Znam kasnim i priznah to. Auto na snijegu se ponaša poput klizačice u nekoj pirueti, a jutros je u mom Zaprešiću bilo cca 30 cm snijega.
Danas cijeli dan zovem Vulkanizere, ali nema vajde. Netragom su nestali, tj. nitko se ne javlja. Zimskih guma nema više ni za lijek. Još uvijek sam ljuta na brata jer jučer nije htio priskočiti u pomoć. Većinu vremena ja jesam žensko koje probleme sa svojim autom rješava sama, ali ima situacija kad sam kako bi se to lijepo reklo hrvatski sam ja overwhelmed i kad ne mogu razmišljati racionalno. Ili ono što bi se reklo trebam pomoć i molim pomoć no ponekad, i to vrlo neugodno mi ljudi daju do znanja Riješi problem sama. Upravo zovem i okrećem neke brojeve (jedno pet njih i nitko se ne javlja), a i jedan broj koji sam nazvala me je dočekao porukom Nazovi me kasnije.
Preživjeti ću ja ovu zimu i ovaj snijeg iako je čini mi se prognoza do kraja tjedna katastrofalna. Oprezno vozim, no kako nigdje nisu očišćena parkirališta tu nastaje najveći problem. Tj. nemam gdje parkirati Miška.
Prošlu zimu se jesam vozila na ljetnim gumama, no ako se dobro sjećam snijega je bilo u tragovima, a i gume su bile glanc nove. Sad nisu. Prešle su trideset tisuća kilometara. I ja jesam ih planirala zamijeniti na vrijeme, no tamo od sredine jedanaestog mi je tempo takav da....Kao da je bitno. I kome je bitno. Na koncu ja se vozim u tom autu, uglavnom sama. Ja strahujem, uglavnom sama....
Moglo bi se pričati što ja to točno radim uglavnom sama. No jučer kad sam došla doma crknuta u 17 h, a crknuta sam bila uglavnom i zbog proživljenog straha, baka se je imala potrebe igrati sa svojim unucima tako da nisam imala niti prijeko potrebnog mira da se malo odmorim. Otišli su u 18.30, na trenutak sam zaspala, a onda se je moja gospođa majka još meni jel oko 20 uselila u sobu i držala predavanje o bitku svemira. Jano Vam je da o tome nije bilo niti riječi, no kao da je važno o čemu je bilo riječi. Uglavnom dobila sam još jedno predavanje koje niti sam tražila niti sam zaslužila.
Brat je lakonski rekao sutra ćemo po gume (mislim stvarno su mu bili važni gosti koje nije vidio puno dva dana), a nećak se je opet ušuljao u moju rezidenciju i zahtijevao poduku iz engleskog koju je i dobio. Ne mogu Vam reći kako sam se osjećala jutros kad sam vidjela svu silu snijega ispred kuće, a ne mogu ni opisati sada ovaj osjećaj nakon što sam nazvala deset Vulkanizera i nakon što se nitko ne javlja, a ja trenutno nemam snage ni volje naručiti malo hrane....
Kako ipak nisam destruktivna osoba, naručiti ću ja tu hranu, popiti malo vode, isplakati koju suzu (kasnije naravno u mraku svog kreveta kad nitko ne vidi, a bitno nije ionako nikome) i raditi, i raditi i raditi.
To najbolje znam i to mi najbolje ide. Posao.
Ipak je uzvraćen poziv. No teško da ima nade za zimske gume. No tko zna. Svijet zna biti pun iznenađenja.
Post je objavljen 28.12.2005. u 12:41 sati.