Martinje je i mislila jesam da ću se ludo zabavljati, ali desna je leća je otplesala neki čudan ples večeras te nakon što sam provela pola sata tražeći je unutar oka, odustala sam od Martina i mladog mošta. Odustala sam od društva, zabave, neprospavane noći, policijskih patrola, mogućih bliskih susreta. Sve zbog desne leće???
Možda i zbog preskočene čokolade. Kako li bi slatka bila ta čokalada. Ona ista kojoj sam danas rekla ne, u današnjem danu.
U danu kad su se planirala putovanja, zamišljala sam svoje putovanje, svoje snježne padine, slalome i veleslalome, zamišljala sam plivanje u nekom dalekom moru, zamišljala sam šetnju pradavnim kineskim zidom.
Ne bi se bunila ni na šetnju Dubrovnikom, a bome bi se uspela i na Kuna Goru, navratila do Geneve ili otišla u kino na Leceister Square.
Promatrala svjetla Pariza s rijeke Seine, ili šetala Provansom u nadi da će se vrijeme baš u tom trenu vratititi tek na trenutak da mogu vidjeti potez kista van Gogha. Da će se vrijeme vratiti da zajedno s Vladom Draculom pričam o njegovoj legendi ili sa Sokratom debatiram o čemu su danas njegovi zemljaci najbolji.
U stvarnosti ću putovati kroz knjigu. Petlja joj je naziv. Simboličan ili ne. Uglavnom stoji i čeka me tu kraj mene.
Petlja...a zapravo htjedoh samo reći postoje istinski dobri ljudi. Možda u biblijskom smislu griješnici, ali u dubini svoje duše najbolji na ovome svijetu.
Post je objavljen 12.11.2005. u 00:05 sati.