Prošle sam godine pisala o blaglanu Sisvetih kao Prvom Božiću koji je bio i na naslovnici po negdanjišnjim vjerovanjima u Hrvata, posebno Zagoraca. A ove...Niti sam nešto posebno pospremala, frizuru imam, u crnom sam, trebala bi skočiti do bankomata.
Miško je čist, ali ipak malo ogreben. Moj udes ipak nije prošao bez posljedica, ali kako kaže moj brat auto je potrošna roba, pa mi to nije nešto grozno. Razmišljam ipak o lakiranju, ali što ja znam...Nije to najvažnija stvar na svijetu..
Cvijeće i svijeće su spremni...A ja sam izgubila jedno tri kile. Sve sam nešto bila na dijeti, no prava je istina da nisam imala teka, osim jučer na grah i kiselu repu, malo luka, kruha i poslije grah salatu.
Ona je zabranila sve tužne teme. Gotovo da me je ucijenila. Idi u kino kazalište, tulume i sve veselo i lijepo. Tuge i bolesti je dosta....Želim veselje. No teško je biti veseo kad si u crnom....A to mi je danas rekla da obučem....Crno, tako moderno ove sezone, mene naprosti guši..
...Život je krenuo dalje, bez povratka, naravno sa snovima...Eh ja sanjam. Ja koja bi trebala biti čvrsto na zemlji i jesam, kad su u pitanju brojke, ja sanjam. Ne mislim na one snove kad spavamo,nego na ono prije, oni trenuci prije sna kad zamišljam...i sve je tako lijepo i tako mi je dobro i tako dobijem finu kavu od njega.
Post se trebao zvati, snovi o jednoj kavi...A činjenica je da idemo razgrnuti i ukrasiti grob čovjeka koji mi je život dao, a popodne idem put Zagorja....Na jedno groblje gdje leže kosti mojih predaka, bake, dede, mamine braće i sestara, stričeva, ujaka...
Doručak čeka...
Post je objavljen 01.11.2005. u 08:28 sati.