Čekam uz telefon. Ispred mene je dokumentacija koja će biti obrađena danas, ali ja danas samo zovem, šaljem sms-ove, mailove i čekam. Poslao ću napraviti, to nema sumnje, no.
Vrlo je neugodno čekati. Doista vrlo. Postoji jedan test koji prilično točno pokazuje našu potencijalnu upješnost u životu, a radi se o slijedećem. Imate četiri godine i pred Vama je čokoladni bonbon. Možete ga odmah pojesti, no ako pričekate deset minuta, dobiti ćete dva. Naravno da su uspješniji kao odrasli oni i to mnogo upravo ona djeca koja se uspijevaju savladati i čekati i daleko više od deset minuta. I tako čekanje nas otkriva, no što je s isčekivanjem neizvjesnih vijesti. Vijesti za koje se ne zna da li će i hoće li biti dobro.
I mogla bi se ja raspisati, ali neću. Mogla bih brinuti. Neću.
Popiti ću čašu vode, napraviti posao, otići na frizuru. Površno možda i bezosjećajno….Svjesna sam da neke stvari ne ovise o meni, svjesna sam da su neke stvari neizbježne, a činjenica je da je kosa treba temeljito pranje. I ne samo to.
A bome i ja trebam temeljito pranje….I više od toga. I sapunanje. (ovo je sve preneseno, da ne bi pomislili da sam zmazanka)….I temeljiti pregled očiju….Jer danas sam vidjela ono što me ne jedna prijateljica upozoravala. Još samo da mozak smisli odgovarajuću verbalnu reakciju. Jer danas joj je bilo mjesto i vrijeme. A vrijeme je da nekim ljudima počnem vjerovati, a nekima prestanem.
Post je objavljen 07.11.2005. u 12:30 sati.