffin. Prenijela stanja. Počinjem Novu i završavam Staru. Sunce. Organiziram si gablec....Iako je rano. I brzo u novi dan. Malo šetnje mi neće škoditi. I to je u planu.

....kava je dobro prošla. Bilo nas je troje. Kao što sam rekla Laprdava, Wolf i ja....Razne teme. Razni sadržaji i lijepi ambijent. Trebalo nas je biti više, no meni nije važno. Veselim se upoznavanju novih blogera. Iz dna duše.....

No neću u tome pisati već i o jednoj vijestici koju sam vidjela ovih dana.

Koliko sam razumjela postoji šansa da se doista i realizira warp pogon. Navodno da su pronađeni novi temelji fizike. Trenutno se provjeravaju formule...Fascinirana sam time. Ono što se zamišljalo, sanjalo naizgled je nadomak ruke.

S druge strane sam bila i jesam fascinirana tekstom o Hoto vilama. Stanari ni ne primjećuju da ih se nadzire. Stomatolog koji tamo otvara ambulantu kaže da mu se sviđa živjeti u prostoru pod nazdzor, poput bolnice, gdje je sve u redu. To što neki ljudi ne mogu smisliti bolnice i to je valjda u redu.

Red i red, kamere, warp i sve se uskovitlalo u mojoj glavi. Kamera doista ima posvuda. Po dućanima, bankomatima, shopping centrima....Svi imaju mobitele na snimanje. Svaka pa i najmanje nezgodna situacija može biti ovjekovječena pa i objavljena. Odmah sam zamislila sebe kako što ja znam kopam nos (neke su radnje nesvjesne) i netko to objavi javno. Znači li to da u svakom trenutku moramo biti svijesni, pristojni, našminkani, nasmijani, lijepi i što ja sve znam. Jer uvijek postoji mogućnost da smo fotografirani. Tj. točnije viđeni. I ne samo od slučajnog prolaznika.

Nekad davno u Večernjaku me je oduševljavala fotografija: kroki ulice..poneka fotka u kojima se akteri nisu namještali, a oslikavali su Zagreb i ugođaj. Dopala mi se nevinost tog trenutka, prekrasne fotke, mislim kao promatraču.

Ono što je nekad bila iznimka danas je pravilo. Ovjekovječenje trenutka je sveprisutno. I kao da se svi samim time i unatoč tome imaju potrebe pokazati, slikati, biti netko. Pogotovo sa doista slavnima, a i onima koji su kao slavni. Ne bi vjerovali, ali u životu jesam susrela neke poznate ljude (kao i svi), nikad nisam prva pristupila i nikad nisam zatražila autogram, a kamoli slikanje. A neke sam i osobno znala, ali nikad baš nikad nisam tražila zajedničku fotografiju. Nešto me je priječilo.

U biti jesam jednom. Na maturalcu sam se slikala pored ruskog vojnika koji je čuvao (nešto) u Pragu. No nekako tad i nikad više. Posjedujem doma krasne knjige prekrasnih fotografija.Ponekad gledam slike, a ponekad mi je bitan stih ili opis što je posrijedi.

Prije šesnaest godina ušla sam u jedan restoran u Saint Tropezu i sve je bilo puno slika slavnih osoba koje su tamo večerale. Mislim dođu jesti, a onda se kao slikaju za reklamu.

Neko veče u Khali je bila Severina. Na uzvik gle Severina nisam se potrudila niti okrenuti glavu. Ne zato što je ne volim ili cijenim ili ne pjevam njene pjesme. Nego zato što mislim da ona nije došla u Khalu da bi je ja uznemiravala svojim pogledom. Mislim ok Severina se tu došla zabavljati i veselo joj bilo. Tek toliko da kažem nisam gledala u pod, ali da bi je vidjela trebala sam dobro debelo istegnuti vrat. Što nisam. Ali jesam pogledala jednog zgodnog muškarca u bijeloj majici. Navodno neki bivši tenisač. Nemam pojma, ja koja znam dosta o sportu. Čak sam se i nasmiješila. Bio je u društvu, nije prišao, ali nisam mu darovala osmijeh jer je poznat nego zato što mi je bio simpa. Zbilja mi je bio simpa i darovala sam osmijeh prije nego što sam čula da je riječ o nekom "slavnom".

Jednom davnu jednu Novu Godinu frend je nabavio kameru i snimao. Znala sam da me se snima, ali pojma nisam imala da se tako ponašam. I koliko god bilo smiješno, a bilo je, meni je bilo neugodno. I to skroz.....Onda sam bila smiješna....A kad se slika upotpuni zvukom, pa sve karikirira....Monty Payton koji vjerujte meni nije bio smiješan masu puta. Bilo je genijalnih fora. No bilo je fora kad sam osjećala da su akteri osramoćeni, da su situacije pogubne i u meni je to izazivalo neugodu. Taj humor samo ponekad je bio za mene. I to vrlo rijetko.

Svuda oko nas milijuni informacija. Natuknice o neverbalnoj komunikaciji. Ako želite da Vam netko priđe, noge moraju biti u položaju 3, osmijeh B, glava nagnuta....Instrukcije za sretan život. Ako oko osječate iznutra bijelim sjenilom biti će veće. Doista će biti. Ako želite misteriozan pogled...šminka smokey eyes...

Kako je danas naglasila Laprdava ne čita više ženske časpopise jer je sve napisano, jer se ponavljaju. Poput tamnog laka, koji opet ulazi u modu, a kad sam ja kao šminkerica 1985 namazala nokte crnim lakom, bila sam glavna faca u gradu. Francusku manikuru, popularnu kod nas zadnje vrijeme, Engleskinje su nosile devedesitih, a Francuskinje, valjda otkad se izmislio lak za nokte....

