Kišan i oblačan je dan. No pogled je bistar. Čak i previše kava u mom organizmu, čak i predugi dan preda mnom, čak i veselja i veselja i velikog veselja.

Razgovor s prijateljicom. Parti u Umagu se opasno sprema, a ako ne bude snijega naravno je da ću otići. I u ovoj kišnoj jeseni.

A zasjati će sunce, jer vjerujem u sunce. I sunce jest. Iako danas dan počeo je sa suzama. Ne mojim već jednog čovjeka od nepunih četiri kojem se baš u vrtiću ne sviđa i bio bi sa svojim djedom.

Ne mogu razumjeti jer ja nikada nisam imala sjećanje na svoga djeda. Ne žalim za tim, ali kad vidim tu silnu ljubav koja se danas ogledala u suzicama tog dragog bića pitam se koje su boje očiju bile očiju mog djeda.

Poslušala sam je skroz. I upravo kreće za koju minutu jedan fax. Za sekundu čak. Nije radno vrijeme, ali nema drugog načina, tj. to je savjet starije i pametnije.

A sad...malo odmora, uz čarobnu kutiju i nešto imaginery.

Nisam čula glas, ali stigao je sms. Teško je...Nekim danas je jako teško.

Uglavnom izbor je na čarobnoj kutiji.

Pusa svima....

U danu koji sam provela boreći se s Internet bankarstvom jedne od naših najvećih banaka nisam mogla vjerovati u to što se događa. Umjesto da se problem riješi odmah i na licu mjesta (par minuta posla), kaže se pošaljite nam mail. U kojem ćete detaljno opisati svoj problem, pa kad budemo imali vremena.

To je Internet bankarstvo one banke, kraj kojih Vam sva druga Internet bankarstva ne rade i ako hoćete da ona ponovo prorade morate prvo pisati, pa čekati, ili nazvati pravi broj u toj istoj banci. I gle majstor stiže kroz dva sata. Kako je lijepo poznavati prave ljude.

U daljini tuli sirena, a ja sam opet i nanovo napravila kardinalnu pogrešku. Ide mi nešto s griješkama ovih dana. Lijepe li se nešto na me. I krivo mi je iako sam davno znala da ću pogriješiti. Jer naravno postoji određeni kod u meni samoj i ma koliko ga se ja trudila mijenjati ne ide pa ne ide. I greške slijede li me slijede. A mobitel se ušutio poput urotnika.

Jednoh davno rekoh jednom čovjeku....vuk sam samotnjak, čak nisam koristila imenicu ženskog roda za tu životinju jer vuk je vuk, a vučica ionako sama nije. U biti olako sam je rekla. Nisam tako mislila. Ali rekavši to isto na glas svojim postupcima kroz život sam se potrudila ne da budem vuk, ali da da budem samotnjak.

Ništa kao strašno, ali upravo i sada kad sam želudac zapunila bezličnom pizzom, a na stolu jest gorka kava i nekoliko papira moram sama sebi priznati...zapravo ništa si ja ne moram priznati, a mob može i zvoniti ili ne.
No za razliku od mnogih ja ću i otvoreno reći. Da krivo mi je. Da griješim. U dubini duše ne bih voljela da je tako, ali kad je tako nastojim iz svega izvući the best of it.

Ma lažem samu sebe. Mogla sam drugačije. Mogla sam puno drugačije i možda sam to morala i drugačije postaviti i napraviti.

A danas žalim samo za:
- jednom kavom
- jednim glasom

Sretna sam zbog:
- jedne kave
- nje

Jel sretan nam dan taj. I malo zaborava. A bili bi slobodni. Ovako jurim na arbeit. I tako danas cijeli dan.

Za razliku od današnjih dana i dana neovisnosti, bijaše to dan zastava. Možda i krivih, ali činilo mi se ipak da mnogi su slavili.

Zaspala bez snova....Onda vrisak, galama, djedina nemogućnost da izađe s nećacima na kraj.

Ja jesam. Odmah u roku par minuta. Razdvojila u roku par minuta. Stariji na kat, mlađi k dedi.

I bje mir. U roku keks. A nakon petnaest minuta zajednička igra. I teta je bila i glupa i zločesta i ne znam što sve ne.
No sad je manji rekao oprosti, ali su ga oči boljele pa nije mogo tetu ni pogledati. I tako boljele oči, a teta je prihvatila ispriku.

Sad je tišina, baka je došla i veselje je.

Sad na tv-u sapunica. Idealan život. Iz neke druge priče. Ili koje priče. I koliko su to naše priče.

A pitam se i koja je moja priča.

Outfit:
Traperice
Majica
Sportske čarapice
I tek mrvica šminke

I prione.....na posao...na posao....

Pojavio se i pojavljuje se pa recimo neko vrijeme. Nema tu iskrenosti, pažnje, zapravo ničega opipljivoga. U duši te žene kojoj se on tako ukazuje su mnogi jasni odgovori iako samo pitanja i jesu bila postavljena no nikada neće niti će biti odgovorena.

Nikada u tom njihovom odnosu nije bilo mjesta za trantičicu, a kamoli krasnu ružu. Nikada u tom njihovom odnosu nije bilo mjesta ni za spreženi cd ili neke obične srebrne naušnice. On je smatrao da njoj ne trebaju znaci pažnje, a jednom davno kad njoj bijaše zakasnilo i sva u strahu mu je to javila (jer njoj nikada prije nije kasnilo) njega je preplavila ljutnja. Jer on zna da nije kriv i kako se ona to usuđuje i koje su to jeftine fore.

Nikada u njegovoj svijesti nije doprla istina da ta jednostavna ženica koja živi po maksimi od danas do sutra, no uvijek i sama i svoja uopće ne razmišlja u takvim tangentama.

Znala je da je od početka bila krivo postavila stvari, ali znala je i da stvari ne mogu biti postavljene drugačije. Oni su iz različitih gradova, svjetova i samo i što ih imaju zajedničko je zapravo sve što muškarac i žena mogu imati zajedničko.

No sve to nije važno. On je bio svoj. Znao je da će ga uvijek dočekati s osmijehom i šalom i samo jednom jednog dana ona se umorila. I počela brojati. No ne popout sponzoruše ili koferuše, nego poput osobe hej ja vrijedim, ja doista i vrijedim i nisam više raspoložena za tvoje igrice.

Ovo je jedna od priča moje prijateljice. Ili kako ono sebi žene ponekad iskreno priznaju, gdje sam bila, što sam radila i tako neke vrlo tužne stvari. Nikada ni u jednom momentu nisam rekla ništa. Samo sam platila kavu i saslušala jednu priču. Jednu od bezbroj takvih priča. Niti sam dala savjet. Što joj reći nakon svega. Ionako joj je bilo preteško. Mogla sam je samo ušuškati u njen krevet i skuhati joj topli čaj.

Dolasci, odlasci, sastanci i rastanci....Uobičajene neke stvari, odkad je svijeta i vijeka. Stvari se ipak mijenjaju i mi sami se mijenjamo na način da postanemo sličniji samima sebi. I mnogi to ne vole kod nas. Očekuju isto, a dobiju šipak, košticu ili....
________________________________________________________________________

I danas se sjećam jednog prekrasnog buketa koji je dobila jedna druga žena iz jedne druge generacije. Ništa joj nije značio. I danas se sjećam voća i voća koje je kupovao moj očuh nama djeci da se dopadna mojoj mami iako smo mi bili odrasli. I dan danas kupuje nam voće i pajceke, iako je mladost i meni i bratu ostala u duhu i hvala Bogu osmijehu.

Moj stariji nećak je objasnio neki dan svojoj baki da hvala Bogu što ima djeda, jer sad kad je onaj djed umro ona bi bila udovica. Ovako nije. I blago njoj što nije.
A danas se je krenulo tako ljuto. Na svjetlo noći izašle su neke stvari koje nisu trebale nikada izaći. Bojim se da je moj brat zaboravio. Bojim se da je jako, jako puno toga zaboravio. I iako su jutros mali vrapčići pjevali, bojim se da su negdje i nekad davno labudovi oboljeli i od nečeg opasnijeg od ptičje gripe.
____________________________________________________________________________
Rezime današnjeg dana. Došla s posla. Pet popijenih kava. Moram malo odspavati, popiti još koju i tko zna.
Ponovo se primiti knjige ili skupiti Petlju (to je isto knjiga).
______________________________________________________________________________
Imala je vremena, ja nisam imala vremena, imala sam vremena, ona nije imala vremena.

Dan magle, sivila, snijega i sunca i sada tame.....

Upravo idem rasprostrijeti posteljinu na kauču zelenih pruga, zeleno i bež. Jesu li to moje boje.

Prije dva dana cvijetići i šum Valova, sada Pruge....

Nisam baš nikada u životu bila kiss and tell, a kako stvarno na riječkom tulumu nije bilo kiss pa da bi bilo i kaj to tell. Uglavnom lijepo su me primili, bilo je dosta šale, pa i šaljivih poziva samih sebe da se prenoći u Lovranu (tamo sam ja spavala u Pensionu Štanger- odličan smještaj), no...

Zabavljala sam se odlično. I malo ih zafrkavala. Naročito jednog Velimira. On je bio pa skoro pa glavni svirač, ali kako si je malo popio nije baš imao inspiracije za pjesme, a ja jesam. Pa sam svojim Ladarica glasom otpjevala FTiček stoji pod oblokom i izazvala salve smijeha.

Istina je da sam iz prve ruke mogla saznati kako se osjećaju grupie djevojke, ali zamislite rekla sam ne hvala. Lude li žene skroz ili pametne. Ovisno kako se gleda.

Mogu inače reći iz prve ruke da Rijeka ima jednu skroz pozitivnu atmsoferu. Čekajući Riječanku u Hemingwayu na Korzu, čovjek u ranim pedesetim zamolio me za Cosmo. Skoro sam pala sa stolca, no očito je da i komadi to čitaju kako bi bili u tijeku.

By the way. Sprema se novogodišnji blogerski tulum. Organizira ga kraljica tj. Regina Elena i ovo je samo prednajava. Ja sam oficir za vezu ovdje. Iznenađenja ko u priči i pričekajte koji dan da sve osmislimo i grafički realiziramo. Onaj koji zna i zna a to je Naravno DominionArt. Terevenka do zore.

Glede Cosma, moja mama je rekla da se radi....smetje. A jučer smo imali i kolinje. Pajcek platio glavom i jele su se fine pečene kobase u kojima je bilo češnjaka.

By the way. Partiju još nedostaje puno toga, pa sve očekujemo s prijedlozima. Glede komentara malo niže, znam nositi štikle do neba, ali znam i riječiti bikvadratnu jednadžbu. Vjerojatno sam zato i single. To je ipak nespojiva kombinacija. A glede mog single statusa moram priznati da je riječ o pomalo sivom području. I pada snijeg. No prstena nema, nikome nisam niš potpisala pa ...jel to je single. Je svakako.

Prije neki dan napisala sam post (čitajte ako mislite da treba), dobila i odgovor i tu iz Plive, a evo još jednog iz Plive, ali s druge strane barikade. Odlučila sam objaviti komentar nekog drugoga kao post. Oni koje mene znaju znaju da ovo nije moj rukopis. Mislim ako ne vjerujete pročitajte cijeli blog. Što sada kažeš Elizejske poljanje????

Da lijepo si to opisala.Sjećam se svih silnih testova IQ,raznih liječničkih pretraga,alergoloških testova...,a kriteriji su bili takvi da sam se zapitao jel se radi možda o profesionalnom pilotu ili...?Testiranja i pretrage su trajale punih mjesec dana i samo iz moje grupe otpalo je više od 90% (iako su za uobičajena mjerila bili potpuno zdravi)kandidata. Na kraju svega dođeš u sredinu gdje su ti pojedini neposredni šefovi...iako čast ostalima kojih je bilo natprosječno puno te se po kvaliteti ljudskih resursa malo koja firma može mjeriti sa dotičnom.Najviše mi ide na živce kada ljudi nakon saznanja gdje radiš odmah konstatiraju u smislu..blago tebi ti imaš veliku plaću. Nije da sam nerealan i ima puno lijepih i poželjnih poslova u toj firmi što ne bih mogao reći za svoj.Ali moja plaća je nezadovoljavajuća i realno je pala u zadnjih desetak godina za 50-ak %uspoređujući je s inflacijom.Tvrdim da bi unatoč "dobroj" plaći preko 90% novozaposlenih u startu odustalo kada bi vidjeli o kakvom se poslu radi,što sam se imao prilike i uvjeriti.Ine samo oni već i pojedini kolege koji su daljnjim pogoršanjem uvjeta napustili radna mjesta i zaposlili se na mjestima sa duplo manjom plaćom,ali zato na normalnom čovjeku primjerenim poslovima. Gledajući prema goloj osnovici i satnici debelo me šiša više od 50% zaposlenih u Hrvatskoj s kojima bih se rado mijenjao za plaću i posao pa bila ona netto i 3-4 tisuće.Stvar je u sljedećem....radi se sa iznimno opasnim(u smislu explozivnosti,zapaljivosti,otr ovnosti,kancerogenosti) i nemoguće je izbjeći potpuni kontakt sa negativnim posljedicama po ljudsko zdravlje unatoč zaštitnoj opremi...ne možete izdržati neprekidno pod plinskom maskom ili ostalim zaštitnim ...više od sat vremena,a u nedostatku ljudi(jer se višak određivao po principu...svako područje podjednako(broj),a ne prema poslovnim potrebama) smo preopterećeni i nerjetko se od nas očekuje da radimo na nekoliko radnih mjesta istovremeno što čak ni teoretski nije moguće.( Rijetko koji penzioner,ako je i uspio doživjeti penziju po starom sistemu je uživao u njoj više od godinu-dvije).Tim više boli činjenica da mnogi u javnim službama,a čija se odgovornost na poslu i uništavanje zdravlja radnim uvjetima ni približno ne može mjeriti sa ovakvim poslom.Da ne bude zabune mi smo i u Plivi u velikoj manjini,manje od 10%,ali nam se plaće izjednačavaju sa "režijom" uz dodatke za rad noću,nedjeljom,subotom,uvjete rada uz napomenu da nam prekovremeni sati nisu plaćeni(što je po zakonu o radu zabranjeno na ovakvim poslovima s posebnim uvjetima rada,pa nam stoga i ne mogu platiti,ali mi itekako možemo protuzakonito na svoju štetu raditi,a radi se sedam dana u nizu...npr.dva u jutro,dva popodne,tri noći te nakon treće noći kada se umorni vratimo ujutro imamo slobodan taj dan koji prespavamo i idući dan,da bi prekosutra opet krenuli iznova.Dokazano je da takav"bioritam"dokazano uništava ljudsko zdravlje te je vrijeme provedeno na takvim poslovima u civiliziranim zemljama ograničeno na 10 godina,nakon čega je poslodavac dužan pronaći vam odgovarajuće radno mjesto,a nikako vam ne smije dati otkaz.Plaće za slične poslove u takvim zemljama za isti i puno lakši posao,jer se radi u primjerenijim uvjetima je min od 7000-10000 eura!Prihod po glavi zaposlenika na takvim poslovima itekako premašuje više stotina tisuća $,a druga je stvar što vam se na grbu prikrpa i mnoštvo privilegiranih,ne po stručnosti,već radnom mjestu.Naravno da su najisplativiji poslovi u smislu profita oni sa najskupljim,a time i najzahtjevnijim i vrlo opasnim procesima,gdje se u nekoliko mjeseci ostvaruje cjelokupna SVJETSKA godišnja proizvodnja nekih supstanci,upravo zbog extremnog rizika opasnih i često nepredvidivih kemijskih reakcija i reaktanata,pogotovo u reakcijama sa većim količinama odjednom,pa se uslijed smanjivanja rizika proizvodnja vrši sa laboratorijskim količinama reaktanata.Dakle odgovornost na nama je i u smislu opasnosti po okolinu,ne samo užu lokaciju i sebe osobno.Nekoliko puta sam isključivo zahvaljujući sreći izvukao živu glavu,nebrojeno puta osjećao posljedice izloženosti...do toga da mi je mokraća smrdjela po nekim supstancama iako sam koristio zaštitna sredstva.Sindikati su korumpirani i plaćani od uprave i unatoč tome što su itekako upoznati sa ovim činjenicama ne reagiraju osim deklarativno... (. 26.11.2005. 13:56)Što sada kažeš Elizejske poljanje????

