Ono što mene osobno, a vjerujem i mnoge živcira je neplaćanje računa.
Prvo što me cijeloj stvari živcira je nesposobnost nekih firmi da pošalju račune na vrijeme(odmah) i s voljom. Danas je tako sedamnaesti, a meni još nije stigao račun za fiksni telefon, i naravno dobila cifru i poziv na broj na besplatnom telefonu, ali računa niotkuda. Kao stići će prijepis.
Ne kasne samo oni. I njihova konkurencija kasni. Nije to tako strašno, ali baš uvijek njihovi računi moraju dolaziti tako kasno, jer u konačnici iako svi mi znamo otprilike koliko smo potrošili, kao što znate, otprilike i stvarno vrlo često nije isto.
A dešava se da neki privatnici ne pošalju račun za obavljenu uslugu po nekoliko mjeseci. I kako onda platiti.
Mislim da ono što ubije hrvatsku privredu je upravo nekultura plaćanja. Kako sam ja svojevremeno bila na seminaru za male poduzetnike, predavač, navodno jedan od naših istaknutih pravnika u HBOR-u nam je tumačio kako u stvari ne platiti račun bez ikakvih posljedia. Kao on je pravnik pa zna sve te začkoljice kad što zastarijeva i tako to??????
Nisam mogla vjerovati. Ne zato što sam ja neka vrlo righteuos person (valjda sam to dobro napisala) nego da se i na oficijelnom seminaru koje je plaćalo Ministarstvo Gospodarstva praktički naučava kako pa recimo to otvoreno varati.
I onda se pitaš, što je to mama mene osobno naučila, a naučila me je plaćati račune. U stvari, uopće se ne sekiram radi cijele te gungule i svoje račune plaćam na vrijeme, bez obzira. No moram priznati da mnogi moji poslovni partneri se suočavaju s neplaćanjem računa. Ljudima je normalno naručiti nečiju uslugu, ali nije im baš tako normalno i platiti. Što je užasno zabrinjavajuće, pa se tako desi da nam jamci otplaćuju kredite, da su pošteni ljudi u nevolji zato što su nekome pomogli ili napravili za nekog posao. I moram priznati da se mnogi ljudi i to jako sekiraju radi cijele te priče oko neplaćanja. Svaki dan gledaju račun očekujući novce. Nije nikome jednostavno. Pogotovo ne u toj situaciji.
Mislim da bi stvari u Lijepoj našoj bile mnogo bolje kada bi se raskrstilo s takvim načinom razmišljanja. Počevši od države same, jer ona je generator dobrog dijela problema. Koliko sam upoznata donedavno (sada stvarno ne znam, ipak sam malo out ovih dana) nisu bili isplaćeni prošlogodišnji poticaji za zapošljavanje, iako su rješenja donesena. A s državom nema kompenzacija. Ona vama duguje poticaje, vi njoj PDV i umjesto da se dug prebije, nada....
A htjedoh pisati o ljubavi, o podjeli troškova, zajedničkim životima, cijenama finih pudera (znate onih pod kojima se Vaše lie malo zategne).
A htjedoh pisati i o ovim novim tarifama, koje su doista prelijevanje iz šupljeg u prazno. Jer Vas tek naknadno upozore da morate platiti prelazak s tarife na tarifu, da gubite neke povlastice i u konačnici računi Vam se vrte oko iste cifre. Što je smiješno jer kao svuda se priča i reklamira kao padaju cijene. Malo morgen. Za neistinito oglašavanje, Društvo potrošača bi ipak moralo imati malo bolje insrumente da ako ništa drugo zabrani takvo besramno laganje i mazanje očiju. I čitanje malih slova, što je naravno više nego nužno i neophodno. Ni pitam se zašto postoje velika i mala slova. A da ne pričam o svim svađama doma s starijim ukućanima da je rata za Clio ili ne znam koji drugi auto recimo 700 kuna (a tako malim slovima, da penzioneri ne mogu pročitati piše, ako se plati 50% odmah cijelog auta i ako...)...i to ako mene je počelo jako mučiti.
Obećala sam nešto napraviti, a sada više nema vremana. Doručak, malo listanja novina usput i na posao. Malo me još guši...ali...kako račune ipak valja plaćati, mora se i raditi. Ponekad bez obzira i unatoč svemu.
P.S. valjda vam je jasno iz ovog teksta da sam jutros platila sve svoje račune :(((
Post je objavljen 17.11.2005. u 08:50 sati.