A warp s početka priče....Još malo pa do Pegaza. Još malo pa do....Alfa centauri, koliko se sjećam najbliže zvijezde Suncu.
A sunce je sjalo....Da danas je sunce sjalo....i prsti klize....Da danas imam nešto za reći.

A što želim reći. Koliko god se veselim tehnološkom napretku, ponekad mi i vrlo nedostaje prirodnost. Običnost. Prostudušnost. I dobri vicevi. Kao i da su oni svi ispričani ili poslani sms. Stihovi mi se čine precijenjeni i samo dušu hranim dobrim pričama. Ne moraju biti niti istinite, niti svakodnevne, ne moraju biti dnevnici....I volim vijestice. Volim svoje bijele nokte....Jer zamislite....kroz neko vrijeme biti će moderni. I volim starije ljude. Volim i mlade, a i one male. Svi su mi danas imali nešto za reć. I sve sam slušala. I kava i kava skuhala. I puno naučila. Družila se. S dva pušača u jednoj kavani....Što bijaše lijep ovaj dan...

Shy Ball

...idem na kavu s Blogericama ili samo jednom....Zvala me Laprdava
....dan radan je gotov, a upravo ću se počastiti jednim sladoledom...

Doista je bio lijep dan, iako je sada pala noć....

Mnogo šale i pošalica....Osmijeha i priča....I posla...Mnogo mnogo posla.

Noga više ne boli. Nisam više ugruvana. Nimalo. Čak sam odmorena i dobre volje. Upravo sam saznala neke nove informacije. I dobro je što ih sada znam. Možda sam ih trebala znati ranije. No masu toga se ne može znati. I nismo specijalisti za sve. A možda bismo trebali biti...

Polako se ubrzalo, pa opet usporilo. Trebam informacije. Dajem informacije.

Polako i sigurno u ovom sunčanom danu. Danu kada bih na Jarun u šetnju. Radi se, ali i to će biti gotovo ovih dana. Još samo malo.

Lijep pozdrav,

Optimistic Ball

Popodne i Prodavačica. Izlazak kao takav dobar, film loš. Prespor i neiventivan. Jedina svijetla točka Claire Daines.
Cinestar prepun....Svi poludjeli za Kronikama...Mislim da ću morati pogledati :))))

Jutros...spavanje do beskraja. Mama se vratila s vikenda i onda šetnja s bratom i nećacima. S noge na nogu. Djeca su trčala, padala, a svi smo otišli u Nou popiti jedno piće.

Došli kući. Ručak by šogorica. Piletina i krumpir, malo kiselih krastavaca.
Razgovarala sam o njoj sa mnom.

Objasnila je. Sve je objasnila meni moja mama. Po običaju. Kad smo se razišle ja sam se tek preselila u Zaprešić. Ona je konobarila u Londonu, ja sam tu radila u Izvozu i putovala svijetom. Nekada su ona i njeni bili najbogatiji (tj. među najbogatijima u tom mjestu), a ona dan danas vozi Mercedes star 30 godina koji je kupio njen otac. Otišla je van, tata joj je platio college, magisterij (nije završila). Nije nikako se u Londonu uspjevala zaposliti u struci. Davne 1998 je konobarila.

Danas tvrdi ima svoju firmu. Vjerujem da da. No ista ne postoji na Internetu. Bar je Google ne izbacuje. Ni ona kao osoba ne postoji na Internetu, ni njena obitelj više ne postoji tu u telefonskom imeniku.
Iako i dalje prekrasna fizički, iako i dalje je dobrota u njenim očima, preuzela je teret obitelji nakon smrti oca na....

Upravo je nazvala...Moja prijateljica...Sestra je jako loše...Mora natrag. Ispričala se što ne može doći. Opet sam je pozvala, i ne samo radi dara. Radi mnogo, mnogo stvari.

Moram ga nazvati. Pitati ću ga. Doista ću ga pitati.

....teta fulala livadu....teta danas na Sljemenu nije našla sanjkalište (a bila tamo jučer-toliko o ženskom snalaženju)...išla sam još s bratom i mlađim nećakom....previše nervoze (prerazličiti smo brati-on bez energije i ja prepuna energije)...spustili se jednom...ugruvali se...boli me noga....rasčupana maksimalno

prijateljica je otkazala...spava tj. to je bilo napisano u sms....kao razlog nedolaska

neću više joj slati sms-ove, pozivati, dar sam danas kupila i neću ga poslati...nema smisla.niti ću pisati mailove...čovjek ipak možda treba prepoznati kad je gotovo.

u njenoj glavi ona je vjerojatno završila sa mnom, previše se možda godina ispriječilo između nas...sigurno je imala razloga za nekonktaktiranje cijelog bivšeg društva. kojih ne znam, ali znam da nije do mene, ovaj puta nije....pružila sam ruku, dobila naušnice...a tražila barem malo više od poznanstva...

London nije Zg i Zg ne može pružiti što može London, niti London može pružiti što može Zg.
...........................
Još jedan lijep sniježni dan, odmorena i nasmijana, s namjerom malo mirovanja (noga boli)..malo usporavanja...i malo čitanja...ovaj puta ne blogova nego knjiga i novina.