Bila. Do pola četiri ujutro tulumarila, krećem ponovno.

Outfit:

Crna dekoltirana majica
Duga crna suknja
Mrežaste čerape
Cipele na vrttoglavo visoku petu
Sako boje krvi
Drvene Naušnice
The Friz

Lijevalo ko iz kabla:

Result:

Pozvana na slijedeći tulum u Umuag, za tjedan dana i ...družila se s fenomenalnim Riječanima i inima.

Osmijeh na licu:

Naprijed u radni tjedan, ali prije out we go

Put putujem. Plešem danas doista. Na lijepom Jadranu. Upravo krećem kroz par minuta. Veselim se neizmjerno.

Naravno lakiranje noktiju slijedi.

Pusa svima.....

Prvi put sam obrisala post. NE za to što je bio loš, nego što doista bijaše nepotreban. Davnih dana poslala sam jedno pismo s imenom i prezimenom. Ne Lopticaskocica , nego stvarna ja. I to na mnoge adrese. Koje je odmah predmijevam završilo u okruglom registratoru. No bitno je da sam ga napisala i potpisala.

Sad je drukčije. Skroz. I skroz. Sad mogu biti Loptica. S guštom. I jesam. I Skocica. I s guštom.

S pramenovima svijetlije kose i kosom do guzice. Drugačijom.

Bio je ok. Bio je skroz ok. I skroz u pravu. A bila sam i ja. Komplimentirali smo si međusobno. On meni da sam sposobna, ja njemu da je se ne vidi da je puno radio ovih dana. Rekla sam istinu. Je li on. Ne znam. Mislim da ga je ipak zavarala frizura. By the La Dea Zaprešić. Frizeraj u podrumu zaprešićke tržnice.

Muškarac garave kose, sijevalo u očima koje pomalo uokviruju bore kad sam se konačno pojavila. Čisto službena prilika. Obučen u crni sako i traperice. Visok skroz. S prstenom of course. Takav ne može i nikada nije slobodan. To je onaj tip muškaca kojeg ne možete uloviti, nego samo postati njegov plijen. Ako on to želi. I kad želi. To je onaj tip muškaraca kojeg zapravo i ne gledate. Jer surađujete. No iskonsku ljepotu teško je ne primijetiti. Naročito onu iza tamnih očiju.

Kao da je izašao s reklame za neki ekstra muški parfem. A mogao je biti maneken. Zapravo još uvijek to može.

Mislim nije on jedini takav. Ima ih više takvih. I čuveni Mr. Grey je jedan od njih. No on je druga kategorija.

Pitam se koja sam ja kategorija. Ne želim manekene. Želim real people. Stvarne, za šalicu razgovora. Skroz.

U biti želim plesati, skroz...Plesati do zore.

Rodila petero djece. Nije ishodila ni za jedno dijete papir. Djeca nisu imala imena do škole. Ja ne mogu vjerovati. Mačiči kad se okote u mom dvorištu dobiju ime, da ne govorim o psima, a čak ime dobije i koja kokoš. One lijepe i posebne. Ma realno sve.

Kao muž joj nije dao. Kome danas netko nešto može zabraniti. Ako si stvarno naumio otići ćeš na policiju kad je isti na sajmu. Gdje je naš socijalni rad. Kako su djeca uopće išla u školu. Učitelji, pedagozi gdje ste Vi bili. Kakva je to majka koja ne zna i ne želi svojo djeci omogućiti ime i prezime. Sad na cesti. Umire. A ne krivim polusestru što ulazi u kuću. Ako ih nije priznao moj otac, pa zašto bih ja. Doista zašto bi ona...Ili bi.

Moja je majka se tak razljutila jutros na sve napisano i kad sam joj ja rekla da je ne bi mijenjala ni za što, pitala me što bi bilo da te dopala takva. Nemam pojma, ali vjerojatno bi ja sama išla po svoje papire.
Što su radili susjedi. Konkretno moja je susjeda za jednu nemoćnu staricu u svom najbližem okruženju izborila dom. Da se žena ne smrzne preko zime. Ta susjeda ima oko šezdeset godina. Što li to govori da su ovi od šezdeset solidarniji i humaniji od oovih od četrdeset ili od ovih od dvadeset.

Inside informacije: Plivi tako dobro ide da pakira lijek protiv raka od jednog slovenskog proizvođača koji je navodno vrlo opasan i po radnike same. Rade to u skafanderu. Vlastitite proizvode spakira za tri dana. Da i ne smiju potrošiti ni centimetar više ljepljive trake.

A firma koja je imala požar je onima koji su ga zgasili i riskirali svoj život dala nula kuna. Hvalevrijedno.

Gospodine Željko Čoviću kamo ste to odveli Plivu. A lijep Vam je stan preko puta Esplanade.

U glede strategije Core Business. Bila je to samo moda u devedesetim. Isto tako je mnogo firmi ostalo i poslovalo drugačije. Buffetu nije padalo na pamet da je primijeni. Znate Copy Paste nije baš uvijek i za svakoga. Zamislite u današnje vrijeme razmišljati svojom glavom.
O užasa i grozote. Ili ići protiv oficijelnih teorija i dokazanih iskustava stručnjaka MMF ili famoznih revizorskih društava.Enron živijo.

Mislim stvarno. Mislim i iza toga stojim da bi moja mama koja nema nikakvog formalnog obrazovanja (osim tri razreda srednje kemijske) bolje vodila i Plivu i....ja znam da je pitam za savjet glede mog businessa i zamislite žena je u pravu, a ja završila ekonomski fakultet i dvije godine magisterija, jer posao je posao, a business je business, umijeće ratovanja, preživljavanja ili ....Od mnogih visoko obrazovanih koji su ionako dobrim dijelom svoje magisterije prepisali (čast iznimkama) ili masovno citirali druge (valjda da se vidi da znaju svačije mišljenje, a što su sami doprinijeli ?????. Ali tako volim one koji su uvjereni da su gurui u pravo. Da su njihovi profesori u pravu, i da je Don Brown u pravu.

I zato čitam svog prijatelja jer zamislite on misli svojom glavom. I zarađuje, i još znanje besplatno dijeli s nama. Ma svaka čast. A tamo s njim još polemiziraju. A ni blog ne vode.

....Savjet primjenjiv svima. Neki problemi su rješivi tek i samo onda kad se izađe iz okvira. A ljudi izaći izvan okvira nije jednostavno. I ne može svatko. Jer u jednom momentu treba odbaciti sve što znate i poslušati nekog drugoga. Koji je možda po Vašem mišljenju inferiorniji od Vas. No na dugi rok....A neke stvari isključivo i po pravilima službe i struke.

Jučer sam opet shoppingirala u DM. Sad mi je posebno gušt ući u taj dućan kad znam da prodavačica ima 5000 kuna plaće. Doista. Ona može živjeti od svog rada. Svaka čast.

E da "prijatelju", šišam te za jedno sedamdeset blogova, i Loptica se pojavljuje više nego ti s imenom i prezimenom. Mrak tebe ne šišam...Ionako si pametniji. A bome ni mnoge druge.

I ode Plivica. Na moju veliku žalost i tugu i nevjerovanje. Kompanija koju su godinama i sustavno uništavali nesposobni (vječita borba između inžinjera kemijske tehnologije, psihologa i ekonomista-uvijek kraći kraj), no podobni ljudi koji su u svemu napunili vlastite džepove i zauzeli sva vodeća mjesta u hrvatskoj privredi.

Pliva nekad je izgradila Supetar, na Plivi se je moglo obogatiti, raditi u Plivi je bio pojam. Kako je sad. Svi istraživači će kao preći u Glaxo. Ma hoće li doista. Jesu li dovoljno stručni, znaju li dovoljno engleski.

Velebna zgrada Istaživačkog instututa u kojoj se utopilo more novaca sad ide u najam. Koliko li će otpremnina biti isplaćeno. I što kad se to desi.

U devedesetima Pliva se odrekla proizvodnje vitamina C jer su Kinezi skinuli cijene i proizvodnja jest bila nerentabilna. Za godinu dana se je cijena oporavila, no proizvodnja se više nije mogao riješiti. Početkom devesetesitih bio si glavna faca ako si nešto znao o push ili pull strategiji. Tada nitko s ekonomskog fakulteta nije izašao a da je išta znao o strategijama i umjesto da zaposle ljude koji su završili vojno zvanje oni su zaposlili magistre prepisivače s Ekonomskog fakulteta (a i neke dokore znanosti) koji su pisali Plivine strategije.

I kamo ih je dovelo. Mislim kamo je to Plivu dovelo. Realno ljudi. Danas tisuće Plivaša ima po 1200 kuna mirovine. Otpremnine su potrošili, a živi ti od 1200 kuna mirovine. Ili bilo tko. Počeli su radnike šikanirati sredinom devedesetih, a da se zaposliš uz IQ 135 si morao imati debelu žnoru (tj 5000 DEM) ili četrdeset kremšnita.

Mnogi su se prodali u kompanije diljem lijepe naše, a pokažite mi stvarno i imenujte uspješnu hrvatsku kompaniju koja nema monopol (čast izuzecima koji potvrđuju pravilo).

Pliva je zadnih petnaest godina:
- zatvorila vitamin C
- prodala Kvasac
- prodala dječju hranu
- prodala Cedevitu (čujem da solidno plaćaju dobavljačima, valjda zato što je Branka Mehulić sasvim poštena osoba), a kako posluju tko zna
- istekla joj je licenca za azitromicin (sumamed)
- niš od novih lijekova, a i ono što su kupili ili napravili minirala je konkurencija i mediji of course, živio public relation
- dala otkaz (otpremnine) nekoliko tisuća ljudi (počelo je s portirima), zaposlila četiri puta manje novih ljudi koji su bili svi po redu vrhunski stručnjaci i genijalci i stvorili novu velebnu strategiju
- generiralo kadrove koji lijepo pomalo grickaju cijelu hrvatsku ekonomiju jer su što "Plivaši", valjda naučili od Čovića

Od strategije Core business do Generic business...

Realno i otužno, ali Pliva danas je poput grogirane tekstilne industrije koja radi lohn poslove. Iako puno solventija.

Nemate pojma koliko mi je osobno krivo zbog svega toga, nemate pojma koliko sam voljela i ponosila se Plivom.

Promjena image-a finito. Napravljeno jučer. Zadovoljna vrlo.

Posao danas napravljen iako sam jedva stigla zbog krkljanca u prometu. Telefona koji nije radio i nekih drugih stvari. Intermet mi je otkazivao poslušnost. Auto je slušao, ali vozila sam krajnje oprezno.

Na ušima tirkizne naušnice.

Vani je sivilo. Nazire se tek koja pahulja. Malo prije je padao gust snijeg.

Totalna promjena vremena za dva dana. Barem je takva najava.

Jako mi je žao Riječana zbog jučerašnjeg nevremena. Doista. Riječani drž te se.

Da i najbolja prijateljica me sanjala nasmijanu u žutoj haljini s novom frizurom i kosom boje lješnjaka. Pitam se što to znači. Please rastumačite mi san. Ako netko zna. :)))

Hvala unaprijed

Kroz maglu sam čula intenizivnu molitvu. Otvorila sam oči i ugledala oko sebe časne sestre. Molile su na engleskom što me je začudilo. Pa ja sam u Hrvatskoj, zašto ove mole na engleskom. Držale su raširene ruke i molile krunicu. Slušala sam pola sata, a onda opet zaspala.

Probudila se, one su bile tu i molile. Ja sam bila obučena u neku šarenu spavaćicu, u nemogućnosti da se opet pokrenem. Nisam mogla niti ništa reći. Odustala sam i zaspala.

Probudivši se svijet je bio drukčiji. Tijelo je bilo nepodnošljivo lako, usne su me slušale i one koje su još uvijek molile su se razmaknule kada sam krenula u potragu za toaletom.

Počela sam postavljati pitanja, no umjesto odgovora njih petnaest je samo molilo. Prošvrljala sam naokolo, pronašla kavu, hranu i neku odjeću, ali nigdje nije bilo mojeg mobitela, odjeće, dokumenata.
Pala je noć i opet sam zaspala.

Probudila sam se i njih nije bilo. Ne znam koliko je prošlo. Otišla sam u kupaonicu i ja nisam bila ja.To nije bilo moje lice, to je bilo moje tijelo. Iz ogledala me gledala žena kovrčave duge kose, gotovo orijentalnih crta lica. Jedino je boja kože ostale ista. Uši su bile iste. Oči su bile iste. Ja sam bila ja, a opet nisam bila ja.
Izašla sam preneražena i nisam mogla misliti. Primijetila sam i da mi je trbuh poveći. Ok znam da sam trudna, ali nisam imala takav trbuh neki dan. Zamišljena i zbunjena jer nikako nisam mogla riješiti ovu zagonetku (tragova operacije nije bilo) ogledala sam se oko sebe. U ormaru je bila dizajnerska odjeća, a na stolu torba. U torbi novčanik, kartice, i putovnica. Australska. U njoj slika osobe koju sam upravo vidjela u ogledalu i ime Charlotte Bates rođena 19.11.1969. Počela sam se smijati. Em sam druga (ne bi baš rekla zgodnija), em sam Australka i još Škorpion po horoskopu. Zbilja krasno. Potrpala sam stvari u kovčeg, obukla se, uzela novčanik i izašla iz prostorije. Kao da sam znala da će sve biti otključano. Tek sam zastala na vratima. Ogromna osmrtnica iz Večernjak Nensi Slamar blago o Gospodinu preminula....

Znači Nensi tj. ja ne postojim. Postoji Charlotte. Da i ispod je pisalo. Nema natrag ili Marko umire.

Marko, ja, mama, brat, sve je bilo prošlost. Zavrtjelo mi se. Mislila sam opet napad. Otišla sam u Berkley's bank čiju sam karticu imala i saznala da imam 1.123-456.33 AUD. Tada mi je skroz pozlilo.

