Pojurila sam jutros brzinom svjetlosti. U pogonu zadnjih sat i pol. Mali predah i malo kave. I poneko promišljanje. Zašto ponekad ljude toliko ljuti bezazlena čestitka. Sretna Nova. Mislim to je kao da Vas naljuti nečiji Dobar dan.
Mislim hodate po svom gradu satima, danima, tjednima, mjesecima i zamislite da Vam nitko ne kaže Dobar dan. Da Vam nitko ne kaže te dvije jednostavne riječi. Pa čak i ako ste stranac.
U novogodišnjoj noći, par se ljudi zaustavilo i s najvećim osmijehom čestitalo Novu. Potpuni stranci, a opet veselo i drago pri srcu. Pitam se zašto ljudima se mora biti po volji da bi se izrekao običan pozdrav, pružila desnica ili darovao osmijeh.
Za Novu sam ja osobno dobila mnogo čestitiku ljudi koji su me u jednom razdoblju čak i ozbiljno naljutili, rastužili ili razočarali. Međutim. Nova je. Pa bar na jedan dan zašto među nama ne može prevladati dobra volja i oprost. Zašto umjesto vrijeđanja se ne može reći Hvala i Tebi isto. Nitko si neće pri tome ništa umisliti. Riječ je samo o pristojnosti. I malo dobro volje.
Kao kad ti netko kaže...Imaš pametne oči....A ti samo hvala. Iako je neka namjera postojala iza toga komplimenta. Ali to je tako lijep kompliment da je nekako van pameti ne reći hvala.
Sve se mjeri. Ja sam napravio to i to, ja sam takva i takva, zaslužujem to i to....Imamo prava, želimo svoja prava, no obveze (ne mislim na radne ili poslovne) se izbjegavaju. Obveze prema strancu namjerniku.
Jednom davno u Hrvatskoj bijaše veliko nevrijeme. Moj prijatelj i njegov bolesni sin su se vraćali za Dalmaciju. Olujno bijaše more, i oni nisu mogli na svoj otok. Bijaše hladno, mračno i bijaše Badnjak. No konak su morali platiti iako ne bijahu krivi što su ostali na putu i što nisu bili krivi.....što nisu imali gdje spavati.... Koliko daleko doseže želja za zaradom i koliko je daleko od nas ona osnovna ljubaznost prema strancu namjerniku koji s vremena na vrijeme uđe u naš život ili naš svijet. Ako nam je teško reći Sretna Nova, ako se zgražamo kako nam je neki poznati mogao zaželiti Sretan Božić zato što nas jednostavno nije izbrisao jer je to svakako zaslužio, ako nam je teško reći Dobar dan, ako nam je teško podignuti glavu pogledati svijet oko sebe i koračati uspravno pa gdje je naš bitak.
Ne tako davno napisala sam post o ženi za koju sam htjela da mi postane prijateljica. Pozvala sam je dva puta na kavu, bez obaveze, kavu koju bih naravno ja platila i uvijek i uvijek i uvijek i jurba i žurba. Sad je bolesna i čestitati joj Novu. Nadam se samo da je neću naljutiti.
A iz Londona nakon šest godina stiže netko tko mi bijaše vrlo drag. Nadam se da si nećemo zaboraviti reći Dobar dan i da ćemo si imati što reći nakon toga Dobar dan. Vrijeme ide, a mi Quo vadis Mundo.
Post je objavljen 02.01.2006. u 09:31 sati.