U pune dvije godine, po drugi mi se puta zblesiralo računalo. Usred posta i razgovora na icq. Veselo. Na trenutak sam pomislila ode skroz. No na sreću nije. Kako je sistem pao tako se je i podigao, a niš nisam dirala.
Ko i mobitel danas, samo se je u jednom momentu zgasio, a bila sam metar od njega. Upalila ga i sve je bilo ok.
A još mi je bolje kad crkne lampa. Pa bum i nema svijetlosti i to uvijek u nekom najgorem trenutku.
Kao da aparati imaju neki svoj život, kao da imaju neku svoju dušu i smjer u životu. A nemaju. Samo se ponekad stvarno dešavaju pa pomalo neobično.
Icq je utihnuo, na tv-u Big Brother, kraj mene knjiga za pročitati, nokti za nalakirati, i krevet za spavati. Ne to ipak neću, spavala jesam cijelo popodne i bilo bi dosta.
Kava me jest dočekala, no nije bila topla, na RTL-u dramatična stanka-totalno nepotrebno i bezveze. Nećak ide na rođendan. Veseo je poput malog vrapčića.
A i teta je puno bolje volje, spremam se malo čitati...duša nije teška...evo što malo sna u podne čini od žene. Mam je bolje.
Mnogo
Post je objavljen 19.11.2005. u 17:18 sati.