Nakon buđenja u bolnici, tražila sam da naprave CT. Liječnik me je blijedo gledao jer mi je po njemu kao pozlilo jer sam trudna šest mjeseci. Neurolog me je pola sata uvjeravao da su mi nalazi u savršenom redu. Definitivno ja nisam bila ja.

Otišla sam na adresu iz vozačke. Stan na West Endu. E da, bila jesam u Londonu. Imala sam i ključ. U stanu je bio cijeli život Charlotte Bates tj. ništa. Ni slike ni tona. Htjela sam nazvati Marka ispričati mu ovu ludost. Znala sam da to nije moguće.

Jer ja sam od sada i zauvijek Charlotte.

Ima mnogo stvari koje su naigled vječne tj. koje traju i svojom ljepotom i vanjskom i unutarnjom su se uspjeli nametnuti kao neki kriterij uzvišenosti pa čak i vrijednosti. Postoje ljudi koji ostavili trag u ovoj našoj civilizaciji i koji opet i iznova izazivaju divljenje ljudi. Ponekad mnoge od tih stvari i nemaju ime, a ponekad tj. vrlo često su se zaboravila imena tih ljudi, a ponekad tj. najčešće imena ljudi se vraćaju ponovo i ponovo i oni budu tu, kroz neku drugu osobu (ne mislim na reinkarnaciju). Zar niste čuli običaj dobio sam ime po djedu. On je bio takav.

Čula sam da su u modi sage. Ogromne knjižurine u nekoliko nastavaka obično fantastičnog sadržaja (nešto poput Gospodara prstenova) i vjerujem fantastičnog doživljaja. Duševna hrana za ljude. Danas kad sve više i više ljudi piše, slika fotografira, ostavlja trag na ovaj ili onaj način.

A često se čuje i za mnoge Bila je dobra kao kruh. Kakva rijetkost u današnjici. Mislim dobar kruh :))))

Kruh ili što već je postao dio reklame, a još samo prije devet godina su me uvjeravali da nema šanse da će ikada se moći reklamirati generičke namirnice. Očito da hoće. Pogriješili su zapravo. Jer zamislite vrlo skoro reklamu za malo poljoprivredno imanje u Hrvata. Izvorna malina. Neponovljiv okus davnina. Izvorni geni only.

U modi su i kuharice. U modi jest živjeti od svjetlosti i zraka. Za neke barem. No u modi je još uvijek Schwarzwald torta ili bliže Orehnjača.

U modi je duga suknja, ciganska suknja, špičok i zaobljen vrh. Cipele na kat, nove dimenzije, različiti svemiri. U modi je S. Hawking iako meni razumljiv i prihvatljiv po meni su njegova djela ništa više od obične spekulacije.
U modi je Asimov, u modi je Blog, Sanja je definitvno vrlo moderna, a moderno je i reći kad te nitko neće baš ovih dana intenzivno radim. Najčešće to bude i tako, jer ako te nitko neće, što ti drugo preostaje nego stvaranje. Nekad davno učili su me da najveća umjetnost proizlazi iz tuge. Po kretanju tržišnih cijena umjetnika ja bih rekla da marketiški najbolje kotira upravo onaj koji je u svoje vrijeme bio i oficijelno najluđi. Što mu je uho trebalo nije mi jasno nikako. Sve bi to danas sredio dobar Photoshop.

E da u modi je Madonna. U modi je Kabala. U modi je i Katolicizam. U modi je mnogo toga, no kako biti suvremen ili još bolje toliko ispred svog vremena da se i nakon petsto godina tvoje ime izgovara sa srahopoštovanjem.

Bilo je mi je nedugo fenomenalno gledati repeticiju oslikavanja Vatikanskog stropa (na kraju su zaključili da je i ovaj umjetnik bio skroz lud). I genijalan naravno.

Ludost, genijalnost, jednostavnost.

Kako ono ide.
U matematici, ako se određeni zadatak može riješiti na više načina Najtočnije je zapravo Najednostavnije.

Budite sigurni, da ništa od gore spomenutog nije jednostavno. Pa ni famozni Osmijeh Mona Lize.

Pozornost se može privući na razne načine. Koliko god većina od nas žena željele bi biti percipirane kao pametne, obrazovane, njegovane i u konačnici lijepe, i to uglavnom i iznutra i izvana.
Pozornost koju izazivaju muškarci je sasvim drugačijeg tipa ili je u pitanju moj ukus.
Volim strašno načitane ljude, s kojima mogu razgovarati o bilo kakvim temama, od heklanja do najnovijih automobila.

Ovih dana sam ponovo čitala o važnosti marketinga i dobre prodaje unutar kompanije. Eh ja imam protiv. Tj. protiv marketinga. Cijeli je marketing dosta sivo područje. Ti daješ novce, novce i novce, imaš kao najbolje ljude i što ja sve znam, a u konačnici ipak je bitan sam proizvod. Koji će reći će moji kritičari osnova marketinga. Pitam ja Vas što je s konkurencijom jel se njih što pita ili ne)

U moje vrijeme na postdiplomskom se učilo da nabava nije strateška funkcija i jedna moja kolegica je dokazala svojim magistarskim radom suprotno. Jer je. Kuna ušteđena u nabavi vam se vraća kao kuna i pol u profitu. To je otprilike realan omjer. Možete vi imati ne znam kakvu marketišku kampanju, ali u startu će Vas ista koštati i to vrlo, a s druge strane ako prozvod ne odgovara očekivanjima kupca. Zabadav. Sve brzo ide k vragu. Tj. do vraga i bestraga.

Eklatantan primjer su filmovi. Vi možete potrošiti i po 50 mil dolara na marketing filma, ali ako film nije dobar već nakon prvog vikenda gotovo nitko Vam ga neće doći pogledati i izgubiti ćete. Jer filmovi se znamo reklamiraju ono što bi se reklo word of mouth. Tj. jedni drugima prepičavamo, ovo je super a ovo baš i nije. Ili biranjem filmova zato što u njemu glumi taj i taj glumac ili glumica. Jer važno je doista. Najbolji glumci, znaju prepoznati dobre scenarije, rade s odličnim režiserima, produkcija je uvijek na visokoj razini i rezultat je obično dobar film. Iako je i to postalo dubiozno.

U današnjem svijetu preostalo je premalo iznenađenja. Velik dio stvari je deja vu. Netko se je prije sjetio. Netko je prije došao do tog istog zaključka, netko je to prije napravio. I to ne pred par dana, nego pedeset, sto i dvjesto godina. Ne govorim sada o znanosti, jer tu nisam baš doma. Nažalost, jer pravih i relevantnih informacija je vrlo malo.

Pa tako jedan znanstvenik kaže da je eksplozija u Sibiru rezultat meteora, a drugi (mislim da je to ipak napisao novinar) da je Tesla testirao svoje tajno oružje. Ne kažem ja da ne postoji možda zajednički common ground, ali....

Meni se dešava da mi predavanja o dinosaurima drži moj nećak. Kad sam ja provjeravala stvari nije se još znalo zašto i kako su nestali. Dijete mi je onaravno objasnilo. Jer se je snimio kvazidokumentarac (koji je u osnovi nečija fikcija- tj. teorija) i mali tome vjeruje. A kvazidokumentaraca ima ko u priči. A i kvazidemokracije. A i kvazi znanja. Konkretno, mene zvahu u jedan drugi medij da pričam o shoppingmaniji. DObra tema, ali kako se ja uklapam. Nikako. Javno pišem da nastojim biti unutar svojih financijskih okvira, da me je kredit naučio štedjeti, shoppingiram mnogo manje nego prosječan Hrvat, a glede manija, osobno nisam provela nikakvo istraživanje. I kako je mogu biti relevantan sugovornik. Mislim mogu. na razini prosječnog intelktualke koja malo naopako formulira svoje rečenice, pa bi kao trebala biti interesantna. Mislima kao jesam interesantna, ako i pričam kao što pišem. Što ne mora biti. Uopće.

Mislim u matematici postoje aksiomi i teoremi, aksiomi su kao neosporni. Cijela ta vika oko marketinga je sad kao neosporna i radnik u marketingu kao vrijedi više. Šire gledano svi mi radimo u marketingu. Kao prvo nije jednostavno zamijeniti dobrog proizvodnog radnika, jer i taj ti može donijeti i mnoge koristi, ali i štete. Proizvodni procesi su presofisticirani da bi bilo tako. Mislim ljudi budite realni, nije jednostavno naći pouzdanu ćistačicu, a kad sam oglašavala ovdje posao za dostavljača nitko se nije niti javio.

Ako se u osiguranju kao što je rečeno mlate velike pare, onda po logici stvari je ipak riječ o visokorizičnim poslovima, jer bez rizika nema ni zarade. Bar su tako mene učili...I ne može svako biti blagajnik u McDonaldsu. Nemojte se zavarati. Imaju malo previsoke standarde i procedure: A da slabo plaćaju piše i u Večernjaku.

Sada je na redu kava...i tipkamo se

pridržujem se akciji....

sorry ne znam staviti sliku...molim sliku 200X150 da je objavim. Thanks

Tražim savjet. Promijenila bih image tj. frizuru. Imam dugu kosu i obilje kose i sad treba naći pravog frizera koji bi je malo preoblikovao. I sad sam na sto dilema i muka, što ću napraviti i što je najbitnije je kod koga ću to napraviti. Uglavnom preporuka je Etra, salon u Novoj Vesi. I to od vrle jedne blogerice.

Kao novi, trendovski, vlasnica bila u školi u Londonu i tako to, a ja ne znam. I to iskreno ne znam i nemam pojma.

Jučerašnji dan je prošao, prespavan i riješen. I prijeđen tj. prevaljen, a o snijeg sam namirišala na vrijeme. Jedno deset dana unaprijed. Sutra je navodno sve bijelo.

Posao ide pa ne ide, pa moram se vratiti, pa riješiti, pa simo pa tamo, pa možda čekaju i neke prilično neugodne stvari, no što se tu može.

Imam i dobra iskustva s Rene, ali mi se nije dopalo što me je šišala njena frizerka, a ne ona. U biti platila sam ime...Kad već daš novce, onda bi htio i chief in charge. Ili to tako ne ide. Ili ide.

Nekad davno sam se šišala kod Shampoo-a (a koja su to vremena bila), tko zna jel taj čovjek posloji.

A glede moje zaprešićke frizerke La Dee, njoj ću rado opet, ali sad bi nešto radikalno, a mislim da ona nema snage. Uvijek me podržava s tom mojom dugom kosom. Ili ima. A mogla bi je pitati ;))))

Iako mi ova gore riječ sugerira da bih mogla...pa recimo biti izbačena...e pa za danas mi je fakat dosta. Dosta mi je serije negativnih događaja, prehlada, kreveta, izvoljevanja, nepravdi, laganja i soljenja pameti. I provokacija. Za minutu ću se primiti posla. Neću pomoliti glavu do 16.30, a legnuti ću s kokošima.
Postoje dani kad treba prespavati, a ovo je jedan od njih.

A sve je lijepo krenulo. I stoji da se meni samoj nije ništa loše desilo (zasad), ali se desilo nekim meni osobno vrlo dragim ljudima. To loše se u konačnici može preokrenuti u najbolje ali što to vrijedi kad se ja osjećam urotnikom, iako doista i zaista s cijelom stvari nijesam imala ništa. bar mi je mirna savjest. Ovo b je namjerno malo slovo.

Sivo je, najavljen je snijeg, Božić je iza ćoška (tek sad sam shvatila da je u nedjelju), a ja sam na koncu još i k tome danas morala biti bezobrazna.

I biti ću još i više: Ili ću napraviti kontra. Topiti se od ljubaznosti, lagati u oči i namjerno rastezati od nemila do nedraga. One koji to zaslužuju. Boli me tikva (ne glava jer ovo kaj je na vratu, trenutno glavi ne sliči).

Mislim da Vam je svima jasno da sam danas opet bila svjedokom vrlo ružnim događajima.

I by the way, skoro su mi Miška opalili po guzi :((((

Ovih dana mi bolje idu naslovi od samih tekstova. Radila, jer sam morala, niti zdrava niti bolesna, sunce sije, ja bih van, moram biti unutra, jučer pročitana još jedna knjiga....

Moja majka ljuta ko pas, reži i sikće, a čak se nisam niti uspavala jutros. Ljuti je što....

A što ja znam....što više koga ljuti ili ne...

Na prozoru u svijet, more - Šolta. I odmah se sjetih jednog davnog ljeta, jednog oka...gostoljubivosti i dobrog maslinovog ulja. Finog povrća i još ljepših vala. A baš bi sada u ovom trenutku onako upalila auto i krenula put Jadrana. Ili otišla barem do Plitvica, prošetala, pogledala to čudo prirode.

Što me priječi?

I opet imam dobar naslov, a tekst je došao s druge strane. O drugim stvarima. Možda ipak kasnije napišem i tekst. Vjerojatno.

U pune dvije godine, po drugi mi se puta zblesiralo računalo. Usred posta i razgovora na icq. Veselo. Na trenutak sam pomislila ode skroz. No na sreću nije. Kako je sistem pao tako se je i podigao, a niš nisam dirala.

Ko i mobitel danas, samo se je u jednom momentu zgasio, a bila sam metar od njega. Upalila ga i sve je bilo ok.

A još mi je bolje kad crkne lampa. Pa bum i nema svijetlosti i to uvijek u nekom najgorem trenutku.

Kao da aparati imaju neki svoj život, kao da imaju neku svoju dušu i smjer u životu. A nemaju. Samo se ponekad stvarno dešavaju pa pomalo neobično.

Icq je utihnuo, na tv-u Big Brother, kraj mene knjiga za pročitati, nokti za nalakirati, i krevet za spavati. Ne to ipak neću, spavala jesam cijelo popodne i bilo bi dosta.

Kava me jest dočekala, no nije bila topla, na RTL-u dramatična stanka-totalno nepotrebno i bezveze. Nećak ide na rođendan. Veseo je poput malog vrapčića.

A i teta je puno bolje volje, spremam se malo čitati...duša nije teška...evo što malo sna u podne čini od žene. Mam je bolje.

Mnogo

Sunčano je i vrlo hladno. Zebe i oko duše. Skroz. Ručak u kome se je dinstano kiselo zelje borilo s kuhanim krumpirom uz jednu omanju svinjsku šniclu utolio je neizmjernu glad. Ne mislim samo na konzumiranje hrane kao takve, nego i na onu količinu dopamina koja se izluči s finim obrokom. Sita sam, misli teške, vani sunce. Kroz koju minutu, zastirem prozor, gasim računalo i spremam se na spavanje.

Sada i u ovom trenutku želim zaboraviti, barem na dva sata. Sanjam o apsolutnoj tišini, mrklom mraku i toploj šalici kave nakon svega.

O jednom poljupcu, a više od toga bi me vjerojatno izbacilo u orbiti.

Vjeđe s teške, leće bole, a računalo zuji. Vrijeme je .

Što se desilo? To ne bi znala reći......

Voljela bih da je današnji dan bio puput riječi, neke pjesme, no nije. Kaoo što rekoh bila sam na kraćem putu, cca 80 km od Zaprešića, točnije u Petrinji. Mjesecima već slušam o radovima na toj cesti i stoga sam odgađala put koliko god sam dugo mogla, no stvari u konačnici moraju biti napravljene.

