Rano ustala, sve je bilo spremno. Za avanuturu mene i nećaka. Natrpali smo ruksak ektra odjeće i već u 8.30 krenuli na sanjakanje.

Zaprešić je na ravnici i nema dobrih mjesta za sanjakanje, a Sljeme jutro bijaše pravo mjesto. A on. Do sada nikad nije bio na sanjkanju, ne onom pravom kad se spuštaš niz padinu i letiš preko hupsera.

U stvari nikad nije bio na planini. I dok je Miško vijugao planinskom cestom, bilo je Teta što ako padnemo u ponor. A. teta pazi. Imamo dobre gume, a i cesta je očišćena.

Parkirali pred Tomislavcem i jurnuli na sam vrh tj. tražiti gdje se to sanjka.
Prvo smo se spuštali Bijelim spustom, policajac nas je upozorio da je to preopasno, a onda smo pronašli svoje fellow sanjkaše. I spuštali se dobra dva sata. Ja sam bila mokra ko miš, on je bio mokar ko miš, a cijelo vrijeme Teta Teta i smijeh do maksimuma. Bilo mu je malo teško vući sanjke uzbrdo. Ja nisam mogla jer sam imala ruksak, a i onaj tko se sanjka mora podnijeti dio napora :))))

I na kraju smo se vraćali prema Tomislavcu. Hodao je četveronoške. Jadničak nije imao atom snage, ali malo po malo stigli smo do Zlatnog medvjeda, presvukla ga i naručili grah i kobasice, nešto za piti dok mu se jakna sušila. I bje veselo. Kako to već je po planinarskim domovima. A onda je dijete skroz klonulo, otišli smo kod auta, vrlo usrećili neke ljude slobodnim parking mjestom, i put Zaprešića. Onako ciljala sam doma i spustili smo se s Lukšića, na Sveti Duh, Črnomerec i pravac roza kućica.

Noge su mi se smrzle, umorna do beskraja, strovalila se...No umor i srea bijahu preveliki. Nazvala frendicu. Izlazim večeras s Zg Zlatnom mladeži, a iskreno htjela sam samo s njom popričati jedan sat ili dva uz neku večeru.

No...petak je...imam još dosta vremena da se odmorim...i ne mogu mi danas sve želje biti uslišane...

Aunt ball