Cijelu noć sam se prevrtala. Boli me glava, grlo, zaštopani sinusi. Svi mogući i nemogući simptomi viroze. Zamijenila vozačku, za koji dan na registraciju, na terenu danas do kasno naveče. Pizza naručena.
Ono što me najviše smeta posljednjih dana je vrijeme. Ne smeta me što je sivo. Ne bi me smetalo ni da pada kiša. Kap tu i tamo padne na vjetrobransko staklo. Niti možeš, a niti ne isključiti brisače. A i cesta je poluklizava. Snijeg nije pao, no ono što me je vrlo začudilo je opet jedna dugoročna vremenska prognoza. Koliko se sjećam u proljeće su nam prognozirali najtoplije ljeto u desetljeću, a ljeto bijaše sve samo ne to, hladno kišovito i vjetrovito.

Sad nas plaše s famoznih -20 cijele zime. Proživjeh ja zimu s -20. I nije bilo tako strašno. Jest da se autobusima nisu otvarala vrata, jest da smo masu puta ostali zarobljeni u tramvaju, ali bijaše to jedna lijepa zima, kad je snijeg škripao. I prije tri godine, zima bijaše hladna i ledena. I sve bijaše manje više u redu tj. realno gledajući u neredu. No sve se prevladalo. Pojedini od nas nisu koji dan došli na posao, prodaja zimskih guma bila je na maksimumu, ljudi su se bunili da ne mogu do dućana (nisu se bili opskrbili ni s dodatnom litrom mlijeka) i tako...Zima je prošla, došlo je proljeće i sve se pomalo zaboravilo. Tek pokoja priča i pričica.

Uz zimsku vatricu...Da, na redu je kamin. U shopping za kaminom. Imamo plinsko centralno, par radijatora na električnu energiju, ali ipak svi si želimo jedan pravi kamin u kojem bi pucketala drva i grijala nas. U slučaju nedostatka drugih energenata, ali i ljepote prizora samog.

Unatoč svemu ja ne bih -20. Nikako. Ali tko mene pita.