Do Velike Gorice je potpuni krkljanac, a išla sam poslije osam. Svako treće vozilo je teretno, a osobni automobili se voze lijevom stranom najviše šezdeset kilometara na sat. Poslije Gorice je situacija bila urnebesna. Nisu me smetali traktori, nisu me smetali kamioni, no radova je na ti 35 kilometara bilo jako puno i naravno da smo se dosta načekali. Umjesto sat do Petrinje trebalo nam je skoro dva i sada mi je potpuno jasno da je autoput više nego nužnost.

Velika Gorica je zakrčena, cesta do Siska prastara i obnova joj je više nego potrebita, a realno ipak ima mnogo više prometa u tom pravcu nego što pokazuju oficijelni podaci.

U jednom momentu moji suvozači i ja smo se pitali tko to zapravo radi u Lijepoj našoj kad je toliko automobila i kamiona na cesti. Realnost je da se radi. Realnost je da nam je željeznički promet u velikim dubiozama i sve se prebacilo na ceste. Magla, radovi, temperatura od -1. Prije tjedan dana sam mirišala snijeg, danas ga i prognoziraju. Uglavnom svi smo se složili i to jako brzo da zapravo država jako lijepo zrađuje. Na cesti jedno dva puta više automobila nego prije godinu dana, pa svi oni moraju biti registrirani, pa voze na neko gorivo i kunice pritiču.

A ne mogu ne primijetiti ljude koji rade vani na otvorenom pri ovoj temperaturi. Nije im stvarno lako, a ne mogu ne primijetiti da je ulaz u Petrinju miniran i da danas deset godina nakon Oluje mi nismo riješili pitanje minskih polja jer su se nadležni sjedili da se i razminiravanje treba dodjeljivati natječajima. Cijene su pale, plaće onih koji su svakim danom jednom nogom u grobu sramotno niske i imamo situaciju gdje evo preko Kupe na ulazu u Petrinju lijepo nam se smiješi mrtvačka glava.

Nemam ništa protiv natječaja i javnih nabava, ali u nekim segmentima oni su zlo, i situaciju umjesto da poboljšaju naprosto...Ma nemam prave riječi.

Činjenica je da je malo previše mina na sve strane i ja danas i opet nisam mogla do prave informacije. No to je postalo nekako uobičajeno. No neće tako dugo biti. Jer ne pozna se Loptica. Ja ipak mogu biti uporna i uporna i pisati zamolbe, žalbe u beskraj....

...No za danas je gotovo. Petak je i idem van. Odmarati, zafrkavati se, a možda i plesati. Ipak je danas puni mjesec ili se to meni tako čini :))))

Moon Ball

On je voli. Ona je u manje više osrednjem braku i odgovara joj da je on voli. Iako mu stalno i uporno "naglašava" da za njih nema nade. Isto tako se uvijek i odmah javi na telefon kad je nazove, primi haljinu koju joj on pokloni. I koliko god bila dobra majka svoje djece i fizički vjerna svome suprugu na ovome svijetu postoji još netko tko nju beskrajno voli i ona, unatoč odmaku zadržava tu ljubav. Ona je njegov san, ona je njegova ljubav.

On je voli. On je ugledan, bogat i sposoban. Ona je lijepa, nježna i krhka. Malo starija od njega. Ona ima svoju djecu i unatoč tome što on je sanjao svoju djecu, unatoč tome što su u tim snovima njegova djeca prije govorila engleski nego hrvatski, zavolio je nju. Koja mu ne može, a možda niti želi roditi njegovo dijete. No on je tako voli da je njenu djecu prihvatio poput svoje. Ona njega ne pušta, ali niti on nju, iako zna da postoji netko na ovom svijetu koji bi mu odmah ispunio davnašnji san. Jer je poseban. On ima ljubav, ali nema san.

On je voli. Strpljivo čeka da ona uzvrati njegovu ljubav u potpunosti. Ovaj vikend su trebali ići zajedno na put. Otkazala mu je zbog tete. Oboje imaju preko trideset, ali tete valjda jesu nekad jako važne. On ju je skroz prihvatio, s mračnim tajnama, pridigao ju je kad je pala. Odrekao se svoje najveće ljubavi da bi volio upravo nju. Ona samo ponekad nije spremna za njega. On ima ljubav, a sna se je odrekao.

On je voli. Možda da, a možda i ne. Nazove je svaki dan, tj. svaki dan ima kao da ima potrebe čuti njen glas. Ponekad želi s njom izaći, no mnogo češće i ne. Ta žena mu cijepa srce na pola, ili on to sam sebi radi, a tako bi volio biti tj. ne biti u toj poziciji. Nisam baš sigurna da li ima i san, a da li ima i ljubav.

On je voli. No sram ga je svog života, pa joj se nema snage ni javiti na telefon. Otići na kavu. Nije joj oprostio ili možda i je što su samo prijatelji. No na kavu ne može, a ona nema snage zvati. Ma koliko bili prijatelji. On nema niti san, a ni ljubav.

On je voli. Ona je njegova sestra. Zna da je pomalo na svoju ruku i on odavno ima svoj životni put i svoj obitelj. No rado će sa sestrom popiti kavu. Iako ne pričaju o niočemu važnom. Ne razmjenjuju iskustva jer je ista nemoguća razmjenjivati koliko su različiti. Ponekad pričaju o sportu, ponekad o njegovoj djeci. Ponekad se ona pita, bi li joj taj njen mlađi brat mogao ukazati na neke stvari i koliko bi to koristilo. Jer ona zna da je on ostavario i ljubav i san i ne pušta ih nikako. Čvrsto ih se drži.

Ona ga voli, odriče se javno svoje ljubavi, ali ga voli. Ponekad se pravda zbog svoje ljubavi, ali voli. Voli neizmjerno, možda pogrešno, ali voli. Nema ga u snovima, nema ga u srcu, no tu je.

A on šeće svoju malu djevojčicu, njihovim parkom. Djevojčicu koju nema s njom. Pitanje je da li se pita. Pitanje je da li se itko nas pita za vlastite snove i vlastite ljubavi ili su to tek rijetke iznimke.

I tko o čemu Loptica o ljubavi....standarno :))))

....p.s. ovo je prerada posta o češnjaku

Ovo neće biti uobičajeni petak. Prvo krećem na kraći put, a onda dosta stvari moram i odraditi. No vremena ipak ima, iako je zapravo teško odraditi i nadoknaditi četiri puna dana koje sam izgubila bolujući.

Tu je vikend iza ćoška, a bojim se da će se ovaj provesti radno. Iz kuće je već krenula mama na terapiju, đak prvak se sprema za školu, ja sam pripremila potrebnu dokumentaciju, pospremila sobu, popila kavu.

Ustala prije sata što i nije moj običaj, a sad još malo zdravlja na lice. Oko osam obaviti par telefonskih razgovora i dogovora, organizirati se negdje neki gablec, staviti mrvicu parfema, svezati kosu u rep....

Jučer je bio Iskrica party, na koji nisam mogla otići jer danas sam morala rano ustati, jučer je bila obljetnica pada Vukovara, zbog čega me je još jednom zazeblo oko srca. Na radiju prigodne pjesme.

Polazak za par minuta. Stavljene naušnice, parfem, šminka, spremljeni mobiteli....Ustala u 7.05, sad je već sve spremno, a i auto se vani grije tj. odmrzava.

I tako u petak, posljednji dan tjedna ili prvi dn vikenda....Telefon zvoni, upiti na sve strane....Čudan neki dan...

Nisam ni prva ni zadnja blogerica koja je zaintrigirala oficijelne ili možda one točnije rečeno popularnije medije. Biti bloger i gostovati u nekoj televizijskoj emisiji je postalo pdrazumijeva se. Prije samo godinu dana čula sam o nama (blogerima) da smo marginalci, da nećemo doprijeti do javnosti, još nedavno da se blog sve manje čita, i da smo weird...no istina je sasvim drugačija. Kako bih to točnije formulirala svakodnevica to demantira.

Da bi se vodio blog, intiman, specijaliziran ili nešto između bitna je pismenost (ponekad i fotografsko umijeće), a vrlo je često bitna i orginalnost i drugačiji pristup. Vrlo je bitno i samo prepoznavanje, tj. pojedini blogovi, točnije bi bilo njihovi autori nam leže, a pojedini ne.

Redovitost u pisanju poboljšava na ovaj ili onaj način moć našeg pismenog izražavanja, a komentiranjem drugih blogova ostavljamo dojam da smo tu, tj. dio blogovske zajednice. Sve nas vesele komentari, pa bili oni i skroz kontra, tj. negativni.Publicitet je publicitet...

Čuvena Warhallova (nadam se da sam dobro napisala) o petnaest minuta slave je realna i ostvariva i slava postaje jedna vrlo obična kategorija. Više nije pitanje tko jest gostovao na televiziji, nego je začudno ako nisi.

Još prije neko vrijeme jedan moj poznanik je zagooglao moje ime i zamislite nije našao apsolutno ništa i to ga je zaprepastilo. Jer prava ja, kao internetska osoba ne postoji. Upitao me je kako sam si to mogla dozvoliti, zašto nemam stranicu, zašto ne koristim taj medij....skoro da mi je otvoreno rekao da sam zatucana. Pa ne baš tim rječnikom, ali me je pitao kako mi je to uspjelo. Pa vjerojatno i nije, samo možda nisam tražena na pravi način :)))

I ta "zatucana" Loptica zahvalila je na gostovanju u popularnijem mediju, a i još par mojih virtualnih ličnosti (ups upravo sam priznala da ne vodim samo jedan blog). Meni je potpuno jasan značaj i utjecaj medija. Zašto ipak ne?

Možda je ipak stvar u kontroli. Jednom davno gostovala sam na Radiju ispred tadašnje svoje firme, povodom izlaganja na međunarodnom sajmu. Intervju je trajao pola sata, a emitirana je minuta. I to upravo ona minuta u kojima ja pohvaljujem organizaciju sajma. Ne moram Vam reći koliko sam neugodnosti imala zbog tog intervjua, jer je Uprava tvrtke očekivala drugačiji prilog ( da hvalim njih), a ja....ja ih jesam poslušala, no bilo je za emisiju važna upravo ona minuta koje se ja ne sramim, ali to nisu bila očekivanja niti moja, a niti mojih poslodavaca.

Istina je da sam jednom davnom i radila na Radiju. Unatoč tome što jesam imala navodno radiofoničan glas i govorila bez naglaska (nije više slučaj) i nekakvih petljancija u govoru, posao voditeljice je dobila osoba, kako bi se reklo po drugim ključevima. Reklame na tom istom Radiju su se opet dijelile po nekoj drugoj žnori. Prijavila sam se za audiciju Stojedinice, prošla, ali nikada ni u kome pogledu taj izvrstan radio nisam prepoznala kao svoj. Po meni nisam bila za taj Radio. Loptica nije za 101-cu. Radila sam intervjue, reportaže još neko vrijeme, a onda je nastao naravno obvlivioum (ako sam to dobro rekla) iliti zaborav. Tek san od prije dvanaest godina da ću jednog dana prenositi košarkaške utakmice. Što je za ono doba, pa i ovo nekako...jel još uvijek neuobičajeno.

Uglavnom sva moja medijska iskustva, a poučena i iskustvom bloganja kao takvog ( i to je medij u svakom smislu), je da je ipak u nekim stvarima dobro imati kontrolu. I rasti kroz neko vrijeme tj. napredovati. Ovdje na blogu ja mogu biti skroz ja, bez kraćenja, a cenzura, poanta, vic ili što god ovisi najvećem dijelu o meni samoj. Moram priznati da uredništvo me može obrisati, server pasti, ali...to su uobičajene stvari...Mogu birati teme,mogu i pisati o aktualnim temama, a mogu mi se i predlagati teme. Mogu javno priznati što velik dio ne samo Hrvat(ica)a ne bi priznao ni u ludilu. Mogu se družiti, a ponekad saznati na ovaj ili onaj način da ........ I tako, kako sam objašnjavala nedavno jednoj blogerici vrlo je često bliže ono naokolo nego po prečici.

Još pred neko vrijeme sam imala poveći brainstorming glede jedne nove Radio emisije. Ono kao prijenos. Žensko kontra Muškog, Ratio kontra Emocija (ne uključuje prvu podjelu) i obrada i viđenje svijeta poput onih starčeka iz Muppeta, dobro ne baš tako, ali za sada je zastalo...

Ono što želim reći, želim drukčiji pogled na svijet i ljude. Želim dobre vijesti, želim seljačku mudrost, želim...
Možda malo bolji blog...A valjda ću doći do toga jednog dana :)))))

I definitivno novi dizajn....Help please (ovo je parafraza Petog elementa, jest ja nisam peti, ali se otprilike tako snalazim s html-om :)))

Hi, and bye by Famous Ball

Ono što mene osobno, a vjerujem i mnoge živcira je neplaćanje računa.
Prvo što me cijeloj stvari živcira je nesposobnost nekih firmi da pošalju račune na vrijeme(odmah) i s voljom. Danas je tako sedamnaesti, a meni još nije stigao račun za fiksni telefon, i naravno dobila cifru i poziv na broj na besplatnom telefonu, ali računa niotkuda. Kao stići će prijepis.

Ne kasne samo oni. I njihova konkurencija kasni. Nije to tako strašno, ali baš uvijek njihovi računi moraju dolaziti tako kasno, jer u konačnici iako svi mi znamo otprilike koliko smo potrošili, kao što znate, otprilike i stvarno vrlo često nije isto.

A dešava se da neki privatnici ne pošalju račun za obavljenu uslugu po nekoliko mjeseci. I kako onda platiti.

Mislim da ono što ubije hrvatsku privredu je upravo nekultura plaćanja. Kako sam ja svojevremeno bila na seminaru za male poduzetnike, predavač, navodno jedan od naših istaknutih pravnika u HBOR-u nam je tumačio kako u stvari ne platiti račun bez ikakvih posljedia. Kao on je pravnik pa zna sve te začkoljice kad što zastarijeva i tako to??????

Nisam mogla vjerovati. Ne zato što sam ja neka vrlo righteuos person (valjda sam to dobro napisala) nego da se i na oficijelnom seminaru koje je plaćalo Ministarstvo Gospodarstva praktički naučava kako pa recimo to otvoreno varati.

I onda se pitaš, što je to mama mene osobno naučila, a naučila me je plaćati račune. U stvari, uopće se ne sekiram radi cijele te gungule i svoje račune plaćam na vrijeme, bez obzira. No moram priznati da mnogi moji poslovni partneri se suočavaju s neplaćanjem računa. Ljudima je normalno naručiti nečiju uslugu, ali nije im baš tako normalno i platiti. Što je užasno zabrinjavajuće, pa se tako desi da nam jamci otplaćuju kredite, da su pošteni ljudi u nevolji zato što su nekome pomogli ili napravili za nekog posao. I moram priznati da se mnogi ljudi i to jako sekiraju radi cijele te priče oko neplaćanja. Svaki dan gledaju račun očekujući novce. Nije nikome jednostavno. Pogotovo ne u toj situaciji.