Vrijeme se vratiti ne može, tuđi se razlozi shvatiti ne mogu :)))) a ja obožavam čitati...Pogotovo dobro knjige, a i ne manje dobre.
.........................
Dar je u Mišku. Kako je nepokvarljv jer je knjiga u pitanju čekati će je....Ako ga i kada bude htjela....
......................

Nećak čeka svoj red na računalu....ode ja...

Pusa svima

Injured Ball

Imala sam plan....Rezervirala sam na mjestu u the Japanskom restoranu, no ona je isto imala svoj Plan. Ona je Ovan. Ja sam Blizanac. Rekla samo joj svoj plan, ona ne slušajući odmah izložila svoj i naravno bilo je po njenom. Jer tako je uvijek bilo. Otkazala sam restoran.

Našle smo se u Khali. Kasnila je naravno. Htjela sam joj nešto pokloniti i računala da je otvorena knjižara u Kaptol centru. Nije, jer danas je praznik. Propust veliki s moje strane. Ona je meni nakon sedam godina neviđanja ili šest (nisam više sigurna) poklonila naušnice.

Bila je smeđa, sad je plava. U duši ista. Tražila se je sve ove godine jer to je bio razlog zašto za naše prijateljstvo nije bilo mjesta. A dobro, razlozi su razlozi, ali ako i zaboraviš ponekog namjerno možda pokoja razglednica ipak bi bila najava doći ću kad budem spremna.

Pričali smo. Sestra joj je loše. Bila je večeras s nama. Bilo je očito da je uzdrmana. Nažalost schizofrenija je u pitanju koju su one odlučile i liječe akupunkturom. Ne razumijem se koliko je tretman dobar ili loš, ali večeras je sestra bila jako loše. Pomaknuta, na rubu suza. Kako sam ipak hodala s psihijatrom i to malo duže, meni je logičan prijedlog bio da uzme koju tabletu koju joj je psihijatar prepisao. Bar do povratka tom čovjeku koji je liječi akupunkturom....

Ne preferiram zapadnu medicinu u odnosu na možda istočnu. Dok se ne šteti ok, sve je u redu, ali večeras nije bilo ok, a istočna medicina je bila daleko. Zašto onda ne zapadnu. Zašto bi jedna isključivala drugu. Bar na par dana.

Ona je ostala ista. Nevjerojatno koliko i nakon sedam godina razmišljamo jednako iako je kako je to ona rekla svaka bila na svom putu.

Pomislili bi da je bilo zabavno. Naravno da nije. Khala je puna ljudi bila večeras, a pošto nas četiri, bila joj je i sestrična i nitko nije poznao, naravno da nam nitko nije prišao ili ne daj Bože nas oslovio. Sjedile smo točno tri sata udubljene u svoje teme.

Tek toliko o toj frendici je da je prekrasna. Sestrična je isto prekrasna, a ja sam bila Razbarušena. Produžile su u Kvak, ja doma jer sutra u osam je ustajanje i opet sanjkanje. Ovaj puta brat i ja i oba nećaka. Noge mi bride, ali veselim se.

Pozvala sam ih da dođu u posjetu u pet popodne danas. Bilo je nećkanja. Kao nismo sigurne. Ide već za koji dan za London. No kao doći će u nedjelju možda.

I naušnice su lijepe, vjerojatno srebrne s kamenom, vjerojatno cirkon, a možda i dijamant i bijelo zlato. Nisam pitala. U biti sad ih promatram. Nisu ni jednake. U jednom se kamenu svjetlo lomi na jedan način, u drugom na drugi. Čak su i nepravilne. Imaju neki broj IE 0805 377-257, znam da brojevi puno znače glede nakita, (ne znam što, ali znam da nešto označavaju tako da možda jest u pitanju vrijedna stvar), ali sama izrada je loša ili to tako mora biti.

U ovom momentu jasno Vam je valjda da ne pričam o naušnicama (iako jesam njih opisivala), nego o nama dvjema. O našem prijateljstvu. O dva svijeta, o dvije jedinke od kojih je u jednom momentu jedna se prestala javljati, a druga poslala Božićnu čestitku. Ne da bi dobila naušnice nego da bi samo na tren vratila djelić tog prijateljstva. No Loptica je ponovo dobila istinu.....

Bojim se da sam večeras sve i zauvijek upropastila. Jer sam bila ja. Ova sada, ova koju me čitate i ujutro i popodne i noćas. Njena prijateljica, uvijek i zauvijek, jer neke su ljubavi neuništive, bar u meni. No ja, baš kako je primijetila nevjerojatno sam duge kose. Nije joj se nadala. U biti nije se niti meni nadala. Jer ja nisam ona od prije dvadeset pet, a ni ona prije sedam godina...Ja sam ja Loptica....Ova od danas i sada...

Žao mi je što nisam pripremila poklon, a mislila sam kupiti knjigu Povjesničarka, no ne mislih na vrijeme. Tu sam pogriješila. Možda bi bila drugačija da sam pripremila znak pažnje. Jesam večer u Japanskom restoranu. Nikad nisam mislila da se prijateljstvo mjeri knjigom, parfemom, naušnicama. No možda griješim.

No u pravu je u jednoj stvari. Jer da smo isto veče provele u Londonu došao bi još tko god za stol. Pa bi onda stvari bile jednostavnije. Ovako smo se suočile jedna s drugom. Ona s naušnicama, a ja samo s jednom Božićnom čestitkom odaslanom na staru kućnu adresu prije nekoliko tjedana.

Mislim da je vrijeme za spavanje. Sutra ludujem na snijegu i negdje u dubini svoje duše, nadam se da će mi stići doma u posjetu. Nadam se da sam ipak večaras stvari krivo vidjela i nadam se da zna da u meni ima vječnog prijatelja....

