Potraga bijaše uspješna i našla sam dva primjerka Michelin guma 175/65 14 i čekala gotovo dva sata da mi ih namontiraju. K tome sam jo danas radila deset sati, i otišla na piće s prijateljem kojemu je isto ovo vrijeme doživljaj jer njegove štake nemaju baš uporište u neočišćenim pločnicima.
Da bi mi dan bio savršen, ne mogu pronaći punjač za mobitel, i što je još gore nikako se ne mogu prisjetiti gdje sam i kako zadnji put punila mobitel. Vjerujem da je u jednom uredu. Kojem nemam pojma. U kući nije.
Moram priznati da se je Miško u zimskoj obući odmah počeo malo drugačije ponašati, a tek toliko da mi dan ipak ne bude uspješan počela se paliti neka lampica koja nikako ne bi smjela gorjeti i ako se sutra upali ja moram opet do servisa. Jest da je Miško pod garancijom, ali vjerujte i ovo mi je malo previše od njega. Na servisu sam bila prije mjesec i pol, a u međuvremenu mi neispravno pokazuje količinu goriva, a sad gori i ta lampica za koju po instrukcijama iz auta moram obvezatno se pojaviti u servisu u roku odmah i da je to prvi puta....Nije.
Očito da auti što imaju više elektronike više je stvari koje mogu poći naopako, a meni je najbolje sve to ignorirati i ponašati se kao da je sve u redu. Mislim sekirala se ja ili ne, moram riješiti neke stvari, a glede Vaših savjeta što nisi na vrijeme i ima javni prijevoz u svoju korist ću izjaviti da zadnjih šest mjeseci radim u prosjeku jedanaest sati na dan, da dnevno prijeđem dvjesto kilometara i koliko god se trudila nisam wonder woman i s vrijemena na vrijeme pogriješim i posustanem. Tj. ma koliko se trudila uza sve to imati i privatan život negdje ponekad namjerno ili neke neke stvari preskočim, pa me dočekaju u najnezgodniji trenutak.
Vjerujte nisam uvijek takav radoholičar. Ne mogu reći da mi je prirodi toliko raditi niti sam za taj vid iscrpljivanja. Činjenica je da i prije smrti mog oca su se desile neke stvari koje su me beskrajno rastužile, a cijela bolest i osamostaljivanje mene kao poduzetnice uzelo je danak. I ne samo ovih dana.
Par tekstova prije, čitatelj ili čitateljica su sugerirali pozitivu, još malo ispod ljudi do čijeg mišljenja mi je jako stalo su i vidjeli pozitivu.
Jer bez obzira na sve ja sam osoba koja se zna veseliti i koja se voli veseliti. Možda sam samo iskrenija od većine pa kad je loše ja to kažem. Što zapravo ne bi smjela. Ima jedna lička izreka. Kad te tko pita kako si uvijek se nasmiješi i kaži da si dobro. Prijatelji će biti sretni radi tebe, a neprijateljima nećeš dati materijala da se naslađuju.
Osobno ja nisam stekla dojam da se bilo tko ovdje naslađuje (mada me par komentara dovodi u sumnju) ili da ovdje imam nekih neprijatelja. No možda je vrijeme da počnem pisati samo i isključivo o pozitivnim stvarima. Vrijeme da stvari promijenim tj. da promijenim ton i ozračje ovog bloga.
Vrijeme da upoznate jednu smirenu osobu koja voli mineralnu i koja zna da se vlastitim radom i znanjem može osigurati egzistencija. Osobu kojoj bez obzira na ponekad nezamislive životne drame, nikad nije ponestalo ni mašte, ni duha, ni elana. A nisam jednom počinjala ispočetka i bez baba i stričeva. Kojoj ni punjač kojeg nema nije digao tlak. Bijaše to samo jedna observacija o mojem informacijama prenapučenom umu.
No još malo. Obići ću sve adrese. Umorno tijelo isprati u toploj mirisnoj kupki, otčetkati kosu, staviti malo kreme za mladost i ljepotu. Ugasiti svjetlo i sanjariti o jednom jedinom poljupcu iako sam ih danas već dobila nekoliko. Nećak je bio u pitanju. Mali vrapčić koji je danas u kakofoniji poslova se izborio za svojih pet minuta.
Sada je mir. Kasno je. Na ICQ čeka poznato virtualno lice i vrijeme je da provjerim poštu. Zahvaljujem onima koji razumiju, a onima koji pametuju....
Pokušajte samo jednom obuti tuđe cipele, preuzeti tuđi križ, a ni onda ne sudite. Nitko od nas nema pravo sucem biti tu u blogosferi. Ma koliko bili izvrsni, prosječni, tužni ili veseli. Zaboravni ili u vječitoj borbi s poslom, a za prijateljstva.
Obitelji jesu važne, no mnogo nas je samih, a prijateljstva su onda neprocijenjiva. I riječi ohrabrenja, a i pomoć na bilo koji način. Ako ne možeš reći hvala bilo kome, pitaj se s koji pravom postavljaš pitanje zašto ako si prešao dobnu granicu kad isto postaje vrlo neukusno.
Našle se gume, no čini mi se da sam našla i još ponešto i mnoge. Tišina je za kompom, tek zvuk kojeg udarca po tipki, televizor je zvučna kulisa s krasnom ljubavnom pričom, za mene danas potpuno irelevantnom.
A nadam se mailu. Možda uzalud. No netko reče. Nada umire posljednja.
Kao i moja ljubav za tu osobu. Previše mi je dobrog dala. Bijaše moja najbolja prijateljica. A to se pamti. Zauvijek.
Post je objavljen 28.12.2005. u 22:07 sati.