U danu kad u širokom luku zaobilazih autoput jer se je izlila rijeka Krapina, u danu kada se je i Sava izlila iz korita upravo i sada se nazire plavetnilo neba. Oblaci i nisu više tamni, nego zaigrani i djelomično bijeli, mada sive boje još ima dosta.
Iza mene je brijeg na kojem on počiva i u nedjelju sam mu zapalila svijeću, tj. dvije. Htjela sam i platiti misu, ali taj svećenik pa ni u nedjelju nije na svom radnom mjestu, a nije se ni potrudio napisati kada točno on recimo je u župnom dvoru, Crkvi ili što već.
U daljini glasovi. U oku bol. Virtualni prijatelj me tjera oftamologu, a ja njemu mogu otići samo od 10.30-11.30 jer je to jedino vrijeme kad se prima nas s lećama na kontrolu u Vinogradskoj. Liječnica opće prakse je prepisala suze (umjetne), a moram i do nje po uputnicu. Stvari se nisu pomakle s mjesta dobrih dva mjeseca, a i Miškovo računalo pokazuje sasvim krive vrijednosti glede stanja mog goriva. Sutra s druge strane čeka, obaveza na obavezi, ali u četvrtak jesam kod oftamologa, pa bilo mi to zadnje, a u petak jesam na servisu da riješe taj računalni ili kakav već kvar.
Tek toliko da se pohvalim, nije zazvonio mobitel (naravno to nije za hvalu uopće). Nije zvonio nakon predugo vremena, u kojem se čovjek već uljuljka na samu pomisao da ta osoba će mene danas trebati. Naravno nije riječ o poslovnom partneru, nego o nekome tko zove i kome jučer nisam imala snage reći više od par rečenica.
U daljini smijeh. Osmjesi ipak padaju, a ja...ja ću polako. Samo ću polako još nešto napraviti. Danas kad se kao nisam trudila nekako sam uspijela napraviti više.
Pada mrak u kancelariji. Vrijeme je da se upali luč. Vrijeme je da se odnese zamazane šalice kave i vrijeme je da se zaborave svi Krampusi ovoga svijeta. Vrijeme je da se uživa u Sv. Nikoli i možda je vrijeme da se nju nazove i zahvali joj se. Po ne znam koji put. A vrijeme je za još jedan poziv ili čak dva. A sutra je vrijeme da se na vrijeme stigne....
Sve je manje plavog neba, sve je sivlje. Tamnije. No ne pada više. A jutra su postala teška. Neopisivo teška. I samo čekam 21. prosinca jer onda i tada se sve okreće. Počinje novi ciklus. Produžavanje dana.
Minute otkucavaju. Vrijeme teče poput rijeke, nemirno i brzo. Ponekad se izlije. Zamrznuti se ne može ovaj i sadašnji trenutak. Još malo pa noć će. Još malo pa će se nebo crnjeti. Još malo kada će sa zgrada namigivati šarene zvijezdice koje kao simboliziraju Božić.
Post je objavljen 06.12.2005. u 16:10 sati.