Verry irrestible on. Frizura pomalo nemarna. Kako je na Sljemenu sipio snijeg, a kapa mi je bila premala, kosa mi se nokovrčala...U biti mi je u valovima, kao da sam bila na bazenu. No vesela je i nekako vrlo "mlada".
Naušnice, tirkizne srebrne su na ušima. Ona maskara koja produžuje trepavice je tkđ. na okama.

Idem za par minuta. Idem dobre volje i otvorena srca.

I nogu punih masnica....E sanjkanje i tete....

No pitam se, iako se osmijehujem što će reći i kako će to izgledati. Susret negdašnjih najboljih prijateljica...

I da Vam još malo šapnem...Ma drugi puta ;)))))

Rano ustala, sve je bilo spremno. Za avanuturu mene i nećaka. Natrpali smo ruksak ektra odjeće i već u 8.30 krenuli na sanjakanje.

Zaprešić je na ravnici i nema dobrih mjesta za sanjakanje, a Sljeme jutro bijaše pravo mjesto. A on. Do sada nikad nije bio na sanjkanju, ne onom pravom kad se spuštaš niz padinu i letiš preko hupsera.

U stvari nikad nije bio na planini. I dok je Miško vijugao planinskom cestom, bilo je Teta što ako padnemo u ponor. A. teta pazi. Imamo dobre gume, a i cesta je očišćena.

Parkirali pred Tomislavcem i jurnuli na sam vrh tj. tražiti gdje se to sanjka.
Prvo smo se spuštali Bijelim spustom, policajac nas je upozorio da je to preopasno, a onda smo pronašli svoje fellow sanjkaše. I spuštali se dobra dva sata. Ja sam bila mokra ko miš, on je bio mokar ko miš, a cijelo vrijeme Teta Teta i smijeh do maksimuma. Bilo mu je malo teško vući sanjke uzbrdo. Ja nisam mogla jer sam imala ruksak, a i onaj tko se sanjka mora podnijeti dio napora :))))

I na kraju smo se vraćali prema Tomislavcu. Hodao je četveronoške. Jadničak nije imao atom snage, ali malo po malo stigli smo do Zlatnog medvjeda, presvukla ga i naručili grah i kobasice, nešto za piti dok mu se jakna sušila. I bje veselo. Kako to već je po planinarskim domovima. A onda je dijete skroz klonulo, otišli smo kod auta, vrlo usrećili neke ljude slobodnim parking mjestom, i put Zaprešića. Onako ciljala sam doma i spustili smo se s Lukšića, na Sveti Duh, Črnomerec i pravac roza kućica.

Noge su mi se smrzle, umorna do beskraja, strovalila se...No umor i srea bijahu preveliki. Nazvala frendicu. Izlazim večeras s Zg Zlatnom mladeži, a iskreno htjela sam samo s njom popričati jedan sat ili dva uz neku večeru.

No...petak je...imam još dosta vremena da se odmorim...i ne mogu mi danas sve želje biti uslišane...

Aunt ball

Bojim se da je cijeli dan obilježila ljutnja. I ne sviđa mi se to uopće. Mislim ljutiti se. Zato se valjda ja rijetko i ljutim. Iako znam povisiti glas. Jer promjena intonacije je dio mene.

Imam frizuru. Iako ne idem nikuda, a sutra na sanjkanje. Mislim trebala sam ići. Jel frendica je došla, no ona danas ima sastanak s klijentima. Ma koga ona nasmijava. Ja sam u poslu tj. poslovna žena godinama, sram me priznati trinaest godina i nikada se ne ide na poslovne večere uoči praznika.
Mislim jasno mi je da ide s nekim drugim van i da ja nisam najvažnija nakon šest godina neviđanja, ne na moju inicijativu, ali zar je doista morala smisliti tako loš izgovor. A ako je danas dogovorila naveče poslovni sastanak onda joj defitivno manjka poslovne kulture. Poslovna večera uoči blagdana ili petak naveče....Manjak profesionalnosti maksimalan.

Poslala sam poruku i frendovima...not available...No nije mi krivo. Uopće. Na televiziji je dobra serija, ja blogam, a umor me lagano svladava. Ljutina prolazi. No najgore mi je što sam opet s mamom bila u klinču.

Ne želi vidjeti neke stvari. I tvrdoglavo se drži svojih stajališta koja su skroz u neredu.

No danas je krivnja u meni. Na sve strane sam digla frku. Obično sam fina i ljubazna, a ako netko ne želi riješiti tj. napraviti svoj posao ja nađem unutar te institucije ili poduzeća osobu koja je susretljiva i koja posao radi.

Naime posao rade ljudi. Ne roboti, nego ljudi. A ljudi koji se prebrzo popnu na stepenice i previsoko polete doista znaju biti bezobrazni skroz. I skroz neposlovni.

Što se desilo. Revizorima je bila potrebna potvrda banke, zahtjev poslan 21.12.2005. Jučer zvala osobnu bankaricu tri puta i nijednom se nije javila. Danas sam nazvala i kad sam saznala da dotične nema na poslu i da ne mogu dobiti potvrdu ...nazvala naravno osobu koja u banci cijelo vrijeme radi njen posao. I on mi je dao broj mobitela. Nazvala sam je s telefona te firme (vjerujte velik im je klijent), nije se javila. Nazvala sam je sa svog mobilnog....nije se javila....Ja sam se požalila financijskoj direktorici koja je stranac da ta osobna bankarica se ne javlja i ne šljivi nas po običaju ni pet posto i da želim da se pošalje mail njenom direktoru, o tome da smo nezadovoljni konkretno njom i da po ne znam koji put nije napravila posao.
Uglavnom strankinji se javila odmah potvrda je stigla u roku pola sata. Znači hrvatski mobitel za domaće bankare vrijedi ništa, a strani je svetinja.
Ma sramota generalna. Žena je Hrvatica, radi za strance, pa joj je valjda normalno da skače na njihov mig. Na hrvatski...ma ko me šljivi. Totalno neposlovno jer i za strance u hrvatskoj rade Hrvati...