Mislim da bi stvari u Lijepoj našoj bile mnogo bolje kada bi se raskrstilo s takvim načinom razmišljanja. Počevši od države same, jer ona je generator dobrog dijela problema. Koliko sam upoznata donedavno (sada stvarno ne znam, ipak sam malo out ovih dana) nisu bili isplaćeni prošlogodišnji poticaji za zapošljavanje, iako su rješenja donesena. A s državom nema kompenzacija. Ona vama duguje poticaje, vi njoj PDV i umjesto da se dug prebije, nada....

A htjedoh pisati o ljubavi, o podjeli troškova, zajedničkim životima, cijenama finih pudera (znate onih pod kojima se Vaše lie malo zategne).
A htjedoh pisati i o ovim novim tarifama, koje su doista prelijevanje iz šupljeg u prazno. Jer Vas tek naknadno upozore da morate platiti prelazak s tarife na tarifu, da gubite neke povlastice i u konačnici računi Vam se vrte oko iste cifre. Što je smiješno jer kao svuda se priča i reklamira kao padaju cijene. Malo morgen. Za neistinito oglašavanje, Društvo potrošača bi ipak moralo imati malo bolje insrumente da ako ništa drugo zabrani takvo besramno laganje i mazanje očiju. I čitanje malih slova, što je naravno više nego nužno i neophodno. Ni pitam se zašto postoje velika i mala slova. A da ne pričam o svim svađama doma s starijim ukućanima da je rata za Clio ili ne znam koji drugi auto recimo 700 kuna (a tako malim slovima, da penzioneri ne mogu pročitati piše, ako se plati 50% odmah cijelog auta i ako...)...i to ako mene je počelo jako mučiti.

Obećala sam nešto napraviti, a sada više nema vremana. Doručak, malo listanja novina usput i na posao. Malo me još guši...ali...kako račune ipak valja plaćati, mora se i raditi. Ponekad bez obzira i unatoč svemu.

P.S. valjda vam je jasno iz ovog teksta da sam jutros platila sve svoje račune :(((

Oficijelna medicina ima svoju protutežu u narodnom liječenju. To uopće nije sporno, no ponekad, tj. mnogo puta pretjerujemo.

Prije tri dana, kao što redovni posjetitelji ovog bloga znaju, srušila me prehlada. Najobičnija. Temperatura, kašalj, kihanje, nemoć i potreba za snom.
Prijatelj je sugerirao maslinovo ulje i češnjak. Nisam ni do kraja saslušala, odbila sam tu vrstu liječenja jer sam sjetila se svoje pokojne bake, a i nekih drugih ljudi.

Moja je baka bila žena od češnjaka. Sve je bolesti liječila istim, a protim visokog tlaka se je borila mazanjem vinskim octom. I sve bito bilo u redu, da brat i ja nismo dijelili sobu s njom, a niti češnjak, a ni vinski ocat blago rečeno ugodno ne miriši. Tako da nam je znalo biti grozno. Doslovno, a kad sam pročitala komentar nasmijala se do suza.

Znam da je dokazano češnjak koristan, ali znam i to da je jedna bivša kolegica sve tjerala iz liftova zbog zadaha iz češnjaka.

A još mi je bolja ona narodna, da kad imaš temperaturu da se ne smiješ prati. Pa smrdiš sto na sat. I to jako. I to nisam čula od bilo koga, nego od....Ma nije bitno.

Osobno sam se uvjerila da prije nego što me uhvati prehlada, ali doista prije ako skuham rakije s šećerom, istina napijem se, (odem spavati subito) ali se ne prehladim. Uvjerila sam se i da se zubnom pastom može spriječiti bujanje herpesa....A sve ostalo.

Što ja znam. Ipak ja vjerujem u oficijelnu medicinu. I provjerenim farmaceutskim kompanijama. Pa sam tako sada koristila Maxflu. I nije me ih sram reklamirati jer sam nakon tri dana koliko toliko ok. Možda bi mi trebao još koji dan odmora, no polako. Da nije bilo njega vjerojatno bi uzela Coldrex, a možda bi se zadovoljila i običnim Andolom i kiselim zeljem.

Vjerujem u prevenciju, ali vjerujem i u neku pravilnu prehranu, no znam da je teško baš uvijek odhrvati svim mogućim virusima i bakterijama.

I vjerujem u dobar san i malo predaha. Tempo nas ipak nakon nekog vremena samelje. I moramo se malo odmoriti. Pa makar i prisilno....

A glede domaćih lijekova prilično vjerujem čajevima. Indijskom s mlijekom. :))))

No ne večeras. Danas ću naravno odmoriti, a sutra možda ne punim tempom, ali ipak barem s pola gasa. Vjerujem i veselju, druženju, pozitivnom razmišljanju. Vjerujem u viceve, partije, razgovore ili što ja znam. Vjerujem da ono iza očiju nas ipak čini više ili manje zdravim. No i mi sami. Ipak biramo određeni način života.
Ipak biramo hoćemo li zapaliti cigaretu, pa i da li ćemo biti ljuti, tužni i još mnogo toga. A mnogo toga nam se desi. Ne možemo izbjeći mnoge stvari. Valja se saživjeti.

Baš mi je grozno. Baš mi curi na se strane....Razgovara mi se. Danas sam bila gotovo nepristojna. Ljudi su me zvali, ja spavala i nisam bila pri volji za ragovor. Uopće. Kako je ipak bolje, idem ispraviti svoje greške. Ako ih je bilo. A je.

Uvijek grešaka ima, kao i nekih drugih stvari. Ima dobrote. A dobro se dobrim vraća. To je lajtmotiv mog kalendara za ovaj mjesec.

Imam kalendar s mudri izrekama, pa slijedećem kaže:

Nije pamet u godinama nego u glavi.

Da im vjerujemo...Mislim tako mudrim rečenicama

Nije moje, ali kao da jest. Imam i temperaturu, ali kao da je to bitno. Isključila sam mobitele, ali kao da je bitno. Dobila par dobronamjernih poruka, ali kao da je bitno. Ili možda je. Idem malo googlati jer je bitno.
Oči krvave i mutne, kosa rasčupana, vitamina c i tekućine uneseno u organizam u ogromnim količinima.

Recept: maslinovo ulje i češnjak- navodno da odnese te probleme.

Činjenica: Ne mogu smisliti češnjak, a maslinovo ulje tek u tragovima.

Ukorak s vremenom ne idem.

Jesam, pojela jesam kockicu čokolade. Jesam, pojela jesam nekoliko mandarina....Spavala cijelo popodne.

A sutra u radni dan. Sutra u svijet. Sutra tko pita za šmrkljavi nos i glavu veličinu jedne košarkaške lopte :)))

I wanna kiss....Nema šanse...Ne danas kad bacili frcaju oko mene.

Čovjek tj. žena nekad ima objektivne razloge za izbjegavanje poljubaca :((((

Cijelu noć sam se prevrtala. Boli me glava, grlo, zaštopani sinusi. Svi mogući i nemogući simptomi viroze. Zamijenila vozačku, za koji dan na registraciju, na terenu danas do kasno naveče. Pizza naručena.
Ono što me najviše smeta posljednjih dana je vrijeme. Ne smeta me što je sivo. Ne bi me smetalo ni da pada kiša. Kap tu i tamo padne na vjetrobransko staklo. Niti možeš, a niti ne isključiti brisače. A i cesta je poluklizava. Snijeg nije pao, no ono što me je vrlo začudilo je opet jedna dugoročna vremenska prognoza. Koliko se sjećam u proljeće su nam prognozirali najtoplije ljeto u desetljeću, a ljeto bijaše sve samo ne to, hladno kišovito i vjetrovito.

Sad nas plaše s famoznih -20 cijele zime. Proživjeh ja zimu s -20. I nije bilo tako strašno. Jest da se autobusima nisu otvarala vrata, jest da smo masu puta ostali zarobljeni u tramvaju, ali bijaše to jedna lijepa zima, kad je snijeg škripao. I prije tri godine, zima bijaše hladna i ledena. I sve bijaše manje više u redu tj. realno gledajući u neredu. No sve se prevladalo. Pojedini od nas nisu koji dan došli na posao, prodaja zimskih guma bila je na maksimumu, ljudi su se bunili da ne mogu do dućana (nisu se bili opskrbili ni s dodatnom litrom mlijeka) i tako...Zima je prošla, došlo je proljeće i sve se pomalo zaboravilo. Tek pokoja priča i pričica.

Uz zimsku vatricu...Da, na redu je kamin. U shopping za kaminom. Imamo plinsko centralno, par radijatora na električnu energiju, ali ipak svi si želimo jedan pravi kamin u kojem bi pucketala drva i grijala nas. U slučaju nedostatka drugih energenata, ali i ljepote prizora samog.

Unatoč svemu ja ne bih -20. Nikako. Ali tko mene pita.

Kasno subotnje veče, možda ipak ne prekasno i rano nedjeljno jutro. Nećak je prespavao kod bake i ja jutros ponudila plivanje. Mali se je spremio brže nek se meni stigao upaliti jutros računalo i ja s njim opet u naš ritual tj. put Toplica. Plivali, potapljali se, ronili, namakali u jakuzzi-u i opet imali bliske susrete na ceste.

Moram priznati da jesam pogriješila. Krenuli smo i bilo je pitanje da li ćemo na Mladost ili u Zagorje i mali se je predosmislio usred raskršća. Ja sam ne razmišljajući se stala ispred jedne Škode Octavie. Svi smo stajali, na raskršću smo bili Škoda i ja. Uopće nisam razmišljala. Upalilo se zeleno i dala sam po gas. No vozač u Škodi se je toliko naljutio da me je pretekao nakon trideset metara i stao nasred ceste i po gestama sam zaključila da me psuje, a bome sam se pobojala što će biti ako izađe iz auta. Doista nisam ga ugrozila u prometu. Priznajem jesam oduzela prednost, ali ne namjerno. Bijes i srdžba su bili nevjerojatni. Spasila me honda koja je prekinula tu kvazisvađu na cesti i počela mu trubiti jer bi kao ona prošla. Krenuo je, a iz mojih se usta oteo uzdah olakšanja. Doista sam pogriješila, ali toliki bijes radi ničega zaista nisam zamišljala. Što bi se desilo da sam recimo bila nepažljiva i prouzročila sudar.

Uglavnom cijeli sam incident brzo zaboravila. Naplivana, umorna došla sam doma točno na ručak i moja se mama snebivala kakv ja to sat imam kad uvijek znam doći točno na minutu glede ručkova, bar njenih.
Smijala sam se. Šalila sam se da imam skrivenu kameru.

Nakon popodnevnog odmora, malo televizije, primila sam se posla i relativno brzo završila. Što je sasvim ok. Kako moram nešto poslati poslov, partneru u devet faxom, danas ne mogu izaći što mi moram priznati teško pada. Jer bi van. Bi se družila....

S druge je strane moja mama cijelo popodne na telefonu. Svi koriste te besplatne pozive nedjeljom. Moram priznati da su me opet i ponovo neke priče neugodno iznenadile.

A tako je to....Lijepo ružno svađa smijeh suza kava mineralna riža kiselo zelje i mijenjanje telefonskih programa...

No sada..Malo u blogosferu....

Ima plave oči, svijetlu kosu, dobronamjeran osmijeh. Umjetnica u svakom smislu te riječi. Pa i u snalaženju života. Potpuno drugačija od mene. Ja danas tipo sportivo, u trapericama, jednostavnoj majici i kožnjaku, a ona tek malo svile i kadife s kosom u punđi. Daleko ženstvenije. No danas tu nije natjecanja bilo.

Na vrata je ušla odjednom ušla mlada žena s djevojčicom (cijela se scena dešavala u butiku). Nisam obraćala pažnju, a onda sam je vidjela. Vidjela i prepoznala. Žena s kojom davno dijelih jedan posao. I sasvim ista, tek koja bora, a ona....

Klasika sad već, ne nije me prepoznala. Tek kad se dublje zagledala, kad je skinula s lica plavu kosu vidjela je mene, onu osobu od prije šest godina.

Očito jest da se promijenila jesam. Crte lice, vrlo karakteristične kako je to ona danas rekla su ostale, ali izgleda da ja ipak nisam ja. Barem ne ona ja kako me ljudi pamte i osjećaju.

Bilo je neobično. Pomalo smiješno. Na brzinu se je prošlo kroz šest godine, kroz propast jednog poduzeća, kroz nju. Moj antipod. Ili se to tako kaže, ali u stvarnosti to tako i jest.

Ponuđen poslovni projekt, a ono što ja zapravo želim još jednu dobru prijateteljicu (pričam o ovoj prvoj ženi). Zašto. Prepoznah iza plavih očiju, ono nešto, ljudsko drugačije, možda nazrijeh i svoju sjenu. Tašta sam možda, ali...

Bivša kolegica je otišla, a ja došla kući i sručila se od umora. Spavala ko top sve do sada, a sada u subotu. U stvaranje i obnavljanje jednog prijateljstva.

Kako li dani neobični znaju biti :))))

A svemu je kriva Bajedera u zlatnoj limenoj kutiji.....

Martinje je i mislila jesam da ću se ludo zabavljati, ali desna je leća je otplesala neki čudan ples večeras te nakon što sam provela pola sata tražeći je unutar oka, odustala sam od Martina i mladog mošta. Odustala sam od društva, zabave, neprospavane noći, policijskih patrola, mogućih bliskih susreta. Sve zbog desne leće???

Možda i zbog preskočene čokolade. Kako li bi slatka bila ta čokalada. Ona ista kojoj sam danas rekla ne, u današnjem danu.

U danu kad su se planirala putovanja, zamišljala sam svoje putovanje, svoje snježne padine, slalome i veleslalome, zamišljala sam plivanje u nekom dalekom moru, zamišljala sam šetnju pradavnim kineskim zidom.
Ne bi se bunila ni na šetnju Dubrovnikom, a bome bi se uspela i na Kuna Goru, navratila do Geneve ili otišla u kino na Leceister Square.
Promatrala svjetla Pariza s rijeke Seine, ili šetala Provansom u nadi da će se vrijeme baš u tom trenu vratititi tek na trenutak da mogu vidjeti potez kista van Gogha. Da će se vrijeme vratiti da zajedno s Vladom Draculom pričam o njegovoj legendi ili sa Sokratom debatiram o čemu su danas njegovi zemljaci najbolji.

U stvarnosti ću putovati kroz knjigu. Petlja joj je naziv. Simboličan ili ne. Uglavnom stoji i čeka me tu kraj mene.

Petlja...a zapravo htjedoh samo reći postoje istinski dobri ljudi. Možda u biblijskom smislu griješnici, ali u dubini svoje duše najbolji na ovome svijetu.

Nije bijelo, a labudove nisam odavno vidjela. No vidjela sam gusku. Kao što znate danas je Martinje i običaj da se mošt krsti uz gusku i mlince. Običaje naravno valja poštovati i tako ću ja danas to imati na meniju.
Kod nas je jedanaesti jedanaesti Sv. Martin, uz radijska upozorenja o današnjim kontrolama na cesti i tamnim brojkama o broju nesreća prouzročenih alkohola (1497ove godine- ako sam dobro čula), a u Velikoj Britaniji se slavi praznik ili tako nešto, u biti slave se svi britanski ratnici, koji su vojevali po raznim vojnama iliti ratovima.

