Jutros...spavanje do beskraja. Mama se vratila s vikenda i onda šetnja s bratom i nećacima. S noge na nogu. Djeca su trčala, padala, a svi smo otišli u Nou popiti jedno piće.
Došli kući. Ručak by šogorica. Piletina i krumpir, malo kiselih krastavaca.
Razgovarala sam o njoj sa mnom.
Objasnila je. Sve je objasnila meni moja mama. Po običaju. Kad smo se razišle ja sam se tek preselila u Zaprešić. Ona je konobarila u Londonu, ja sam tu radila u Izvozu i putovala svijetom. Nekada su ona i njeni bili najbogatiji (tj. među najbogatijima u tom mjestu), a ona dan danas vozi Mercedes star 30 godina koji je kupio njen otac. Otišla je van, tata joj je platio college, magisterij (nije završila). Nije nikako se u Londonu uspjevala zaposliti u struci. Davne 1998 je konobarila.
Danas tvrdi ima svoju firmu. Vjerujem da da. No ista ne postoji na Internetu. Bar je Google ne izbacuje. Ni ona kao osoba ne postoji na Internetu, ni njena obitelj više ne postoji tu u telefonskom imeniku.
Iako i dalje prekrasna fizički, iako i dalje je dobrota u njenim očima, preuzela je teret obitelji nakon smrti oca na....
Upravo je nazvala...Moja prijateljica...Sestra je jako loše...Mora natrag. Ispričala se što ne može doći. Opet sam je pozvala, i ne samo radi dara. Radi mnogo, mnogo stvari.
Moram ga nazvati. Pitati ću ga. Doista ću ga pitati.
Post je objavljen 08.01.2006. u 13:23 sati.