Ponekad iznenadim samu sebe. Radila sam temeljito, koncentracija je bila sasvim ok i sad najednom u ovom danu se ukazalo nekoliko sati predaha. Koje bi opet trebalo iskoristiti za posao. Mislim raditi ću, ali ipak malo kasnije. Dok čekam Izgubljene na Novoj ionako ima par sati praznog hoda, kojeg sam obično ispunjavala knjigama.
Neki dan mi je u dva navrata predbačen dosta crni pogled na svijet. Pokušala sam se opravdati da realno pokušavam sagledati stvari, ali....
Cijela se stvar vrtila oko jednog malog genijalnog djeteta iz Indije koji je navodno prvu operaciju šake izveo u 10 godini. Mali je neosporni genijalac i njegovo se školovanje financira sa svih strana. Predviđaju mu da će biti veći od Einsteina. Ne bih ulazila u to. Osobno mislim da su jedno potencijali jedne osobe, a drugo da je realizacija. Pitam se isto tako, ako te netko financira očekuje od tebe određeni povrat, ako ništa drugo da se skupa školovanja odrade. A onda je pitanje kome idu zarade od izuma, koliko će javna ta dostignuća biti i ono što je vrlo često, da određene stvari se istražuju godinama i desetljećima i da je ljudsko znanje toliko ogromno da se pojedinac često može skoncetrirati na vrlo mali dio u kojem daje svoj doprinos. No mnogo malih kamenčića stvara ipak nešto drugo. Znanstvenici se povezuju više nego ikada, a razmjena znanja je sve veća jer se uviđa da pojedinačni napori nisu dovoljni. Ja zastupam tezu da samo jedan kamen može zakotrljati lavinu. Pogotovo su istraživanja na području liječenja vrlo skupa, a i liječenje samo na mnogim mjestima na svijetu je privilegija bolje stojećih. Istina nije da nije tako bilo. Nekad, u stvari još prije sto godina nacjenjenija zanimanja su bila Učitelj, Doktor i Svećenik. Danas su profesori sramotno potplaćeni, s liječnicima je situaciju vrlo komplicirana, a svećenici su vrlo često na stupu srama. Mislim istina je danas ova tri zanimanja su među pa usudila bih se reći vrlo nepopularna.
Sve je tanja linija između što je, a što nije etično ili moralno prihvatljivo. Pred nas se postavljaju vrlo raznolika pitanja na koja naši preci u sjeni oreha nisu trebali odgovoriti, nisu se trebali istima zamarati.
Raznolikost izbora guši izbor sam, i stvari,ljudi i pojave se počinju razlikovati samo po ambalaži, a ne po svojoj suštini.
Blog sam neki dan usporedila s reality televizijom. Kako bi potkrijepila svoju tvrdnju, malo prije sam vidjela brojku 254 blogera piše. Znači 254 blogera se sprema nešto reći ili pokazati javnosti. Nema one selekcije kao kod televizije koja bira maksimalno petnaestak sudionika nekog show-a. Ovo je show za mase, ali ipak se prije ili kasnije stvori elita na ovaj ili onaj način. Koliko je i da li elita negativna stvar????
I Indijac s početka priče će, ako već nije postatiti dio elite. A što su i dužnosti elite same, ako ista postoji i egzistira. Po kojim se to kriterijima dolazi do toga statusa tj. konkretno zašto je nečija stvarnost interesantna, a nečija baš i nije. Mislim konkretno na Blog.
Možda nam svijetom ne vlada šačica bogatuna, ali mislim da bilo gdje i u bilo kojem području ljudskog djelovanja istu stvar preuzima elita....Da pojednostavim, a ovaj puta hoću, oni koji su relevantni. Kako i zašto to postaju, drugom prilikom, kad i meni samoj sjedne taj način razmišljanja. A nekako mi baš ne sjeda u ovom momentu. Pa ipak, pitanje elite mi je već neko vrijeme u glavi.
Post je objavljen 25.01.2006. u 16:01 sati.