A kad me još nazvala popodne da nju baš briga za mail, i da to nije fer od mene jer ona ni ne zna tko sam ja. Mislim tražila me maltene JMBG, a by the way Potvrda je bila kriva.
Tj. banka se zabunila za cca 10000 Kn u korist mog klijenta.
Ovaj put sam dobila odobrenje za mail, i naravno poslala ga. I na njenog šefa, što mi se odmah vratilo tj. da je čovjek na godišnjem.

Inače ta banka....šalje devizne izvode putem pošte. A kako ja moram o stanju na računu izvijestiti do 4. principala, pošta mi stigne 5. oni mi pripišu kamatu i ja pošaljem krivi izvještaj. Što je još gore, nisam jednom pisala da nam faxaju izvod, mailaju i ta dotična bankarica od 27 godina mi kaže da za njeke stvari treba vremena. Mislim ako je s 27 nesposobna pokrenuti promjene pa kad će ih pokrenuti. Mislim žena je s 27 osobna bankarica velih klijenata, daleko je dogurala, ali nema pristojnosti uzvratiti poziv. Najobičniji poziv. Nema pristojnosti, odgovoriti na mail. Jer prije par mjeseci sam joj poslala. Sa zahtjevom da nešto napravi i naravno nikad mi nije ništa odgovorila. I nema snage ni poslovnosti promjeniti nešto što je zaista loše u njenoj banci.

Mislim i ovi revizori nemaju više od 27. Zamolila sam da završimo u 17, završilo se u 18 h. Zamolila ih da dođu u 9h, došli u 8.30h. Zar nitko te mlade ljude nije naučio da je užasno poslovno nekulturno doći poslovnom partneru prije vremena. Ako dođeš prije, odi u kafić i popij kavu. I dođi na vrijeme ili pet minuta poslije. Nikad nikome u , a ni privatno prije vremena, jer ga možeš naći u vrlo nezgodnom trenutku. Niti je poslovno, niti je pristojno. Defitinitvno neposlovno.

I naravno uvijek se smjenjuju ljudi. Onak ih rotiraju. Prvo objašnjavaš jednom, pa drugom, pa trećem, pa četvrtom, pa im treba tvoj printer, pa tvoj mail, pa tvoje računalo, pa zovu s krivog telefona, pa na dan popuše i prosjede dva sata po čik pauzama, a mene zadrže jedan sat i ja ...umjesto da sam u 17.30 kod frizera sam u 18.30 što je i frizerkama problem. No ja se ispričam i najavim, ali i to je neposlovno. I to skroz. Od mene...Jer i frizerke si trebaju rasporediti posao. I njima je praznik. No rade do 20 i ja sam bila gotovo u 19.53 i naravno da im se mušterija ušetala u 19.45 po frizuru, duga kosa, trudnica....Uzele je. Naravno da se u 19.52 ušetao muškarac na šišanje i rekao da još ga malo pričekaju jer mora popiti pivicu...Ma užasno nepristojno.

Užasavao me bivši. Onaj iz shoppinga. Ušao je minutu prije zatvaranja u apoteku i onda naveliko i naopširno o proivodima, ne znam čemu i završio pola sata nakon radnog vremena. Jest s povećom kupovinom. Kao to je njoj posao. Ma jel je. Kao plaćena je...Ma jel je...Mislim prodavačica ako ima 2500 kun plaću mora na poslu ostati barem još neko vrijeme da prebroji novce i zaključi kasu, zar je doista pristojno se ponašati na taj način. Kad ćemo se naučiti cijeniti svoje i tuđe vrijeme. Mislim i obaviti stari u nečije radno vrijeme. I poštovati to radno vrijeme. I poštovati ljude koji rade i respektirati i tuđe aparate za kavu, šalice ili ne znam što.

Ono što me sekira što mnogo ljudi nema kulture niti oprati za sobom svoju šalicu za kavu.

I by the way u tu veliku firmu čistačica nije došla tri tjedna jer joj se zaboravilo reći. Tri tjedna radim ko manijak ja koja nisam dio te firme (mislim plate me), ljudi se igraju na računalu, razgovaraju privatno sa sinom i mužem deset puta na dan, ali da bi se pozvala čistačica, da bi direktor rekao tajnici radi svoj posao....

Opis radnog mjesta...Tko te pita...U pitanju je pristojnost...I poslovnost. Ako si zadužen za nabavu napitaka, pobrini se da isto i napraviš ne kad ih nema nego vodi računa o zalihi. I please ljudi. Perite za sobom šalice. Ne kad ste gosti, ali kad negdje radite. Ma perite šalice. Pa bili muški ili ženski. Perite ih skroz. I u tome se vidi vaša poslovnost.

A sada sam se ispuhala...sve sam rekla...možda sam u krivu...mislim recite mi...no frks...recite mi gdje sam točno u krivu u ovom postu....