1991 sam bila na paradi britanske vojske. Bila je nazočna i princeza Margaret i vrlo pomno odabrana elita (jer svečanost jest bila zatvorenog tipa, a ja sam dospijela tamo jer sam radila za jednu obitelj tamo, a oni su mi htjeli pokazati i takvu Veliku Britaniju). Cijela parada mi je bila tako egzotična poput najbolje kazališne predstave i neimalo nije sličila ničemu što sam ja do tada u svom životu vidjela. Aktualna je bila Pustinjska oluja, prva u borbi za naftu na Bliskom istoku, a danas...dans gotovo da se vodi isti ratovi samo je glavni uzrok, posljedica ili što ja znam nevidljiva, famozna, sveprisutna Al'quida. Naprosto ne mogu vjerovati da ljudi idu naokolo u namjeri da ozljede sebe i druge ljude, da djeca gore, odrasli gore, Jordanci gore....

Za par dana obilježava se pad Vukovara, za par dana moja firma navršava godinu dana i danas, a danas jest petak, nije pao snijeg i izlazim. (nešto mi sigurno sinoć nije bilo u redu s nosom :)))..Naspavana jesam, jer danas namjerno nisam uključila buđenje u 7.15 i veselim se noćnim svijetlima Zagreba. Rano ću se vratiti jer ne volim baš se vozikati naokolo na Martinje. Možda ja poštujem 0,00, ali mnogi i ne.

Naravno pročitala sam i Latinov intervju u kojem je vješto izbjegao temu zašto se nije oženio. Čovjek zapravo ništa nije rekao i to mi je ok. Zašto bi se bilo tko, morao nekome objašnjavati, pa bio on i javna osoba.

Da, zašto bi se bilo tko od nas morao objašnjavati dok ne radi nažao drugima.

Hick ball

P.s. možda se ipak predomislim ;)

On više kupuje nego ja?!?

Bio je u najmanju ruku neobičan. S njim sam mogla proanalizirati sve reklamne plakate u gradu. Pričali smo o bojama, slikama, tekstovima. Razgovori su se nastavljali u neke druge sfere. Politiku, filozofiju. Onda smo skočili riječima do Pariza, Londona, ili nekog malog sela u Africi.
Izuzetno inteligentan. I naigled i gotovo sve je razumio...

(Naravno oborio me s nogu. Ne zato što je bio 1,85 i 85 kg mišića, nego su otprilike bile u mojim očima takve proporcije njegova uma. A to je na mene djelovalo kao afrodizijak. Nisam ja valjda kriva što je moja erogena zona između između očiju.

I počeli se družiti. I počeli hodati, poljubili se...ah...a onda me je pitao...bi li ga odvela u shopping.

Zapravo to je bio početak našeg kraja. Počeli smo s Ipercoppom u King Krosu, a shoppingirali smo po svim nemogućim i mogućim mjestima u okolici Zagreba, uključujući i Sloveniju.

Ono što ja nikako nisam mogla shvatiti, pojmiti, povjerovati je da taj muškarac doista uživa, uživa, uživa u shoppingu i kupuje, kupuje, kupuje.

Nikad nije kupovao po listi, iako je imao okvirne kasnije, ali išao je od police do police, od proizvoda do proizvoda, sve je znao (u svakom centru-izuzetna memorija kažem Vam), sve je poznavao. Nekon prvog zajedničkog shoppinga spavala sam bez snova usred bijela dana tri sata. Toliko je toga kupio, toliko stvari, toliko boja okusa i mirisa, da ja nisam imala snage kupiti ništa.

Preferirao je neke brandove, nije šljivio kupujmo hrvatsko i pomno je gledao etikete.

Uglavnom kad je kupovao pivu, kupio je najmanje tri različite vrste piva, a obavezno bar jedan novi proizvod. Obožavao je nove proizvode. Obožavao je degustacije. Doslovno se najeo i napio po shopping centrima i ako bi mu se proizvod svidio on bi ga kupio. Ako je proizvod bio na akciji, on bi ga definitivno kupio, a ako je mogao dobiti majicu ili šal uz njega, pogađate-kupio je.

Nije bilo bitno da je potrebito, bilo je bitno da se ima. A pri dolasku kući to je bila prava rapsodija uzbuđenja i iznenađenja.

Od zbrajanja cifre koliko će iznositi iznos shoppinga odustala sam već kod petog proizvoda, a unatoč činjenici da smo u shoppingu zajedno bili milijun puta ja osobno sam kupila samo jedne čizme i jednu jaknu, čekajući da on dobije neku nagradu jer je kupio pet nekih čajeva, a drugi puta zato što sam ja išla kupiti čizme.

Moram mu priznati da je masa njegovih kupovina bila uvjetovana ljubavi. Recimo tati je kupovao i to s ogromnim guštom muesle koje je kako je on pričao tata jedino volio. A ne samo to. Kupovao je s tolikim žarom i dok je mene doslovno za srce zgrabilo kad sam vidjela iznose koje su bivale peglane karticama.

Nisam ništa govorila, niti proturječila. Na koncu čovjek je trošio svoje novac. Svoje nekupovanje sam objasnila da se u mojoj obitelji nabavke drugačije odvijaju. Nisam imala snage reći da kraj toliko nepotrebnih stvari, možda užasno finih stvari, ali ipak suvišnih ja nemam snage pogledati ni one najpotrebnije.

Uglavnom on je san svih ljudi u marketingu. On će sigurno probati Vaš proizvod. Ako valja on će ga sigurno kupiti, ako ne neće. On će vidjeti Vašu ambalažu, on je u sanju pretražiti cijeli grad da kupi što želi. On zna za sve Vaše proizvode, a naročito uočava nove. U bitnim stvarima vjeran je robnim markama i u svakom slučaju provjeriti će Vaše marketinške kampanje. On je the Ultimate buyer.

S druge strane, nikada nije prelazio limite, tj. kupovao je u granicama svojih prihoda. Možda se meni masa tih stvari u njegovim kolicima činila suvišna i nepotrebna i čak prestavljala konzumerizam do maksimuma, on u konačnici je vrlo čvrsto gospodario svojim računima. Njegova se mama možda ne bi složila sa mnom, ali barem je tako tvrdio. A ja sam vjerovala, u stvari nakon trećeg shoppinga s njim vidjela sam da je to njegov obrazac ponašanja i bilo mi je ok. Totalno suprotno ono kako se ja ponašam u shoppingu, ali doista i zaista sam vidjela "programiranog" no "osviještenog" potrošača.

Drago mi je u cijeloj priči što sam ga nagovorila da promijeni garderobu. Za to nije mario prije mene. Oblačio se očajno i moram priznati da sam "iskoristila" tu njegovu ljubav prema kupovini i potakla ga da kupi novu odjeću. Ništa skupo, niti ekstra, no stvari usklađene bojom i stilom. Ukratko promijenila sam mu image. A promjenom image-a povisuje se i samopouzdanje. Nisam baš od ružnog pačeta, napravila labuda, ali sam...stvorila gospodina....

Koji je permantno kupovao više od svoje ženske polovice...Definitvno je tu bio početak našeg kraja :)))).

Nebo je večeras oblačno, no svijetlo.Temperatura realno malo iznad nule, ali meni osobno vrlo hladno. Onako je pomalo neobično. Kao da će sutra pasti snijeg. Na autu su se večeras nakupljale kapljice. Nisu bile ni kiša, a ni pahulje. Sigurno nisam u pravu. Nije najavljen. Ali negdje u dubini duše ja mirišim snijeg...

Ima li to ikakvog smisla??? Mirišati snijeg, kad isti nikakvog mirisa nema.

Samo ljepota prizora jednog bijelog jutra. Sutra? Možda...

Jutros je sve bio neki neobičan dan. Užasno me boljela glava i ja sam napravila u pola osam što je bilo hitno i obećano za ovo jutro i vratila se u krevet. Pa me nazvao prijatelj, pa je došla poruka od Zabe, pa sam nestala i već je bilo deset, tj. krajnje vrijeme da se krene. No meni se kretalo nije.

Pa ja sam pila svoju kavicu i prepričavala mami svoj jučerašnji razgovor s jednom pametnom i lijepom mladom djevojkom od 25 godina. Dobila je sjajan posao i svaka joj čast jer isti zaslužuje. Izborila ga je sama, bez baba i stričeva. No kako je znam već jedno duže vrijeme, govorimo čisto poslovno( i stvarno žena super radi) željela sam i u konačnici dala savjet. Koji jest bio na mjestu, ali vidjela sam da nije dobro primljen.

Moja je majka mene naravno pošpotala i rekla sjeti se sebe s 25 godina. Cijeli je svijet bio tvoj. Ne samo da si mislila da si najpametnija nego i odmah mi je nabrojila sve moje profesionalne pogreške. Koje se nisu odnosile na samo izvršavanje posla (takvih ako i sam imala uspijevala sam uvijek na sreću i ispraviti) nego ljudsku dimenziju poslovnog ponašanja.

Naglasila je da svaki onaj koji nas zapošljava ima u glavi svoju koncepciju, svoj način razmišljanja i očekuje od zaposlenog da se ponaša po tome obrascu. Onaj koji strši po toj njenoj teoriji dobi po glavi i dobiva toliko puta dok to ne promijeni ili ode...

Navela je primjer dresure slonova. U cirkusu kad su slonići mali igraju se neometano no kad dosegnu određenu dob počinje njihova dresura. Neki slonovi prihvate vodstvo čovjeka i poslušni su jer razmišljaju sve će proći, pa i ti zahtjevi čovjeka, dok drugi se bore i bore protiv, i ta ih borba toliko iscrpi da podivljaju. I bivaju eutanizirani.

Možda toj djevojci dugujem zapravo ispriku. Ma koliko imala više profesionalnog iskustva, možda moji zaključci i razmišljanja nisu naispravniji i možda je doista potrebno da svako od nas prođe svoj put i pogriješi tu i tamo ili čak više od toga. Poanta jest u tome da doista svatko ima svoj put, a savjet starijeg ma koliko bio na mjestu ne može se prihvatiti kao takav jer nažalost većina od nas misli da netko tko ti daje savjet to daje iz nekog razloga,važnog samo njemu.

Koliko griješimo. Osobno ja nisam imala jučer nikakav skriveni motiv. Daleko od toga. Ni meni u džep ni iz džepa. No svjedno moj savjet nije zvučao i odjeknuo kako sam željela, iako sam pomno birala riječi i danima razmišljala da li i kako da joj isto kažem. Na koncu sam rekla. Jer mi je draga. Kako "znam" da sam doista u pravu i da to što sam rekla stoji, u sebi znam da sam postupila blago rečeno fer...

Ne stojim joj na putu, jer ona ga ima, svoj cilj i perspektivu, kao što ja imam svoju. Hoće li me poslušati. Nije mi bitno. O njoj, kao i do sada sve ovisi, cijeli njen put i poslovni i privatni i ne znam što.

A i ja sam danas čula savjet. I prečula ga možda, ali se negdje crv sumnje uvukao u moje razloge. A natrag nema jer sam odluku već donijela i saopćila. A sada moram naći načina tj. sredinu da stvari odradim na pravi i ispravan način....

Ipak na početku svoje poslovne karijere sam čula jedan fenomenalan savjet i postupam po istom od tada. Radi svaki dan kao da ti je zadnji. Imaj sređenu dokumentaciju, jasne bilješke, ostavi stol potpuno posremljen. Stavi svaki papir na svoje mjesto i riješi sve što se riješiti može, a što ne...napiši što nisi riješila.
Jer može se desiti, da sutra iz nekog razloga ne dođeš na posao (a razloga može biti mali milijun), a posao se mora moći odvijati i bez tebe. Možda sam se stoga i osjetila ponukanom da dam savjet. Jer ja sam ovaj dobila bez traženja, a pomogao mi je u životu neizmjerno.

U traženju novog posla, osim odličnog životopisa, koji pretpostavljam da imate, najvažnije je da budete točni. U minutu. Drugo, preporučila bih Vam da riješite sve moguće internetske testove inteligencije i ličnosti jer dobar dio human resource managementa samo copy paste takve testove, tako da ćete znati odgovore unaprijed. I poboljšati Vaš rezultat u odnosu na ostale kandidate.

Kad već dođete na razgovor, nije bitno da li ste prvi, drugi ili peti, ali bitno je da ste drukčiji.

Vrlo je bitno da pozitivno razmišljate o sebi, ma koliko kandidata čekalo na intervju i da na svako postavljeno pitanje odgovorite maksimalno jednostavno, prije svega logično. Izbjegavajte poštapalice, a ako ne znate odgovor na pitanje iz struke kažite: ŽAO MI JE; ALI NE ZNAM ODGOVOR NA PITANJE, ali nije mi se problem raspitati ili proučiti literaturu kako bih primjerice riješila taj problem.

Rekla bih da što više kažete s što manje riječi bez zapinjanja, a i osmijeh na pravom mjestu ne škodi, pogotovo ako se zbunite.

Što ne smijete:
- smrdjeti po češnjaku
- smrdjeti po znoju
- imati neurednu frizuru
- pušiti za vrijeme razgovora, a i prije
- PRIČATI O OSOBNIM PROBLEMIMA
- priznati da ste bili na dvadeset neuspjelih razgovora
- napadati sugovornika ili se dati isprovocirati
- ne odgovoriti na pitanja intimne prirode (šalom ili diplomatskim odgovorom)
- pričati o svojim bolestima (ako je očita-ponašati se kao da ista ne postoji), a ako Vas pitaju šala je opet dobro došla, a još bolje iskren i realan odgovor i jasno stavljanje do znanja da to neće utjecati na Vaše poslovne rezultate, ili još bolje kao što se borim za zdravlje, boriti ću se i za unaprijeđenje Vaših poslovnih procesa, borba je moj način života
- ogovarati svoje bivše šefove i suradnike (naglasiti samo njihove pozitivne strane)
- PRIZNATI svoju bivšu plaću - dobar je odgovor to je poslovna tajna (Ugovorom o radu mi ne dozvoljava o istom raspravljati)

Na odgovor kakvu bi plaću inoformirajte se o politici plaća te firme i o tržišnoj cijeni Vaše ponuđenog posla i cijenu svog rada formirajte na način da dobijete posao ( ni prenisko, a visoko- samo ako ste stvarno, ali stvarno fenomenalan kandidat)- dobar je i odgovor odgovarala bi mi i plaća djelatnika koji je prija radio taj posao, ako Vam je posao neophodan, pa i ako nije, ako znate da ta firma daje dobre plaće.

Svakako rukujte se sa sugovornikom, gledajući ga u oči. Da i bez nekakvih mlakih, a bome ni prečvrstih stisaka ruke. Žene stisnite ruku. A ne nježan dodir. Ne glumite Mis Leptira nego tražite posao.

Ako Vas ispituje nekoliko kandidata uvijek kod odgovora gledajte onog tko je postavio pitanje.

