Ima plave oči, svijetlu kosu, dobronamjeran osmijeh. Umjetnica u svakom smislu te riječi. Pa i u snalaženju života. Potpuno drugačija od mene. Ja danas tipo sportivo, u trapericama, jednostavnoj majici i kožnjaku, a ona tek malo svile i kadife s kosom u punđi. Daleko ženstvenije. No danas tu nije natjecanja bilo.
Na vrata je ušla odjednom ušla mlada žena s djevojčicom (cijela se scena dešavala u butiku). Nisam obraćala pažnju, a onda sam je vidjela. Vidjela i prepoznala. Žena s kojom davno dijelih jedan posao. I sasvim ista, tek koja bora, a ona....
Klasika sad već, ne nije me prepoznala. Tek kad se dublje zagledala, kad je skinula s lica plavu kosu vidjela je mene, onu osobu od prije šest godina.
Očito jest da se promijenila jesam. Crte lice, vrlo karakteristične kako je to ona danas rekla su ostale, ali izgleda da ja ipak nisam ja. Barem ne ona ja kako me ljudi pamte i osjećaju.
Bilo je neobično. Pomalo smiješno. Na brzinu se je prošlo kroz šest godine, kroz propast jednog poduzeća, kroz nju. Moj antipod. Ili se to tako kaže, ali u stvarnosti to tako i jest.
Ponuđen poslovni projekt, a ono što ja zapravo želim još jednu dobru prijateteljicu (pričam o ovoj prvoj ženi). Zašto. Prepoznah iza plavih očiju, ono nešto, ljudsko drugačije, možda nazrijeh i svoju sjenu. Tašta sam možda, ali...
Bivša kolegica je otišla, a ja došla kući i sručila se od umora. Spavala ko top sve do sada, a sada u subotu. U stvaranje i obnavljanje jednog prijateljstva.
Kako li dani neobični znaju biti :))))
A svemu je kriva Bajedera u zlatnoj limenoj kutiji.....
Post je objavljen 12.11.2005. u 17:30 sati.