Svanulo i granulo opet u ovoj lijepoj jeseni. Pozlatila se, što ne mislim u financijskom smislu jer danas nisam i ne želim o tome pisati, nego isklučivo na boju lišća vani i na boju moje duše iznutra, a i sjenila iznad oka večeras.
Ah večeras, što li će se večeras dogoditi. Ništa nije u planu, ali ima tako dana kada u negdje u dubini svoje podsvijesti očekujem veliku promjenu. I tek slutnja, mnogo puta postane realnost, koliko god to nemoguće zvučalo ili nevjerojatno...
Trenutno sam se skontcentrirala samo na svoje prste, kao da od njih očekujem da će otipkati nešto suvislo, novo i neponovljivo, kao da je moj um tamo u prstima, i on i bude ponekad tamo. Mislim u prstima koji naizgled sami biraju slova, sami stvaraju jedan tekst. Kao što postoje ljudi koji isključivo mogu nešto napisati, ako to napišu vlastitom rukom, tako postoje i ljudi koji otipkaju svoje misli, želje, izvješća, romane, novele i pjesme, ili što god....
Pobjegla mi malo tema, a to je vjerojatno zato što sam ipak gledala prste i očekivala od njih da naprave nešto što oni objektivno ne mogu. Koliko god oni bili vješti ipak ne mogu razmišljati, maštati, prenositi viđenja, ali zato su posrednik u stvaranju i mnogo puta prevare. I kažu nešto svoje i vrlo istinito. Gotovo surovo koliko iskreni znaju biti ti naši prsti.
....Pozorno ju je gledao preko puta sebe. Svaki čas joj je gotovo bijeli pramen pao na lice, a ona ga je nestrpljivo odmaknula. Prvi puta je vidio tu njenu kosu. Bila je boje bakinog okvira za slike, zlatna tek koji nemarni bijeli pramen zaostao od ljetnog sunca. Oči su joj bile sjajna, a glas ga je njezin opčinio. Slušao je on nju pažljivo i čuo što mu govori, ali nikad, on nikad nije čuo tako lijep i melodiozan glas, a sama priča je bila poput onih nadrealnih priča, gdje je stvarnost dovedena do apsurda. Pričala je poput glumice, naizgled ravnodušno, mimika lica je bila minimalna, no zato su njezine ruke plesale u boji njene priče. Znao ju je godina, znao je da joj se sviđa, ali on se sviđao mnogima, a ona naprosto nije bila njegov tip. Bar je to tako mislio. Kad je ustala, okrenula se, a zlatna kosa se poput slapa razasula na ramenima, rekao jo je doista nikada nije vidio ljepšu. A ona ga je ošinula pogledom i zagalamila. Bilo mu je užasno neugodno. Pitao se, kamo sam ja gledao sve ove godine i što sam zapravo vidio. Znao je da se ljuti s punim pravom, ali nije mogao prešutjeti i rekao joj pa da ga ne napada uvijek i stalno. Nasmijala se od srca i rekla.....
I tako prsti ispričahu jednu priču, onako kako su oni htjeli....Nemojte im zamjeriti. Mislim prstima.
Post je objavljen 04.11.2005. u 13:53 sati.