I najvažniji savjet. Ma koliko posao dobro izgledao, razmislite. U glavi Vi morate imati svoju ideju što zapravo hoćete i unatoč tome što je sve kompromis, morate znati u koje ste kompromise spremni, a koje niste spremni ići.

Ako su Vas pozvali na razgovor, a rekli Vam da ste za isti posao prekvalificirani na pristojan način im dajte do znanja da su potrošili Vaše dragocjeno vrijeme, ili još bolje pitajte ih što oni ne žele dobrog radnika-cu.

Kad ste bez posla ili tražite prvi posao, ona narodna bolje vrabac u ruci nego golub na grani vrijedi. Znajte da plaća od 4000 kuna za početnika, pa morali i plaćati stan i hranu je zapravo odlična jer i unatoč tome da vam ne ostane kuna od iste, s tog ćete posla otići s radnim iskustvom što je neprocjenjivo.

Uglavnom vedro i sigurno i bez previše filozofije. Osim ako se ne natječete za mjesto Profesora Filozofije (a o tome nemam pojma :)))

Slika je bila užasna. Dijete od 3,5 godine vezano od 10-15.30 u Klaićevoj. Bori se da se odveže. Vrišti. Potresena sam ne znam što bih rekla.

Doista ne znam. Govori se da je trebalo biti uneseno u Knjigu žalbe. Na medicinsko osoblje pada sumnja da flasterom djeci lijepi usta. Ja doista ne mogu doći k sebi.

Slika je jasna i vidljiva. Ne znam zašto bih ta majka lagala.

Zamjenika ravnatelja kaže da je slika ružna, ali da odjelni liječnik odlučuje o vezanju. Znači netko je odlučio.

Nemam mišljenje i nemam komentara. Jednostavno ja ovu sliku danas na televiziji ne mogu razumjeti.

Kao što ne mogu razumjeti fotografa koji izgladnjelom djetetetu, žarištu svoje fotografije ne da komadić, ma bilo čega. Odnese ga do jela.
Ljudi dragi, kamo smo mi to krenuli.

I molim Boga da to nije istina. I molim Boga da je film krivotvoren...

Eh...Naravno da sam u servisu i naravno da su mi rekli. Gospođo odite do shopping centara. (da sam gospodična nisams e htjela izjasniti, kaj njih briga).I ja otišla. U Pevecu popila kavu i mineralnu, malo obišla Solidum i onda mi dojadilo. Ja znam da ovom izjavom iznevjeravam ženski rod, ali jutros u ovom sivom jutru defititivno mi se nije ni razgledavalo, a kamoli shoppingiralo. Možda sam jedna od onih žemskih koja ima pretežno muški mozak. Vratila sam se u servis i pored sebe otkrila računalo. I naravno sad tipkam.

Mislim stvarno im je ideja više nego odlična. Još moram čekati najmanje pola sata, taman da malo pogledam po blogosferi, provjerim mail i slične stvari.
Zbilja mi je drago da se je netko konačno sjetio tako jednostavne stvari, da ljudima dok čekaju se ponudi kao zabava računalo.

A de ne kažem da imaju aparat za kavu, napitke i vodu. I auto časopise. Ali njih tko šljivi. Ipak nema toliko muški mozak.
Danas je policija regulirala slijevanje u Škorpikovu i naravno da su napravili krkljanac. Sporije se raskršćem prolazi kad ga regulira policija nego bez nje...

A dobro. Jutro je sivo. Saobraćajke na sve strane, horoskop mi je loš. Ko ga šljivi. Opet se moram svađati s Meri Jerković da malo povoljnije čita zvijezde za nas Blizance. Baš bi mi mogla najaviti recimo jednu krasnu ljubav...A dobro nećemo pretjerivati. Strast je slast, ali ne o ovo doba dana.
Inače čovjek koji tu radi opao u nesvijest da na ovom računalu radi i Internet..Ak im je šef zaboravil reći moram ih ja informirati.

Niš idem sad to isprobati, jel bu kaj objavilo...Neka...Sigurno bu. Jedino me muzika dekoncentrira. Puštaju Rolling Stonese. Citroen i Stonesi, pa ne ide mi skupa. Možda zato kaj većina ljudi kaj čekaju ima kožnjake. No nitko nema kožnjak s zakovicama. A neka, Stonesi i još sedam minuta. Tak su rekli. Mislim Miško treba biti gotovo u 10. Čeka se....

P.s. prošlo sedam minuta...buaaa...hoću Miška

Kao danas na dijeti, a onda moja šogorica ispeče palačinke sa sirom, a ja umjesto da pojedem pola, pojedem dvije. Bez grižnje savjesti. Još popijem mineralne, i joj, joj, joj...(što mi je žao, sve padam sa stolca)

Sad bi kao trebala u šetnju ili kaj ja znam. A ja nisam u metropoli. Ja sam pored. Pa bi si to trebalo izorganizirati, tj. naći se s nekim. Pa prošetati, istina da je vrijeme sasvim ok, ali ja upravo vani gledam mrklu noć. Tak je mrkla da si ne mogu zamisliti svjetla velegrada.

Ma ode ja...Idem nagovoriti frendicu....Na malu šetnju centrom...Gledanje izloga...Ništa dugo, ništa kasno. Sutra rano ustajem...

I tako za dobru liniju i dobro društvo žrtvovati ću veče pred televizorom.

A baš će mi to teško pasti..

Aj bok...U gradu, ja sam ona pa skoro plava.

See ya

Danas je lijep, čist i opran. Ipak ima tri ogrebotine. Za dvije nisam kriva, ali jednu jesam. Tako moj Miško nije više savršen. Ima potpise, a sutra ide liječniku ;) pardon automehaničaru (oni su kao liječnici za aute). Moram reći jel automehaničaru:
- da mi ponekad neće povući u drugoj
- da mi ponekad ima sumnjive zvukove pri paljenju
- da je jako lijep i udoban (to ne smijem reći jel bi mi mogli opaliti koju kunu više na servisu)
- i moram podići novce da platim servis (ah to mu ne moram reći-to moram samo napraviti)

I ne samo da Miško mora na servis, moram i ja. Naime sad za koji dan moram produžiti vozačku što znači da moram platiti pregled oftamologa koji će potvrditi da su moje leće dovoljno dobre za manevriranje u prometu. Mislim da ću to riješiti odmah sutra, a onda slikanje za novu vozačku, stajanje u redu na MUP-u i tako, sve po redu...

A tek kad me opali osiguranje...

Praznih li ću džepova biti ovaj mjesec.

Šalim se, ti troškovi su predviđeni i bojim se potrebni. Kako ne radim na nekom stalnom radnom mjestu, tj. u toku dana promijenim u prosjeku dva, a ponekad i tri, a javni prijevoz je takav kakav je Miško je zapravo i doista sredstvo za rad. Kao i mobitel i još neke druge sprave i naprave.

....no ono što sam u stvari htjela reći je da mi je danas u dvorištu jednog poslovnog partnera, neki auto udario torbu. Što ne bi bio problem, no problem je bio što je torba bila na ramenu, što znači da mi je promašio kuk za jedno 3 cm...Ostala sam tak iznenađena. Prvo jer ga nisam čula (auto), a drugo što ipak ja volim svoj kuk i...

I još to pričam mami i dobim generalne špotancije koja me uvjerav kak smo ovce ponekad i prepričala mi je kako je u bolnici došla u klinč između invalida u kolicima i bolničara koji je gurao kolica. Ni samoj joj nije jasno kam je gledala, a bilo joj je neugodnjak do kraja čekanja jer su je kao svi pogledavali. Ono u stilu zmotana baba. A izgleda da sam i ja to danas bila.

U stvari što me brine, ne samo glede mene, nego u prometu općenito, vrlo često smo ko muha bez glave i vjerujte vrlo je teško predvidjeti reakcije pješaka. Baš neki dan mi je oko 20h naveče jedan dječak od cca 13 godina pretrčao cestu, odjeven naravno tamno. Doletio je niotkuda, a ja naravno po kočnici i trubi. Hebiga žurilo dijete. Samo mi nije jasno kamo. Na drugi svijet. Istina je zapravo da ja nemam kaj trubiti jer kraj dobrih leća, stanem pred auto.

A dobro. Da parafraziram. Nije svaki dan utorak.

Obično s njome započinjemo dan. A ja o njoj u ovo doba....Jer mi se pije...Barem 50% uz nas zapali i cigaretu. Dobro ja nisam u toj skupini već četiri godine, ali stoga i zato jo više uživam u svojoj šalici kave. A tek dvije...

Obično počinjem s Anamarijom bez šećera i s malo mlijeka, a kako ujutro kava mi je skuhana ipak dobijem i mrvicu šećera. Mogu kasniti, bilo što se može dogoditi, ali ne pamtim kad sam kuću napustila, a da kavu nisam popila taman da je razlog odlaska bilo nalaženje na kavi s kojom prijateljicom.

Bila sam pravi kavopija. Pet šest šalica na dan. Sad sam smanjila....Na tri....Ukus mi se mijenjao. Pa sam tako jedno vrijeme vani pila isključivo espresso i pazila sam tj. išla tamo gdje je kava bila Franckova. Ili Lavazza, iako je ona pomalo razvikana. Kasnije makijato, pa espreso i tako u fazama i pomacima, ali nikad bez kave…

Glede Anamarije jeftina je, a okus joj je odličan. Za poklon naravno uvijek uzimam Frankovu jubilarnu kavu tj. popularnu ciglicu. Čujem da je u Slovenaca popularna Bar Cafe, ali Frank ima još puno pristalica među starijom generacijom tamo.

Uredi su isto tako poznato mjesto ispijanja kave. I najčešće tamo pijem Nescaffe. Kako mi je tri u jedan presladak, sada sam na Nescaffe Gold s mrvu mlijeka. Moram priznati da su mi zgodni i oni aparati za kavu po bolnicama, ili domovima zdravlja. Prvo mi je samoj zgodno popiti kavu, a drugo ako i idem u posjet nekom, šalica (točnije plastična čaša vrućeg napitka) kave uvijek razveseli dotičnog ili dotičnu.

Kad se osjećam ektravagantno naravno popijem Irsku kavu, kad osjećam strast Ledenu kavu, a kad se udružimo s mamama onda je obavezan Liker od kave famozna ako se ne varam Tia Maria.

Kava se sprema na razne načine, ali nema mi gore od slatke kave, s vrlo malo kave. Volim da mi je kava gromovita. I gorka. I fina. I naravno u dobrom društvu….To je u stvari najvažnije. Piti kavu u dobrom društvu.

Tko je za kavu????Ili kavicu...

Čekam uz telefon. Ispred mene je dokumentacija koja će biti obrađena danas, ali ja danas samo zovem, šaljem sms-ove, mailove i čekam. Poslao ću napraviti, to nema sumnje, no.

Vrlo je neugodno čekati. Doista vrlo. Postoji jedan test koji prilično točno pokazuje našu potencijalnu upješnost u životu, a radi se o slijedećem. Imate četiri godine i pred Vama je čokoladni bonbon. Možete ga odmah pojesti, no ako pričekate deset minuta, dobiti ćete dva. Naravno da su uspješniji kao odrasli oni i to mnogo upravo ona djeca koja se uspijevaju savladati i čekati i daleko više od deset minuta. I tako čekanje nas otkriva, no što je s isčekivanjem neizvjesnih vijesti. Vijesti za koje se ne zna da li će i hoće li biti dobro.

I mogla bi se ja raspisati, ali neću. Mogla bih brinuti. Neću.

Popiti ću čašu vode, napraviti posao, otići na frizuru. Površno možda i bezosjećajno….Svjesna sam da neke stvari ne ovise o meni, svjesna sam da su neke stvari neizbježne, a činjenica je da je kosa treba temeljito pranje. I ne samo to.

A bome i ja trebam temeljito pranje….I više od toga. I sapunanje. (ovo je sve preneseno, da ne bi pomislili da sam zmazanka)….I temeljiti pregled očiju….Jer danas sam vidjela ono što me ne jedna prijateljica upozoravala. Još samo da mozak smisli odgovarajuću verbalnu reakciju. Jer danas joj je bilo mjesto i vrijeme. A vrijeme je da nekim ljudima počnem vjerovati, a nekima prestanem.

Djevojka je cekala avion u cekaonici jednog velikog aerodroma.Posto je
trebala dugo cekati, odlucila je kupiti knjigu kako bi joj vrijeme brze
proslo.
Uz knjigu kupila je i paketic keksa.
Sjela je u VIP cekaonicu kako je nitko ne bi uznemiravao.
Kraj nje je bila stolica sa keksom, a sa druge jedan gospodin koji je citao
novine.
Kad je ona pocela uzimati kekse i gospodin je uzeo jedan. Ona se sokirala,
ali nista nije rekla i nastavila je citati knjigu.
U sebi je pomislila: ma gledaj ti ovo, da samo imam malo vise hrabrosti, do
sada bih ga vec udarila...
Svaki put kad je ona uzimala jedan keks, covjek pored nje, ne obaziruci se
ni na sta, uzimaoje isto tako jedan.
Nastavili su tako dok nije ostao samo jedan u paketu i djevojka pomisli: bas
me zanima sta ce sad
napraviti!!!
Covjek uze posljednji i podijeli ga na dvoje!
Ovo je zaista previse, poce da uspuhuje sokirana, uze svoje stvari, knjigu,
torbu i ode prema izlazu iz cekaonice.
Kada se osjecala malo bolje, nakon sto ju je prosla huja, sjela je na
mjesto gdje nije bilo nikoga da bi izbjegla neke druge neprijatne dogadjaje.
Zatvori knjigu i otvori torbu da je ubaci u nju. U tom trenutku ugleda
paketic keksa jos uvijek netaknut.
Postidje se kao kradljivac i tek tada shvati da je keks, isti kao njen, bio
od gospodina koji je sjedio pored nje, ali koji je, bez sokiranja, nervoze
ili prepotencije, podijelio i svoj posljednji komad sa njom, totalno
suprotno od nje, kojoj su bili povrijedjeni ponos i osjecaji.

ZAKLJUCAK: Koliko puta u nasem zivotu cemo ili smo pojeli tudji keks, a da
to nikad necemo ili nismo ni saznali?
Prije nego sto se dodje do brzopletog zakljucka i prije nego sto se pocne
misliti lose, GLEDAJ sa paznjom detalje, vrlo cesto situacija nije onakva
kako izgleda nama na prvi pogled!!!!

U zivotu postoji 5 stvari koje se ne mogu vratiti:
- Kamen kad je bacen;
- Rijec nakon sto je recena;
- Mogucnost nakon sto je izgubljena;
- Vrijeme kad je proslo;
- Ljubav za koju se NE BORI.

Sinoć je u jednom domaćem poduzeću u Zagrebu došlo do eksplozije. Da nije bilo prisebnog poslovođe i radnika, koji su na vrijeme počeli gasiti vatru poginulo bi najmanje 38 radnika te smjene.

Do takve je situacije došlo jer su roboti zamijenili ljude, a nitko se od odgovornih tamo nije sjetio da se roboti trebaju nadgledati. Poslovođa je slučajno zamijetio zapaljenje i brzo reagirao. Ljudi istrčali iz tvornice. Vatrogasci nisu mogli stići jer je glavna ulica do tvornica raskopana već dva mjeseca.

