Rano ustala, sve je bilo spremno. Za avanuturu mene i nećaka. Natrpali smo ruksak ektra odjeće i već u 8.30 krenuli na sanjakanje.
Zaprešić je na ravnici i nema dobrih mjesta za sanjakanje, a Sljeme jutro bijaše pravo mjesto. A on. Do sada nikad nije bio na sanjkanju, ne onom pravom kad se spuštaš niz padinu i letiš preko hupsera.
U stvari nikad nije bio na planini. I dok je Miško vijugao planinskom cestom, bilo je Teta što ako padnemo u ponor. A. teta pazi. Imamo dobre gume, a i cesta je očišćena.
Parkirali pred Tomislavcem i jurnuli na sam vrh tj. tražiti gdje se to sanjka.
Prvo smo se spuštali Bijelim spustom, policajac nas je upozorio da je to preopasno, a onda smo pronašli svoje fellow sanjkaše. I spuštali se dobra dva sata. Ja sam bila mokra ko miš, on je bio mokar ko miš, a cijelo vrijeme Teta Teta i smijeh do maksimuma. Bilo mu je malo teško vući sanjke uzbrdo. Ja nisam mogla jer sam imala ruksak, a i onaj tko se sanjka mora podnijeti dio napora :))))
I na kraju smo se vraćali prema Tomislavcu. Hodao je četveronoške. Jadničak nije imao atom snage, ali malo po malo stigli smo do Zlatnog medvjeda, presvukla ga i naručili grah i kobasice, nešto za piti dok mu se jakna sušila. I bje veselo. Kako to već je po planinarskim domovima. A onda je dijete skroz klonulo, otišli smo kod auta, vrlo usrećili neke ljude slobodnim parking mjestom, i put Zaprešića. Onako ciljala sam doma i spustili smo se s Lukšića, na Sveti Duh, Črnomerec i pravac roza kućica.
Noge su mi se smrzle, umorna do beskraja, strovalila se...No umor i srea bijahu preveliki. Nazvala frendicu. Izlazim večeras s Zg Zlatnom mladeži, a iskreno htjela sam samo s njom popričati jedan sat ili dva uz neku večeru.
No...petak je...imam još dosta vremena da se odmorim...i ne mogu mi danas sve želje biti uslišane...
Aunt ball
Post je objavljen 06.01.2006. u 16:01 sati.