Revizori me dočekali....A lijepo im rekla da dolazim u 9, došla deset minuta ranije, ali oni došla pola sata ranije. Tajnica im se nije sjetila ni kavu ponuditi, a jučer...je zaboravljeno.

U ovih 45 minuta, obavila sedam poziva, napisala dva maila i sad je vrijeme da prijeđem na Novu godinu i da napravim PDV obrazac. Još da nazovem bankare koji su nedostupni. Po lijepom običaju. To jest i ne tako lijepom.

Prijateljica je došla, sutra smo dogovorile izlazak, a danas sam već dogovorila frizuru.

Sutra idem na sanjkanje. Danas se kupuju sanjke, ski odijelo za nećaka, meni posuđuju knjige, kupuju registratori, papiri, sredstvo za čišćenje Moebelstofa (ovo ne radim ja, ali nadam se da se ovaj put mogu sloniti), a danas radim PDV za dvanaesti i PDV-K i idem nešto prvo ispitati.

A kao prvo osobnu bankaricu, koja se ne udostoji odgovoriti na pozive čekati će pismena pritužba kod njenog šefa, jer mi je žene stvarno dosta. Ne odgovara na mailove, na pozive, ne daje potvrde, ništa apsolutno ništa i mislim da ide pismena pritužba.

Kao i Citroenu. Za Miška.Jer je pod garancijom i ja ne želim takve probleme. Naprosto mi ne trebaju.

Stvarno me je teško naljutiti, ali ovaj put sam i previše ljuta da ne bi reagirala.

Nakon punih 12 i pol sati rada završila sam s poslom. Stanje krepana.... Ja bi masažu.....

Svega par stvari i naizgled malo, ali napravila sam u stvari danas jako puno. Stvari se moraju završiti i meni nije jednostavno kako sam to predmijevala jučer. Sada još moram napisati neke potvrde, a polako i odložiti neke stvari. Dan je počeo takvom jurnjavom da sam se našminkala tek u 13 sati i sad tek pijem drugu kavu.
Moram poslati par sms-ova. A mora se i mnogo toga drugoga napraviti.
Kao prvo moram pročitati RRIF i to u detalje i tome ću se posvetiti narednih nekoliko sati, a onda moram pričekati da support završi s još nekim korekcijama i poslati mai. Vrlo važan i čeka ga se skroz.

Ponosna sam na sebe što sam prokljuvila aparat za kavu i sad pijem fini Illy cafe s malo mlijeka.

I malo vode i to obične.

Miško jest bio na servisu, ali opet krivo pokazuje gorivo i mislim da će slijedeća pritužba biti pismena. Jer mi je dosta. Iako u žurbi kako je pokazao da je na rezervi otišla sam na benzinsku i vidjela da je ostala dobra trećina rezervoara. Kao u pitanju je BOBINA. Molim muški blogovski svijet da mi objasni u čemu je riječ jer ja nemam pojma. Majka sugerira, da malo više radim i zaradim ove godine, otplatim ga i uzmem nešto novo, jer ako auto me nastavi zafrkavati ovim tempom tko zna što će biti.

Ma mislim da bi im mogla poslati i fax, glede cijele situacije, jer imam osjećaj da je mene netko tu dobro debelo prevario. Tj. da se kaže da se popravilo, a realno se ne napravi ništa osim što se resetira računalo od auta.

Sve ja razumijem i da puno se vozim i da postoji javni prijevoz. No svatko tko jednom kupi auto i vozi ga teško se privikne na javni prijevoz ponovo. Ja stanujem u Zaprešiću i vlakom je to pola sata do Centra metropole, ali činjenično je stanje da su vlakovi u špici prepuni, da idu prerijetko i da, mislim grozno će ovo zazvučati, ali dobar dio naših sugrađana nije čuo za sapun i vodu. A kako ih preko 50% i puši, evo ti krasnih miomirisa u javnom prijevozu. Mislim nemam ništa protiv pušača, jer i sama sam godinama bila pripadnik te grupacije. Sve mi ih je nešto žao jer su malo po malo postali društveno nepoželjna skupina kojima je uskraćena osnovna ljudska prava. Ne možeš se zaposliti ako si pušač, ne možeš na masu mjesta i zapaliti iako ima mnogo mjesta gdje se uredbe Zakona maksimalno ignoriraju.

Već je srijeda, odvalila pola dana i mora se nastaviti. Kava je pri kraju. Upravo idem još po čašu vode. ...ladne....polako naprijed...ali doista polako...

Prvo se nisam mogla ustati, a onda sam krenula tako brzo da ni jutarnji blog nisam stigla otkucati. Sad čekam pizzu i tipkam ljuta ka pas. Ma nisam uopće, nego me šokira koliko od naigled malo posla nastane cijela hrpetina. Ma nije to ništa strašno, tu su mi revizori, a moram i opet odgovarati na pitanja i potpitanja, a i napraviti dosta toga tj. dosta stvari objasniti, razložiti i tako.

Pizza je stigla i kuckam jednom rukom. Do malo kasnije...

Mali ispravci, završna knjiženja...predmijevam sutra, ispunjenje pd obrasca, i inih papira predmijevam prekosutra, prebacivanje u 2006 i jedan, najvažniji klijent je završen.

Ni samoj mi nije jasno kako sam to uspjela. No da danas nisam bila odmorna i uporna teško da bi se mogla radovati današnjoj večeri.

Oči mi bride, pokušala skinuti leće, što za sada ne ide i odlučila pisati blog.
Naravno otkazana mi je kava, no sutra je najbolja prijateljica iz djetinjstva ovdje i veselim se tulumarenju. Veselim se veselju. Doista računam na nju, iako možda ne bi trebala...

