Ovaj tekst neće s time imati veze. Pa čak ni s pričama, nepristupačnošću i masu toga o čemu sam blogala. Ni s umorom koji me je gazio prošli tjedan, a ni danas nisam više odmorna. Pa ni s malim incedentima koje Miško i ja prolazimo. Ovo će biti post o ljudkim dušama.

Znate duše, a ja znam da iste i postoje znaju bitii vrlo neobične. Nečije su čiste poput lijepe šoltanske vale. Duge opet mutne, poput dugo ustajale vode, ono što bi ljudi zvali žabokrečinom. Ima ih poput lijepih gorskih proplanaka, strmih stijena, širokih rijeka, ravnih autoputeva, planinskih staza.

A i boje su im različite. Nečija su pigušenih boja, druge su jarkih boja, nečije prekrasne, druge tužne, a mnoge i bojim se to reći, ali ružne. Ili točnije ne tako lijepe, uopće ne lijepe.

Ogroman dio ljudske komunikacije je neverbalan. Kako sam davno načula nešto o tome, odmah sam se pobrinula da osnovne neke signale maknem iz svog ponašanja. Od tada sam prilično neutralna, ponekad vrlo ljubazna kad tako i ne mislim, a ponekad ipak ponekad eksplodiram poput vulkana. Ima ljudi i situacija koje me povuku za jezik. Ima blogova koji me povuku za jezik. A ono što najviše ne volim je ispiranje naših mozgova.
Čovjek ima teoriju, iznese je. Logična je i pljesak. Što nema veze sa zdravim razumom i što nisu sve varijable uzete u obzir nikome ništa...No ta duša se hrani. Naišla na pljesak sa svih strana pa raste li ga raste poput balona od sapunice. A onda i odjednom. Plop. Nenadano. Ponekad svi mi koji mislimo da znamo se jako iznenadimo svojim neznanjem, ali i neiskrenošću drugih ljudi. Lažima. No ponekad je i najčešće dovoljno samo baciti kost, riječ, nelogičnu rečenicu ili neopasnu tvrdnju i saznati će se više nego što se je ikad željelo znati. I trebalo znati.

Kao da te naše duše (svih po redu) znaju rebu zboriti samo istinito i iskreno. Na ovaj ili onaj način, poprijeko i zaobilazno istina naprosto pronađe svoj put. I čovjeka ili ženu koji ju je spreman reći. Tj. svjedočiti.

A iskreno muči me Gotovinino plavo oko. Ne među nama, ne postoji platonska ljubav, ali ima nešto što promatrajući isto s moje strane, kovitla sve moguće i nemoguće scenarije u mojoj glavi. Postavljaju se pitanja i daju odgovori prije vremena. Jer vrijeme sve pokazuje. Osobno sam danas na Internetu vrlo neugodno iznenađena količinom zločestih komentara Denisa Latina i njegove bolesti. Koji je on po mnogima zaslužio. Ma sramota. Čovjek se pola života pati i trpi, ne jede ono što bi volio, odriče se i sad zato što je napravio, a je, jednu pristranu emisiju, je Krona i zaslužio?????. Kakov bolestan um može uopće izreći tako nešto. Znači onaj mali Grgo, o kojem sam pisala, koji je umro s mjesec dana od leukemije je istu "zaslužio" tj. bio kažnjen njome. Zar doista vjerujete da Božja pravica radi na taj nači i tko to može razumjeti. Pa ni ja. Ja koja ipak tvrdim da nas nešto kao bolest determinira. Jer smo spremni trpjeti, ima se već ili manji prag tolerancije, ide se na mjesta gdje nitko ne ide....ili možda manji. Vidi se jednostrano.

On je odabrao ravnicu....Ravno, pa neko daleko gorje. Nije ga zanimalo Zagorje. Nisu ga zanimali pitomi brežuljci isprecijecani Sutlom na zapadu, Dravom na sjeveru,načičkani vinogradima s kojom njivom kukuruza. S pokojim kamenolom i strmom pećino. Neke neobične haljine nošene od hrvatskih, a ne samo tih dama, nije, ne nikada nije to želio. Ferdamani su Zagorci, a on nju nije htio. Što je dobio nemam pojma. No neki je dan bio vrlo i duboko tužan. I ne bi mi žao. Ni na trenutak. Nisam bila niti sretna radi toga. Što je sijao to je požnjeo. Oluje nije bilo. Povodnja nije bilo. A u Zagorskih bregima, pri maloj pećici svoju dugu, dugu pletenicu plela je satima tiho u svojim mislima.

A moje su glasne. Glasno kažem ono što bi englezi rekli i nije politicaly correct. Neće se svima dopasti....Nije mi bitno, ili je...

Riječ po riječ slagala sam ovaj tekst. I koliko god Vama možda neobičan tijek ovih razmišljanja je, meni Loptici koja skače svaka je riječ slijedila iduću. Doista se pitam kakva je to moja duša?????