Ono što mene užasava i što čekam cijeli dan je neka vijest na tv-u, radiju, internetu. Očito nikog nije bilo briga danas u hrvatskim medijima da je 38 mladih ljudi za dlaku izbjeglo smrt i to zbog nemara nadređenih.

Naravno da nisu imali vatrogasni alarm, naravno da su plin i struju morali isključivati izvan pogona. I zar je doista naravno da se šuti.
Mediji danas govore o neredima u Parizu, umrlima od ptičje gripe. O nemaru i beskruploznom ubiranju profita na račun sigurnosti zaposlonih nigdje nema niti riječi.

Baš me zanima da li će taj poslovođa i ti radnici koji su spriječili tragediju dobiti barem neku novčanu nagradu. Tek toliko u tvornici je bilo toliko kemikalija da je mogao odletjeti u zrak cijeli zagrebački kvart, a jutros se je izvid policije čekao gotovo puna tri sata....

I tako je to...Kažu da je šutnja zlatu i da je uvijek interesantnije preko plota. Pa je li doista....Mislim, dokle će se šutjeti u nas....A možda nije riječ samo o nama. Možda se globalno šuti, a priča se ...trla baba lan...Zamajavaju nas ptičjom gripom, a sinoć je najmanje pedeset hrvatske djece moglo postati siročad.

Otkrila sam danas novi blog. Astronomy blog i oduševila se. Ne mogu vjerovati, da i dan danas nakon godinu i pol dana bloganja naiđe nešto potpuno novo i različito. Prije svega pitko i čitljivo. Mnogi su odustali. Potrošili se. Priče im bijahu i životne i smiješne i neobične, poneki su napravili odmak od svojih zanimanja, a sjeća li se još tko one famozne Ane Junk koja je svoju intimu prostitke i narkomanke podijelila s nama. Njenog sarkazma i ironije. Kad me zanimaju vijesti s marketa čitam Hard kapitalizam, mislim ženski problemi, muški problemi, viđenja, savjeti, doživljaji, apsolutno i gotovo sve mogu naći ovdje. Kao i odlično društvo za kavu, a često i više od toga. Mnogi blogeri, blogerice, postavljaju svakodnevna pitanja, a odgovori i nisu baš tako svakodnevni. A ponekad i jesu.

A izbor tema mi je nevjerojatan. Kao postoji blog. Poredbe radi uzeti ću obično ljudsko oko. Koje može biti smeđe, plavo ili zeleno. Ponekad i crveno. Ali postoji u ovom momentu preko 12.000.000.000 (ako sam dobro napisala taj broj) različitih očiju i svatko od nas, ne da je vidio jedan par, vidio je i želi ih vidjeti i opet i opet na stotine, tisuće. Poput očiju neki blogovi imaju dubinu, u nekima se vidi oštoumnost, a u nekima ogromno akumulirano znanje, veselje, tuga, neprimjerena tema..... A u nekima samo različitost. A to je tako interesantno u ovom okoš bokoš svijetu....

Zašto okoš bokoš. Prvo riječ je o običnoj brojalici. Klinci je obožavaju. I možete bilo koje dijete u bilo koje vrijeme nasmijati s tom jednostavnom igrom riječi. Pogotovo sada. Isto vrijedi i za Mali palac kruha prosi. Možeto to sada, a mogli ste i prije sto godina, a ono prije se podrazumijeva.

Zapravo ono što želim reći. Bitna jednostavnost, istinitost i postojanost i relevantnost. Tisuću ću puta rađe pročitati informacije iz prve ruke, nego nešto prepričano ( iz ono pokvarenog telefona, ma koliko se izvora navelo). Iskustvo jest važno i samo naizgled blogovska populacija je mlada. Možda u srcu, ali osobno ja upoznah mnoge blogere iznad 30, ljude vrlo značajne u svojim karijerama (političare preskačem namjerno).

A važno je i obrazovanje...ma što ljudi mislili o njemu. Vesele me položeni ispiti blogera studenata, priče iz škole i petice naših blogerskih srednoškolaca, a volim i blogere penzionere. Volim i doista uživam u toj različitosti, a najviše volim kad počnu frcati iskre, komentari (priznajem obrisala sam ih par na svom)....

...Loptica malo si se zanijela...Loptica skojiš ukrivo....Loptica dosta bloganja za danas.

A sada u petak, odmor, veselje i izlazak.

Kako sam napisala da će mi se danas desiti nešto...jel...organizirala sam si izlazak s prijeteljem...I naravno da će se desiti. Jest da sam malo pomogla. Ali u danu kad mi se druži i ruži, pa zašto ne bi. Ipak imam više od osamnaest i svoju kunu v žepu.

P:S: ništa danas od tequile

Svanulo i granulo opet u ovoj lijepoj jeseni. Pozlatila se, što ne mislim u financijskom smislu jer danas nisam i ne želim o tome pisati, nego isklučivo na boju lišća vani i na boju moje duše iznutra, a i sjenila iznad oka večeras.

Ah večeras, što li će se večeras dogoditi. Ništa nije u planu, ali ima tako dana kada u negdje u dubini svoje podsvijesti očekujem veliku promjenu. I tek slutnja, mnogo puta postane realnost, koliko god to nemoguće zvučalo ili nevjerojatno...

Trenutno sam se skontcentrirala samo na svoje prste, kao da od njih očekujem da će otipkati nešto suvislo, novo i neponovljivo, kao da je moj um tamo u prstima, i on i bude ponekad tamo. Mislim u prstima koji naizgled sami biraju slova, sami stvaraju jedan tekst. Kao što postoje ljudi koji isključivo mogu nešto napisati, ako to napišu vlastitom rukom, tako postoje i ljudi koji otipkaju svoje misli, želje, izvješća, romane, novele i pjesme, ili što god....

Pobjegla mi malo tema, a to je vjerojatno zato što sam ipak gledala prste i očekivala od njih da naprave nešto što oni objektivno ne mogu. Koliko god oni bili vješti ipak ne mogu razmišljati, maštati, prenositi viđenja, ali zato su posrednik u stvaranju i mnogo puta prevare. I kažu nešto svoje i vrlo istinito. Gotovo surovo koliko iskreni znaju biti ti naši prsti.

....Pozorno ju je gledao preko puta sebe. Svaki čas joj je gotovo bijeli pramen pao na lice, a ona ga je nestrpljivo odmaknula. Prvi puta je vidio tu njenu kosu. Bila je boje bakinog okvira za slike, zlatna tek koji nemarni bijeli pramen zaostao od ljetnog sunca. Oči su joj bile sjajna, a glas ga je njezin opčinio. Slušao je on nju pažljivo i čuo što mu govori, ali nikad, on nikad nije čuo tako lijep i melodiozan glas, a sama priča je bila poput onih nadrealnih priča, gdje je stvarnost dovedena do apsurda. Pričala je poput glumice, naizgled ravnodušno, mimika lica je bila minimalna, no zato su njezine ruke plesale u boji njene priče. Znao ju je godina, znao je da joj se sviđa, ali on se sviđao mnogima, a ona naprosto nije bila njegov tip. Bar je to tako mislio. Kad je ustala, okrenula se, a zlatna kosa se poput slapa razasula na ramenima, rekao jo je doista nikada nije vidio ljepšu. A ona ga je ošinula pogledom i zagalamila. Bilo mu je užasno neugodno. Pitao se, kamo sam ja gledao sve ove godine i što sam zapravo vidio. Znao je da se ljuti s punim pravom, ali nije mogao prešutjeti i rekao joj pa da ga ne napada uvijek i stalno. Nasmijala se od srca i rekla.....

I tako prsti ispričahu jednu priču, onako kako su oni htjeli....Nemojte im zamjeriti. Mislim prstima.

Volimo, svi po redu ili tako nekako.

A kad stvarno volimo nije uopće bitno da li je on visok ili nizak, plav ili smeđ, crn ili sijed, debeo ili mršav..

Postoji nešto između vas dvoje koje je gotovo opipljivo i pažljivi promatrač odmah uočava i vidi tu ljubav, vidi par.
Ponekad ipak stvari nisu tako očite, a ponekad je u pitanju privid. Parovi koji su se istinski voljeli, živjeli zajedno godinu, dvije, pet, deset, pedeset su i dalje zadržali barem naizgled onu prvotnu bliskost.
Neke zavolimo jer su rječiti, neke jer su šutljivi, neke zato što znaju te primiti za ruku, a neke zato što lijepo pruže ruku. Zavolimo oko plavo, crno i zeleno, zavolimo i mutno oko. Zavolimo brkove i bradu, a zavolimo i dlakava prsa. Zavolimo pametne, ali zavolimo i spretne. Zavolimo ih čak s pivskih trbuščićima, a zavolimo ih snažne i senzualne.

Volimo ih kad podviknu, kad nas brane, kad nas dovezu ili mi njih odvezemo. I mogla bi nabrajati. Volimo i plivače, a volimo i trkače. Bome ni planinari nisu za baciti. Volimo automehičare, advokate, poreznike, čistaće, liječnike, vojnike i policajce, profesore matematike, ali i instruktore joge. Volimo pjesnike, pjevače, patologe i novinare.

Svaka od nas svoga, a mnoge i nekoliko njih nekoliko puta u životu ili već. Neke ljubavi nisu duboke, neke su poput leptirova krila, a nekima hranimo njihov ego, a nekima hranimo svoj.

I tako ja pišem post o ljubavi, a realno nemam pojma. Ili imam. Ma imam ja....Smiješim se dok pišem, i sjetim se....I znam. Joj, a tek koliko ne znam.

A priča ide ovako. Znam jednom Darka, među nama ljubav nije žarka, ja volim jednog ili čak dva, on voli njih tri..Ovo je naravno jedna moja šala mala :)

Istina (ako ću ozbiljno, a hoću) mislim da birati ne možemo tu svoju ljubav. Koliko god mi htjele sebe prevariti, naći sebi kao ravnog naše to srce nas zapravo ne doživljava. Doista ne. Koliko god mi sebe lagale i priznavale sebi istinu, bile plave ili crne, bile lijepe ili tužne, bile...

Zavolimo i....o tome drugi puta...Kad dobijem napad iskrenosti. (znači ne tako skoro)

P.S. Konačno sam je srela. Forza Fiume. I prekrasna je....

Ja znam da je jučer bio praznik, ali ja jesam danas raspoložena petkovito.

Kakvo je to petkovito raspoloženje. To je ono fantstično raspoloženje u kojem znaš da ću odmarati dva i pol dana.

Slomila me zimska shema....Ma šalim se. Niš mene ne može baš tak slomiti, ali voljela bih, eh da voljela bih baš danas na neki party...

Bit će zato što sam samo naokolo gledala bundeve, umjesto da zaružim na neki party na noć vještica...

Glede krpica...Shvatila sam da moram malo promijeniti...Danas na cesti simpa četrdesetgodišnjakinja...Prugaste čarape, kockasti kaput nemarna kratka frizura i mačka mi je baš bila super.

A ja. Obično. Crne hlače, limun majica i kožnjak, shuze...Klasika...Čak ni nakita ( ne zato što ga nemam, zapravo nisam ljubiteljica- a volim na drugima, na meni to osobno nekako nije baš...)

Vidjela samo još sto čuda. Par biciklisti kreću se suprotnim smjerom ulice, čovjek oji hoda uz rub autoputa, a nije auto stoper....

A sad malo na blog prostranstva....I neka druga....Jel prostranstva...

Jutros sam saznala sa mama rakiju skriva u mom ormaru jer je tamo sigurna. Ujutro sam otišla tati na grob, a popodne u Zagorje. Bila je večernjica u tri na groblju, svečano i puno ljudi. Nekima je to bilo četvrto groblje u tom današnjem dana. Otišli smo na brijeg....Zagorci moji nas počastili, šunka, piletina, guska, pura, mlinci, salata, krastavci i puno puno vina (onog prošlogodišnjeg). Dok su mama i očuh ispijali čašu po čašu ja sam tako ispijala čašu po čašu mineralne i onda kavu, a onda sam objavila polazak. No Zagorje ne bi bilo Zagorje da Vas ne odvedu u klet. I naravno mi smo otili u tu klet i tam se popila još po kupica vina ili dvije i krenuli smo put Zagreba. U autu je bilo veselo. Viagra i ini vicevi podgrijani dobrim vinom su djelovali. Svratili smo i do sestrične. I tamo kupica i dvije. A ja cijelo vrijeme na mineralnoj....I onda konačno smo stigli u Zaprešić i očuh je pozvao na kavu. Očuh naruči kratku, mama duplu, a ja TEKILU. Moji su otvorili usta više nego je to znanstveno moguće i uglavnom svo troje smo postali trapa trapa...Smijali se do suza i otišli doma...A doma ...loš tv program, blog u nekim hijeroglifima....sve po starom. Tekila ugodno grije trbuh, a ja sam razmišljala o sebi danas i sebi prije godinu dana. Moram priznati vrlo različite osobe, a ipak iste ili ne....Drugi puta, navalila sam na tv-u......i vrijeme je da se baci u horizontalu. Kako je činjenica da sam popila samo jednu tekilu krevet se neće noćas okretati, a niti moj život večeras...Jedino...ali o tome drugi put ;)

By the way creativa pijem kavu bez šećera, ali malo mlijeka.

Prošle sam godine pisala o blaglanu Sisvetih kao Prvom Božiću koji je bio i na naslovnici po negdanjišnjim vjerovanjima u Hrvata, posebno Zagoraca. A ove...Niti sam nešto posebno pospremala, frizuru imam, u crnom sam, trebala bi skočiti do bankomata.

Miško je čist, ali ipak malo ogreben. Moj udes ipak nije prošao bez posljedica, ali kako kaže moj brat auto je potrošna roba, pa mi to nije nešto grozno. Razmišljam ipak o lakiranju, ali što ja znam...Nije to najvažnija stvar na svijetu..

Cvijeće i svijeće su spremni...A ja sam izgubila jedno tri kile. Sve sam nešto bila na dijeti, no prava je istina da nisam imala teka, osim jučer na grah i kiselu repu, malo luka, kruha i poslije grah salatu.

Ona je zabranila sve tužne teme. Gotovo da me je ucijenila. Idi u kino kazalište, tulume i sve veselo i lijepo. Tuge i bolesti je dosta....Želim veselje. No teško je biti veseo kad si u crnom....A to mi je danas rekla da obučem....Crno, tako moderno ove sezone, mene naprosti guši..

...Život je krenuo dalje, bez povratka, naravno sa snovima...Eh ja sanjam. Ja koja bi trebala biti čvrsto na zemlji i jesam, kad su u pitanju brojke, ja sanjam. Ne mislim na one snove kad spavamo,nego na ono prije, oni trenuci prije sna kad zamišljam...i sve je tako lijepo i tako mi je dobro i tako dobijem finu kavu od njega.

Post se trebao zvati, snovi o jednoj kavi...A činjenica je da idemo razgrnuti i ukrasiti grob čovjeka koji mi je život dao, a popodne idem put Zagorja....Na jedno groblje gdje leže kosti mojih predaka, bake, dede, mamine braće i sestara, stričeva, ujaka...

Doručak čeka...