Doma me dočekali penzionerski razgovori. Tako Mirovinsko tvrdi da je Parkinsonova bolest profesionalna bolest te da čovjek koji uz to ima i bolestan kuk i 100% tjelesnu invalidnost nema pravo na nikakvu naknadu.
Ne tako davno sam pisala kako branitelj nema pravo na nikakvu naknadu jer je u krivo vrijeme otišao u mirovinu i nakon 35 godine staža ima prava na 1000 kuna.

Znači dnevno 33,33 kune, za plin, režije, hranu...znači živi s 5 dolara na dan u Hrvatskoj....

Na televiziji glupa sapunica...u kojoj su junakinje glavna ili sporedna lica reklamnih kampanja. Znate onih kojim nam peru mozgove...Mislim na kampanje. S Ornelom ostvarite snove...Ma mož misliti. Nisam čula za komada koji se zove Ornel :))))

I sapunica koje nam peru mozgove....A moram ti nešto reć....A mislim...

Mama kao sol na ranu...Moja mama to ne bi nikada...

Tako je volim. I kad vodi penzionerske bitke. Znate ona piše žalbe, ja ih prepisujem. E da znate kakva je to literatura. Mirovinsko na svaku odgovara....

A i nekad neki drugi. Bila pravi sindikalac. Dizala štrajkove, a i ja ću uskoro na odmor. Veliki odmor. Odmor od puno knjiga i šetnji. Šetnjih uz padine neke planine. Ili obalu nemirnog mora.

Sivo je. Veselilo se je jučer. Zagrepčani (neki) pate za crnim Beograđankama. Sprema se proslava Nove ovaj puta u Beogradu. Tako je bar bilo dok ja nisam otišla. A morala sam ranije otići jer posao ne pita.
Nešto sam napravila.Društvo bijaše veselo. Ne ponedjeljkovito veselo, nego recimo petkovito veselo.Bila sam naravno partybreakerica jer mora se i raditi. A kao što rekoh gužva mi je....

U biti tek sam se zahuktala. Tu je već druga kava. Mobitel već zvoni kao lud.

Lijep Vam pozdrav. Možda uz koju kavu kasnije bude kakav smisleniji i opširniji post.

Iako bi ja voljela da ovo bude čisto tekst o poslu, bojim se da je isto nemoguće. Radi se završni punom parom i to skroz. Rok je vrlo kratak, nervoze više ni nema. Danas se knjižio lavovski dio posla, a i rađene su neke kombinacije. Sutra stiže pomoć i sve će se razriješiti. No neke stvari se nisu mogle riješiti, djelomično i mojom krivnjom. Mea culpa, mea maxima culpa. Odlagala sam dokumentaciju zadnjih deset minuta, prije toga unosile stvari za plaćanje, a još bi se trebale knjižiti tečajne razlike. Polako, sutra se ipak pripremam na radni dan od dvanaest sati. Ako treba i više, dok se stvari ne zgotove. Danas moram u miru pročitati stručnu literaturu jer izmjena uvijek ima, a u tijeku se mora biti. Pogotovo sad kad već moram završiti godinu jednog poslovnog partnera.

Mama je konačno dobila nalaze. Nisu baš b.o., ali nije naručena za operaciju, a slijedeća kontrola je za četiri mjeseca. Vrlo je relativno da li je to dobro ili loše. No za mene je u ovom trenutku odlično. Prekinuo se začarani krug straha, otkad je počela ići po pregledima. A to traje. Počelo je s bubrezima, dojkom, upalom pluća.

Loše je noćas sanjala, a i sama je priznala da već mjesecima je nervozna preko svake mjere, a ja sam morala priznati da isti problem pomalo muči i mene. Možda ne na taj način. Češće se isključim, češće se povučem i najčešće čitam i pročitam nešto od lijepe literature.

Glede samovanja, usamljenosti i nekih drugih stvari koje vrlo često mi pobjegnu između redaka. Kao što sam rekla često su moji tekstovi reakcija na neku pojavu i na nešto što se ne događa samo meni. Netko vrlo pametan se danas usporedio s Don Quijotom.

Blog, a svi predmijevaju da je riječ o dnevniku je mjesto gdje se svoje razmišljanje iznosi u javnost. Pa čitalo nas dvasedet ljudi, tisuće ili ne znam koji broj. I vjerujte nije nužno dnevnik. Iako ovaj blog često i je zabilješka jednog dana, i zabilješka o mojoj duši u tom danu.

Prsti ravnomjerno kuckaju. Ono što sam željela reći sam rekla za danas. Tko ipak zna. Svi smo mi, pa i ja kao u nekom ubrzanom filmu. Događaji, ljudi nam dolaze sa svih strana i nevjerojatnom brzinom.
Snijeg se polako topi, dan je sve duži. Još samo malo i evo nam proljeća na vratima iako je tek sredina zime. Mijena jest stalna, a ljudski problemi, tuge i veselja su univerzalni. Obitelj je stablo života, ali prijatelji su poput prekrasnih cvjetova na voćkama u proljeće. Onaj konačan začin životu i nukleus jednog dana jedne drukčije obitelji. Blog je obitelj svoje vrste. Ima nas mnogo, pišemo različito, osobno i neosobno, različiti su nam motivi, no kad se i ako se podvuče crta, ako se samo jedna riječ izvuče iz konteksta samo ponekad se vidi i jesmo poput Novogodišnje pjesme u crno-bijelom svijetu.

Polako u sumrak dana....

