Iako bi ja voljela da ovo bude čisto tekst o poslu, bojim se da je isto nemoguće. Radi se završni punom parom i to skroz. Rok je vrlo kratak, nervoze više ni nema. Danas se knjižio lavovski dio posla, a i rađene su neke kombinacije. Sutra stiže pomoć i sve će se razriješiti. No neke stvari se nisu mogle riješiti, djelomično i mojom krivnjom. Mea culpa, mea maxima culpa. Odlagala sam dokumentaciju zadnjih deset minuta, prije toga unosile stvari za plaćanje, a još bi se trebale knjižiti tečajne razlike. Polako, sutra se ipak pripremam na radni dan od dvanaest sati. Ako treba i više, dok se stvari ne zgotove. Danas moram u miru pročitati stručnu literaturu jer izmjena uvijek ima, a u tijeku se mora biti. Pogotovo sad kad već moram završiti godinu jednog poslovnog partnera.

Mama je konačno dobila nalaze. Nisu baš b.o., ali nije naručena za operaciju, a slijedeća kontrola je za četiri mjeseca. Vrlo je relativno da li je to dobro ili loše. No za mene je u ovom trenutku odlično. Prekinuo se začarani krug straha, otkad je počela ići po pregledima. A to traje. Počelo je s bubrezima, dojkom, upalom pluća.

Loše je noćas sanjala, a i sama je priznala da već mjesecima je nervozna preko svake mjere, a ja sam morala priznati da isti problem pomalo muči i mene. Možda ne na taj način. Češće se isključim, češće se povučem i najčešće čitam i pročitam nešto od lijepe literature.

Glede samovanja, usamljenosti i nekih drugih stvari koje vrlo često mi pobjegnu između redaka. Kao što sam rekla često su moji tekstovi reakcija na neku pojavu i na nešto što se ne događa samo meni. Netko vrlo pametan se danas usporedio s Don Quijotom.

Blog, a svi predmijevaju da je riječ o dnevniku je mjesto gdje se svoje razmišljanje iznosi u javnost. Pa čitalo nas dvasedet ljudi, tisuće ili ne znam koji broj. I vjerujte nije nužno dnevnik. Iako ovaj blog često i je zabilješka jednog dana, i zabilješka o mojoj duši u tom danu.

Prsti ravnomjerno kuckaju. Ono što sam željela reći sam rekla za danas. Tko ipak zna. Svi smo mi, pa i ja kao u nekom ubrzanom filmu. Događaji, ljudi nam dolaze sa svih strana i nevjerojatnom brzinom.
Snijeg se polako topi, dan je sve duži. Još samo malo i evo nam proljeća na vratima iako je tek sredina zime. Mijena jest stalna, a ljudski problemi, tuge i veselja su univerzalni. Obitelj je stablo života, ali prijatelji su poput prekrasnih cvjetova na voćkama u proljeće. Onaj konačan začin životu i nukleus jednog dana jedne drukčije obitelji. Blog je obitelj svoje vrste. Ima nas mnogo, pišemo različito, osobno i neosobno, različiti su nam motivi, no kad se i ako se podvuče crta, ako se samo jedna riječ izvuče iz konteksta samo ponekad se vidi i jesmo poput Novogodišnje pjesme u crno-bijelom svijetu.

Polako u sumrak dana....

Sunset Ball