Jutros je sve bio neki neobičan dan. Užasno me boljela glava i ja sam napravila u pola osam što je bilo hitno i obećano za ovo jutro i vratila se u krevet. Pa me nazvao prijatelj, pa je došla poruka od Zabe, pa sam nestala i već je bilo deset, tj. krajnje vrijeme da se krene. No meni se kretalo nije.
Pa ja sam pila svoju kavicu i prepričavala mami svoj jučerašnji razgovor s jednom pametnom i lijepom mladom djevojkom od 25 godina. Dobila je sjajan posao i svaka joj čast jer isti zaslužuje. Izborila ga je sama, bez baba i stričeva. No kako je znam već jedno duže vrijeme, govorimo čisto poslovno( i stvarno žena super radi) željela sam i u konačnici dala savjet. Koji jest bio na mjestu, ali vidjela sam da nije dobro primljen.
Moja je majka mene naravno pošpotala i rekla sjeti se sebe s 25 godina. Cijeli je svijet bio tvoj. Ne samo da si mislila da si najpametnija nego i odmah mi je nabrojila sve moje profesionalne pogreške. Koje se nisu odnosile na samo izvršavanje posla (takvih ako i sam imala uspijevala sam uvijek na sreću i ispraviti) nego ljudsku dimenziju poslovnog ponašanja.
Naglasila je da svaki onaj koji nas zapošljava ima u glavi svoju koncepciju, svoj način razmišljanja i očekuje od zaposlenog da se ponaša po tome obrascu. Onaj koji strši po toj njenoj teoriji dobi po glavi i dobiva toliko puta dok to ne promijeni ili ode...
Navela je primjer dresure slonova. U cirkusu kad su slonići mali igraju se neometano no kad dosegnu određenu dob počinje njihova dresura. Neki slonovi prihvate vodstvo čovjeka i poslušni su jer razmišljaju sve će proći, pa i ti zahtjevi čovjeka, dok drugi se bore i bore protiv, i ta ih borba toliko iscrpi da podivljaju. I bivaju eutanizirani.
Možda toj djevojci dugujem zapravo ispriku. Ma koliko imala više profesionalnog iskustva, možda moji zaključci i razmišljanja nisu naispravniji i možda je doista potrebno da svako od nas prođe svoj put i pogriješi tu i tamo ili čak više od toga. Poanta jest u tome da doista svatko ima svoj put, a savjet starijeg ma koliko bio na mjestu ne može se prihvatiti kao takav jer nažalost većina od nas misli da netko tko ti daje savjet to daje iz nekog razloga,važnog samo njemu.
Koliko griješimo. Osobno ja nisam imala jučer nikakav skriveni motiv. Daleko od toga. Ni meni u džep ni iz džepa. No svjedno moj savjet nije zvučao i odjeknuo kako sam željela, iako sam pomno birala riječi i danima razmišljala da li i kako da joj isto kažem. Na koncu sam rekla. Jer mi je draga. Kako "znam" da sam doista u pravu i da to što sam rekla stoji, u sebi znam da sam postupila blago rečeno fer...
Ne stojim joj na putu, jer ona ga ima, svoj cilj i perspektivu, kao što ja imam svoju. Hoće li me poslušati. Nije mi bitno. O njoj, kao i do sada sve ovisi, cijeli njen put i poslovni i privatni i ne znam što.
A i ja sam danas čula savjet. I prečula ga možda, ali se negdje crv sumnje uvukao u moje razloge. A natrag nema jer sam odluku već donijela i saopćila. A sada moram naći načina tj. sredinu da stvari odradim na pravi i ispravan način....
Ipak na početku svoje poslovne karijere sam čula jedan fenomenalan savjet i postupam po istom od tada. Radi svaki dan kao da ti je zadnji. Imaj sređenu dokumentaciju, jasne bilješke, ostavi stol potpuno posremljen. Stavi svaki papir na svoje mjesto i riješi sve što se riješiti može, a što ne...napiši što nisi riješila.
Jer može se desiti, da sutra iz nekog razloga ne dođeš na posao (a razloga može biti mali milijun), a posao se mora moći odvijati i bez tebe. Možda sam se stoga i osjetila ponukanom da dam savjet. Jer ja sam ovaj dobila bez traženja, a pomogao mi je u životu neizmjerno.
Post je objavljen 10.11.2005. u 14:47 sati.