Sunset Ball

Pojurila sam jutros brzinom svjetlosti. U pogonu zadnjih sat i pol. Mali predah i malo kave. I poneko promišljanje. Zašto ponekad ljude toliko ljuti bezazlena čestitka. Sretna Nova. Mislim to je kao da Vas naljuti nečiji Dobar dan.

Mislim hodate po svom gradu satima, danima, tjednima, mjesecima i zamislite da Vam nitko ne kaže Dobar dan. Da Vam nitko ne kaže te dvije jednostavne riječi. Pa čak i ako ste stranac.

U novogodišnjoj noći, par se ljudi zaustavilo i s najvećim osmijehom čestitalo Novu. Potpuni stranci, a opet veselo i drago pri srcu. Pitam se zašto ljudima se mora biti po volji da bi se izrekao običan pozdrav, pružila desnica ili darovao osmijeh.

Za Novu sam ja osobno dobila mnogo čestitiku ljudi koji su me u jednom razdoblju čak i ozbiljno naljutili, rastužili ili razočarali. Međutim. Nova je. Pa bar na jedan dan zašto među nama ne može prevladati dobra volja i oprost. Zašto umjesto vrijeđanja se ne može reći Hvala i Tebi isto. Nitko si neće pri tome ništa umisliti. Riječ je samo o pristojnosti. I malo dobro volje.

Kao kad ti netko kaže...Imaš pametne oči....A ti samo hvala. Iako je neka namjera postojala iza toga komplimenta. Ali to je tako lijep kompliment da je nekako van pameti ne reći hvala.

Sve se mjeri. Ja sam napravio to i to, ja sam takva i takva, zaslužujem to i to....Imamo prava, želimo svoja prava, no obveze (ne mislim na radne ili poslovne) se izbjegavaju. Obveze prema strancu namjerniku.

Jednom davno u Hrvatskoj bijaše veliko nevrijeme. Moj prijatelj i njegov bolesni sin su se vraćali za Dalmaciju. Olujno bijaše more, i oni nisu mogli na svoj otok. Bijaše hladno, mračno i bijaše Badnjak. No konak su morali platiti iako ne bijahu krivi što su ostali na putu i što nisu bili krivi.....što nisu imali gdje spavati.... Koliko daleko doseže želja za zaradom i koliko je daleko od nas ona osnovna ljubaznost prema strancu namjerniku koji s vremena na vrijeme uđe u naš život ili naš svijet. Ako nam je teško reći Sretna Nova, ako se zgražamo kako nam je neki poznati mogao zaželiti Sretan Božić zato što nas jednostavno nije izbrisao jer je to svakako zaslužio, ako nam je teško reći Dobar dan, ako nam je teško podignuti glavu pogledati svijet oko sebe i koračati uspravno pa gdje je naš bitak.

Ne tako davno napisala sam post o ženi za koju sam htjela da mi postane prijateljica. Pozvala sam je dva puta na kavu, bez obaveze, kavu koju bih naravno ja platila i uvijek i uvijek i uvijek i jurba i žurba. Sad je bolesna i čestitati joj Novu. Nadam se samo da je neću naljutiti.

A iz Londona nakon šest godina stiže netko tko mi bijaše vrlo drag. Nadam se da si nećemo zaboraviti reći Dobar dan i da ćemo si imati što reći nakon toga Dobar dan. Vrijeme ide, a mi Quo vadis Mundo.

Prvo i osnovno, dočekao me je danas kad sam konačno ustala tako ružan komentar da izgleda da i u Novoj se neke stvari ne mijenjaju.

Nazvana sam seljankom. Komentar je obrisan iz principa jer ovo je ipak moj blog, no odgovoriti ću Crnoj kraljici. Da zamisli, potječem sa sela. Da zamisli rodila sam se u Zagrebu i da jesam u Zaprešiću koji je za Vas koji niste tu nikad bili jedno obično malo selo. Je ili nije, neću ulaziti u polemike. Tu imam neke predobre prijatelje, tu je moj dom, a mentalitet seljaka je nekako meni bio ipak iznad mentaliteta građana. Mislim isključivo na pojam seljačke mudrosti.

Pa su tako ovoj jučer seljanki pokušali oteti torbicu. Lopov je dobio ne jednom po glavi, a ja Loptica zadržala torbicu i sve u njoj. Da sam profinjena dama vjerojatno se od napada na osobnost ne bi branila. No jesam. Ipak je to seljačka krv i moje je moje.

A s druge stvari postoje i neke druge stvari koje su skroz moje. Upisala sam na fakultet koji sam htjela (a što ćeš zdrava seljačka pamet), završila, pošteno radim već od 15 godine, uvijek s kunom u džepu, a po noktima, odjeći i frizuri nikad se ne bi reklo da sam iz sela. Možda onog globalnog.

Fenomenalno je kad se vrijeđa, onda ne postoji ni link do tog bloga, naime Crna kraljica je vrlo negativan lik Zagorkinih romana i što se žena za mene namjeri ja nemam skroz pojma. No ne postoji uradak koji bi bio podložan kritici ili pohvali. Tko tebe kamenom ti njega kruhom....

A sad idem pisati sms-ove. Dogovoriti kino. Jer sve više vidim real je life real life. A Nova, Nova je lijepa prilika da se podružimo i nasmijemo, proširimo horizonte i upoznamo draga nam lica. Popijemo piće i darujemo osmijeha i beskrajno čekamo na red u toaletu.

I sorry što juče nisam stigla na party...No ipak se idem osobno ispričati. Jer je takav red.